Zaljubi se u Ho’oponopono

ho

Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo 🙂
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.
Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? 🙂 Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? 🙂

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.

Oglasi

Ho’oponopono nam kaže – prepusti se

volim-te

Dragi hopsici i oni koji to nisu vec duze vrijeme nisam nista pisala…kao da je sve receno, sve napisano, kao da sve “znamo” .Ali ipak svo “znanje” poklekne pod teretom nesvjesnog autopilota koji vozi po svom, po svojim ustaljenim obrascima, dok nasa svjesnost vapi da preuzme upravljac, da budemo istinski svoji bez maski na autopilotu. Hooponopono je jedan od nacina koji nam kaze prepusti se, prihvati zivot iz trenutka u trenutak. Prihvacanje trenutka otvara vrata za promjene. Otpor, strah, sumnje, pitanja sto ako i bezbroj negativnih filmova crpe energiju, kradu zivotne nesvjesno prozivljene trenutke.
Hooponopono je jedan od nacina stavljanja fokusa na povjerenje iz trenutak u trenutak…rezultati su samo nadogradnja, poticaj, ali bit su trenuci zivljenja s povjerenjem unatoc svemu. Imamo pravo na to, imamo pravo teret nepovjerenja, straha, strepnje otpustiti i pokloniti sebi predah, pokloniti sebi zivot iz trenutka u trenutak …a svaki trenutak put je do nasih snova.

  • Vanja Štrmelj

Izgubljeno pamćenje

kk
U divnom desetogodišnjem društvu odgledala sam još jednu epizodu odličnog crtića Kun Fu Pande.
Kun Fu Panda je simpatičan Kun Fu borac koji u društvu svojih prijatelja prolazi kroz čitav niz životnih dogodovština. Panda je naivan, pomalo djetinjast, često smotan – ne ostavlja na prvu dojam ‘odabranog’ borca protiv zla.
Pa ipak, nema greške, Panda jest Odabran i njegova životna uloga je vrlo jasna i precizna.
U epizodi Izgubljeno pamćenje, Panda prilikom jednog ‘obračuna’ gubi pamćenje što njegovi neprijatelji iskorištavaju da ga pridobiju na svoju stranu. Pojašnjavaju mu da je on jedan od njih, preciznije, govore mu da je on njihov vođa i da oni zajedno s njim harače, pljačkaju i uništavaju sve pred sobom.. ‘Ti si zao i opasan!’ – govore mu. Panda im u potpunosti vjeruje i spreman je krenuti u borbu protiv svih svojih prijatelja i bližnjih, potpuno uživljen u novu ulogu.
U prvoj banditskoj akciji Panda se zbilja ponaša kao da nikada nije bio borac za Dobro – agresivan je i nemilosrdan. Ne prepoznaje svog duhovnog učitelja, prijatelje, pa čak ni oca. Spreman ih je sve pokoriti i uništiti.

Jer je izgubio pamćenje.
Jer se uživio u negativnu ulogu.
Jer ustvari ne zna tko je, drugi su ga obilježili, odredili – drugi su mu objasnili tko je, odnosno tko nije.

Od dobrog i simpatičnog Pande nije ostalo ništa. Novi Panda je potpuna suprotnost prijašnjem.
Da bi ga osvijestili prijatelji i duhovni učitelj pokušavaju mu povratiti pamćenje. Na kraju ništa nije pomoglo, pa čak ni priznanje samog bandita o prevari Pande. Panda se sjetio tko je nakon što je otvorio kutiju s vlastitim predmetima koji su mu bile izrazito drage i bliske. To je povratilo njegovo sjećanje.

Kako je dobar i plemeniti Panda postao zao i nemilosrdan?
Ako je netko po prirodi dobar kako odjednom postaje zao?
Da li je ‘biti dobar’ uloga isto kao i ‘biti zao’?

Glumci dobivaju različite uloge. To im je zanimanje. Za glumu su plaćeni. Njima je u konačnici potpuno svejedno koju ulogu igraju u filmu ili predstavi. Zato jer znaju da je to samo uloga, jedna u nizu i da je važno da je odglume najbolje moguće, neovisno dali je uloga koju glume pozitivna ili negativna.
Glumac koji se u potpunosti poistovjeti s ulogom koju glumi nije pri sebi. Uopće nije važno je li uloga pozitivna ili negativna, osoba naprosto nije pri Sebi. Svakako je za okolinu poželjno da je osoba ipak ako nema druge poistovjećena s ulogom koja donosi najmanje štete njegovoj okolini.
Iako nisu svi danas glumci, puno ljudi je u različitim ulogama i sve su te uloge više manje opasne i štetne.
Jedino osobe koje su spoznale Sebe u cijelosti ne rade ništa negativno ni sebi ni drugima.

U HO sjećanja su programi – uloge, Nula je Sebstvo.
Kako se sjetiti onoga što uistinu Jesmo?
Uklanjanjem uloga?
Kad preuzmemo ulogu dobročinitelja, a unutar sebe osjećamo agresiju, bijes i sl. mi na neki način uočavamo otklon od onoga što bi smo željeli biti. Niti jedna Prosvijetljena osoba nije agresivna.
Kad smo pod Ulogom ispoljavanje agresije je stanje izbora.
Kad smo Prosvijetljeni (konstantno u stanju Nule) agresije naprosto nema, ona nije prisutna čak ni kao mogućnost, ne postoji niti kao jedna od mogućih opcija.
Stanja koja svakodnevno doživljavamo daju nam jasan uvid u postojeće stanje. Tugu, agresiju, nezadovoljstvo, brigu, nemir i sl. nije moguće ukloniti negiranjem, potiskivanjem upotrebom bilo kakve ‘akcije’. Sva stanja koja nam se dešavaju trebaju biti Uočena i Prihvaćena bez svrstavanja u određene kategorije.

Neovisno čemu osobno težimo sva ljudska bića teže ostvarenju triju ciljeva:
1. VJEČNO BLAŽENSTVO (savršena sreća uvijek i u svim okolnostima)
2. BESMRTNOST (ne umiranje, vječnost)
3. UVIJEK ZNATI APSOLUTNO SVE

Ostvarenjem svih triju ciljeva nestaju svi problemi i nedoumice

jer sve navedeno pripada prirodi Boga.

  • Dani Ella

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?

tt

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?
Jesmo li na mjestu na kojem jesmo zato jer se tu osjećamo najbolje ili zato jer se bojimo pomaknuti s njega i otisnuti se u nepoznato?

Dok ne skupimo dovoljno hrabrosti da si damo odgovor na ta pitanja – i u skladu sa tim odgovorom i postupimo, nikakva tehnika neće nam donijeti čuda u život. Ali nam može pomoći da lakše spoznamo neke stvari i da se sa svojim odlukama lakše nosimo u najvećoj vjeri da je sve upravo onako kako treba biti.

Hopsajući protekle tri godine svjedočila sam mnogim krasnim stvarima, ljudima se život okretao naglavačke, nove veze, novi poslovi, novi stanovi. Moj je život zahvaljujući hopsanju bio lakši – jer sam se ja lakše nosila sa njime, ali nekako se nije mrdao sa jedne točke. Nije se mrdao – jer se ja nisam bila spremna pomaknuti se. Imala sam osjećaj da što god radila i koliko se god trudila, da usprkos svim seminarima i svemu, da sam nekako zapela, ali nisam mogla naći razlog tome. Kao i mnogi, nadala sam se da će radi mojeg hopsanja moja veza procvasti, da će se financije popraviti, da će se svakodnevnica na ne znam koji način obogatiti… ali stalno sam se vraćala na isto. Zapravo sam hopsala, ali ne istinski – jer nisam bila otvorena za SVE, bila sam otvorena da prihvatim scenarije koje sam si zamislila da bi se mogli odviti poradi mojeg hopsanja, na neki sam način dirigirala Bogu što bi on trebao napraviti sa mojim “hvala”, ali on me nije slušao. Hvala mu na tome. Zaredalo se puno toga – i smrti i bolesti i svakakvih situacija, tu mi je HO pomogao više od svega jer sam u svakom trenu bila sigurna da je sve baš onako kako treba biti pa kako god izgledalo. Pomogao mi je jer je slažući neke negativne stvari kroz moj život istovremeno ga čistio i otvarao nove prilike i vidike. Ali mi je trebalo tri godine da shvatim da se ništa, ama baš ništa neće dogoditi ako vi sami ne smognete dovoljno hrabrosti (ja bih rekla prvenstveno vjere) maknuti se sa sigurnosti obale i skočiti sa visoke stijene ravno u ocean. Prvo vam strah dok gledate s visine oduzme noge, potom i dah. Ali bacite se, puni vjere da će sve biti u redu. A onda ostajete bez daha neko vrijeme, okrećete se pod vodom, ali znate da ćete opet izroniti i da tamo gore iznad površine grije sunce i ljeskaju se valovi i da je puno neotkrivenih obala na kojima vas čeka nešto predivno. Ja sam se predugo sunčala na svojoj obali. Pa sam odlučila skočiti…

Biti u poznatom – to je najjednostavnije. Biti u onome što smo si namjenili prije nego smo uopće počeli živjeti po Inspiraciji – to je ono čega se grčevito držimo. Ali da li je to ono što nam treba? Sada kada se vraćamo sebi i znamo da će nam doći sve što nam treba u životu, sada kada nismo više iste osobe, sada kad se više ne bojimo svoje budućnosti, da li ostajući pod svaku cijenu u istom svijetu zatvaramo vrata onom drugom koji nas čeka, ali nema prostora da dođe? Sve se svodi na izlazak iz zone komfora. Čini mi se da je to na kraju ključno u svakom duhovnom radu, tehnici, nazovite to kako god želite. Dok se god stišćemo i skupljamo tamo gdje nam je već ugodno, poznato, zatvaramo se u svoje sigurne čahure – ne možemo krenuti naprijed. Ne možemo primiti sve prekrasne darove koje nam sprema Bog, naše više ja, Univerzum… jer za njih moramo napraviti mjesta. Rekla sam da nam je u tim čahurama ugodno – nije nam čak ni ugodno. Čak i to smo se uvjerili. Ili smo barem zaboravili koliko bi nam ugodno moglo biti samo kada bi se usudili potražiti više. Jedino što nam jest, to je da nam je ugodnije nego suočiti se sa svijetom koji nas čeka, jer on može biti i zastrašujuć, ali i jednako tako divan.

Ho mi je pomogao da dođem do te točke da shvatim da ne mogu dalje – jer si to ne dozvoljavam. Da je sve isto – zato jer se ja grčevito držim nekih stvari. Pomogao mi je da smognem hrabrosti priznati samoj sebi da nisam sretna – samo “sigurna”. Da sam se zatvorila u jedan odnos, život, svijet u kojem se mogu sakriti bilo kada od svih i svega – ali ne i od sebe. Ho mi je pomogao da si priznam da me strah krenuti dalje, da je jednostavnije ostaviti sve kako jest, da sam postala rob navike, ali da u toj navici nisam sretna. I tek onda sam shvatila zašto sam neprestano imala osjećaj da sam zapela usprkos svom trudu – zato jer jesam. Doslovno i fizički na jednom mjestu, psihički još više, vezana uz ideju svog života kakav sam živjela, a kakav i nije najbolji za mene. Vežemo se previše za stvari, za ljude, za ideje, za prošlost, za neke svoje stvorene ili dodijeljenje identitete i upravo je od toga najteže se odvojiti. Štošta smo spremni otpustiti, ali to ne, toga se grčevito držimo, to smo mi, to je sve što znamo i što nas definira. Ako pobjegnemo od toga, ako to otpustimo, ostajemo ogoljeni na pučini, goli pred sobom i pred Bogom. Ali to nismo mi – mi nismo ti identiteti – onako kako se sami vidimo i kako nas drugi vide. Štoviše, nekad smo toliko daleko od “sebe”, zalutali jednom davno i nastavili živjeti život kakav nam nije namjenjen.

Najteža odluka u životu jest napraviti rez – barem je meni bila. Cijelo moje Ho putovanje vodilo je do toga. Jer taj rez nije jednostavan, on boli, ostavlja bez daha, ostavlja uplakano lice. Ali upravo vas taj rez u životu vraća na NULU – doslovno. I ne bih imala hrabrosti za njega da nisam spoznala neke stvari, da nemam vjere da je sve baš onako kako treba biti i da može biti samo bolje. Jer krećete iz početka, prazni i otvoreni za sve divne stvari koje su vam namjenjene. I kad je taj rez jedina ispravna stvar za vas, onaj teži dio, ona bol (jer nije se lako odvojiti od “sebe”, jedine kakvu ste poznavali neko vrijeme) prestaje nevjerojatno brzo i svakim ste danom sve svjesniji da ste uradili ispravnu stvari i da tek sad kreće život. I sve se kockice počnu savršeno slagati, sve što vam treba vam polako dolazi baš onda kada vam to treba, sve krene nekim novim divnim tokom. Tek tada imate osjećaj da ste otvoreni čaroliji, čudima, da ćete tek sad živjeti život po Inspiraciji. A ono najbitnije: HO mi je dozvolio da krenem dalje prepuna zahvalnosti za sve dane u mom životu do sada, da krenem dalje bez gorčine i negativnosti, bez nekih zamjerki, uz jedno vječito prijateljstvo i prepuno iskustva i uspomena iz “prošlosti”.

Iz ove pozicije gledam oko sebe puno i previše preloših veza, prelažnih života, previše kompromisa i previše nezadovoljstva, previše forsiranja i previše tuge. Imam osjećaj da ljudi nose neke maske neprestano radi kojih ne vide prst pred nosom, kao da hodaju u nekom snu i nikako da se probude. Svakim sam danom sve sretnija da sam odlučila iskočiti iz tog sna i dozvoliti si da živim iskreno prema sebi, ali i drugima. Zato je HO nešto sa čim dišem i što me vodi u svakodnevnici jer me do sad nije iznevjerio.

T.T.
(Autorica poznata uredništvu)

Kako otpustiti?

o

Bili smo sretno dijete, mamina dojka je znacila hranu, toplinu… sigurnost. Nista nije imalo smisla, nista nije trebalo imati smisla. .

Onda smo poceli uciti svijet oko sebe, stvari su pocele dobijati smisao, smisao stvari uzrokovale su zadovoljstvo ili bol. Postajali smo svjesni smisla i nas “spisak” smislenih stvari polako se poceo puniti.
Voljeli smo sto smo lijepi, brzi, dragi, sto nas vole, sto smo nasli honorarni posao, sto imamo bicikl, voljeli smo sto smo se dobro proveli na moru, sto smo pomagali drugome, sto imamo novu ljubav, koju cemo dozivotno voljeti, sto smo se ozenili, sto imamo novi auto… sto imamo spisak smislenih stvari, bitnih stvari, stvari bez kojih nas zivot ne bi imao smisla.

Stvorili smo zivot od stvari koje za nas imaju smisla. To je nas zivot. To su vrijednosti kojih se drzimo.

Bitne stvari, zdravlje, djeca, doci na posao na vrijeme, biti nasmijan, pomoci slabijem, biti omiljen, izgledati mladoliko, ne psovati pred drugima, biti iskren, platiti rezije na vrijeme, imati novac, imati prijatelje, obitelj, biti uspjesan… sve je to teretni vlak smislenih stvari koji ste punili od onog trena kad su stvari dobile smisao.

Ali zivot ima drugih planova.

Smisao znaci bol. Sarena kutija smisla duboko u sebi sadrzi bol. Koliko god nastojali ostati zdravi, jednog dana ce te se razboljeti, koliko god nastojali stici na posao na vrijeme, jednom ce te zakasniti…koliko god nastojali da vas dijete nikad ne razocara, jednom ce se i to dogoditi, koliko god nastojali biti nasmijani, iskreni, jednom ce te biti tuzni, lagat ce te. I to je bol proizasla iz smisla.

Vezemo se na smisao. Na one nase stvari koje imaju smisla. Vezemo se na nasu tablicu vrijednosti. A svaka veza kad pukne, boli. Sto je manje vezanja na smislene stvari, manje ce biti bola. Najbolje bi bilo da mozemo otpustite veze. A kako najlakse otpustiti veze?
Tako da pocnete misliti sto manje na njih. Otpustite ih. Prestanite ih toliko grliti, prestanite misliti da bez njih ne mozete zivjeti. Mnogi od nas nisu sjesni koliko grcevito prianjamo uz nase smislene stvari. PRIJANJAMO kao pijavice.

Kako opustiti?
Jednostavno s volim te, hvala ti. Milijun puta.

Polako prihvatite spoznaju da cete biti OK bez tih stvari, bez ljudi, bez tih osjecaja. Necete umrijeti ako nesto od svega toga necete imati. Bit ce te OK. Probajte svjesno proci kroz spisak vaznih i smislenih stvari koje grcevito zelite u svom zivotu : partnera, djece, zdravlja, brdo novaca i ljubavi koju ste svojim glupim postupcima izgubili…i recite sebi..OK, mogu prezivjeti bez njih, mogu zivjeti s tako malo stvari..i biti cu Ok..Je to sve bolno, ali prezivjeti cu. Bit cu jaci, pametniji, mudriji. Treba mi tako malo.

Prihvatite stanje kakvo je. Prihvatite sebe takvim kakvi jeste. probajte se promatrati ocima nepristranim, kao sto bi vas promatrao znanstvenik ispod mikroskopa. Izađite u prirodu. Van iz cetiri zida. Disite duboko, udahnite energiju, izdahnite negativu…Budite Zivite…sve drugo je goli (cenzurirano)

Volim te, volim te, volim te, volim te, hvala ti…Udahni, izdahni…Milion puta…ako treba…(a treba).

  • Rajko Horvatek

Prestanak boli s plavom vodom

Blue bottle #3

Vrijeme je za spavanje. U san tonem ubrzo, mirna i spokojna. Hvala hvala.Odjednom žareća  bol u leđima prekida moj san (u predjelu desne lopatice desno) hvala hvala.

Duboko dišem i izdišem u bol, hvala hvala. Bol je sve jača – jedna tableta, dvije tablete, bol bol malo popušta hvala hvala. Utonem u san. Jutro nanovo boool hvala hvala, opet posegnem za tabletom!
Odjednom misao – Vera zaboga, plava voda – hvala hvala.
Uzimam vodu i masiram se hvala hvala. Bol popušta, odlazi,osmijeh na mom licu umjesto grča.
Nakon par sati bol se vraća hvala hvala.Ponovo krećem prema tableti (program) evo opet misao A VODA. Masiram opet s vodom, bol polako nestaje nestaje i nema je više, hvala hvala.
To je naš hopsić. Hvala hvala
– Vera Mihajlović.

Zaradi svoju slobodu

planina

Ho’oponopono je način života, to je misija, zadatak, životni stil, zapravo, najmanje je neka tehnika :). Mi nećemo imati problema raditi u firmi 8-10 sati dnevno i svu svoju pažnji posvetiti na zadatke koje tamo imamo, jer se to očekuje od nas. Moramo tako, inače je ajme, vrebaju gomile prijetnji o tome kako će nam biti ako ne poštujemo taj program. A to ne nazivamo tehnikom. I tako mi uredno provedemo 40 godina radnog vijeka, bez ikakvih problema predamo svoj život u ruke strahu od egzistencije, od toga “što će netko reći”, “kako ću ja”, “a što ako…?”.

Ho’oponopono je jednaki tip zadatka: trebamo zaraditi svoju slobodu. A opet, otpori su enormni! Možda zato što je to posao bez poslodavca, bez mirovine, karijere ili publike? Mi njime ponovno izgrađujemo osobnost, vadimo Ljubav iz jame zaborava, posežemo za nekim zavjetima koje smo sebi dali, nekad negdje. Ho je jednako nemilosrdan, baš kao i posao u firmi! Traži istrajnost, vještinu, snagu i povjerenje. Naš zadatak je ostvariti ljubavni odnos s tom praksom, pronaći ljepotu, voljeti čišćenje. Hopsanje ne smije biti borba, ne možemo govoriti “Volim te” s prstom na okidaču!

Za um, Ho’oponopono je pokušaj vraćanja klupka života unutrag, a to je suluda misija, kao da idemo izvaljati natrag onu dvometarsku kugletinu snijega na vrh brda, kada je još bila samo malena grudva. Pa ipak, mi to radimo! Zašto? Jer smo preuzeli odgovornost i voljni smo vratiti se u Nulu. Tada će se dogoditi da klupko jednostavno nestane ili da se kugletina snijega odjednom rastopi! Ho’oponopono je apstraktna praksa, pa je i rješavanje problema jednako tako apstraktno. To znači da moramo odustati od “zašto to, kako to” i djelovati kako znamo i umijemo, iako nemamo pojma što će se dogoditi. Ho je proces unutar kojeg se transformiramo iz otpora u prihvaćanje, ne nužno u razumijevanje. Mi ne možemo razumjeti zašto bi se netko penjao na 8000 metara visoku planinu, smrt je gotovo pa zagarantirana! A opet, ljudi to rade! Mislite li da rade zato što razumiju? Ili možda zato jer je to jače od njih, vuče ih nešto tamo? Oni se ne bave s tim što je to što ih vuče, nego se prepuštaju i djeluju. Tada su 100% svoji, nemaju nikakvih dilema što im je činiti.

Da bi iskreno mogli krenuti u prakticiranje Ho’oponopona potrebno se prisjetiti puta koji nas je doveo do susreta s njim. Kako smo došli ovdje? Odakle smo krenuli? O čemu smo razmišljali? Kada osvijestimo taj dio osobne povijesti, možda spoznamo da baš i nismo imali izbora, premda mi mislimo da jesmo. Nešto nas je vuklo tu, neka nejasna sila i ona nešto želi od nas. Jednom kad se prepustimo tom odnosu, nas i te sile, neće nas zanimati “zašto”. Zanimat će nas primjena i istraživanje osobne moći da otpustimo, da vidimo što ima u tome i dokle možemo ići.
Tek tada hopsanje postaje prava avanturistička misija.

  • Neno Lubich

Razlika između Volim te i Volim te

volim-te
Dr.Hew Len kaže:
“Nemojte pružati otpor! Nešto se pojavi, a vi gurate! To se događa kada pokušavate razumjeti – vi tada gurate! Umjesto da kažete: “Pa to bih mogao otpustiti!”. I ako otpustite, nema ničeg u što biste gurali! I onda to odlazi. Kod čišćenja se radi o tome da tada ne pružate otpor, nego se isključite. I čim se počnete isključivati, sve se raspada. Tada ste u strujnom toku. Kad naiđe prepreka u toj struji i vi udarite u nju, što ćete učiniti? Da li ćete se angažirati ili čistiti kako biste to otpustili i opet putovali svojim tokom? To je odgovornost, baš, to, ta odluka u tom trenutku!”

Mi smo cijeloga života omalovažavali misteriju života i čudo postojanja, jednostavno zato što jako dobro poznajemo odbojnost prema njima. Naše odbijanje da živimo je duboka hipnoza, gotovo totalna zasljepljenost! Ali opet, nevjerojatno je kako smo sposobni bespogovorno prihvatiti sve na što u tom sljepilu udarimo! I to smatramo životom, i još vičemo da živimo punim plućima. 🙂

Ako radimo nešto što ne volimo, na šalteru Elektre smo, trpimo otrovne strelice nezadovoljnih korisnika ili imamo opakog šefa, jesmo li preuzeli odgovornost da je u tom trenutku to najbolje za nas? Ili svaki dan mrzovoljno i ljutito vrtimo unutrašnji dijalog netrpeljivosti, mržnje, nezadovoljstva i samovažnosti zbog te situacije? Zamislite, svakoga dana ujutro perete zube, a strah vam se iz želuca penje po tijelu, hvata vas grč nezadovoljstva dok putujete prema poslu, a svatko koga sretnete je kriv za vašu tugu? Pa to je strašno! Možete li zamisliti koliko negativne energije generira ovakav pristup svaki dan? Puta 365 dana? Zamislite koliko je to vremena dok konačno ne dođe do “ajme ti je meni”? Pa to je čudo energije!

Kad vam netko kaže da govorite “Volim te” takvom poslu, vašem tumoru, besparici, partneru nasilniku, onda je to strava za um! Kako tomu reći “Volim te”? Pa lijepo, jer smo mi ustvari itekako govorili volim te svemu tome dok smo to stvarali i ravnodušno prihvaćali u naš život. Jedina razlika između “volim te mužu dok si od ljubavnika postajao nasilnik”, “volim te cigaro što te pušim”, i ovoga sadašnjeg “Volim te” je u formi – jedan je nevidljiv, iz straha, neodgovoran i iz sjećanja, a drugi je iz odgovornosti i svjesnosti. To je jedina razlika! Zato se moramo pretvarati da volimo, jer ne znamo voljeti iz odgovornosti. Ali postoji prag, energetska granica koju možemo prijeći. Prelazimo je s predanošću i voljom da transformiramo život. Tada “Volim te” nije laž, nego stvarnost.

To je onaj udah prve vode koju moramo povući da bi kasnije sama protekla iz rezervoara u našu kanticu energetskih rezervi. Mi smo primarna pumpa, naš udah je prvi! Do tada smo puhali u crijevo i pravili mjehure tamo negdje. Sada smo preuzeli odgovornost, udahnuli svijest i crpimo energiju iz Izvora. To je preobražaj. To je Volim te!

– Neno Lubich

Popravila se sama…

zubar-1350990957-155466

Vratila sam se danas na posao, nakon dva tjedna godišnjeg odmora. Radim kao dentalni asistent u jednoj stomatološkoj poliklinici.

Uobičajeno sam pripremila ordinaciju. Doktorica je obavila dva pregleda, bez korištenja onih turbina i mikromotora sa stom. stolice.
Ali, kada je došao treći pacijent i kada je doktorica po prvi put u smjeni uzela turbinu u ruke… voda je počela prštati na sve strane. Na svim nasadnicima, pa čak i na onom ‘pusteru’ koji služi samo za puštanje zraka pod pritiskom!
To nisu uvjeti za rad. Stolica je u kvaru…
Zamolile smo da nam pozovu majstora, ali on nije mogao doći prije 11h, a mi radimo od 7h .
Sjetila sam se, tada, kako se dr. Hew Len-u za pomoć obratila inženjerka iz NASA-e, koja je imala problem s jednom od njihovih raketa.
Pogledala sam stolicu, nasmješila joj se i rekla joj da ju volim i da sam joj zahvalna što nam tako dugo i naporno služi , nama i našim pacijentima.
Bez nekog prevelikog uzrujavanja, doktorica i ja se nismo htjele seliti u susjednu ordinaciju, a ona je papirnatim ubrusima omotala sve kabele, da bi zaštitila pacijente od evntualnog močenja..

U 11.30h je stigao naš majstor .
Stolica je radila nomalno.
Pogledala sam ga i rekla: ‘Stolica se sama popravila?’
A on mi objasni da je to bio nakupljeni kondenzat u sistemu, koji se nije sušio za vrijeme mirovanja i da ga je ona sada SAMA UKLONILA.

Hvala! Volim te…

Ana-Marija Vuković

Iskustvo sa Plavom Solarnom Vodom

voda

Pre nekoliko dana pročitao sam post o iskustvu u vezi korištenja PSV u slučaju opekline. Ok, čistio sam kao i obično bez prosudbi, nisam ni razmišljao više o tome.
I onda jučer prilikom vađenja tave sa jelom iz pećnice opekao sam palac desne ruke. Odmah sam ga stavio pod mlaz hladne vode iz česme (stari program). Malo je pomoglo ali ubrzo se javila bol zbog opekline. Naravno u međuvremenu sam čistio i došla mi je ideja da upotrijebim PSV ( da sam o tome nešto prije pročitao sjetio sam se tek kasnije). Prosuo sam malo PSV po opeklini i … bol je nestala i nije se više vratila. Hvala za iskustvo (inspiraciju) koju je podijelio član grupe Ho’oponopono Hvala ti. 

Hvala Volim te

  • Marino Matevski