Energetski pečat Inspiracije

inspiracija

Inspiracija je nastala od latinske riječi inspiratio; in + spiritus, što znači iz Duše, iz duha. Što to u stvari znači? Znači da ona dolazi iznutra, jednako kao i Ljubav. Inspiracija je pisano slovo Ljubavi, njene upute, kao neki korisnički opis koji nam s vremena na vrijeme govori kako da volimo, kako da putujemo i stvaramo, te kako da izražavamo svoju zaljubljenost.
Tako su inspiracija i Ljubav lice i naličje jedne iste kovanice – Božanske svijesti. I koju god stranu da okrenuli, na njoj će uvijek biti neka lijepa slika kojom se možemo izraziti, koju možemo živjeti, s kojom možemo stvarati. Oni su kao rukavica: unutarnji dio je Ljubav, a vanjski inspiracija, a kad je izvrnemo, opet su jedno te isto! Inspiracija je zapravo Ljubav na djelu. To je protok Duha kroz materiju, kroz sve naše atome, molekule i tjelesne stanice. Naš posao je biti vozilo, kanal ili transformator Ljubavi na Zemlji, a to činimo kada djelujemo kroz inspiraciju.

Inspiracija će nam uvijek dolaziti, to jest, podupirat će nas u onome što je naša misija da učinimo na Zemlji, u onome što smo došli iscijeliti, izgraditi ili stvoriti. Nemojmo joj se nadati kada želimo postati nešto što je iz programa! U tim nadanjima i očekivanjima stvaraju se sukobi i oni su uzroci mnogih naših problema i razočarenja. U tom smislu, da bismo živjeli inspirativan i kreativan život, dobro je prvo potražiti svoju svrhu i vidjeti ima li podrške u tim koracima. Jer inspiracija je upravo to – podrška na putu k Sebi.

Tako inspiracija djeluje baš kao i Ljubav! Ljubav nam pomaže da osvijestimo zašto smo ovdje, tko smo mi, koja je naša misija, čemu sve ovo, ova patnja, radost i nadanje. A inspiracija finalizira naše napore, našu volju da napredujemo, da otkrijemo svoje porijeklo, gradimo stramputice ka povratku kući. I tu je njihova uzajamna veza, inspiracije i Ljubavi, u kombinaciji s voljom da čistimo i da radimo na sebi, otpuštamo sve prepreke i lažne odgovore.

Doista nije uvijek lako razlikovati kad je nešto inspiracija a kad je program, u onom trenutku dok se događa. Ipak, kasnije kad se već dogodi, kad je osjetimo i počnemo sprovoditi, razlika je evidentna. Ona će živjeti sama od sjemenke iz koje je nastala, imat će svoju dušu, govorit će nekim svojim specifičnim jezikom, postat će posve samostalna, izdvajat će se od drugih ideja. I kad nešto što je nastalo na takav način koristimo i promatramo, svaki put će nam izgledati drukčije, bit će živa, zanimljiva. Imat će svoj energetski pečat.

Ljubav i inspiracija rade u duetu. To je urota Duše i Božanstva da kroz taj prividni dualizam pokrenu našu lijenost i šamaraju nas osjetima blaženstva, sreće ili zbunjenosti kad smo u miru. Oni su plaća za osviještenu potrebu da potražimo porijeklo svog identiteta u prostoru unutar nas samih i da tu plaću trošimo promatrajući svijet oko nas kao Ljubav, da ga prepoznajemo kao Sveprisutnost.

-Neno Ljubić

Oglasi

Kad Unutarnje dijete obeća…

mobitelDakle, početkom   siječnja  pomislih  da  mi  istice  ugovor  u Vipu pa  odlučih  ga  prodižiti  i  kupiti   novi  mobitel.
Odem  u  poslovnicu,   oni   kažu – ugovor  Vam  ističe  21.02 pa  mozete  tada  kupiti  novi  uređaj. Ja  se  nasmijem i  kažem  ok,  taman  da  se  počastim  za  rođendan  koji je   22.02.
I tako  dođe   moj   rođendan  a  ja  sve  onak,  bi- ne bi i  kazem –  ma  ima  vremena.
Svaki   dan  sam  u meditaciji   i  razgovoru   s  ” Malim  djetetom ” bar   na  kratko ponekad  i   duže,   al  eto  bar  se  trudim  da  bude  svaki  dan  redovito.
I tako  u  meditaciji  na  moj  rođendan  kaže  meni  moje  djete:  Ovih   dana  cu  ti  dokazati da  sam  tu i  da  postojim jer  još  brontulaš, a  često   i ne vjeruješ ,  a  ja  sam  tu u  tebi  i za  tebe .
Nakon  nekoliko  dana  odem  u   teretanu  i  ponesem  mobitel (ne znam  zašto  jer  ga  inače  ne  nosim) .
Presvučem  se i  odem  trenirati, a  mobitel  ostavim  na  klupi u  svlačionici. Nakon  deset  min  oblije  me  znoj  gdje  mi je  mobitel…naravno  pošteni  nalaznik ga  pokupio  i  odnio .
Vratim  se  kuci, odem  i  kupim  novi,  provedem  cijeli  dan uz  komp  da  promijenim   lozinke ,  šifre, pa  zatim  banka  jer  je  račun   bio    odlogiran  na  mobitelu  itd (koja  zabava).
Čitavo   vrijeme   sam   bio  jako   smiren  i  hvala,  hvala…
Na  svaki  pokušalj  ljutnje   samookrivljavanja  pojavi se  Hvala,  Hvala  i bio  sam  tako  ponosan  jer   sam  tek  skuzio što  znači   da  je  to   kao  antivirus program.
Divno   iskustvo  koje  mi je  dalo   samopouzdanje jer  sam  spoznao da  pomalo  napredujem u  reprogamiranju.
Navecer  opet  meditacija  i  eto  još  nešto,  dosjetih  se  ja mobitela  i  pitam  ga   kako  mu  je  kod   novog  vlasnika , a  on  kaže:   pa   ono,  ne  baš  dobro .
Ja  ga  lijepo  pozdravim  i   kažem  mu  da  ga  volim  i  nek mu  je  sa  srećom.
U  međuvremenu   trener   je  pretražio   svaki  kutak teretane  ne bi  li  našao   mob. I  jave  mi   da  ga  nema.
U  miru  odem  spavati,  a  antivirus stalno  uključen,  jer  inače  poznavajući   sebe  od  prije  bilo   bi  grrrrr.
Dođem  sutra  u  teretanu   pitaju  me  za  pultom   uz   osmijeh : Dario,  jesi  nešto  izgubio?
A  ja  ono,   daj  ne   zezajte,  znate  da  jesam   tj   da   ga  je  netko  pokupio .
Vade  moj  mobitel  i  kazu slijedeće: Sinoc  u  23  h   kad   smo  zatvarali  teretanu  mobitel na  šanku na  katu,   tvoj  mobitel.
Ali  ja   sam  ga  ostavio  na  klupi u  svlačionici  koja  je  u  prizemjlju,  a  k tome  još trener  je  pretražio sve,  a  kamoli  ne  šank  od  3 m  gdje  mu je  radno  mjesto .
Sjetim  se   ovog : I tako  u  meditaciji  na  moj  rođendan  kaže  meni  moje  dijete:  Ovih   dana  ću  ti  dokazati da  sam  tu i  da  postojim jer  još  brontulaš, a  često   i ne vjeruješ ,  a  ja  sam  tu u  tebi  i za  tebe.
Tumačenje  trenera  koji   ga  je  tražio taj  dan :  Netko   ga  uzeo  s  klupe  s  ciljem  da  ga  ne  vrati,  nakon  toga  mu  zasigurno  netko   savjetovao   da  ga  vrati jer   se  može  naći  tj  locirati ako  je  prijavljen  na  accaunt (moj  nije  bio  prijavljen) pa  je taj  netko  došao   navečer  opet  na  trening  i  ostavio   ga  da   se  ne  primjeti  na  šanku . To  je    njima   jedino   moguće  logično  tumačenje.
Ja  kažem  da je  jedino   to  moguće  i  smijem  se  u  sebi.
I u  nedogled  Hvala,  Hvala,  Hvala
D.Š.

Zbogom dramama i negativnostima

sjećanaKad započnemo s čišćenjem, često se događa da se pojave “nove” negativnosti, “nove” drame, neki odnosi se pogoršaju, a šef u firmi je još odvratniji prema nama.

Ove reakcije nazivam “nuspojavama” i njima je funkcija da nas pokolebaju i natjeraju da odustanemo, jer – “vidiš, gore mi je sad”. No, sve su to samo sjećanja, nema tu ničeg novog i kao da ih izazivamo s crvenom krpom poput toreadora u areni da navale sa svim što imaju. Najbolje je tada spremiti krpu u zadnji džep i mahati El Toru s Volim te 🙂 On će tada proći pored nas praznih rogova.

Pa se i mi onda “zainatimo”, i sjećanjima što navališe sad odjednom, ljući nego ikad, izjavljujmo još veću Ljubav, i zapravo, mašimo s bijelom krpicom zbogom 🙂

– Neno Ljubić

Kako otpustiti bolest i ponovo uživati u životu?

hooponopono-bolest

Jako je teško otpustiti bolest, mislim da to nije ni moguće, jer se samo ponovno koncentriramo na nju. Bolest je simptom i nastala je iz nekog razloga, ona ima svoj uzrok. Ponekad je uzrok moguće pronaći, recimo u regresivnoj hipnozi, ali vrlo često nemamo svi priliku proći kroz takvu terapiju ili možda i sami blokiramo takvo rješenje. No, u mnogim primjerima kod ljudi koji opisuju otkrića uzroka svojih bolesti (poput Anite Moorjani i drugih) uvijek je tu svega par modela: nevoljenje sebe, zapuštanje sebe, nemoć oprosta, ponekad je to samo potreba za iskustvom bolesti iz nekog razloga, ali u svakom od tih slučajeva riječ je zapravo o sjećanjima/programima. Oni su vreća pijeska koju svi vučemo sa sobom, nosimo je na leđima, teško hodamo i dišemo. Dakle, svi gornji uzroci uvijek se temelje na tim sjećanjima, jer ako ne volim sebe – to su sjećanja neke drame, traume ili strašnog iskustva kojeg sam potisnuo ili programi koji su me spriječili da volim sebe jer “je to egoizam”. Ako ne mogu oprostiti ocu zlostavljaču – to su opet sjećanja koja ne mogu otpustiti! Zato nećemo otpuštati oca, nego sjećanja koja nas drže vezana uz tu traumu i energetski nas iscrpljuju pa nemamo snage oprostiti zbog njih.

Pa koja su onda to sjećanja? Mi ne znamo 100% kakva su to sjećanja, što su ona, jer smo ih potisnuli u podsvjesno. U najboljem slučaju se možemo sjećati točnih prizora kad nas je zlostavljao, ali se ne sjećamo svojih reakcija, kako smo to psihološki potiskivali da bi funkcionirali u svijetu izvan te drame. A upravo ta sjećanja, ona kojih nema, koji se ne vide su “ono što je u meni”, i zapravo sve ispod vrha ledenog brijega. Uzrok bolesti može biti bilo što, ne znamo točno, no um voli pridružiti nešto, neki opis (naravno uvijek najcrnji scenarij) i time dodatno traumatizira samu bolest. On tada stalno “otpušta” tu nadogradnju i bude zaglavljen u igru: problem – drama – ne radi – kako to, zašto to.

Ho’oponopono je zato blagotvorna praksa jer radi baš to: otpušta sve “ono što je u meni da imam iskustvo te i te bolesti”. On jest lagani način, ali nas jednostavno ne prestaje zbunjivati ova apstrakcija: “Što je to u meni da imam iskustvo…”! To je pomalo zastrašujuća rečenica jer djeluje optužujuće za naš ego i napaljuje našu samovažnost: “Kako što je to u meni, pa ja nisam ništa kriv!?”

“Problem” kod Ho’oponopona je u tome što se on ne bavi sa mnom kao osobom, nego se bavi s nevidljivom vrećom pijeska na mojim leđima koja je poput parazita: nevidljiv, a uvijek crpi, uzima. Sjećanja su baš to – jako gladni predator koji stalno kompenzira svoje traume s našom energijom i vječno ih nadograđuje na našu štetu. To je zaista veliki izazov za nas jer je umu nemoguće pojmiti što to znači otpustiti svoja sjećanja. On se uporno bavi samo sa sobom i zamišlja kako on – um – mora otpustiti nešto, a nema pojma što.

Ho’oponopono je “samo” o Hvala ti i Volim te. To je sve, cijela filozofija. Ali ta jednostavnost je nama svima nepojmljiva i mi ćemo teško odustati od nadograđivanja. Pogledajte samo koliko je tekstova, seminara i videa napisano i snimljeno oko tih Volim te i Hvala ti!

Nije problem hopsati, problem je odustati od cilja komu je to namijenjeno, gdje to ide i čemu sve to pa je onda ipak problem hopsati:) . Zato u Ho’oponoponu imaju čak i onu shemu kako se to sve odvija: prvo ide dole, pa gore, pa je Božanstvo obriše, pa se vraća dole 🙂 . To je naravno samo spektakl za um i služi da primiri njegovu glad za objašnjenjem. Zato budimo kreativni, pa ako već insistiramo na “kako to, zašto to”, koristimo maštu umjesto programa. Radimo sami sebi svoje seminare! Na primjer:

-Možemo crtati dijete i razgovarati s njim, pa ponovno i ponovno raditi nove crteže i stalno razgovarati s crtežom, baš kao što bi s pravim djetetom: “Volim te, hoćeš li čistiti sa mnom?”
Prethodni crtež bacite, uništite ga, kažite mu Hvala. Tako ćete ostvariti odnos sa svojim unutarnjim djetetom, ali i nevezanost jer je to “ipak samo crtež”;

-Ajmo i mi crtati mape: sjećanje prvo ide dole, pa ide gore do Božanstva, onda ono obriše i vrati nam Nulu. Crtajte to i objasnite svom umu kako to radi. Kažite mu da kad on odabere Volim te, onda će sjećanja o vašoj bolesti, patnji, zlostavljaču prvo ići dole, pa će gore i tamo ima netko tko će to riješiti, neka se on ne sekira 🙂

Mi svi imamo prirodno savršene alate, a to su mašta i igra. To su instrumenti stvaranja i naš ogromni potencijal. Oni će apstrahirati sve naše probleme i zamagliti njihove jasne linije u koje smo zadubljeni. Ako se igramo kao djeca sa svojim čišćenjem, ono će se odvijati neprimjetno i bez opterećenja. Ako uklonimo “kako to zašto to” iz cijele priče napravili smo lavovski dio posla!

  • Neno Ljubić

Šuškalice u tišini

neno

Kad smo bili bebe, učili smo o svijetu uz pomoć pet osjetila, te ga polako prihvaćali i gradili povjerenje. Isprva smo ga zanemarivali, trebalo nas je puno nagovarati, pa smo slušali, pa primjećivali. Tako je i sa nefizikalnom stvarnošću. Mi imamo osjetila koja mogu vidjeti nefizikalnu stvarnost, ali nemamo povjerenje. Isprva smo ju zanemarivali, pa primjećivali i sad smo u vjerovanju. Slijedeća faza je potpuno povjerenje i konačno stopostotno prihvaćanje.
Ljubav je naše najveće ticalo za beskrajnu svijest, ona je poput šuškalice koja bebi pažnju krade. Međutim, iako svi poznajemo Ljubav i imamo njeno iskustvo, ipak joj i dalje 100% ne vjerujemo. Novac je, primjerice, puno jača šuškalica! 

Razlika između nas kao beba i nas kao odraslih je u tome što je beba došla iznutra i prolazi kroz proces prihvaćanja onog vani. Mi, s druge strane, iz vani se moramo vratiti unutra, jer tamo je nefizikalni svijet.
Tako, najsnažnije šuškalice su u Tišini! Tamo Ljubav živi i njeno osjetilo je Volim te. S njime opipavamo sve nevidljivo i gradimo povjerenje, jer oni su uvijek u paru.
Treba li nas opet nagovarati?

-Neno Ljubić

Najgori neprijatelj i Najbolji prijatelj

sretna

Znate li da je vaš najgori neprijatelj bliži od vašeg vlastitog daha? On se zove: Vaš intelekt. Dio vas koji kreira sve priče i kome ste odlučili vjerovati čitav život.

S druge strane i vaš najbolji prijatelj vam je bliži od vašeg vlastitog daha, ali on se neće miješati, on je tih i nježan. Neće povrijediti vašu privatnost. On vas voli bez obzira na sve, tako da će poštovati vaše izbore.

Vašem najboljem prijatelju morate dati dozvolu, morate zatražiti pomoć, jer u protivnom vam ne može pomoći.

Nekima od nas je teško pitati. Mi radije to činimo sami nego što bi zatražili pomoć. Na taj način, mi ćinimo da bude teže od onoga što bi trebalo biti.

Hajde da postanemo više ponizni, da budemo ponovo kao djeca i hajde da zatražimo pomoć.

Sasvim je u redu odabrati lakši put.

Mir počinje sa MNOM.

Mabel Katz

Ho’oponopono i preci

nmNakon 3 seminara moj je um shvatio da su nasi preci uvek tu uz nas… Na prvom seminaru pojavio se tata gde mi dade podrsku da sam na pravom putu, dade mi ljubav i uverio me je da je hoo nesto najlepse sto cinim za sebe, svoje potomke i svoje pretke. I izrazio mi je tako duboku zahvalnost, osecajem ponosa sto sam njegova kcer .
Na drugom seminaru pojavila se pesma koju je moja baka obozavala dok je bila medju nama i cesto bi pevala dok je obavljala kucne poslove. Tada shvatih da je i ona tu pored mene i da uvazava moj put. Prisetih se da sam tati, baki slala misaone poruke, gde mi bese nuzno njihovo odobrenje i ukazase mi veliku podrsku i duboku zahvalnost. Hvala im, moja ljubav uvek je ista za njih ma gde bili, oni su uvek deo mene u mom srcu .
Par meseci pre treceg seminara pojavi se program koji vucem od predaka… To je trajalo par dana uz intezivno ciscenje. Jednog jutra onako u totalnoj nuli dodje mi inspiracija i citava slika. Shvatim kroz inspiraciju da ja cistim nekog koga uopste nepoznajem, i da trebam nastaviti. Trajalo je to neko vreme, a onda dolazi misao, pre bih rekla potreba da posaljem ljubav i zahvalnost jednoj baki, da joj oprostim, sto sam naravno i ucinila. Moram napomenuti tu baku znam samo s fotografija, presla na drugu stranu 16-17 godina pre mog rodjenja. Moram naglasiti na sve seminare koje sam pohadjala, isla sam radi ciscenja i nikada mi nije bio fokus na pretke, ali najiskrenije nikad. Znam da i preci dolaze zajedno sa nama ali moj fokus je bio uvek na ono.. Bozanstvo zna sta trebam ocistiti… Izmedju prvog i drugog dana seminara u snu, sanjam da sam na seminaru i da se odrzava na groblju gde su moji preci. Svi sedimo kao sto smo sedeli tog dana, Mabel nam prica ali umesto sale u kojoj smo zaista sedeli ovo je sada groblje. Ali bas tamo gde pocivaju moji preci, valjda mi je to bilo previse pa sam se iz nekog razloga razbudila i cujem sebe gde govorim VOLIM TE, VOLIM TE, VOLIM TE. Tada shvatim da je ciscenje tako jako, kompleksno i vrlo duboko.
Nakon seminara dolazim kuci, zove me mama i prica da joj se na kuci pored ulaznih vrata pojavio veliki leptir, i da menja mesta, cas je na sestrinoj kuci takodje pored ulaznih vrata, a onda opet na mamainoj. Te dve kuce nisu u istom dvoristu, niti isto domacinstvo, svaka zivi u svojoj kuci u razlicitim domacinstvima, nekih 200m jedna od druge. Ispricala mi je i tacan datum od kada je leptir dosao i kada je nestao, a sve se to poklapa sa datumom mog prijavljivanja na seminar i datuma zavrsetka seminara.
Napomenucu mama nije hopsica, niti je sestra, nisu pojma imale o seminaru. Znaju da se bavim ovom tehnikom i da idem na seminare ali vidim da ne pokazuju nikakvu zainteresovanost pa im zato kazem ono samo sto zele cuti.
Iza te price o leptiru, mama nastavlja sledece: Prica da ju nazvala sestra od ove moje bake koju nepoznajem. Ta starica ima 90 godina i imala je jaku zelju cuti moju mamu, pozelela je cuti sta mojoj mami radi ona kcer sto lici na njenu sestru slikom i prilikom (a to sam vam ja ). Kaze mama svaka joj druga rec bio blagoslov tebi i tvojoj deci tvoje ime je ponavljala u svakoj trecoj recenici.
Sta mislite kako sam to dozivela? Tu staricu sam samo jednom u svom zivotu videla kada sam bila jako mala. Kada me je ugledala zaplakala se toga se secam, ljubila u kosi i govorila kako licim na njenu sestru. Mama nije znala da sam bila na seminaru, pa zato znam da mi je pricala samo ono sto sam trebala cuti bez njenog ukljucivanja uma. Razumela sam tako da je ta starica tj mladjaj sestra te moje neznane bake prenela poruku da mi je zahvalna . Zamislite ja nisam ni znala da je ta starica jos ziva… A jos i to da ONA nazove u svojoj 90 -toj bas onda kada sam ja trebala cuti….
Iz svog tog iskustva sam shvatila da ja nisam samo ja nego i svi moji preci koji su u meni, kada prihvatim sve pretke u sebi i oprostim im i zahvalim im se na svemu sto su cinili a zatim zavolim i, onda sam potpuna ja.Tek onda mogu iskreno voleti sebe.
Sada razumem da nije uopste neobicno sto na svakom seminaru se pojavio po jedan predak. Razumem i san koji se pojavio dok ne ocistim pretke ne mogu ocistiti sebe.
Hvala, Volim te, Hvala, Volim te
– Nataša Milutinović

Kako otpustiti očekivanja

drim
Mi zapravo stalno očekujemo, a 99% toga je nesvjesno. Očekujemo da će s svjetlo upaliti kad pritisnemo prekidač, da će voda poteći kad otvorimo slavinu, da će se poslije kiše razvedriti pa i da će će biti zraka kad udahnemo grin emoticon. I to je sve u redu.

Očekivanje je jednako beskonačno kao i hopsanje i zapravo svako “Volim te ili Hvala ti” su ujedno i rad na očekivanju. Zato, ne zabrinjavajte se s tim. Ako hopsate i predani ste toj praksi to znači da ste odlučili preuzeti odgovornost i otpustiti. To je sve što se traži od nas. Očekivanje je program, kao i sve ostalo, pa će to otpasti kada za to dođe vrijeme, odnosno otpada postepeno u skladu s našom osvještenošću i voljom da više ne marimo za rezultatima. Mi se ne moramo brinuti što će prvo otići, ali pretpostavka je da prvo odlaze oni stvari koji nas najviše iscrpljuju. Da sam ja Božanstvo, ja bih tako radio.
Odakle god mi počeli i kamo god mi krenuli, uvijek dođemo do povjerenja kao baze svega. Dakle, pitanje kako 100% odbaciti očekivanje je nepovjerenje i strah, to um pita.

Puno bolje pitanje je kako ostvariti 100%-tno povjerenje, jer smo tada sve riješili. A kako biti totalno u povjerenju? Pa opet, čišćenjem! Znači, sve se to vrti u krug, a uvijek oko tri stvari: Volim te, odgovoran sam i imam povjerenje. Koliko god puta mi zavrtili rulet ili bacili kocku ništa osim ova tri ne može izaći. Oni su odgovor na sva pitanja.

-Neno Ljubić

Odgovornost u sadašnjem trenutku

enoU Ho’oponoponu odgovornost je uvijek sadašnji trenutak, ona ne pogledava iza, niti na prstima izviruje prema naprijed. Mi možemo preuzeti odgovornost samo za ono što se sad ovoga trenutka pojavilo, ništa više! To je kao skala na vagi: naša odgovornost je da ona uvijek bude na Nuli, a ono što nam se pojavljuje su utezi koje ljudi, okolnosti i život općenito, stavljaju po stranama. Dok čistimo mi “rastačemo” te utege, ne dopuštamo njihovo novo gomilanje, a istovremeno otapamo i energetske tvorevine iz prošlosti koji zatežu prema sebi preko sjećanja. Kao u onim filmovima o putovanjima kroz vrijeme, recimo “Povratak u budućnost”. Glavni junaci uvijek imaju neke fotografije kod sebe, bilo iz prošlosti ili iz budućnosti, one su činjenica, bili su tamo i fotkali se. Međutim, dok se odvija radnja filma to je tada njihov sadašnji trenutak. Sve ono što im se pojavljuje oni svojim djelovanjem neutraliziraju (mi kažemo da se to zove hopsanje) i onda figure na fotografijama nestaju, jedna po jedna.

Dakle, kad čistimo sada i ovdje (a drukčije nije moguće jer se upravo sad pojavio problem ili prilika), onda na energetskim otiscima ili “fotkama” nestaju slike sjećanja, vraća se prvobitno stanje Nule na tom području. Tako da možemo bit bez brige, svako “Volim te” ili “Hvala ti” vrlo je precizna laserska zraka: ona briše piksel po piksel svake gravure po našoj energetskoj mapi koju imamo o sebi i svijetu oko nas. Šteta što nemamo vremenski stroj pa se vratimo malo u prošlost i poslikamo par svađa, malo drame i pokoju zaljubljenost i sad gledamo kako kako nestaju ti prozori u njima.

No zato imamo povjerenje. A to je isto odlična metoda za osvjedočiti se kako se odvija čišćenje. Samo joj dajmo malo vremena.

-Neno Ljubić

Mi smo čudo

čudo

Život je čudo, kažu. Ali koji život jer čudo? Na koji život mislimo kad kažemo da je on čudo?

Sjećanja će prvo pomisliti na predivni cvijet koji otvara svoje latice ili lane što trči ispred srne. Ali mi smo taj život, zar ne? Znači mi smo čudo. Što smo to onda mi? Nezamislivi splet okolnosti i energije spojeni u pažnju, spojeni u svijest. Sad zamislite što možemo s tim? Pa baš kao što može i Stvoritelj, jer to je jednaki tip čuda. Pa krenimo onda od tog osnovnog čuda što nam je prirodno dan i s njime gradimo novi život, nove divote. Ali, prvo zaboravimo sva stara čuda koja su nam opisana i u stvari, miniraju ovu prirodnost jer imaju u sebi virus očekivanja.

Krenimo onda od Nule, budimo čarobnjaci: svako malo dotaknimo čarobnim štapićem pažnje, prvo same sebe, a odatle i sve što nas okružuje, pa dopustimo kreativnosti Stvoritelja u nama da kreira posve nova čuda.

  • Neno Ljubić