Ho’oponopono: Tijelo kao poticaj za čišćenje

ho

Svaki ozbiljniji hopsić bit će u neprestanom traganju za načinima kako da prakticira svoje čišćenje što više, što bezbolnije i da bude više predan tom zadatku. Ali kako god krenuli, odmah je jasno da je jedini način kvalitetnog i predanog hopsanja kad je ono prirodno, da nekako sraste s nama kao novi organ ili da bude gotovo pa neprimjetno kao disanje. Nije dobro da bude otpora, zlovolje ili dosade, da taj “Volim te“ mrzovoljno cijedimo kroz zube ili zijevajući.

Primijetili smo kako je lako hopsati dok hodamo, a to je zato jer postoji ritam i um ga voli pratiti. Zato trebamo iskoristiti prirodni ritam tijela da bi prirodno hopsali. Tijelo je zaista savršen instrument za hopsanje, ono je kao orkestar od mnoštva glazbenika i možemo svaki dan izolirati neki drugi instrument da nam bude ritam za svako “Hvala ti”. Jednom je to hodanje, drugi put je disanje, a treći buljenje u vrhove prstiju na rukama dok peremo suđe. I oči imaju svoj ritam, pa svaki pokret očima ili treptaj neka budu jedan “Volim te“! Doslovce nema toga što ne možemo iskoristiti kao poticaj za čišćenje na našem tijelu! Neka nam ono bude bubanj koji će davati ritam i ubacivati nas u trans voljenja.

Jednako tako, sasvim nam je prirodno balansirati paniku i strah s “Volim te“ kad smo u nevolji. Nekako, kad nam je teško, žustro lopatom krcamo Ljubav na drugu stranu vage ne bi li se ona uravnotežila i postala ugodnija za život. Ne zijevamo kad smo u zubara ili na ispitu, zar ne? Ali zato hopsamo kao ludi i nema nikakva otpora! Možda možemo strah i paniku preokrenuti, pa ih iskoristiti kao medij za vatreno hopsanje? Ne kažem da ćemo umjetno izazivati kaos u naše živote, ali kad oni dođu, pridodajmo im svjesnost da mogu biti korisni i solidan vjetar u jedra našeg čišćenja. Kad smo u panici i svjesno jedrimo u tom uzburkanom moru, ukazat će se prilika da okrenemo kormilo i upravljamo svojim strahom. Možda se može dogoditi da prestanemo biti glavni glumac u tom horor filmu, nego radije budemo redatelj ili dirigent koji luđački maše palicom, a glazba je i dalje divna, njegovom znoju usprkos.

  • Neno Lubich
Oglasi

Novac se doslovno stvori

Money wrapped in ribbon

Draga Karmen,

slušala sam vaš video 28.10. gdje govorite kako se novac doslovno stvori kad odlučimo da idemo na seminar,

pa samo da kažem i svoj slučaj, budući da imam troškove jer mi kćer studira u Americi i nisam znala kako ću na seminar,

ali odluka je bila čvrsta da idem. Dakle, uplatih i nakon par dana mi – odjednom – sjedne 4 tisuće kuna. Pitam se otkud to?

Pošto radim već dugo na fakultetu, kažu mi – vama je točno u 10. mj. 2015. 30 godišnjica, dakle, stigla jubilarna nagrada!!

Zaista, kako kažete, bitna je već odluka i namjera da se ide, i dođe iz svemira  potvrda..

Hvala, hvala…

  • Jasna Golubović

Ho’oponopono- umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi

12187863_1104809952864852_5570204304609710725_n

Imati povjerenje najteža je stvar na svijetu. Zapravo, najveću bojazan izaziva pitanje čemu povjerenje, komu, povjerenje u što? Međutim, nema odgovora na to pitanje! Praktički, vi morate dati sve od sebe, sa sebe, iz sebe, baciti to na stol i disati spokojno, a karte mogu ispasti bilo kako! Nema nikakvih garancija za ništa, a baš to ništa vam je cilj!

Imati povjerenje – to je kao da moramo složiti sliku od puzli sa njihovom zadnjom stranom. Sve je bijelo, čudnog oblika, a opet tamo iza scene u onom nevidljivom dijelu sebe svaki taj komadić nosi prekrasnu sliku koju tek naslućujemo. Ho’oponopono se bavi s tim jednim komadićem. On ga prevrće na svoju pravu stranu i osvještava dio cjeline koja je tada to povjerenje.
Ho’oponopono je umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi u svaku slijedeću puzlu koju nam život podastre kao zadatak da je posložimo. Mi ne možemo pogriješiti kad otpuštamo, jer zaista nije važno gdje smo uglavili tu kockicu i jesmo li dobro odigrali karte. Djelitelj i Slikar prilagođava igru kad mi otpuštamo. To je sad neko drugo povjerenje – osjećaj da se realnost prilagođava našoj odlučnosti da čistimo i otpuštamo.

Važno je njegovati strast i žudnju za slijedećom puzlom, novim komadićem ukupne slike. Zato služi taj “Volim te”: da jedva čekamo slijedeći potez Ljubavi da nas zavede u daljnje čišćenje. Tada osim Djelitelja i Slikara postoji i Ložač koji ubacuje voljenje u kotao i pogoni našu volju da idemo naprijed, ma gdje god da taj put vodio.

Zapravo je nemoguće objasniti što je to povjerenje. No moguće je zahvalnošću otpustiti strah da nećemo uspjeti, da negdje griješimo, slabo ili loše hopsamo. Hopsamo onoliko dobro koliko je to moguće. A to je opet neko treće povjerenje da ta kvaliteta i količina hopsanja može učiniti preokret.

O povjerenju, baš kao i od tih “Volim te” i “Hvala ti” možemo napisati roman od deset tomova i dalje bi ostalo jako puno mjesta za još avantura koje Ljubav i Zahvalnost s Povjerenjem grade. Ali te romane treba živjeti, pa je to – gle – opet povjerenje u Pisca (koji je i Djelitelj, Slikar i Ložač) da zna pisati ono što mi živimo.

  • Neno Lubich

Vjeruj procesu i otpusti!

ho

Evo mene opet, jedan predugačak post nije bio dovoljan pa vam slijedi drugi!! Hi,hii..! Pišem opet jer mi se u inbox javila jedna gospođa koja kako piše ima neku tešku situaciju al nikako da ustraje u HO pa moli za savjet! Ja ne pričam o HO niti ga dijelim ili savjetujem drugima jer vjerujem isključivo da su ljudi koji se pojavljuju u mom životu i njihovi problemi i teške situacije samo moji programi te umjesto da ih upoznajem sa HO ja jednostavno primjenjujem formulu: „ Oprosti mi zbog svega što postoji u meni a što je izazvalo ovu i ovu situaciju..molim te otpusti..hvala,hvala,hvala..!“ i idem dalje!

Svoja iskustva u grupi dijelim jedino iz razloga što su meni, posebno na početku vaša iskustva, strašno pomogla, svakome je potrebno bar malo motivacije a uz ovakve životne HO priče lakše je prebroditi neku krizu. Prvo da nabacim koju etiketu na sebe. Ja sam jedna „obična, najobičnija mama“ koja šeće s bebom u kolicima i drugom malo većom za ruku, užurbano obavlja šoping, mijenja pelene, kuha, pere, pegla, peče kolače, vodi ljubav sa suprugom, priča svakodnevno sa sestrom i mamom, pije kavu i pivu s prijateljima, pravnica, sudska savjetnica, koja zarađuje za život kažnjavajući vas ako prođete kroz crveno, niste vezali pojas il ste pričali na mob (kako kaže moja Bella jaki, jaki kad neće nešto jesti), kojoj je omiljena boja ma zamislite smeđa!!! )). Dakle nisam netko tko meditira pod drvetom cijeli dan, ja sam vi, a vi ste, ma zamislite, savršeni, vi ste ljubav i ništa drugo, vi jeste i to je dovoljno, sve ostalo, dobro i loše u vašem životu su PROGRAMI!!!! Kužite, to je mudrost koja je meni promjenila život, dala smisao svemu što sam da sada proživjela, radila i željela. To i 100 postotna odgovornost. Samo ta spoznaja, i da nisam krenula sa hopsanjem, bila je dovolja da mi pruži utjehu i da intelektu obajšnjenje i smisao.

Sve što sam u ovih 36 godina radila, ma sa kakvom dobrom namjerom da sam to radila, sve odluke, uvijek su vodile k nečemu krivom i ne meni prirodnom. Znate, ako sam tolike godine i toliki trud uložila da bi završila fakultet i to željela, onda mora u tome biti neke svrhe, moram u pravu ostvariti neki smisao. To me strašno mučilo, kako nači smisao u tome što tri dana prije Božića ideš nekome u kuću pljeniti TV, o Bože dragi!!(bila sam prije i odvjetnik) I bum, HO, nema smisla niti ćeš ga Ina nikada naći, to je tvoj program i odmah mi je bilo lakše! Ne moram tražiti više smisla u svom zanimanju jer ga nema. I skinula tako sa sebe jadan ogroman teret, samo tako, čistom spoznajom da je to program koji vučem od tko zna kud i koga i da moram čistiti, čistiti i nadam se jednog dana i otpustiti, a kad to učinim, vjerujete mi mislim da ću moći micati planine! Sa samim hopsanjem sa krenula odmah, onako kako Karmen kaže štreberski i nije mi to bilo ni malo teško, jer su me valjda sve ove godine štrebanja na pravu pripremile za hopsanje!!

Jednog dana nakon što me šef sa svojim iživljavanjem doveo gotovo do živčanog sloma i nakon nekoliko minuta, pazite plakanja na poslu, umjesto da počnem u glavi u krug vrtjeti: „Kako, zašto, što sam krivu učinila, pa što da napravim…“ počela sam misli odvlačiti sa hvala,hvala,hvala i evo do danas, godinu dana poslije, nisam stala niti ću ikad stati! Štreberskim hopsanjem skretala sam misli, al sam eto pravnički, morala i intelekt malo nahraniti! Malo!! Dakle pročitala Mabelinu knjigu nekoliko puta, Nulte granice, s interneta pročitala valjda svaki članak koji o HO postoji i pogledala svaki filmić na youtube, al s internetom molim oprez, iako je čudo i nudi zbilja hrpu toga, kad nešto gledate i čitate čistite cijelo vrijeme jer ima puno podataka i informacija koje nisu točne, pa da se zaštitite i da vam dođe ono što je za vas najbolje! Naišla na hrpu „alata“ al poučena porukama koje Karmen stalno ponavlja u emisijama, nisam ih koristila jer sam smatrala da mi nisu dani na pravilan način niti od pravilne osobe! Koristila isključivo dopuštene alate, dakle plavu solarnu vodu, o kojoj se isto već sve zna a ako netko nezna neka pogleda emisiju od Karmen i vjerujem da će bar jedna osoba postaviti to pitanje!! hi,hi,hi..! Stavljam i mijenjam čaše sa vodim i naravno neprestano govorim hvala, hvala, hvala, u sebi, a kad mogu i svjesno na glas. Znate kako Karmen kaže kada hopsati, pa sada, sada, sada, u ovom trenutku, kad misli pobjegnu vi se odmah vratite sa hvala,hvala,hvala! (Jadna Karmen toliko sam ju puta spomenula, sigurna sam da žena sada štuca a ni ne zna zašto!) I ajmo još malo o Karmen, pratim emisije koliko mogu uz ovo dvoje djece, al se potrudim sve snimke odgledati nekad kasnije u miru! Hvala Nori na tome! S stranice HO tehnike pročitala svaki članak i svako iskustvo ne jedanput nego tri puta, na tome i više nego zahvalana, ako i želiš posustati, ta iskustva te vrate na put. Hvala svima koji predivno pišu. I naravno pratim i uživam u svim vašim postovima koje objavljujete, i Mabelinim motivirajućim izjavama koje Marino Matevski stavlja u grupu! Uz vas iako je sve u meni, nisam sama!

I to je to, najlakša tehnika ikad, to je životni put, nema tu povratka, nema tu odustajanja, vjerujete. Znam da se se mnogi susreću sa toliko teških životnih situacija u kojima im nije lako tolikoj tuzi i nepravdi, bolesti, govoriti hvala, hvala, hvala, al kad bih vam bar nekako mogla objasniti da ovo zbilja djeluje i da će biti bolje, al traje, pa meni je trebala godina dana da dođem ovdje gdje sam sada. Kako ćete vi ustrajati ne znam, pronađite put ili nemojte, možda HO i nije za vas, možda će vam doći nekada kasnije opet u životu pa ćete probati tada! I draga moja, zbog koje pišem ovaj post, moram vas razočarati al nemam savjet za vas, imam samo ovo svoje iskustvo, sve je već rečeno, sve je već napisano i sve se već zna, treba samo vjere i upornosti! Kako kaže Mabel: „Trust the process and let go!“.

Dršte se hopsanja ko pijan plota, doslovno, il vama možda bolje paše da se pustite i skočite! Ja sam se do sad držala i još se držim, al sam stigla do kraja a za sve ostalo što mi treba biti, došlo je vrijeme da izađem iz te zone komfora i da skočim! A možda ponekad treba malo i stvari pogledati iz drugog ugla. Sad već svi znate da je moj problem moj posao! I tako sine meni neki dan, joj Ina, zbilja se nadam da Bog ima smisao za humor i da se sad tebi smije iz svega glasa i govori, ludo jedna pa što ti hoćeš, dao sam ti ono što želiš, stani malo, udahni pogledaj oko sebe i što vidiš,doma si na porodiljnom sa svojim bebama, u starom namještaju i bojama do lakta, pa ti SAD živiš ono što želiš za godinu dana, ludo jedna!!!:))

I na ljubav gledam drugačije, uvijek sam mislila da je to snažna, fatalna sila koja ruši sve pred sobom i ne poznaje kompromis, ono kao u filmu bacanje pod vlak, ruku u vatru. I možda za nekoga i jest al za mene ne. Bog mi je čak i ljubav dao po mom guštu. Mislim si prije koji mjesec kako je lijepo bilo biti zaljubljen, koji je to bio divan osjećaj kad bi se bar malo mogla sada tako osijećati, kad bi na par trenutaka mogla biti zaljubljena u svog supruga i željeti ga onako kako je to nekad bilo, mislim naravno da je bolja sad ova ljubav koja nas dijeli al kad bi ga bar na trenutak il dva mogla poljubiti baš onako zaljubljeno. I što se desi, znate ono Bog će ti dati ono što je za tebe savršeno, dat će ti više nego što i sam možeš poželjeti. I tako je meni vratio zaljubljenost, to je sad moja ljubav, al ne samo u supruga kako sam to priželjkivala nego u cijeli život u sve i to ne samo na trenutak il dva!

Da se razumijemo i dalje ja znam biti ljuta i tužna, i dalje 100 puta na dan oštrijim tonom govorim kćeri budi tiho braco spava, al zaljubljeno! I eto me danas zaljubljena žena od 37 godina i dvoje djece. Neki dan, umjesto da skidam trudničke kile ja se zaljubim u kremšnitu!! ))) I zato zaplešite, zavrtite se malo i pjevajte tom malom čudu u sebi:
„Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla, javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla. Nekad si me čudila danas bi mi tako legla, dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla. I daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi to ne zna nitko samo ti, bez tebe drveni konjići tužno stoje, dođi iz plave boce se pojavi bar jednu želju ispuni i dodaj svetu malo boje, čudo moje!“
Volim vas! Lijep pozdrav, Ina!

Ina Štukar Marković

Male i velike stvari u godinu dana hopsanja

happy

Dragi moji prošla je godina dana od kada hopsam i što reći, kad bih se bar znala divno izraziti kao Neno Lubich il Dani Ella, ovo bi bio predivan post! HO me spasio, doslovno vratio u život, zaista tek sad vidim da sve do nedavno i nisam bila živa.

Negdje sam pročitala kako u prosjeku čovjek umre u 25 god. a bude pokopan u 75 god., ovo između je samo preživljavanje, i to se i meni događalo. I da pitate nekog tko me pozna neće vam reći da sam se nešto posebno promijenila, jer ja sam uvijek bila i ostala osoba koja je nosila osmijeh na licu, i riječ punu ljubaznosti i šale. Ni život mi se nije promijenio niti obasipao posebnim čudima o kojima ljudi ovdje pišu, bar ne ovim oku vidljivim, imala sam krasnu, sređenu obitelj i osim što se povećala za jednog člana i dalje je ostala takva.

Al znate ono imaš sve al kao da nemaš ništa, sretan si a nisi, trebao bi biti sretan a nisi, a i oni kao sretni trenuci isprepleteni strahom i neopisivom tjeskobom koja je ležala ispod svega kao neki temelj na kojem je izgrađen moj cijeli život. I već sam se lagano počela miriti sa tim da to tako jednostavno mora biti i da ću tako do kraja života, pa ljudi tako žive, imam svoje roditelje kao najbolji primjer.

Ništa nije pomagalo nikakve tehnike, samo sam skakala iz jedne u drugu, nije bilo rezultata, odustajla brzo, i zadnje od čega sam odustala bile su afirmacije, o Bože dragi kao mi to tek nije išlo!! I tako ja u potrazi za nekim afirmacijama naletim na HO, na prvu ono, kakvo je pak ovo čudo, dosta čudna cijela priča, ma bježi, kad bi nešto tako jednostavno djelovalo već bi svi znali za to. Al eto nešto je ipak htjelo da krenem dublje u cijelu stvar i kad sam nahranila intelekt potrebnim informacijama cijela stvar je dobila i više nego pravi smisao, i eto me, izdržala ja godinu dana sa HO! Izdržala je kriva riječ jer konačno po prvi put nisam nešto morala „izdržavati“ nego je u moj život stiglo nešto prirodno, nešto što je objasnilo sve do sada i dalo svrhu svemu, došla je ljubav!

E ljubav, da, sreća, zahvalnost, mir, zadovoljstvo, to su riječi na koje sam naravno kao i svi početnici najčešće čitala i slušala od naših dragih starijih članova i tada mi je to sve zvučalo apstraktno, jer ono ok, sve je to ok, al meni treba novi posao jer će me šef na ovom doslovno dovesti do ludila, ali doslovno, treba mi novac treba mi…, pa tek onda ću ja razmišljati o nekom miru i sreći odnosno kad mi dođe sve ovo što želim doći će naravno i taj mir i sreća. I više su me zanimali postovi u kojima ljudi pišu „konkretne“ stvari a ne tu neki mir i sreću. O kako sam bila u krivu. Toliko mi je to sada smiješno, da se ne mogu prestat smijat sama sebi. E i tu bi mi sada dobro došle jedno dvije, tri Nenine rečenice i sve bi vam bilo savršeno jasno, al ih nema, mogu jedino reći, da posao nisam promijenila, da novac nisam dobila, bar ne onoliko koliko sam ja to zamišljala, istina, krenulo je na bolje pa već nakon dugo vremena nisam u minusu na računu, ali to kako ja danas živim nisam mislila da će ikada biti moguće. I zato su mi pojmovi poput mira, zadovoljstva, čiste zahvalnosti življenja u ovom trenutku i sreće bili apstraktni jer ih zapravo nikada nisam ni doživjela, nisam do sada ni znala što je mir, što je život. I dalje me misli pokušavaju odvući, al svako hvala, hvala, hvala prekida to ludilo i vraća me u trenutak. Manje pričam više promatram što je za mene ravno čudu. Ja kontrol frik puštam stvarima da teku, prepuštam se i otpuštam još jedno čudo! Što da kažem, mom suprugu to i nisu neka čuda jer on tako živi ali meni, a joj!! Samu sebe ne prepoznajem. I to su moja čuda, mir, sreća, zahvalnost, zadovoljstvo, zaista iskreno, ona prava. Konačno mogu uživati u svojoj djeci u svom suprugu.

E sad“ konkretne“ stvari, nije da njih baš nije bilo! Prvo dijete rodila s komplikacijam na vakum, strašno težak porod, nakon toga slijedi jedan pobačaj, kiretaža doslovno dan prije rođendana i onda povratak na posao koji mrzim! Nakon HO ostala trudna riješili se svi medicinski problemi vezani na trudnoću, rodila pravu HO bebu bez ikakvih komplikacija. Puno je ljudi, ne mogu, reći otišlo iz mog života, ali su se nekako udaljili, puno se odnosa riješilo. Suprug dobio novi, bolji posao, pazite on, ne ja, prijateljica nakon dugo vremena konačno ostal trudna i hrpa malih svakodnevnih čuda!

Strašno se veselim seminaru, sad sam konačno spremna za njega, i to iz pravih razloga. Ne zanimaju me raznorazni dodatni alati niti su mi isti potrebni, čisto mi dobro ide samo sa hvala, hvala, hvala! Pijem plavu solarnu vodu i mjenjam čaše sa vodom al to više onako bez ikakvog očekivanja, jer sam tako krenula na početku pa to radim i dalje. I da, jedno od velikih čuda je zbližavanje s mojim unutarnjim dijetetom. Nisam ga vidjela niti mi se obraća, ali ga tješim svakodnevno više puta, ne tražim da čisti za mene ali ga molim da otpušta jer to meni dosta teško ide. I očito mi je počeo vjerovati da ga volim, da ga nikada, neću napustiti, da je savršen, da je čista ljubav i da može sve što poželi. Da će nam Bog dati ono što je za nas savršeno onda kad za to bude pravo vrijeme. Predivno iskustvo. Mislim da bez toga ovako daleko ne bi stigla. A seminaru se veselim radi vas, svih koje ću upoznati, radi vaše energije i ljubavi, radi Karmen i Mabel koje su HO zadržale u mom životu. Sad mi je konačno jasan onaj smireni osmijeh koji Karmen ima u svakoj emisiji, imam ga konačni i ja! A kako sam uz HO, trenutno na porodiljnom, uglavnom u dječjem svijetu, završit ću ovaj predugačak post riječima omiljene pjesme, moje dvogodišnje kćerke Belle. „Nek svud ljubav sja, sve ljude neka spaja, za nju živiš ti, za nju živim ja, nek cijeli svijet za ljubav zna!“

Volim vas! Lijep pozdrav, Ina!

  • Ina Štukar Marković

Seminari Mabel Katz u Zagrebu i Beogradu

mabel

Jeste li već čuli za najefikasniju tehniku rješavanja problema?
To je Ho’oponopono, koji je pažnju svjetske javnosti privukao nakon što je dr. Hew Len, klinički psiholog, izliječio cijeli jedan odjel državne bolnice na Havajima, a da niti s jednim pacijentom nije imao kontakt. Radio je samo na sebi!
Ho’oponopono djeluje na sve vrste problema, donosi nam mir, i ono što je najbolje za nas.

Više o Ho’oponoponu možete pogledati u emisiji Na rubu znanosti:

Mabel Katz će održati seminar Hooponopona u Beogradu, 12.-13.12. i Zagrebu, 19.-20.12.

Prijavnicu za Zagreb možete preuzeti OVDJE, a za Beograd OVDJE.

Navedene cijene vrijede za uplatu do 30.11.2015.godine.

Seminar će se u Zagrebu održati u hotelu Antunović.
Subota od 10.00 do 16.00
Nedjelja od 10.00 do 19.00

U Beogradu će se seminar održati u hotelu M.
Subota od 13.00 do 19.00
Nedjelja od 11.00 do 19.00

Sve informacije možete dobiti na centar.izvrsnosti@gmail.com .

Ho’oponopono: Što biva kad pustiš

diKrajnje je vreme da Vam se oglasim…

Nije me dugo bilo jer sam ćutao i čistio!!!
Sad da pojasnim ukratko: šta biva kada pustiš!!!

U martu sam saznao da je stan koji je trebalo da nasledim iza očeve smrti, ostavljen mome bratu kao i sve ostalo (još mnooooooogo toga drugog)…
Doduše, ostavljeno mi je pravo doživotnog korišćenja istog, no da vas sada ne opterećujem pojedinostima…

U svakom slučaju, moj “plan” da stan prodam i tim novcem kupim svoj hektar zemlje (a u okviru naselja koje ostvarujemo inspirisani knjigama o Anastasiji, o čemu pišem i blog), na kojem i od kojeg ću sa svojom dragom u buduće živeti i uživati, odjednom je postao “neizvodljiv”!!!

Tačnije, neizvodljiv na način na koji sam ja to osmislio i ” planirao”!!!

E, trebalo je ovo očistiti!!! I planove i očekivanja i užurbanost koja kod mene postoji!!! Borba! Veeeeelika borba u mom srcu i duši!!!! Životno važno za mene sve što želim postalo je taaaaaako daleko!!!

Sve to, naravno, u mojoj glavi, i ja ćutim i ho’opsam, i čistim li čistim. Pa pobesnim, pa to je nepravda, pa sad ćemo na sud pa ovo pa ono… I sve to vreme, naravno, savetovanje sa raznim pravnicima, prijateljima i … ma ho’opsam ja, al ne puštam, nikako….to je nepravda a ja (od malena Kalimero), nepravdu ni prema drugome ne podnosim a kamoli prema meni….

Ćuti, i pusti, sam vičem na sebe,…, ho’opsam al mozak ne pušta!!!
Šta je to u meni što je prouzrokovalo ovo?
Hvala, hvala, hvala!!!
Al, sad ću ja sudom ovo isterati do pravde, i tada ću svakako dobiti mnogo više nego što vredi moj stan, i to je, onda, pravda!!!

Al ja ne želim da se sudim sa bratom!!! Urličem u sebi!!! Vrištim, i čistim, no teško je, jaaaaako teško, al čistim i čistim i čistim…
I, naravno, sve što je u mojoj moći, preduzimam da se sa bratom dogovorim…

Da vam sada ne pričam kako je izgledao naš susret posle 8 godina…to ću drugom prilikom…
Sada samo ukratko da kažem suštinu…(ovo je ukratko? ha, ha, ha)…

Odjednom mi samo dođe u glavu:
Ok, na sud neću ići, jer je to u suprotnosti sa mojom suštinom.
Izdavaću taj stan, ( za one koji nisu u toku, već od aprila sam podstanar u kući sa baštom, to je bio moj “prvi” izlazak iz zone konfora o kojem sam ranije pisao), a novci za moj hektar i ostvarenje Naselja Zavičajnih imanja u Srbiji će doći onako kako treba da bude i onda kada treba da bude…

Napokon (posle 7 meseci ho’opsanja) sam pustio…
No, u tom trenutku nisam ni bio svestan da sam pustio. Osvestio me je poziv (telefonski) bratovljeve advokatice koja me moli da, ako sam još uvek za dogovor (što sam bratu pokušavao mesecima da kažem), da se vidim sa njom te da se zaista i dogovorimo…

Samo da napomenem da je ovaj telefonski poziv stigao za manje od 24 sata nakon što sam zaista pustio odlučivši onako kako mi je “odjednom došlo u glavu”!!! Manje od 24 sata!!!

Ali trebalo je da prođu meseci čišćenja i borbe mene sa mnom, dok mi odluka o puštanju, tj.prihvatanju stvari onakvih kakve trenutno jesu i usaglašavanje sa njima, nije došla iz srca u glavu. A onda za manje od 24 sata, Univerzum šalje odgovor…

Sada, napokon, znam šta znači pustiti i pustiti Boga, jer On zna najbolje!!!

Hvala, hvala, hvala!!!

  • Danilo Ilić

Što očekivati os Ho’oponopono seminara?

mabel

Karizmaticna Mabel Katz, učenica dr. Lena….godine 2012. odrzala je prvi seminar Ho’oponopona u Hrvatskoj…na kojem nisam bila.
Nisam bila ni 2013.godine,jer tada nisam ni zivjela Ho’oponopono u ovoj mjeri u kojoj zivim danas….Ali sam zato bila 2014.godine…O Boze hvala Ti….kako sam sretna sto sam ipak „zaglavila“ na jednom takvom seminaru…..

Zelim vam reci da je sam seminar puno vise od onoga sto mu govori ime,od onoga sto mislimo, sto ocekujemo.… To je putovanje u nepoznato, isprepleteno brojnim iznenadjenjima i dozom nekog uzvisenog osjecaja. To je zabavno, edukativno putovanje u trajanju od dva dana i vjerujte mi predstavlja nagradu za nas ulozeni trud.
Poznato je da se u zivotu ljudi znaju dogoditi cinjenice koje toliko dirnu covjeka da mu promijene zivot. Upravo je taj seminar 2014.godine, odnosno predavanje Mabel Katz toliko na mene djelovao, da se moj zivot nakon toga duboko promijenio. Na seminaru svatko od nas dobije upravo ono sto mu je potrebno …Hvala Hvala Hvala


Zapocinju sve blize pripreme za seminar kako bi se mogao odvijati u savrsenom miru i redu, na cemu sam neizmjerno zahvalna Karmen Jerkovic Yücel.

Sa nestrpljenjem iscekujem jos jedan seminar…Vidimo se dragi ljudi…..

Hvala Hvala Hvala

Mir pocinje samnom

  • Jasna Takač

‘KO JE FLEKSIBILAN?

mama

Dodjeljuju nam raspored za malisanovu terapiju.
Odgovaralo bi mi 7:30. Tri sata rada dok je on jos svjez, plus ostatak dana za druge zadatke.
Oko podne on vec duboko spava.

Nazovem i teta Fizio kaze:
“Vi ste dobili termin u 12:45.”
” U redu, hvala” hvhvhv

“Pa sta se nisi bunila?”
” Necu unositi pobunu i nezadovoljstvo u sustav gdje mi rade s malisanom. Onda tako ljute stavljaju ruke na moje dijete. Ne, hvala.
Mi smo fleksibilni. Prilagodit cemo se. Pomaknut cu mu dnevni ritam i sve 5.”
Hvhvhv

Krenule vjezbe danas. Sest pari raznih ruku je prosao.
Dobio pohvale za drzanje i sarm.
H h h h h h

E,da. Niti pola sata nakon pocetka prvih vjezbi,usla je u sobu teta s papirom:
” Molim vas gospodjo Grgic, biste li ikako mogli od sljedeceg tjedna krenuti u terminu od 7:30?”
” Da, naravno”
” Hvala, hvala. Vi ste tako fleksibilni.”
H h h h h h h h

 

– Vedrana Grgić

Zaljubi se u Ho’oponopono

ho

Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo 🙂
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.
Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? 🙂 Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? 🙂

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.