Plan za nas

plan

Nesto sam razmisljala o Isusu….Svi znamo da je Isus cinio razna cuda i ljudi su bili odusevljeni silom i nacinom kojim to cini. Meni se nekako cini da je i On sam uzivao u tim izljecenjima, jer je volio gledati ljude kad su SRETNI, a ne bolesni i tuzni. Sjecamo se,kad je dosao kao gost u Petrovu kucu, nije donio darove, ali je zato donio izljecenje Petrovoj punici i veselje svim ukucanima….

Mislim da velika vecina nas “danasnjih krscana” vjeruje u ono sto je Isus cinio, ali i da imamo problema vjerovati da Isus te iste stvari moze i zeli ciniti i DANAS.To je velika prepreka u nasim shvacanjima BOGA i barijera ka vecoj i dubljoj vjeri… Isus je obilazio sve ljude i zelio im govoriti o Kraljevstvu bozjem. Sigurna sam da to ocekuje i danas od nas…. Pitam se…

Kako pronaci Bozji plan za svoj zivot? Mozda nikad nismo razumjeli da Bog ima plan za Nas zivot, plan koji obuhvaca sva podrucja Naseg zivota, plan koji osigurava sve Nase potrebe i omogucuje Nam da se u potpunosti ostvarimo kao osobe. Da,da… Bog ima plan za Nas….hvala,hvala,hvala…
Zelim Vas podsjetiti na nesto vazno…


Bog Nas je zelio. Cak i ako Nas Nasi roditelji nisu ocekivali, On je uredio da dodjemo na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Nas zivot. Imamo jedan cilj,imamo ogroman potencijal, Mi ste skladiste puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Nas da Ga slavimo i da sluze Nasem narastaju.Nismo dosli na zemlju da prezivimo, da patimo ili da zivimo neprestano u kaosu, frustraciji, pritisku ili depresiji.
Bog ima prekrasne planove mira….


Zato, prepustimo se Bogu i molimo Ga da nas upotrijebi i ostvari Njegov plan za nas….

– Jasna Takač

Čišćenje unaprijed

neno

Hew Len kaže da je poželjno čistiti unaprijed. Tako, ako znate da morate nešto obavljati ili negdje ići, poželjno je to čistiti danima, pa čak i tjednima unaprijed. Za svoje seminare on kaže da čisti tjednima unaprijed! Čisti sve: imena sudionika sa spiska, sve okolnosti, ode posjetiti dvoranu u kojoj će se seminar odvijati, razgovara s njom, zahvaljuje joj se i čisti sadržaj koji je opterećuje. Len razgovara i s inventarom, sa stolicama, stolovima, svime što se nalazi u dvorani! Čisti svoje putovanje do toga grada, sva vozila u kojima putuje, čisti svoj strah i paniku da neće biti u inspiraciji kada bude govorio ili da će stvari izmaći kontroli.

Kada čistimo “unaprijed” mi tada gradimo nevidljivu energetsku “kupolu” koja natkriva sve naše aktivnosti, druge ljude i stvari, te planet općenito. Ovo nema veze s očekivanjima! Ovo je predanost, posvećenost i prisutnost, zapravo – nepokolebljiva namjera koja kazuje univerzumu “that we mean business”. To znači da smo mi učinili sve što smo mogli, ali zaista sve! Tada, kada se situacija krene razvijati, znat ćemo i imati punu svjesnost da je sve u redu. To opet daje mir i blaženstvo, opuštenost i trezvenost. Preuzimanje odgovornosti dobiva svoj puni smisao: tada mi kroz svijest provlačimo cijeli proces otpuštanja i naše slobode u njemu. Svaka situacija koja nas može iscrpiti svedena je na minimum, a mi ćemo imati dovoljno energije da je izguramo kvalitetno do kraja, tu našu misiju.

Kada čistite unaprijed, nemojte zamišljati nikakve ishode, nikakve mogućnosti, opcije niti scenarije! Čistite vaš strah, tremu i zabrinutost. S obzirom da je strah vezan za tu radnju koju trebate učiniti, onda ga se oslobađate tako da čistite s koncentracijom na konkretnu radnju, sve što se toga tiče. Ako trebate ići na razgovor za posao, nemojte zamišljati kako će se on odvijati, što će vas osoba pitati, niti stvarati scenarije u kojima vidite tu osobu koja vodi intervju kao negativnu, lošu ili će vam raditi smicalice! Čistite svoj strah, programe koji vam daju lažna sjećanja da vi točno poznajete tu prostoriju, tu osobu i pitanja koja će vas pitati. Čistite svjesnost da nemate pojma, jer zaista i nemate! Čistite put kojim idete do te firme, kao i autobus, auto ili koje god transportno sredstvo koristili. Kada sam prije par godina s majkom išao u Zagreb na liječničku kontrolu, onda sam na internetu pronašao rutu kojom ću putovati do Zagreba, pa sam isprintao plan grada do bolnice. Slikao sam svoje auto, pronašao sliku bolnice i odjela gdje idemo. Sve to sam čistio! Govorio “Volim te”, sklapao poznanstvo s cijelom tom avanturom. Sklopio sam neki svoj energetski sporazum sa svime, pomirenje i harmoniju. Naravno, put je protekao savršeno! Ne samo to, nego se je majka smijala cijelo vrijeme, imala je puno energije, zezali smo se do tamo i natrag, iako sam se pribojavao da ona neće moći izdržati taj napor.
No, tko se to pribojavao? Sjećanja, naravno :)

Eksperimentirao sam s tim i toplo preporučujem da probate! Igrajte se, istražujte. Ho’oponopono je vrlo fleksibilna praksa, zapravo elastična je onoliko koliko smo mi elastični. Moramo se naučiti razvući jako daleko i biti vrlo prostrani. Budimo inspirativni i kreativni, osluškujmo za alatima koji nam se svakodnevno javljaju iz naše Nutrine. Praktički sve može biti alat! Ako je provučemo kroz sebe, i najmanja vlas s naše glave je moćan alat. Alati nam služe za komunikaciju s nevidljivim dijelovima Sebe, onima koji znaju. Počnimo promatrati svijet kao jedan veliki alat za čišćenje naše opterećene duše. Jer svijet to zaista i jest! On je golema igraonica duše, ljuljačka, pijesak, vrtuljak i tobogan. To je funkcija Djeteta u nama i moramo mu dopustiti da se razvija kroz iskustvo života.

Volim te :)

Neno Lubich

Kako nastaje greska

velkov

Greska nastaje iz misli koje su zarazene bolnim secanjima iz proslosti. One stvaraju programe po kojima sve cinimo i sve nam se desava. Ciscenjem secanja na nultu tacku oslobadjamo se programa koji su doveli do problema, zdravstvenih ili zivotnih. Samo Bog moze da preuzme bolne misli i neutralise ih, ili ih procisti. Neutralise energiju.
Prvi korak je neutralizacija, oslobadjanje energije, i nastajanje nova cista. Sledece je da mi dozvoljavamo da tu cistu prazninu Bozansko dodje i popuni tu prazninu svetloscu.

– Dr. Sladjana Velkov

O tijelu

1554603_964078033604712_2348871775354964043_n

Ho’oponopono je vrlo plemenita praksa. Zamislite, svaka druga riječ nam je “Volim te”! Svaka treća misao “Hvala”! A još kada se poigramo, pustimo Inspiraciju da se razvali po našim nervima i integriramo te riječi u različite varijante naše pažnje!?

Hopsati možemo na mali milijun načina :D: za vrijeme buke, u tišini, u pokretu, u plesu, trčanju, sjedenju, spavanju… Probajte na primjer, pogledati svoje ruke! Podignite svoje dlanove u visini očiju i okrećite ih naprijed-natrag. Na svaki okret recite im “Volim te”! Jeste li se ikada zahvalili svojim rukama? Tim divnim prstima, finim urezima na koži, malenim dlačicama, noktima, zglobovima? Jeste li ikada pogledali svoja koljena sa divljenjem i zahvalili im se kako vam služe? Rukama prekrili svoju kosu, prstima prešli preko nje i rekli joj “Volim te”?

Tijelo je savršeni instrument svijesti. Ono je niz od bilijuna sitnih sondi koji pipkaju vibraciju prostora u kojem se nalaze i uravnotežuju se kroz sinkronizaciju s njim. Oni isto tako u svijet ispaljuju hice energije koja se potom manifestira kao stvarnost. Vječna je to igra, izmjena slika, raspoloženja i energije! Baš kao zvijezde i galaktike što se igraju po svemiru i uvjetuju se jedan s drugim. Svaka stanica, molekula, atom, koliko god sitno da išli, vrhunski je senzor svjesnosti našeg ukupnog Bivanja, na svim nivoima, vidljivim i nevidljivim. Ako je kaos u našim životima, zbrka, strka, panika i nered, onda je to i u tim finim slojevima našeg tijela, svakom njegovom djeliću. Unesimo zato Ljubav u naše tijelo! Hopsajmo našim udovima, koži, svim organima ponaosob! Hopsajmo i našim kostima, našoj vodi u tijelu, vodimo Ljubav sa sobom. Ako teško ide, pogledajmo na internetu kako izgledaju naša pluća, srce, jetra, organi za probavu. Buljimo neko vrijeme u tu divotu, zatvorimo oči, zamislimo ih u sebi, i kažimo im: “Volim te”! U jednom trenutku, uslijed te silne Ljubavne strasti, dogoditi će se orgazam, eksplozija Ništavila! Odjednom ćemo postati svjesni naše percepcije sebe kao Jedinstva, cjeline, umjesto kao uma, tijela i duše. Prava istina je da nisu trojica, nego Jedan. Odvojenost je bolest, patnja i raspad sistema. Kada se duša integrira u tijelo, ona prianja za svaku njegovu česticu, raste zajedno s njim u svjesnosti. Pitanja o tome gdje je duša u tijelu su apsurd! Da li je duša u srcu? Jeli u mozgu? Gdje je duša zaista? Ako rastočimo materijalistički koncept tijela i promatramo ga kao vibraciju svjetla, energiju što leluja i pleše u nekom apstraktnom polju, gdje tu može biti duša? Ako je voda napunjena u posudi do vrha, gdje je ona u njoj?

Odvojenost je program. Kada govorimo svom tijelu “Volim te”, onda deinstaliramo taj softver koji vrti našu podijeljenost i instaliramo novi koji skuplja našu pažnju u Jedinstvo.

Biti sretan ima svoj uzrok. On se krije u sreći svake stanice. Jer svaka stanica je Beskraj, vuče svoju postojanost iz Božanstva, iz Izvora. Ne možemo biti istinsku sretni, ako nam tijelo nije sretno. A njega usrećujemo našom pažnjom, sklapanjem razvedenog u Jedan. Jedna Ljubav, Jedna svijest, Jedna privremenost i stalnost.

Recite svom tijelu “Volim te”! Svakodnevno, neprestano, organ po organ. Dajte im ljubavna imena, baš kao što ste to činili sa svojim partnerima u krevetu. Sjećate se toga? Kada sve eksplodira, koliko vas tada ima u krevetu, dvoje ili Jedan?

– Neno Lubich

Dogodila se promjena u meni

daniloE, sa vama sada da podelim svoje najnovije iskustvo.
Ranije sam i pisao o tome, ali da pojasnim sada: Od kada znam za sebe imam strah od govora pred drugim ljudima! Takođe i strah od autoriteta koji se najviše manifestovao kada se nađem pred sudijom ili čak i pandurima. Međutim, strah od pandura sam u poslednjih godinu dana toliko umanjio da sada dok mi pišu šta god im pada na pamet, a ja u sebi govorim hvala, hvala, hvala, potpuno više nema ničega osim mira u meni.
Naravno, na početku se uvek javi bes što su me uopšte i zaustavili, međutim, straha više nema. To bi bilo vezano za pandure. A sada onaj bitniji deo za moje današnje pisanije:
Danas sam bio kod sudije za prekršaje, što će reći suočio sam se sa svojim najvećim (do sada najvećim) strahom. Suočavao sam se sa njima ja i ranije, međutim, ovaj je susret bio potpuno drugačiji. Ja miran i samo u sebi zahvaljujem, a uopšte ne posmatram sudiju kao sudiju već samo i isključivo kao još jedno ljudsko biće i toliko!!!
Da samo napravim poređenje:
Ranije po nekoliko dana i noći pred ovakav događaj nisam bio u stanju ni da spavam, sve samo mozgam i preživljavam iznova i iznova kako će biti, šta ću da kažem i sve iznova i iznova preživljavam u sebi. Bože kakvo je to mučenje bilo!!! Koliko nisam bio svestan da to nije dobro, i umesto da preživim samo jednom, onda kada je potrebno, ja sam slične ili iste scenarije u svojoj glavi preživljavao po mali milion puta. Zaista sam se terorisao kao svog najvećeg neprijatelja. Eto šta mi sebi svojim mislima činimo. I u realnosti osećao sam taj strah, nalet adrenalina ili čega god svaki put je bio toliko intenzivan, nikada se nije smanjivao.
Ovoga puta, nakon već godinu i po ho’oponopono prakse, ja miran. Doduše sam se probudio ujutru oko 4 ali nije važno jer sam se probudio potpuno svež. Bez ikakve noćne more.
I kada sam napokon došao do sudije (i tamo sam poranio i zamolio da me prime ranije jer mi se već oko 9 prispavalo), ništa. Potpuno isto kao da sam došao negde da izdeklamujem svoje podatke i da kažem svoje mišljenje.
Ne znam da li je i vama to poznato, ali ja ne mogu da vam opišem svoju različitost sada u odnosu na ranije.
I potpuno mi je nevažno da li će me sudija kazniti ili neće, hvala, hvala, hvala, pa ćemo videti šta će biti. Bitno je da vam objasnim koliko sam bio miran i koliko se u stvari toga očistilo a ja pojma o tome nisam imao.
Hvala, i hvala, i hvala za sve što mi se događa i hvala za ho’oponopono, i hvala za hvala. Zaista je najlakši način!!!
– Danilo Ilić

IGRA DAVANJA I PRIMANJA

davanje

“Ako Bog da…” – ovaj izraz često koriste stariji ljudi kada je riječ o događaju koji bi se trebao dogoditi, pogotovo ako se radi o malo daljnjoj budućnosti. Izraz možemo shvatiti ograničavajuće ako doživljavamo da će se to nešto dogoditi samo ako Bog odluči, ako nam se smiluje, ako vidi koliko mi to jako želimo i ako mu to dovoljno jasno kažemo i dokažemo.

I onda čekamo… Ako se ništa ne dogodi reći ćemo da, nažalost, Bog nije dao. Ako dobijemo što smo tražili reći ćemo da je Bog milostiv. Ako se pak dogodi nešto što nam nije po volji, e tu nastaje problem jer se pitamo kakav je to Bog koji želi da patimo. A mi smo, navodno, s naše strane napravili sve što smo mogli – prepustili smo u Božje ruke.

Ali gdje se nalazi to što nam taj Bog želi dati? Jel to pošiljka koja treba stići ako dovoljno dugo skrušeno molimo? I kakve to ima veze s onim što nam treba? Da bismo vidjeli, a poželjno i okusili, to što nam taj naš Bog želi i može dati moramo donijeti nekoliko odluka.

Kao prvo, moramo se odreći nemoći. Ne kažem da trebamo steći moć. Moć oduvijek imamo, samo smo je zarobili u okove nemoći. Proglasili smo se smrtnicima koji bi htjeli hodati putevima blagostanja, ali eto (rekli smo) ne možemo jer smo ipak „samo ljudi“. Problem je u tome što pod krinkom davanja moći Onom-koji-zna-bolje tražimo (ne)ispunjenje naših želja izvan nas samih.

Od programa nemoći odustajemo kada shvatimo da sve što nam se događa počinje i završava u nama. Samo preuzimanjem odgovornosti možemo izaći iz uloge žrtve i otpustiti ono u nama iz čega projiciramo naša iskustva. Odgovornost znači da smo spremni osloboditi se te uvjetovanosti i sad više nije pitanje u čijim su rukama uzde moći nego da li želimo toj beskonačnoj energiji dozvoliti da teče putevima čije razmjere naš um niti ne može pratiti.

Da bismo uopće mogli pojmiti prostranstvo iz kojeg nam taj naš Bog želi nešto dati, trebamo vjerovati da nam je stalno nešto dano. Da li mi to fizički vidimo ili ne, da li prepoznajemo vrijednost ili ne, da li nešto zovemo dobrim ili lošim – e to je jedna posve druga priča. To je naša priča. A ta priča nema nikakve veze sa tim što se događa, ali ima višestruke veze sa našim sjećanjima, uvjerenjima, iskustvima i ostalim programima koji uporno projiciraju našu stvarnost.

Bez obzira što se događa oko nas trebamo maknuti te slojeve značenja, prosuđivanja i daljnjeg programiranja koje smo navikli lijepiti na naša iskustva – i jednostavno reći Hvala. Možda uopće ne znam što se dogodilo i možda ne vidim niti ću ikad vidjeti zašto je to dobro za mene/nas, ali – Hvala. To je povjerenje. Jer kako da znamo što je dobro za nas kad ne možemo pojmiti cijelu sliku? Niti oči ni um ne mogu vidjeti toliko široko kao povjerenje. U onom trenutku kada vjerujemo da je sve u redu tako kako jest, sada i ovdje, upravo u tom trenutku smo ne samo primili nego i dali dozvolu za širenje granica primanja.

I sad kad smo iz programa nemoći natrag preuzeli odgovornost i svjesni smo da smo obasuti darovima iz škrinje beskonačnosti i da samo s povjerenjem možemo zakoračiti u širu sliku, možemo zagrabiti još dublje.

Sada više ne čekamo što će se dogoditi nego prihvaćamo igru. Da bismo prepoznali našu ulogu u toj igri moramo se podsjećati da prepuštanje i akcija ne isključuju jedno drugo. Svaka akcija je potpuna tek u prepuštanju i svako prepuštanje je potpuno tek u akciji. Ako molimo “neka bude volja tvoja” valja provjeriti da li se time odričemo akcije kao u onoj priči o brodolomcu koji je odbijao brodove jer je čekao da ga Bog spasi pa kad na kraju umre i očajno pita Boga zašto ga nije spasio Bog mu odgovara: “Pa slao sam ti brodove, ali ti si ih sve odbio.”

Svakog dana i svakog trenutka donosimo odluke, od onih koje zovemo životnim do najsitnijih misli sa kojima krojimo naše dane. I možemo odabrati što god želimo, a čak i kad ne donesemo nikakvu odluku niti poduzmemo ikakvu akciju – i to je također odluka. Ipak, trebamo biti svjesni da je svako naše djelovanje prožeto uvjetovanošću programa koje nosimo u sebi i tek prekidanjem tih veza može izniknuti djelovanje iz našeg istinskog Ja.

Dok tako kročimo svijetom s punom odgovornošću i povjerenjem veselo se uključujemo u igru beskonačnog davanja i primanja gdje nema točnih i netočnih odgovora… tu nas čeka ljepota života u kojoj možemo uživati sa luckastim smiješkom na licu. Taj osmijeh odaje da znamo da nam je već dano sve potrebno za kreiranje našeg puta, ne zato jer je Bog dao (jer to uopće nije upitno) nego zato jer smo sami sebi dali.

– Nikolina Tomašković

Centar za osobnu izvrsnost

O nuspojavama Ho’oponopona

nuspojave

Hopsamo li dobrovoljno ili iz očaja? Želimo li promijeniti svoj život iz korijena ili se želimo riješiti šefa, napasnog muža, susjeda ili bolesti?

O ovome ovise nuspojeve kod čišćenja. Ako želimo promijeniti svoj život, onda moramo donijeti dobrovoljnu, nepokolebljivu odluku. To tada znači preuzeti odgovornost za prihvaćanje da je možda ipak sve u meni. Pa ću onda reći: “OK, ajmo vidjeti što to znači da je sve u meni? Idem po alat i krećem s istraživanjem.”
Kada udarimo prvi put lopatom po zemlji koja je sebe i krenemo kopati, to je izraz odlučnosti, gesta Univerzumu da mislimo ozbiljno. Znači da smo spremni preuzeti odgovornost za sve što ćemo iskopati. Zapravo, najveći rad i transformacija se događa kad počnemo uviđati da sve što smo iskopali – cijela ta gomila smeća – nismo mi!

Poanta čišćenja je razotkriti svoju pravu prirodu, tko smo mi zaista. Počnemo tako prebirati po svemu onome što mislimo da jesmo i sjećanje koje se tada u slojevima pojavljuje je dokaz osvještavanja onoga što mi nismo. Sjećanje je dvojnik, tamna silueta koja hoda s nama po svijetu i šapuće nam tko smo mi, kuda trebamo ići i donosi sve odluke za nas. To je kao kada gledate svoje slike iz srednje škole i svaki lik u toj slici odjednom izazove lavinu sjećanja, podataka, a pogotovo ako vas je ta osoba uvrijedila. Ako tada, baš u tom trenutku govorite “Volim te, Hvala ti”, onda vi osvještavate svoju avet, šaptača životu i kapate sredstvo kojim će ono otpustiti svoj pipak kojim vas siše! Svima nam je to poznato – fotografije izazivaju lance sjećanja, vrlo brzo naše misli su sasvim daleko od srednje škole. One se izmjenjuju iz događaja u događaj, sasvim kaotičnim redom, baš onako kako smo i došli do ovoga danas. Ako osvijestimo to, taj nasumični nered koji nas iscrpljuje, mi tada na neki način brišemo matricu, onaj šematski prikaz našeg života nacrtan plavom olovkom na papiru svijesti. Paradoksalno je da – što se više prisjećamo smeća, što više iskopamo vani, to ćemo imati više energije!

Što se tada događa?

Odjednom ćemo dobiti novu količinu energije, odnosno, dobit ćemo na raspolaganje energiju koja je bila zapostavljena, nije ucrtana u shemu, ali je u praznom prostoru oko nje. S tom energijom ćemo smoći snage otpustiti tu matricu, taj globalni beton koji nam drži noge zacementiranim u mjestu. Imat ćemo volju i potencijal da otpustimo sve sheme, sve temelje, konstrukcije, dogovore i ugovore za koje smo se mahnito držali kao jedino pravilo života. Imat ćemo inspiraciju da se vratimo Nuli, percepciji sebe kao praznog papira, kao apstraktne svijesti što Sebe k površini gura da se izrazi u svijetu pojavnosti kao Čista Bezuvjetna Ljubav.

“Nuspojave” postoje zato što smo se identificirali s svojom prošlošću, s nesretnim djetinjstvom, nesretnim okolnostima u kojima smo ostavljali svoje tragove, zapise, crtali obrazac po kojem danas živimo. Riječ je zapravo, o našoj privrženosti tom dvojniku što nas je strahom zatočio i htjeli ne htjeli, strah je prvo što vidimo kada se nešto dogodi! Prvi komadić sjećanja kojeg iskopamo je uvijek strah (nuspojava)! I drugi i treći će to biti i četvrti… Stvara se osjećaj samoće i tuge, jer još dublje otkrivamo našu strasnu priljubljenost tim ostacima prošlosti.

Sada nastupa ona odlučnost iz početka teksta: hopsamo li dobrovoljno ili iz očaja?

Očaj traži očaj, to je jednaki medij, šaput duplikata sazdanog od istog tipa sjećanja, tamne energije nesretna djetinjstva. To je onaj vražičak iz crtića “Tom i Jerry” koji uvijek nadjača anđelčića i uspješno predloži depresiju jer je vrhunski strateg! Da, naša prošlost je vrhunski diplomat, strateg, doktor znanosti, poznavatelj svega i svačega! Zaista jest!

Ima jedna jedna priča iz knjige Carlosa Castanede u kojem se govorilo o preuzimanju odgovornosti za svoj život (karikiram). Castaneda je pitao svoga učitelja don Juana: “Ali don Juane, što je sa zlostavljanom djecom, s djevojčicama koje su bile maltretirane ili čak i silovane u djetinjstvu, kako će one preuzeti odgovornost? Poznavao sam ženu koja je prvo bila zlostavljana od strane starijeg brata kada je imala šest godina. Onda je to saznao drugi brat, pa je i on počeo zlostavljati. Zatim je to saznao i otac, pa ju je i on maltretirao. To je trajalo godinama. Pa to je Mount Everest trauma! Što da kažem osobi poput nje?”
Don Juan mu je rekao: “To je bilo tada! Sada je sada. Ne postoji terapija koja može pomoći da se nadvlada takva koncentracija negativne energije. Terapija je dio reportoara iz istog tog sjećanja u kojem je trauma i nastala.”

Dakle, trebamo preuzeti odgovornost za sada, za ovo danas, ovu tipkovnicu, ovaj ekran, zrak kojeg dišem! Kroz sada se čisti prošlost. Čistimo je iz trenutne slobodne svijesti, umjesto iz zatočene!

“Nuspojave” su sjećanja, podaci koji se vrte u našim umovima, jer smo zapleteni u njihovu mrežu. Ako govorimo “Volim te, Hvala ti” svakom udahu, izdahu, našoj prisutnosti životu, svemu onome što se sada događa, baš ovoga trenutka, onda “nuspojave” skidaju masku i jasno ih vidimo. Tako ćemo izgubiti i strah, jer je babaroga razotkrivena.

Hopsajmo sebi, jer tako ćemo do Sebe. Cilj je osvijestiti da sva ta iskopana gomila nismo mi. Baš kao što nismo crna vreća od smeća koju smo upravo ubacili u kantu!

– Neno Lubich

Proteresite život!

reset

Ako želite dosegnuti plod, morate protresti drvo.
Ako želite promjenu u svom životu, morate ga protresti. Razdrmajte ga otpuštanjem svega što mislite da život jest, da vi jeste. Budite hacker vaše svijesti i resetirajte svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Restartajte znanje u svjesnost. Sigurnost u izazov. Zašto? u Jesam. Jesam u Volim te.

 

– Neno Lubich

O sjećanjima

sjećanja

Postoji bojazan oko tzv.dobrih sjećanja, oko toga zašto njih treba čistiti, što su nam oni učinili?

Ho’oponopono ne dijeli sjećanja na dobre i loše, on se bavi otpuštanjem svega što nas sprječava da budemo u Nuli. Dakle, SVI programi, podaci, rutine i slično. Međutim, mi nećemo zaboraviti svoja druženja s pokojnim ocem iz djetinjstva! Nećemo zaboraviti ni prve poljupce s dragim ili dragom. Ho’oponopono čisti našu ovisnost o tim sjećanjima, uzorke i energetske tragove koji su ostali iza svih naših interakcija s drugim ljudima. Znači ostaju nam ta sjećanja, ostaju nam i lijepi osjećaji koje oni provociraju, ali nas oslobađaju tuge što je otac umro, što je cura sada s drugim, jer znamo da je to njihov put i preuzeli smo odgovornost za to. Drugim riječima, mi smo slobodni. Problem je što kod tzv.dobrih sjećanja ne želimo otpustiti takozvanu ugodu, žudimo za njom i želimo je ponovno imati sada i ovdje, istu takvu, jer nam nedostaje. Želimo s njome zamijeniti nešto što se sada događa i ne sviđa nam se! Sve je to poput bacanja mreže u more i pokušaji da s njom uhvatimo vodu. Dok stojimo nad golemim oceanom te vode možemo otpustiti žudnju za njom i poletjeti u neke druge razine i imati nova iskustva.

Caka je u tome da se mi ne moramo baviti sortiranjem sjećanja, lijevo loši, desno dobri, kao da radimo u nekom skladištu. Mi čistimo iskustvo života, znači sve ono što nam dolazi svakodnevno i to otpuštamo jer su to tek vrhovi golemih planina podataka koji tu postoje, a nemamo znanje o njima. Čišćenje je apstraktno, nema načina da ga um linearno razumije, jer da ima, onda bi imali institute i fakultete za čišćenje. Stoga um sortira, jer se boji da bi mogao nešto izgubiti.

Volim povlačiti paralele sa snovima, jer su to odlični primjeri, a svi ih poznaju. Dakle, u snu vi percipirate sadašnji trenutak i nemate svijest o okolnostima toga, niti vas zanimaju. Samo ste tu, sudjelujete u snu i imate iskustvo. Nema analitike, niti logike, nema bojazni da će to nestati. A kada se probudite, ipak sve nestane! Žalite li za tim sjećanjima? Jeste li u strahu da su otišli nepovratno? Snovi su iskustvo života, baš kao i java, ali smo u snu oslobođeni ovisnosti o tom iskustvu, sasvim smo uz miru oko tih sjećanja.

Ja doživljavam praksu Ho’oponopona na sličan način: on mi pomaže da lebdim, da otkačim one kugletine što su lancem vezane za mene i ne daju mi mrdnuti. Bez obzira koje su kugle boje, crne ili bijele, dobre ili loše, i dalje sam stuck! U konačnici, sve je to ipak samo interpretacija nečeg puno većeg i umu nedokučivog; i prvi korak, ujedno i najteži je odustati od nastojanja da objasnim sebi što je to, zašto je to i što ako!

– Neno Lubich

O problemima

nenoIzgleda da je nemoguće biti sasvim bez problema u životu grin emoticon. Iako bi se mi voljeli izležavati negdje na plaži, na nekom bijelom pijesku uz fini koktel, ipak i tamo ćemo nailaziti na probleme (ne stigne prtljaga, provalilo nam u sobu, pojeli lošu hranu pa nam je muka i slično). Treba imati na umu da su oni dodirna točka svih ljudi u našem okolišu, kao i okoliš sam, te konačno cijeli planet. Problemi ga dođu kao maleni kamenčić u cipeli i pomalo nas iritira, drži budnim i u volji da ih rješavamo.
Nuspojava problema su strahovi. Oni ga opet dođu kao, recimo, ispušni plinovi od automobila, pa nevidljivo zagađuju okoliš i polako ulaze u sve pore našeg tijela. Mislim da je važno ovo shvatiti, najvažnije ikad, zapravo! Dakle, problemi su neumitni i to je činjenica. Što smo prije u miru s tim, to će nam ih biti lakše prihvatiti! Stvoriti će se neka vrst pomirenja sa našom primarnom misijom ili zadatkom ovdje na Zemlji iako nemamo pojma o čemu se radi.

Prakse kao Ho’oponopono pomažu kod rješavanja problema. One ne sprječavaju njihovo pojavljivanje na nekom globalnom nivou, radije nama osobno filtriraju njihovu žestinu, jednako kao što filtriraju i one ispušne plinove. Pa tako, koliko god ja bio “pun” Ljubavi i u “savršenom” miru, pojaviti će se “sonda” koja mjeri moju privrženost strahu i brizi. “Sonda” doleti u obliku problema, odjednom iza ugla, iza računa elektre, iza telefonskog poziva, iza sjećanja. Zašto će se pojaviti? Zato jer sam je ja i naručio! Rekao sam: “Čuj, aj ti meni svako malo dolazi, bockaj me i štipaj, ne daj mi mira, dokle god te ne budem više vidio!”

Ako sam išta naučio otkad hopsam, onda je to važnost prestanka žaljenja, bune i jadikovanja. Kada se žalimo, stvaramo otpor. Ako prihvatimo, otpor nestaje i problemi se rješavaju. Samosažaljenje je najveći energetski proždrljivac! To je opaki niz poražavajućeg unutrašnjeg dijaloga što nam srozava snagu i energetsku vitalnost. Ako mi poštar nije donio na vrata “važnu” pošiljku, nego samo lijeno ubacio obavijest, i ja moram otići u poštanski ured to preuzeti, nervoza i bunt oko toga će me potpuno iscrpiti dok dođem do ureda. Siguran sam, sasvim sam siguran da će poštar i sutra samo ubaciti obavijest! Zašto? Zato jer sam odbijanjem te situacije rekao “sondi”: “Čuj, nisam naučio lekciju prihvaćanja, aj ti mene opet malo isprovociraj, sve dok ne naučim!” Potrebno je puno snage za jednostavno, bez ikakva otpora sjesti u auto i otići po taj paket. Nije to fizička snaga, nego energija volje! Moram se probijati kroz puste slojeve unutrašnjeg dijaloga što prepričava nepravdu, nezadovoljstvo i strah od gubitka nečega tobože važnog.

Zapravo cijeli naš život je mnoštvo dogovora, ugovora sa samim sobom! Tako je ova uvjetovana stvarnost ipak naš scenarij u kojem se učimo lekcije preuzimanja odgovornosti za Ljubav koja je u nama. Zamislite apsurda, tu su Ljubav – koja je Izvor, sve zna, kreator je svega i koja je u nama, te mi – koji nemamo pojma i koji trebamo preuzeti odgovornost za Nju!?
To je tajna onog “Volim te”: jedan konačno prihvaća i priznaje da voli drugog i kroz taj čin drugi preuzima prvog, dakle naše Dijete čisti za nas.

Eto to je smisao dualnosti: kroz dva – ja i Ja (mene i Sebe) – učim o Jednom. Za ovo mi je potrebno iskustvo, a njega stičem kroz probleme, prihvaćanje i razrjeđivanje samovažnosti.

E pa, hvala vam Problemi, hvala najljepša, Volim vas, jer bez vas nema ni Mene:)

– Neno Lubich