Mala serija čuda

čudo

Evo još jedne male serije čuda, kojima se svi toliko radujemo.

Pre nekoliko dana sam održao radionicu o unutrašnjem miru i o tome kako izgleda slediti svoje srce. Nekoliko dana pre samog događaja, odlazio sam u prostoriju namenjenu tome i čistio, čistio, čistio… radio “Ha” disanje i voleo sve stvari u prostoriji.

Primetio sam da postoji problem u kuhinji, jer kada bih pustio vodu, curela bi voda na sve strane i sve bi očas posla bilo poplavljeno. Međutim, nisam popravljao očigledni kvar na fizički način, jer više nije bilo vremena za to, a imao sam osećaj da su mnogo važnije neke druge stvari, te sam samo – čistio, čistio, čistio.

Na sam dan radionice, petnaestak minuta pre početka, jedna devojka je prišla i dala mi kovertu u kojoj je bila poruka za mene i… GUMICA. Ona je čula nešto o Ho’oponoponu i zna za osnovne alate kao što su “hvala ti” i “volim te”. I samo mi je rekla – “Minut pre nego što sam krenula, pojavila se ideja da ti kupim gumicu, nemam pojma zašto”. Istog momenta sam osetio da je to pomoć u čišćenju i stavio ovu divnu, belu gumicu sa indigo natpisom u svoj džep. Možda se sećate da sam pre nekoliko meseci davao narukvice nekim ljudima. A sada je meni, niodakle došla gumica… 🙂

Sama radionica je prošla fantastično, svi smo se predivno osećali, a pogađate, na kraju – nije bilo nijednog pitanja! 🙂

Moja devojka je bila tu i poželela da mi pomogne sa pranjem sudova koje smo koristili na pauzi. Dok sam izgovarao da česma ne radi lepo i da je bolje da to prvo popravimo, ona je već pustila vodu. Ljudi moji, ja ne mogu da objasnim to, ali ovog puta, voda jednostavno nije curela sa strane. NIGDE!!! Oprala je sve sudove za pet minuta, a ja sam sedeo u stolici i zahvaljivao se Ljubavi, šta god da je uradila i šta god da je to iz mene otišlo.

I onda, te noći sam sanjao kako se nalazim u nekoj vodi, kao malo dete, okružen ajkulama. Moj otac dolazi da me spase i ulazi u veliku borbu sa ajkulama i spase me. Nešto kasnije, stojimo na suvom i ja ga gledam, ali on sada nema veliki stomak, već je izuzetno vitak i kada sam ga pitao kako je, video sam da se oseća odlično. Nisam bio siguran šta tačno znači taj san, te sam ujutro odmah to u tišini pustio.

Nekoliko sati kasnije, krenuo sam po tetku koja je polomila ruku, kako bih je vozio do bolnice. Setio sam se Hu Lenovih priča o bolnicama i znao da idem tamo da čistim, te sam i u vožnji čistio non-stop. Odjednom, počeo sam da pevušim pesmicu “Anđeo Gabrijel”. Nakon nekoliko minuta, u trenu stiže misao koja je imala veze sa snom – otac iz sna je Božanski otac, ajkule su programi – a poruka je bila – koliko god da ima programa, koliko god da su strašni (makar i kao ajkule u moru, ili kao programi u jednoj bolnici), samo pozovi Oca u sebi – i bićeš bezbedan… a uz to, postajemo “vitkiji”, odnosno lakši za sva ta sećanja. Sekund nakon te misli sam dva puta kinuo, što mi se nikada ne dešava… Kod nas kažu “Istina”.

Sekund nakon toga prestalo je pevušenje pesmice i vratilo se “Ja sam Ja”, molitva od koje se ježim svakim delićem tela…

  • Marko Maoduš
Oglasi

Svijet otpušta svoj identitet kroz nas

neno

Kad čistimo, mi postajemo najniža cigla u strukturi stvarnosti koju je kolektivna svijest sagradila i sabotiramo temelje te građevine.

Ona će kolabirati prvo u nama, pa onda i u našem doživljaju te stvarnosti na globalnom nivou – prestat će podrška toj vibraciji i cigla će se izmaknuti. Ono što preostaje je ruševina nečeg što je ionako bila ruševina, svijet će otpustiti svoj identitet kroz nas. To znači biti sto posto odgovoran, jer osobna transformacija je ujedno i transformacija cijelog planeta.

“Kad ste vi u redu, svi će bit u redu”, kaže dr.Hew Len.

  • Neno Ljubić

O preuzimanju odgovornosti

 

neno

Dakle, u Ho’oponoponu preuzimanje odgovornosti nije drama, nije spektakl, nije odnos, emocija ili kamen težak 10 tona na leđima. Radi se samo o tome da dok hopsamo prepuštamo Božanstvu da očisti naša sjećanja. Ništa više! To je sve! Nije to odgovornost u kojoj ste vi vlasnik neke tvrtke pa kažete: “Ja sam odgovoran za tvrtku i svoje zaposlene.” To je strah. Ne možete biti odgovorni za nikog osim za sebe, svoju percepciju realnosti jer ne znate što se događa. Odgovornost je kad vi otpustite taj strah, kažete mu “Volim te” i prepustite Božanstvu, odnosno inspiraciji da se brine o vašoj tvrtci.
No, to nije lako, dapače, jako je teško ne uplesti se, najteže na svijetu! Puno je lakše baciti se prsima na loptu i pokušavati je zaustaviti, nego propustiti ju, pa da je Božanstvo zaustavlja ili usmjerava gdje treba, prema golu.

Hew Len kaže da je naša zadaća da budemo čisti u srcu. A čisti u srcu ne možemo biti ako smo ispunjeni strahom, jedino ako ga propustimo, ne pružamo otpor, ako kažemo “Hvala ti”.

Kod Ho’oponopona nije riječ o odgovornosti “za…”, nego o čišćenju, to jest, dopuštanju Božanstvu da čisti. Dopuštamo tako da prakticiramo Ho’oponopono alate koji kažu: “OK, vidio sam, osvjedočio sam se, sada to prepuštam Božanstvu, Budhi, Krishni, Duhu, Višem Sebstvu, Manitou, Odinu, Alahu, komegod, da obriše.” Zato se i kaže da je to “najlakši način” jer sve što trebamo je preuzeti odgovornost prema tom svjedočanstvu, svjesnom ili nesvjesnom i propustiti ga, ne baveći se s njime. To je kao da smo se okružili u nekakvu betonsku utvrdu i sjedimo unutra, a stvari nam kucaju na ulaznu kapiju. Mi malo odškrinemo vrata i procjenjujemo, prosuđujemo, te hitro zatvaramo ako nam se učini da je frka. No za to vrijeme gomila toga ulazi odozgo, u ogromnim količinama! A mi buljimo samo u kapiju. U Ho’oponoponu nema uopće utvrde, nego stojimo na otvorenoj livadi, jer smo preuzeli odgovornost i dopuštamo livadi da se održava našim otpuštanjem.

Ako kažemo “Volim te” ili “Hvala ti” to znači da smo voljni otpustiti i prepustiti Božanstvu da izbriše stvar za nas. To je čin kojim kažemo: “Evo, ne želim se angažirati, propuštam sve to da ode u nepovrat.”
To je to. To je sva odgovornost koju trebamo preuzeti.

  • Nenad Ljubić

Ho’oponopono i moždani udar

strokNa seminaru Mabel često spominje knjigu My stroke of insight (Moždani udar: moj put prema spoznaji) od Jill Bolte Taylor. Ona je neuroznanstvenica koja je u svojoj 37. godini života preživjela moždani udar (točnije krvarenje). Knjiga je zanimljiva za „intelektualne“ tipove ljudi kojima Ho`oponopono zvuči kao nevjerojatno priča i ne mogu ga prihvatiti dok nekako ne uvjere um da bi to moglo „držati vodu“, za sve one kojima trebaju dokazi, potvrda znanosti, kako bi se konačno prepustili i otpustili. Zanimljiva je stoga što jedna znanstvenica, koja je godinama reckala ljudske mozgove i tijelo, proučavala neurone i sve sitne veze i vezice u našem mozgu, isključivo kao znanstvenik, sada iznosi činjenice koje potvrđuju da mi nismo ovo tijelo, da mi nismo naše misli, da mi nismo ograničeni, da ništa nije linearno i ne postoji prije i poslije, već samo sada. Ona je svjedočila kako joj se lijeva polutka mozga gasi (naša logična, racionalna, „pametna“, tvrda, stroga, kritička strana mozga), zajedno sa funkcijama kojima je ona upravljala. Zajedno s funkcijama koje su cijeli svijet nastojale postaviti u granice, koje su naše „ja“ nastojale izdvojiti od jedinstva – kako bi kao jedinka funkcioniralo za vrijeme ovozemaljskog života. Kada je ostala prepuštena samo desnoj strani mozga (našoj kreativnoj, intuitivnoj, „Božanskoj“), uronila je u MIR, uronila je u beskrajnu energiju i ljubav, povezanost s cijelim Univerzumom, uronila je u radost u kojoj nije bilo straha, kritika, prigovora, osuđivanja…

No da ne duljim,kako se postepeno oporavljala i kako su se vraćale funkcije lijeve strane mozga primjetila je dijaloge koji se pojavljuju, primjetila je priče koje joj se nastoje „prodati“, shvatila je da je lijeva strana zadužena za nezaustavljivu bujicu misli koje su često preuveličane, dramatične, teške. Shvatila je da može kreirati vlastitu stvarnost, da ona nije te misli i da je potrebno zaustaviti taj tok i vratiti se u sadašnjost, u ovaj trenutak, u pozitivnu vibraciju. Ona ne spominje „hvala ti“ i „volim te“, ali ukoliko pročitate knjigu vidjeti ćete da pričamo o istim stvarima, na malo drugačiji način, ali zaista jako malo drugačiji način… čitajući knjigu (njen posljednji dio posebice), imala sam osjećaj da zapravo slušam neko školsko HO predavanje

Ona kaže: „Ako želim zadržati unutarnji mir, moram biti spremna dosljedno i ustrajno njegovati vrt svojega uma iz trenutka u trenutak i biti spremna donijeti tu odluku tisuću puta dnevno.“

Govorimo o ustrajnosti u čišćenju, govorimo o donošenju odluku sto puta dnevno – svaki put kad primjetimo svoje misli, možemo im se prepustiti ili možemo čistiti… i birati biti sretni i otpustiti, moment by moment… I ja vas molim, činite to. Radite to, živite to. Jer je istina da vam donosi mir.
____________________________________

Treća je ovo godina da slušam preporuku za tu knjigu i tek sam je ove godine pročitala. Jedan od razloga jest to što je krajem prošle godine i moja mama doživjela moždani udar… imala je obilno krvarenje u ventrikulama (komore oko mozga) i prve dane je bilo jako kritično. Zvali smo svakih sat vremena da provjerimo stanje jer se moglo promijeniti u bilo kojem trenu… nismo znali što nas čeka. Rekli su nam da bi „mogla preživjeti jer je mlada“, ali da je prilično kritično. No dobro, nakon što su „kritični dani“ prošli, doktori su i dalje bili dosta oprezni s prognozama i upozoravali nas da se u svakom trenu situacija može pogoršati iako je načelno bila izvan neposredne životne opasnosti. Operirana je i odmah joj se vratio osjet na desnoj strani i govor. Cijelo je vrijeme bila na intenzivnoj njezi. Bila je slaba, izgubljena, nismo znali hoće li se sva krv uspjeti drenirati ili će trebati novu operaciju i postavljanje trajnog drena. Nismo znali kakva će nam se mama vratiti doma – hoće li to biti naša mama ili neka druga osoba, hoće li to biti moja mama ili moje dijete, jer kad smo je posjećivali, bilo je svega, od gubitka kratkotrajnog pamćenja, vraćanja u prošlost, emocionalne promjene u ponašanju itd.

Doktor nam je rekao ovim riječima: „Ne očekujte da će od tuda izaći kao da ništa nije bilo.“

Nakon 20 dana je otpuštena iz bolnice. Odšetala je na svojim nogama do auta… polako, ali sigurno. Doma je većinom spavala, no fizički se polako oporavljala i vraćala joj se snaga, svakim danom sve više. Polako, ali sigurno… postajala je sve bistrija, sve boljeg pamćenja, prestala se gubiti s vremenom i polako se vraćala ona stara mama. Niti dva mjeseca od tog događaja, ona je bila skroz svoja. Niti dva mjeseca! Kao da ništa nije bilo. Dva mjeseca nakon moždanog, preuzela je brigu o kući, o svojim psima, svojem zdravlju, ljekovima, financijama i računima, a neki dan je sjela u novi auto za kojeg je ugovorila kupnju malo prije nego je završila u bolnici (a mi nismo htjeli raskinuti taj dogovor vjerujući u njen oporavak)

A što sam ja radila cijelo to vrijeme? Čistila, čistila, čistila… čaše su bile na sve strane 🙂 Neću lagati da je Ho`oponopono bila jedina tehnika i „sredstvo“ kojem sam pribjegla kako bi se situacija riješila na najbolji mogući način za svih…. Bili su tu rekonektivni tretmani i anđeli, no tek NAKON što je otišla za Rijeku! Što je prevagnulo i u kojem trenutku da je ona sada tu, živa i zdrava, ne znam. Što je najviše pridonijelo tome da kod nje nema nikakvih posljedica nečega što je moglo biti grozno, ne znam.
Ali sigurna sam da je HO bio jedan od puteva koji su joj omogućili da se vrati, baš onakva kakva je i bila… Jer iz najgoreg mogućeg špila karata koji je moja mama izabrala – koji joj je došao kao upozorenje u životu – izvukli smo najbolje moguće karte.

Vjerujem da znate da je kod moždanog udara ključna brza reakcija. Ja sam samo dva mjeseca prije živjela na drugom mjestu, ne s mamom… A na sam dan događaja, nisam trebala biti tamo. Večer prije tog događaja sam se vratila iz Zagreba, a postojala je opcija da u Zagrebu ostanem još par dana kod prijateljice budući da sam za par dana opet morala tamo. Međutim inizistirala sam da se vratim doma tih par dana (zašto, tad nisam znala, ali očito s razlogom) I tako sam ja slučajNO to jutro, taj dan, provela s mamom i bila doma sa njom kada se to dogodilo. Brat je bio na poslu i taj bi dan došao tek kasno navečer. Da nisam bila doma, mama bi bila sama i dok bi je netko vidio i došao doma, ne bi je više bilo na ovom svijetu. Ali nije bila sama. Brzo je stigla hitna, brzo je uspostavljena dijagnoza, na vrijeme se krenulo s terapijama. Iako često svjedočimo sporosti i aljkavosti našeg zdravstva, ovdje je prevagnula suradnja, stručnost i brzina. Doktori iz Pule brzo su se konzultirali s doktorima iz Rijeke, poslali im sve nalaze ekspresno, bili su jako dragi prema nama i objasnili nam što se događa i trpili naše pozive svakih sat vremena. Više njih u Rijeci se konzultiralo oko najbolje opcije za nju i istu je večer, dogovorno, tek par sati od primanja u bolnicu ovdje, prebačena u bolnicu u Rijeku radi bolje dijagnostike i boljeg odjela. Već drugi dan je uspješno operirana i cijelo je vrijeme provela na intenzivnoj njezi, na odjelu koji je namjenjen samo za moždane udare gdje pacijenti imaju potpunu skrb (takvog odjela nema u Puli). Kad je već bilo jasno da će preživjeti, rekli su nam da ne znaju kako će teći oporavak i kada će je otpustiti, da možemo govoriti o tjednima, a možemo i mjesecima. Nakon 20 dana ona je došla doma 🙂 Trebam li više išta reći?

Neke su duše odlučile otići, tu ništa ne možemo uraditi. I ne, nemojte onda reći OVO NE FUNKCIONIRA, ja čistim, a on/a je preminuo. U protekle tri godine oko mene je bilo, uz sve čišćenje, nekoliko smrti. Ali svi su „otišli“ lagano, bez boli, bez patnje, brzo… najbolje kako je moglo biti u toj situaciji za njih i za one koji ostaju iza njih. Ali nekima još nije vrijeme… a ako im nije vrijeme, onda će naše HVALA očistiti sve strahove, paniku, prestravljenost, nemir… onda će naše HVALA ubrzati oporavak, posložiti kockice na najbolji mogući način u danoj situaciji. Onda će naše HVALA očistiti sve emocije koje se pojavljuju u tim trenucima, a koliko ih se izmijeni u samo jednom danu, nemoguće je uopće nabrojati… Neke situacije u životu možda nećemo izbjeći, nešto još možda moramo naučiti (mi ili oni koji su nam dragi). Ali što god se dogodilo, dobiti ćemo divnu priliku za čistiti toliko toga, za oljuštiti toliko slojeva sa sebe…

I zato vas molim, prepustite se i vjerujte, vjerujte i čistite. A ako vam treba malo mentalnog poticaja i uvjerenja jer vam se sve ovo i dalje čini malo ludim, vraćam se na knjigu sa početka ove priče 🙂

T.T.

Ho’oponopono i moždani udar

strok

Na seminaru Mabel često spominje knjigu My stroke of insight (Moždani udar: moj put prema spoznaji) od Jill Bolte Taylor. Ona je neuroznanstvenica koja je u svojoj 37. godini života preživjela moždani udar (točnije krvarenje). Knjiga je zanimljiva za „intelektualne“ tipove ljudi kojima Ho`oponopono zvuči kao nevjerojatno priča i ne mogu ga prihvatiti dok nekako ne uvjere um da bi to moglo „držati vodu“, za sve one kojima trebaju dokazi, potvrda znanosti, kako bi se konačno prepustili i otpustili. Zanimljiva je stoga što jedna znanstvenica, koja je godinama reckala ljudske mozgove i tijelo, proučavala neurone i sve sitne veze i vezice u našem mozgu, isključivo kao znanstvenik, sada iznosi činjenice koje potvrđuju da mi nismo ovo tijelo, da mi nismo naše misli, da mi nismo ograničeni, da ništa nije linearno i ne postoji prije i poslije, već samo sada. Ona je svjedočila kako joj se lijeva polutka mozga gasi (naša logična, racionalna, „pametna“, tvrda, stroga, kritička strana mozga), zajedno sa funkcijama kojima je ona upravljala. Zajedno s funkcijama koje su cijeli svijet nastojale postaviti u granice, koje su naše „ja“ nastojale izdvojiti od jedinstva – kako bi kao jedinka funkcioniralo za vrijeme ovozemaljskog života. Kada je ostala prepuštena samo desnoj strani mozga (našoj kreativnoj, intuitivnoj, „Božanskoj“), uronila je u MIR, uronila je u beskrajnu energiju i ljubav, povezanost s cijelim Univerzumom, uronila je u radost u kojoj nije bilo straha, kritika, prigovora, osuđivanja…

No da ne duljim,kako se postepeno oporavljala i kako su se vraćale funkcije lijeve strane mozga primjetila je dijaloge koji se pojavljuju, primjetila je priče koje joj se nastoje „prodati“, shvatila je da je lijeva strana zadužena za nezaustavljivu bujicu misli koje su često preuveličane, dramatične, teške. Shvatila je da može kreirati vlastitu stvarnost, da ona nije te misli i da je potrebno zaustaviti taj tok i vratiti se u sadašnjost, u ovaj trenutak, u pozitivnu vibraciju. Ona ne spominje „hvala ti“ i „volim te“, ali ukoliko pročitate knjigu vidjeti ćete da pričamo o istim stvarima, na malo drugačiji način, ali zaista jako malo drugačiji način… čitajući knjigu (njen posljednji dio posebice), imala sam osjećaj da zapravo slušam neko školsko HO predavanje

Ona kaže: „Ako želim zadržati unutarnji mir, moram biti spremna dosljedno i ustrajno njegovati vrt svojega uma iz trenutka u trenutak i biti spremna donijeti tu odluku tisuću puta dnevno.“

Govorimo o ustrajnosti u čišćenju, govorimo o donošenju odluku sto puta dnevno – svaki put kad primjetimo svoje misli, možemo im se prepustiti ili možemo čistiti… i birati biti sretni i otpustiti, moment by moment… I ja vas molim, činite to. Radite to, živite to. Jer je istina da vam donosi mir.
____________________________________

Treća je ovo godina da slušam preporuku za tu knjigu i tek sam je ove godine pročitala. Jedan od razloga jest to što je krajem prošle godine i moja mama doživjela moždani udar… imala je obilno krvarenje u ventrikulama (komore oko mozga) i prve dane je bilo jako kritično. Zvali smo svakih sat vremena da provjerimo stanje jer se moglo promijeniti u bilo kojem trenu… nismo znali što nas čeka. Rekli su nam da bi „mogla preživjeti jer je mlada“, ali da je prilično kritično. No dobro, nakon što su „kritični dani“ prošli, doktori su i dalje bili dosta oprezni s prognozama i upozoravali nas da se u svakom trenu situacija može pogoršati iako je načelno bila izvan neposredne životne opasnosti. Operirana je i odmah joj se vratio osjet na desnoj strani i govor. Cijelo je vrijeme bila na intenzivnoj njezi. Bila je slaba, izgubljena, nismo znali hoće li se sva krv uspjeti drenirati ili će trebati novu operaciju i postavljanje trajnog drena. Nismo znali kakva će nam se mama vratiti doma – hoće li to biti naša mama ili neka druga osoba, hoće li to biti moja mama ili moje dijete, jer kad smo je posjećivali, bilo je svega, od gubitka kratkotrajnog pamćenja, vraćanja u prošlost, emocionalne promjene u ponašanju itd.

Doktor nam je rekao ovim riječima: „Ne očekujte da će od tuda izaći kao da ništa nije bilo.“

Nakon 20 dana je otpuštena iz bolnice. Odšetala je na svojim nogama do auta… polako, ali sigurno. Doma je većinom spavala, no fizički se polako oporavljala i vraćala joj se snaga, svakim danom sve više. Polako, ali sigurno… postajala je sve bistrija, sve boljeg pamćenja, prestala se gubiti s vremenom i polako se vraćala ona stara mama. Niti dva mjeseca od tog događaja, ona je bila skroz svoja. Niti dva mjeseca! Kao da ništa nije bilo. Dva mjeseca nakon moždanog, preuzela je brigu o kući, o svojim psima, svojem zdravlju, ljekovima, financijama i računima, a neki dan je sjela u novi auto za kojeg je ugovorila kupnju malo prije nego je završila u bolnici (a mi nismo htjeli raskinuti taj dogovor vjerujući u njen oporavak)

A što sam ja radila cijelo to vrijeme? Čistila, čistila, čistila… čaše su bile na sve strane 🙂 Neću lagati da je Ho`oponopono bila jedina tehnika i „sredstvo“ kojem sam pribjegla kako bi se situacija riješila na najbolji mogući način za svih…. Bili su tu rekonektivni tretmani i anđeli, no tek NAKON što je otišla za Rijeku! Što je prevagnulo i u kojem trenutku da je ona sada tu, živa i zdrava, ne znam. Što je najviše pridonijelo tome da kod nje nema nikakvih posljedica nečega što je moglo biti grozno, ne znam.
Ali sigurna sam da je HO bio jedan od puteva koji su joj omogućili da se vrati, baš onakva kakva je i bila… Jer iz najgoreg mogućeg špila karata koji je moja mama izabrala – koji joj je došao kao upozorenje u životu – izvukli smo najbolje moguće karte.

Vjerujem da znate da je kod moždanog udara ključna brza reakcija. Ja sam samo dva mjeseca prije živjela na drugom mjestu, ne s mamom… A na sam dan događaja, nisam trebala biti tamo. Večer prije tog događaja sam se vratila iz Zagreba, a postojala je opcija da u Zagrebu ostanem još par dana kod prijateljice budući da sam za par dana opet morala tamo. Međutim inizistirala sam da se vratim doma tih par dana (zašto, tad nisam znala, ali očito s razlogom) I tako sam ja slučajNO to jutro, taj dan, provela s mamom i bila doma sa njom kada se to dogodilo. Brat je bio na poslu i taj bi dan došao tek kasno navečer. Da nisam bila doma, mama bi bila sama i dok bi je netko vidio i došao doma, ne bi je više bilo na ovom svijetu. Ali nije bila sama. Brzo je stigla hitna, brzo je uspostavljena dijagnoza, na vrijeme se krenulo s terapijama. Iako često svjedočimo sporosti i aljkavosti našeg zdravstva, ovdje je prevagnula suradnja, stručnost i brzina. Doktori iz Pule brzo su se konzultirali s doktorima iz Rijeke, poslali im sve nalaze ekspresno, bili su jako dragi prema nama i objasnili nam što se događa i trpili naše pozive svakih sat vremena. Više njih u Rijeci se konzultiralo oko najbolje opcije za nju i istu je večer, dogovorno, tek par sati od primanja u bolnicu ovdje, prebačena u bolnicu u Rijeku radi bolje dijagnostike i boljeg odjela. Već drugi dan je uspješno operirana i cijelo je vrijeme provela na intenzivnoj njezi, na odjelu koji je namjenjen samo za moždane udare gdje pacijenti imaju potpunu skrb (takvog odjela nema u Puli). Kad je već bilo jasno da će preživjeti, rekli su nam da ne znaju kako će teći oporavak i kada će je otpustiti, da možemo govoriti o tjednima, a možemo i mjesecima. Nakon 20 dana ona je došla doma 🙂 Trebam li više išta reći?

Neke su duše odlučile otići, tu ništa ne možemo uraditi. I ne, nemojte onda reći OVO NE FUNKCIONIRA, ja čistim, a on/a je preminuo. U protekle tri godine oko mene je bilo, uz sve čišćenje, nekoliko smrti. Ali svi su „otišli“ lagano, bez boli, bez patnje, brzo… najbolje kako je moglo biti u toj situaciji za njih i za one koji ostaju iza njih. Ali nekima još nije vrijeme… a ako im nije vrijeme, onda će naše HVALA očistiti sve strahove, paniku, prestravljenost, nemir… onda će naše HVALA ubrzati oporavak, posložiti kockice na najbolji mogući način u danoj situaciji. Onda će naše HVALA očistiti sve emocije koje se pojavljuju u tim trenucima, a koliko ih se izmijeni u samo jednom danu, nemoguće je uopće nabrojati… Neke situacije u životu možda nećemo izbjeći, nešto još možda moramo naučiti (mi ili oni koji su nam dragi). Ali što god se dogodilo, dobiti ćemo divnu priliku za čistiti toliko toga, za oljuštiti toliko slojeva sa sebe…

I zato vas molim, prepustite se i vjerujte, vjerujte i čistite. A ako vam treba malo mentalnog poticaja i uvjerenja jer vam se sve ovo i dalje čini malo ludim, vraćam se na knjigu sa početka ove priče 🙂

T.T.

Ne znam što je Bog učinio

dr len

“Kad sam radio s ubojicama i silovateljima, nisam im ništa govorio. Mislim, to bi bila teška glupost, pitati osobu: “Čuj, zašto si silovao tu ženu? Zašto si to učinio s bocom? Zašto si je gurnuo preko litice u ponor?”
Što? Mislite da bi mi rekao zašto?
Poanta je u tome da ako imate neko iskustvo u nečijoj prisutnosti, trebate čistiti s tim. I onda će oni biti u redu. Zaista!
Tamo 1983.godine, kad sam započeo s radom u toj bolnici bilo je teških napada na osoblje, gotovo svakog tjedna, ljudi su bili vezani okovima oko zglobova, zaključani u samice…
U samo šest mjeseci sve je to nestalo!
Pa kako to?
Ne znam što je Bog učinio!
Znam samo da sam ja učinio svoj dio: “Žao mi je, molim te oprosti mi.”
A Božanstvo je učinilo… što god da je…ne znam.
Nemam pojma.”

Ihaleakala Hew Len

Odmetnuta Ljubav

neno

Učestalo ponavljanje riječi “Volim te” u neko vrijeme stvorit će dojam da to izgovara netko tko nije vi. Tko je to? Tko vam govori “Volim te” kroz vas?

Čini se kao da se Ljubav odmetnula od uma, pa onda odjekuje vašim čulima poput koraka nekog stranca što vam se primiče u izmaglici. U onom trenutku kad se Ljubav oglasi iz vaših neprepoznatljivih dijelova, znajte da bezuvjetnost preuzima. Zapravo, tada ste vi ti koji odjekujete, vi ste eho vašeg srca, zidovi u koje udara Ljubav u žudnji da se manifestira po stvarnosti.

Sve što trebate jest pustiti je, neka ide, neka leti svijetom i ljepši život za vas stvara. Jer to je vaš san, vaša manifestacija, najintimniji dio u vama koji vas tjera da volite prvo, pa onda udahnete ili bilo što drugo.

-Nenad Ljubić

Preslagivanje Ljubavi

voljeti-sebe

“Na jednoj mojoj radionici u Japanu netko se javio i rekao: “Pokušavam iscijeliti svoje rame, intenzivno radim na njemu! Fokusirano čistim to rame!”
I dok je osoba govorila, ja sam čistio, jer tu sam samo da čistim.
A onda sam čuo njegov gležanj kako mi govori: “Ali zašto on ne radi na meni? Jer tu je problem!”
Na to sam uzviknuo: “Oho?”
A nisam čuo ni gležanj ni rame da mi govore da ja radim na njima!
Dakle, što se to događa u meni da on ima problem s nožnim člankom, koji se manifestira kao bol u njegovom ramenu?
Tako sam čistio i na kraju radionice čovjek je rekao da je bol nestala.”
Ihaleakala Hew Len

Ho’oponopono uvijek kreće iz osobne odgovornosti, dakle, temeljno pitanje je što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga. To je najteža stvar u ovoj praksi – razumjeti kako sam to ja odgovoran za neki problem kojemu svjedočim, a na prvi pogled se mene ne tiče. Naravno, nema nikakvih mogućnosti da to intelektualno razumijemo, jer u Ho’oponoponu iza jedan ne ide dva nego Nula. Hopsanje je apstraktna praksa, iako nam se cijelo vrijeme čini da je i te kako konkretna i jasno ukazuje na probleme. Međutim, ona osvještava posljedice, gotov čin koji je nastao kao rezultat zanemarivanja preuzimanja odgovornosti u prošlosti. To ga dođe kao neki energetski nesporazum, pa dok hopsamo, mi to izglađujemo preuzimanjem odgovornosti za posljedicu, za nasilnog lika, za bolest, loše odnose ili depresiju. Vrijeme ne igra ulogu i uvijek imamo priliku ispraviti pogreške učinjene još od početka vremena. To je taj dio u meni, ta pogreška, ikonica na windowsima nesvjesnog koja vreba i čeka da se aktivira. Aktiviraju je okolnosti, situacije i ljudi oko nas. Ja sam odgovoran za svoje windowse, operativni sistem koji se odmetnuo i ispunio programima koji sada sami po sebi rade, a svjesni um o tome nema pojma.

Iako ne postoji odgovor na pitanje što je to u meni da imam ova iskustva, ipak, ono je čin prihvaćanja da imam posla ako želim preobraziti svoj život. Kad preuzmemo odgovornost, premetačina života je neumitnost. Može nastati kaos, kao da smo onaj Snješko u staklenci koju je upravo Božanstvo protreslo i sad smo u panici jer se sve uskomešalo oko nas. No, u većoj perspektivi to je lijep prizor, svi ga vole, a na zidovima reflektira sjajnu igru snježnih pahuljica. E, ta perspektiva – to je povjerenje! Negdje iza svega poznatog stoji dio nas koji živi širu sliku i zna da je “kaos” preslagivanje Ljubavi na ljepšu poziciju s kojeg će nas dražiti da je slutimo.

Tako, bez obzira što nemamo pojma, “Volim te” zna da to uopće nije ni važno. Ono se bavi s Ljubavlju i briše sve što Ljubav nije. A to me samo i zanima! A vas?

  • Nenad Ljubić

Želim podijeliti čudo koje mi se dogodilo samo jedan dan nakon seminara u Zagrebu

olovka

Razvela sam se prije tri godine nakon čega je moj bivši suprug bivao sve lošije. Alkoholizam ga je uništavao, postao je autodestruktivan, i naposlijetku se ubio, objesio se ovo ljeto. Imamo dvoje djece od 7 i 10 godina. Moji odnosi s njegovom obitelji su bili jako dobri sve do tog trenutka, nakon čega se dogodio strašan zaokret u kojem se ja nisam snašla. Cijela njegova obitelj se počela jako loše ponašati prema meni, mrzili su me, krivili su me za njegovu smrt. Na svjesnoj razini ja sam znala da ja ne mogu skriviti ničiju smrt, sve da sam i bila najgora supruga na svijetu. No što je to moja podsvjest osjećala, zbog čega sam projicirala takvu realnost? Radila sam sve najbolje što sam znala da otpustim, da ne zamjeram, da ne osuđujem, da ne mrzim, da pronađem mir, ali nisam ga pronalazila. Čekala sam dan kad ću moći vidjeti njegovog brata i oca i ostati pritom mirna.
Dan nakon seminara čitala sam knjigu Anite Moorjani i bila sam duboko dirnuta njenim iskustvom. Naročito mi se svidjela ideja da su naši mrtvi tu, da ne ide nitko nikamo, da su s nama uvijek i nikad nas ne ostavljaju. Naravno da sam to čula i prije, tome sam poučavala i svoju djecu, ali ovaj put sam to i osjetila, bilo mi je stvarno, spoznala sam na razini dubljoj od one intelektualne. Osjetila sam jaku tugu i plakala sam. Molila sam Boga (što nije moja uobičajena praksa) da mi pomogne, da me vodi, rekla sam “Bože, u tvoje ruke”, ti znaš najbolje, ja ne znam više ništa. Sjetila sam se Boga u stolcu za ljuljanje kako ga je dr. Hew Len vidio, tužnoga jer nitko s njim ne priča, nitko ga ne traži. Ja sam mu se odlučila povjeriti, izjadati se… Također sam se obraćala svom bivšem suprugu, molila sam ga da nam pomaže, da bude uz nas, pričala sam mu kako mi je teško. S tim vapajima sam zaspala.
Ujutro, prva osoba koju sam srela, u pekari, kupujući kruh, bio je njegov brat. I nisam osjetila ljutnju, ni bijes, ni mržnju, ni samosažaljenje, ni nepravdu, jednostavno sam osjetila sućut, poželjela sam ga utješiti. Niti sat nakon toga, na parkaralištu, ulazeći u auto, točno pred mojim vratima, našla sam olovku. I to olovku s gumicom. I nećete vjerovati…na njoj je pisalo volim te. Prekrasna roza olovka, s rozom gumicom, sa dva srca i riječima volim te! Odmah sam prepoznala alat. Ali nisam prepoznala poruku. Poslijepodne sam se našla s prijateljima s kojima sam pričala o seminaru i svojim iskustvima, o svom problemu i o olovci. Prijateljica je odmah rekla da je to poruka od mog bivšeg supruga. Ideja mi se svidjela, ali nisam bila sigurna u to…sve dok se navečer nisam sjetila da sam se noć prije iskreno molila, da sam se prepustila Bogu. I On mi je poslao odgovor već sljedeće jutro.

lvana M.

Mabel o Inspiraciji

 

mabel

Mabel je rekla da je za nju Inspiracija ono što je ‘izašlo van’ bez kontrole Programa. Ispričala je nekoliko primjera na tu temu, meni osobno je najzanimljivija priča o njenom posjetu ženskom zatvoru.
Kako se ne priprema za predavanja o HO taj dan Mabel ni sama nije znala o čemu će govoriti kad posjeti zatvor ( ženski odjel) tako da se poprilično iznenadila kad je čula sebe kako govori: ‘…vi ste sad svi ustvari u jednom duhovnom utočištu, dobro vas čuvaju, imate sve što vam je potrebno -smještaj, hranu.., o ničemu ne trebate brinuti…’
Kaže Mabel da je bila šokirana kad je čula samu sebe što govori, komentirala je: ‘To nisam bila ja!’. Rekla je, kako ustvari ni mi koji smo van zatvora ustvari nismo slobodni, jer je Um naš vlastiti zatvor.
Dalje je pričala, kako je za vrijeme njenog boravka bio popriličan mir u zatvoru, što se nikako nije sviđalo zaštitarima.
‘Kako reagiraju roditelji kad su djeca jako mirna?’ – pitala nas je i dodala- ‘pa nešto im je sumnjivo!’
E pa na taj način su i zaštitari zatvora doživjeli iznenadni mir u zatvoru – kao mogući problem, možda nekakva pred priprema za bijeg.
Iako je Mir najpoželjnije stanje u kojemu možemo biti Mabel kaže da se Mira ustvari bojimo, da nemamo povjerenje u Mir.
Zašto je to tako?
Zato što Mir izlazi iz naše komforne zone. Osjećamo se ugodno i sigurno u stanjima na koje smo navikli, a to su najčešće: zabrinutost, strah i sl.

Po meni je to i jedan od odgovora na pitanje – kako se netko može osjećati dobro, a da u stvari radi nešto loše? Upravo zbog te ‘komforne zone’ !
Osoba koja je navikla na kuknjavu, žaljenje i ogovaranje, najugodnije se osjeća upravo kad je u tim stanjima. Ta stanja su loša za nju, ali ona ne vidi problem u njima već očekuje olakšanje i rješenje svojih problema mimo uklanjanja tih postojećih stanja. ‘Nešto će se dogoditi izvana i onda će ta stanja biti promijenjena’ – često je mišljenje takvih osoba. Ustvari, problem nije u ‘dodavanju’ nečega novog već napuštanju starog.. prvo trebamo otpustiti, isprazniti se, napraviti mjesta, a tek onda može nastupiti i doći nešto Novo.

  • Dani Ella