Ono što jesmo

markoU poslednjih nekoliko godina, konačno sam shvatio da je moj najvažniji zadatak da budem ono što jesam. Ali, biti ono što jesmo, uopšte nije lako. Najčešće je razlog u tome što uopšte i nemamo pojma šta smo, tj. što smo se mnogo udaljili od svoje prirode. Ukoliko počnemo da se bavimo tim pitanjem, pre ili kasnije otkrićemo da smo, ispod svih maski sećanja koje nosimo – čista Ljubav, mir, sloboda…

Da li je to zaista moguće, uz sve ovo što primećujemo u svakodnevnom životu? Jeste, ali je to gotovo nemoguće videti, jer živote vidimo kroz naočare naših sećanja. Kroz njih nije moguće jasno videti sadašnji trenutak. Jednostavno, nekada davno smo nešto doživeli, dali tom događaju značenje, a sa njim i osećanje. Nakon mora takvih događaja, zaboravili smo da smo mi oni koji interpretiramo događaj, te zahvaljujući tome život dalje vodimo u skladu sa sećanjima, a da pritom toga nismo svesni. Upravo na osnovu tih sećanja mi danas mislimo, osećamo i ponašamo se.
Ali, to ne mora da bude tako! U legendarnom „Malom princu“ Egziperi kaže da suštinu nije moguće videti očima, već je do nje moguće dopreti samo srcem. Ukoliko se nekako probudimo i krenemo putem svog srca, imamo na raspolaganju veoma zanimljiv, ali ne baš lagan zadatak da se oslobodimo sećanja i vratimo svojoj istinskoj prirodi. Posle više godina posvećenosti, došao sam do stanja uma u kome neprijatne stvari koje me izvode iz unutrašnjeg mira ne žive dugo. I sada mi je jasno da sa duhovnom praksom, problemi ne nestaju u potpunosti, ali mnogo brže uspevam da nađem mir sa onim što se dešava i tako uživam u svojim trenucima na ovoj planeti.

Evo kako izgleda jedan takav proces. Pre nekoliko dana, u potpunom miru, otišao sam u prodavnicu. Taj mir je zaparalo dovikivanje jedne devojke sa ženom, za koju sam ubrzo shvatio da je njena majka. Istog časa pojavio se glas kritičara u meni i osuda: „Pa zar se tako ponaša? Trebalo bi da je bolje vaspitana“, itd… Naravno, bio je dovoljan taj trenutak da se više ne osećam dobro, jer nisam bio u potpunom miru. Ipak, godine ulaganja energije u odnos sa svojom podsvešću, koja me sada sama podseća na čišćenje i praćenje misli u umu, odmah me je vratila u „volim te, volim te…“. I samo tren kasnije pojavila se misao: „Da si sad u Nuli, koje bi značenje dao ovom događaju?“ Momentalno je u mislima odjeknulo: „To je dobro!“. U mom umu „To je dobro“ ima značenje savršenog događaja koji je u skladu sa planom bezuslovne Ljubavi. I naravno, istog časa, devojka i majka su odjednom u mojim očima bile – slobodne osobe koje komuniciraju na svoj, jedinstveni način. Ko je zapravo taj koji propisuje na koji način će komunicirati majka i ćerka? Da li sam to ja? Da li sam i ja nekada možda pričao podjednako glasno, ako ne i glasnije? Glas kritičara je utihnuo. Unutrašnji mir se na velika vrata vratio, a čitav proces je trajao manje od pola minuta.

Kada se oslobađamo sećanja, imamo priliku da češće čujemo glas svog srca. Što ga više sledimo, vremenom bivamo ono što jesmo – Ljubav, mir, sloboda… A kada smo zadovoljni sobom, kada smo ono što jesmo, radimo ono što želimo i sledimo svoj osećaj, onda je mnogo lakše prihvatiti sve ostalo u našem svetu i dozvoliti mu da bude upravo ono što jeste.

-Marko Maoduš

Oglasi

Kad otvaranje počne

Hooponopono-The-Miracle-Ritual-of-Forgiveness

Draga Karmen, želim podijeliti s tobom, jer kad uhvatiš tu nit, kad uđeš u tu zraku koja se zapravo provuče kroz tebe, kroz hvala ti, volim te, oprosti, mi, žao mi je, kad osjetiš da si popustio malo, da si otvorio malo, jer baš i samo o tebi ovisi, ma kad i vidiš da si ti tvrd, i koliko si tvrd, i kad vidiš da labavi, da pušta i propušta, i kad voliš onda i tu svoju tvrdoću, i sve povezano s njom, kad se svijet oko tebe i dalje urušava, i nikako još stati, a ti i onda govoriš hvala ti i volim te, e tu se počinje otvarati mir i sloboda, jer sada drugačije vidiš i drugo znaš, i znaš da će ta zraka moći ući u sve, Bože moj dragi, da će moći ući u sve!, samo trebaš pustiti,  onako kako ti možeš i umiješ, jer Boga kad je s tobom, ne zanima nitko, samo ti.

I hvala ti. I tebi i svim onim predivnim ljudima koji tako iskreno pišu svoja iskustva i osjećaje, i čije priče sad pijem, jedem, dišem, jer u svakoj nalazim sebi potrebit djelić. Iskreno, i to je to, od tud počinje sloboda. I vidi, našla sam mail, što sam pisala svojoj voditeljici radionica na koje sam išla, što su u meni izazivale te riječi kad sam se prvi put sretala s njima, i što sam sve našla iza njih.

Nisam još sve, ma nisam ni dio, ali počela sam. Bože moj otvaram se, ne mogu vjerovati, ali otvaram se. Hvala. Svima vama nepoznatim ljudima. Osim, ha ha, doktoru Lenu, on mi je došao u san. Hvala. Moj HO je ko stroj što kroz planinu tunel otvara, pomalo, ali krenuo je, nema natrag.

Otvaram se onom čega sam se najviše bojala u životu, a što sam najviše željela u životu, i što je za me bila najveća laž i prevara- ljubavi. Ljubavi prema Bogu, životu, sebi. Bojim se još, uuuuf, ali, unazad se ne hoda. Hvala. Hvala. Hvala. Hvala.

-Gorka

(Ne)očekivanja

neno

Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi. Međutim, kad očekujemo neki rezultat, onda smo koncentrirani samo na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo zamislili i to ako je moguće odmah!

Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No, problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa! Znači, ako vas boli glava u tradicionalnoj kineskoj medicini vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, a na zapadu mi tretiramo isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Međutim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista?

Ho’oponopono se bavi s uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura, hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog dijela nas koji je prauzrok svih tih problema.

Hew Len kaže: “Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: “Čuj, bole me leđa, daj sredi mi to!” Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”

Rekao bih da ce cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo.
Inspiracija je individualni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka samo za vas i ona će vam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga riješiti. E sad negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u intervalima tišine, mira i prihvaćanja.
To je kao da stalno gledamo u istu sliku kuće kakvu želimo sagraditi (programi i sjećanja), netko nam ju je dao, i mi počnemo graditi, pa svako malo nešto mijenjamo, jer nam je “došlo” (inspiracija). E sad, hoćemo li mi mijenjati prvotni izgleda kuće ili ćemo insistirati na njoj?

Važno je naučiti jezik inspiracije, njen osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže, jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se nikad ne bi usudio crtati ovakve slike da je robovao očekivanjima. Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama. A ova se zove “Upornost sjećanja”.

-Neno Ljubić

Novi život

novi život

Zovem se Nikola. Imam 22 godine. Živim u predgrađu Beograda. Još kao jako mali sam prisustvao porodičnim svađama. Svako sećanje na oca i majku zajedno, sve dok se nisu razveli, bilo je u svađama. Po nekada nisam mogao da zaspim od svađa. Iako sam imao vrlo dobar uspeh u školi, nikada nisam osećao da su ponosni na mene.

Nisam imao utisak da sam dovoljan da budu ponosni. Često sam pravio probleme u školi i skoro svaku svaku školsku sam obeležio sa jednim dobrim roditeljskim batinama. Polaskom u srednju školu, počelo je da se javlja moje agresivno ponašanje. I nekoliko navrata sam umalo došao u fizički konflikt sa ocem,pokušavajući da odbranim majku. U drugoj godini moji roditelji su se razveli.

Počeo sam da pijem, pušim marihuanu i upadam u fizičke konflikte. Preselio sam se majkom i sestrom kod njenih roditelja, moje babe i dede.  Živeli smo u jako maloj kući. U trećoj godini srednje škole sam bio priveden u policiju zbog posedovanja marihuane. Deda je bio jako bolestan. Imao je metastazirali rak. Gubio je pamćenje i često je bio jako agresivan. Nasrtao je na majku u nekoliko navrata. Srećom, bio sam tu uspeo da ga sprečim. Često je govorio kako će moja majka propasti zbog mene, kako ću je uništiti. U toku dana nisam mogao da učim, jer su svađe sa dedom bile nepodnošljive. Učio sam uveče. Nakon četvrte godine srednje škole sam se vratio kod oca. Iako sam živeo sam njim, bio sam rastrzan između njega i majke.Svaki odlazak kod majke, bio je jako težak i propraćen svađama, prepirkama i raspravama. Imao sam jako loše društvo. Uglavnom jako problematični momci. Momci koji su se često opijali, pravili probleme, neki su bili po zatvorima…

Zaposlivši se u jednoj firmi, imao sam priliku da vidim šta znači rad, disciplina i odgovornost. Na poslu sam bio okružem dobrim radnicima, majstorima i dobrim ljudima. Bes koji je bio prisutan veći deo mog života, postao je moje gorivo. Ono što me je teralo da idem dalje. Bio sam izgubljen nisam znao gde pripadam. Da li sam pripadao nasilničkom društvu, ili društvu prijatnih ljudi..

Nisam znao šta želim, ali sam znao da želim promene. U nadi da će mi pomoći prijateljica mi je dala neke Ho oponopono tekstove. Isprva sam odbijao da prihvatim pomoć, mislio sam da sve može da se reši nasiljem. Do momenta dok nisam sam počeo da tražim tekstove. Želeo sam da saznam više. Jednom prilikom sam se zatekao kod majke dok je moj prijatelj Dejan bio tu. U nekoliko navrata je pomenuo “podsvest”. Ni ne sluteći da se bavi ho oponoponom, prekinuo sam sam ga u priči sa majkom i razgovor smo nastavili samo Dejan i ja. 🙂

Dao mi je alat za čišćenje -Volim te i Hvala ti. Znao sam da sam do tada pravio samo greške. Želeo sam promene i želeo sam da pružim šansu nečem lepšem. Nečemu boljem. Pružio sam šansu ho oponoponu, jer sve što sam do tada pokušavao nije vodilo rešenju. Vođen poverenjem i verom u bolje, potražio sam bolji život. Rekavši to mojoj majci i ocu, da sam neko vreme odlučio provesti u krevetu ponavljajući -Volim te i Hvala ti, naišao sam na negodovanje, nerazumevanje. Strahovali su da sam u sekti. To me nije sprečilo da nastavim sa čišćenjem.

Javljaju mi se razne neprijatne slike iz prošlosti, i bolna iskustva koje zovemo “programi “. Sećanja koja me vraćaju nazad i odvlače od -Volim te i Hvala ti.

Tada kao ni sada ne odustajem. Za jako kratko vreme se moje društvo promenilo. Nekih ljudi koji su bili tu, sada su otišli. Želim im svu ljubav i sreću. Bes nestaje. Ne pijem. Ne pušim marihuanu. Treniram. Nemam konflikte fizičke, verbalne. Imam savršeno razumevanje sa roditeljima. Rešenje svih problema bilo je u meni.

Ako su mi loše misli prouzrokovale sve ove probleme, dokle me mogu dovesti -Volim te i Hvala ti?

Nikola

Alat čaša s vodom

čaša

Čaša s vodom je jedan od popularnijih HO alata. Vrlo moćan, a tako jednostavan za korištenje. Ujedno to je alat koji djeluje ako i ne vjerujete u njega (kaže Mabel). Svrha ovog alata je da čisti za nas 0-24… Kako? – ne znamo kako, ali znamo što trebamo napraviti da bi se čišćenje dešavalo.

Evo recepta:
– potrebna je čaša staklena (prozirna ili obojana), može i tegla (sve što oblikom podsjeća na čašu )
– zatim nam treba voda iz SLAVINE !
– čašu napunimo vodom iz slavine od prilike 3/4 ili 2/3 (sve jedno je…bitno je samo da vodu ne napunite do vrha)
– čašu s vodom ne pokrivamo!
– Vodu u čaši mijenjamo minimalno 2 puta dnevno (ujutro i navečer) a po potrebi i češće. ‘Po potrebi’ – bi značilo da osjećate da trebate češće mijenjati ili ste u problemima (pojačano).
Ako ste jako depresivni, nervozni i sl. natočite čašu s vodom pa izlite vodu i onda je opet napunite vodom, pa opet izlite…i tako ponavljajte postupak dok ne osjećate da vam je lakše (barem malo).
– Čašu s vodom možete staviti na koje god mjesto želite u stanu, kući, oko kuće, u dvorište (gdje vam Inspiracija kaže..)
– Možete imati jednu čašu s vodom, a možete ih imati i više.
– Ako želite ispod čaše možete napisati nešto što želite da se riješi na najbolji mogući način. Recimo ako imate sudski proces napišete imena aktera tog procesa na komad papira i onda taj papir stavite ispod čaše (ne pišete što bi ste željeli da se dogodi – koji točno rezultat – božanstvo će znati što je najbolje za Sve).
Ako postoji potreba i želja može se ispod čaše s vodom staviti novčanica – na taj način se čiste uvjerenja vezana uz novce…
– MJEHURIĆI u vodi su česta pojava i više su vizualna senzacija nego nešto na što bismo mi trebali obratiti pažnju. Navodno kada su mjehurići prisutni postoji još dodatna božanska potpora pri čišćenju… e sad koga? -s time se ne bi trebali zamarati.
– Ako stavite čašu s vodom u svoj prostor boravka Božanstvo će čistiti baš ono što treba čistiti – ne moramo se zamarati sa time hoće li čistiti baš ono što je ‘goruće’ – sigurno hoće!
– Ima još jedan fenomen s čašom a koji spominje dr. Len u jednom od zadnjih prevedenih videa a to je slučaj ‘puknute ili razbijene čaše’. Ako vam se desi da vam je čaša napukla ili jednostavno pukla (kao da je pala, a nije) možete se veseliti jer je vjerojatno spriječen srčani udar kod vas ili kod nekoga iz vaše blizine.

Dakle, ČAŠA S VODOM čisti – čisti Programe (sjećanja) – to je toksična energija koja nam izrazito šteti – čišćenjem se ona preoblikuje.

I to je to!

-Dani Ella

Odmicanje od kaosa

cvijet

Zašto se javlja otpor na početku hopsanja, odnosno, sve dok ga ne usvojimo kao što smo usvojili svoj dah?

Zato sto smo u snu i preokupirani smo sadržajem sna. Preokupirani smo mislima, događajima, emocijama, toliko da smo potpuno zaboravili da mi nismo te misli, emocije i događaji, nego netko tko je iza njih – svjesnost. Hvala i volim te je meditacija u kojoj se praznimo od misli. Zaustavljamo misli.

Otpor se javlja i zbog straha da neće imati tko da misli i rješava naše“probleme” ako mi hopsamo? A zaboravljamo da smo ih mi svojim razmišljanjem i napravili.
Kad izgovaramo svjesno hvala ti i volim te, mi zaustavljamo misli i osjećaje i stvaramo prostor u kojem pronalazimo sebe. Pravimo prostor u kojem možemo osjetiti sebe i pronaći onoga koji doživljava.


Bez pronalaženja onoga koji doživljava izgubljeni smo u događanjima, a događaji nisu ništa drugo nego san i san nam je postao važniji od snivača.

Što radimo s hvala ti i volim te? Smirujemo svoje misli, jer od kaosa misli ne možemo dobiti ispravne odgovore. Kaos nasih misli i osjećaja i dešavanja stalno pravi jos veci haos. Perpetummobile. I mi smo uvijek uronjeni u taj haos. Svjesnim izgovaranjem hvala ti i volim te mi se odmicemo od kaosa, zaustavljamo misli i emocije i pravimo prostor za brisanje kaosa. Bitno je što češće praviti te odmake od događanja i misli i pojavit će se prostor u kojem se brišu nasa uvjerenja. Tako se ne uplićemo u posao onog koji briše.

I zato nije potrebno (a nije ni na odmet, od volje je) ponavljati čitav slijed- žao mi je, oprosti mi, hvala ti, volim te. Dovoljno je i samo hvala ili samo volim te. Dovoljna je jedna od tih čarobnih rijeci da nas izvede iz kaosa.

Samo ne treba u to ići s namjerom da se briše i da se popravi situacija, jer i to je vjerovanje u san.Treba prepustiti i već će se brisati bez naše namjere.

 – Zorica Đukić

Podsjetnici za čišćenje

mrav-nosi-teret

Ne može um sam od sebe stalno čistiti, jer je zauzet drugim stvarima. Mi imamo zadatak oduzeti umu te druge stvari i nagovoriti ga da čisti umjesto toga. Trebamo pridružiti čišćenje njegovim rutinama, onome čemu je on žestoko privržen.

OK, ajmo napraviti eksperiment: uzmite jedan dan, zapravo dovoljno je pola dana i zapišite o čemu razmišljate dok nešto radite, gdje su vam misli, što se u umu događa kad radite određene radnje koje se svakodnevno ponavljaju. Napravite listu, opišite čime je ispunjeno vaše jutro ili popodne, večer, kadgod. Sad tim postupcima dodajte hopsanje. O čemu razmišljate kad perete zube? Zašto ne o “Volim te”? Ja bih na ogledalo u WC-u crnim flomasterom ili ružem za usne napisao veliko “Hvala” – preko svega! Napisao bih i po rukama i na pasti za zube, preko natpisa “Colgate”. I na čaše bi napisao, na teglicu u kojoj mi stoji kava! Na daljinskom od TV-a – toga bi totalno izlijepio s tim “Volim te”.
O novčaniku da i ne govorim, tamo bi između svake novčanice bili papirići pa nek ispadaju dok plaćam nešto u samoposluzi. Nabavio bih tepih na ulaznim vratima stana na kojemu piše “Volim te”.

Podsjetnici da ćemo, umjesto misli o tekućem danu ili nekoj situaciji, hopsati su od velike pomoći. Nama je jedino rješenje zasićenost tim “Hvala ti”, ne može drukčije! Moramo se bombardirati s tim neprestano, kako god znamo i umijemo. Moramo znati da um nikad neće sam dobrovoljno čistiti. Um sam čisti samo kad je ajme, a onda je to strah.

Gle, bitka je to! Nije šala. Hopsanje je serious business. Mi nemamo problema shvatiti da su bolesti serious business, zar ne? Dođe tumorčina, useli se u našem tijelu, i što?
Pa kako to? Zaboravimo čistiti, a pamtimo tumorčinu? Što nije u redu s ovom slikom?

Čišćenje nije samo “Volim te, Hvala ti”! To je suočavanje sa sramom što će mi žena/muž reći da sam sve oblijepio/la s “Volim te”, što će reći kada nešto mrmljam u sebi, svako malo pogledavam na mobitel na kojemu alarm zvoni svakih 5 minuta? I “što će ti ta plava boca tamo? Što radi ta čaša tu?”
To je osvještavanje naše samovažnosti i straha za “ugled” i mentalno zdravlje u očima drugih. To je trgovina: “moj tumor za tvoje prosuđivanje.”
Uzmite iz svog života samo jednu epizodu u kojoj ste imali odlučnost i uspjeli u nečemu! Sad tu istu odlučnost primijenite i u hopsanju. Pomnožite napor s deset. Sve to umotajte u ustrajnost i povjerenje.
I hopsajte.

  • Neno Ljubić

Ho’oponopono: Za trajno i iscjeljenje i promjenu

iscjeljenjePostoji Bog i postoji Božji zakon.

To je kao komplicirano vozilo za kojega sjedam i krenem njime upravljati.
Ako odlučim samovoljno koristiti Božji zakon onda sam odgovorna i za posljedice. Sama vozim. Biram smjer, osluškujem nekakav svoj unutrašnji GPS i vozim.

Pa makar ga koristila u najboljoj namjeri, nemam širu sliku. Jednostavno ne mogu sagledati ni uzrok ni posljedicu ni put ni cilj.
A vozim. Svjesno upravljam Božjim zakonom. Bacim želju u pravom smjeru, pritisnem gumbić i doveze me. Ali je li to bilo u skladu s mojim Višim Dobrom ili ljudima oko mene – ne znam.
A ako se prepustim i vjerujem, ako Bogu u ruke dam sav svoj život i pustim da me čisti i vodi, onda on vozi. Odlučuje o cilju i putu.

Koristeći Božje zakone čisti, izbaci iz mog života program koji nije u skladu s bekrajnom Božjom ljubavlju i na mjesto takvog programa, stavi bezuvjetno Hvalati i Volimte.
Takvo iscjeljenje je trajno, ako nastavljamo živjeti uronjeni u Ljubav i Zahvalnost.
Zato je ova tehnika daleko najkvalitetnija.

Hvala hvala hvala

A kako znaš da si u stanju beskrajne Ljubavi i Zahvalnosti?
Uz njih dolazi Mir. Puni potpuni Božji Mir.
Ne euforija i uspjeeeeeeeh. Ne sreća i titranje u određenoj frekvenciji.
Nego Mir i dubinska zahvalnost.

To nije vibracija. Nije samo vibracija. Nije popis predmeta koje smo manifestirali i postignuća koja su se dogodila. Takva euforija lako zavede, privlačna je i lako pronalazi sljedbenike koji traže svoj dio takvog manifestiranja.

Ne. Beskrajno povjerenje je samo i isključivo potpuna mirna zahvalnost i prepuštanje.

Prepuštam se Bogu da me vodi, dajem mu dozvolu da mi uđe u život i očisti ga
Prihvaćam i mirna sam. Što god da mi daruje. Što god!
Ne ogledam se oko sebe tražeći novi cilj koji bih manifestirala.
Nego svjedočim Čudu svog Života

Bog je velik

Hvalati Volimte

-Vedrana Grgić

Energetski pečat Inspiracije

inspiracija

Inspiracija je nastala od latinske riječi inspiratio; in + spiritus, što znači iz Duše, iz duha. Što to u stvari znači? Znači da ona dolazi iznutra, jednako kao i Ljubav. Inspiracija je pisano slovo Ljubavi, njene upute, kao neki korisnički opis koji nam s vremena na vrijeme govori kako da volimo, kako da putujemo i stvaramo, te kako da izražavamo svoju zaljubljenost.
Tako su inspiracija i Ljubav lice i naličje jedne iste kovanice – Božanske svijesti. I koju god stranu da okrenuli, na njoj će uvijek biti neka lijepa slika kojom se možemo izraziti, koju možemo živjeti, s kojom možemo stvarati. Oni su kao rukavica: unutarnji dio je Ljubav, a vanjski inspiracija, a kad je izvrnemo, opet su jedno te isto! Inspiracija je zapravo Ljubav na djelu. To je protok Duha kroz materiju, kroz sve naše atome, molekule i tjelesne stanice. Naš posao je biti vozilo, kanal ili transformator Ljubavi na Zemlji, a to činimo kada djelujemo kroz inspiraciju.

Inspiracija će nam uvijek dolaziti, to jest, podupirat će nas u onome što je naša misija da učinimo na Zemlji, u onome što smo došli iscijeliti, izgraditi ili stvoriti. Nemojmo joj se nadati kada želimo postati nešto što je iz programa! U tim nadanjima i očekivanjima stvaraju se sukobi i oni su uzroci mnogih naših problema i razočarenja. U tom smislu, da bismo živjeli inspirativan i kreativan život, dobro je prvo potražiti svoju svrhu i vidjeti ima li podrške u tim koracima. Jer inspiracija je upravo to – podrška na putu k Sebi.

Tako inspiracija djeluje baš kao i Ljubav! Ljubav nam pomaže da osvijestimo zašto smo ovdje, tko smo mi, koja je naša misija, čemu sve ovo, ova patnja, radost i nadanje. A inspiracija finalizira naše napore, našu volju da napredujemo, da otkrijemo svoje porijeklo, gradimo stramputice ka povratku kući. I tu je njihova uzajamna veza, inspiracije i Ljubavi, u kombinaciji s voljom da čistimo i da radimo na sebi, otpuštamo sve prepreke i lažne odgovore.

Doista nije uvijek lako razlikovati kad je nešto inspiracija a kad je program, u onom trenutku dok se događa. Ipak, kasnije kad se već dogodi, kad je osjetimo i počnemo sprovoditi, razlika je evidentna. Ona će živjeti sama od sjemenke iz koje je nastala, imat će svoju dušu, govorit će nekim svojim specifičnim jezikom, postat će posve samostalna, izdvajat će se od drugih ideja. I kad nešto što je nastalo na takav način koristimo i promatramo, svaki put će nam izgledati drukčije, bit će živa, zanimljiva. Imat će svoj energetski pečat.

Ljubav i inspiracija rade u duetu. To je urota Duše i Božanstva da kroz taj prividni dualizam pokrenu našu lijenost i šamaraju nas osjetima blaženstva, sreće ili zbunjenosti kad smo u miru. Oni su plaća za osviještenu potrebu da potražimo porijeklo svog identiteta u prostoru unutar nas samih i da tu plaću trošimo promatrajući svijet oko nas kao Ljubav, da ga prepoznajemo kao Sveprisutnost.

-Neno Ljubić