Da bismo mogli istinski živjeti potrebna je svjesnost tog življenja. Jer prisutnost u Sebi jest prisutnost i u drugima. Tada je svatko na svom mjestu, jer se svjesnost sama po sebi odvija.
Jedini način očuvanja osobne energije jest u izdvojenosti iz kruga programa i podataka. Prvo, priznajmo da postoji krug u kojem je sve što poznajemo, u što vjerujemo, pa onda razmislimo kako bi bilo pomaknuti perspektivu malo unatrag i ‘Vidjeti’ taj krug i sebe u njemu?

Rad na sebi je svetinja, zapravo, ako ću se poslužiti prizorima iz Biblije, jedina prava Božja zapovijed! Ništa drugo i nema smisla, jer ništa drugo i nemamo nego sebe u ovom tijelu.

Volim te, to je rad na sebi. To je prisutnost Ljubavi u svemu što nas okružuje.
Ako želimo drugima dati najbolje, dajmo im rad na sebi. Nema veće geste životu od toga.

Volim te.

– Neno Lubich

Zamislite da svemir ne dopušta Zemlji da pluta njime! Ne možete zar ne? Kako bi bilo da zrak odjednom odluči da ga ne možemo disati? Ne možete ni to zamisliti? 
To je Ljubav… nešto nezamislivo, a opet istinito, znano, sasvim pouzdano. Njome plovimo, nju dišemo… živimo.
Ako joj dopustimo, Ljubav će nas zaposjesti, zarobiti naše tijelo i nositi ga po bespućima bezbrižnosti.

Ali, gle, ona će to učiniti Iznutra.

Dajmo Ljubavi priliku da nas iscijeli! Jer Ljubav uzima sve.
Kada uzme sve, onda je sve u nama koji volimo. To je Inspiracija… ostati bez ičega, a opet imati Sve.
Sebe imati, Sebe znati.

Ostajem, ne mrdam nikud. Jer volim. Voljeti je biti svugdje, raspršen Sobom, životom.
Volim te jer nemam kud. Kad god sam imao kud, bio sam u problemu. Hvala ti Ljubavi za stisak, za stjerani kut.
Hvala ti za Volim te! Za blagost bivanja, za milost što Jesam.

Hvala ti.

– Neno Lubich

Evo jednog zgodnog dijaloga između moje kćeri i mene jednog vrućeg ljetnog dana na obali mora. Ona je tada imala oko 3 godine i odjednom je postala vrlo skeptična oko ulaska u more. 
– Ljubavi, vidi kako je vruće, idemo se kupati u moru?
– Ne idem… bojim se!
– Čega?
– Mora…
– Bojiš se mora. Dobro, a što kažeš da idemo samo smočiti noge? Jakooo je vruće.
– Neću… bojim se valova.
– Aha. Pa valova baš i nema… – (nakon duže stanke) Mama, ući ću u more ako lijepo zamoliš sve koji su u moru da izađu van.
– Srećo, ali ne mogu to! Kako ću to izvesti? A i ne bi baš bilo lijepo… oni imaju pravo biti u moru kao i mi.
– Ali molim te, lijepo ih zamoli. Smetaju mi!
– Ne mogu to nikako… smisli nešto drugo..
– (opet jedna duža stanka) Mama, idemo u more, ako nitko s obale ne bude gledao kako ulazim u more.
– Srećo, pa ne mogu zamoliti sve na plaži da žmire dok se ti ideš kupati.
– A dobro, idemo onda samo do ruba…
– Idemo, i bez brige neće svi gledati baš u tebe…

Smiješno, ali u stvari ovaj primjer tako dobro opisuje ljudsku prirodu. Čest je slučaj da smo uvjereni da bi nam život bio puno lakši i ljepši kad ne bi bilo nekih ljudi (‘kada bi ih mogli zamoliti da samovoljno izađu iz mora’). Je li to doista tako ili se radi o prividu – našem umišljaju? Ovo drugo, naravno. Nitko trenutno nije slučajno ovdje na zemlji. Nije niti slučajno baš u našem okruženju. Od skoro 8 milijardi ljudi neke ljude sigurno nikada nećemo sresti, jer za to postoji razlog. Međutim, društvo nekih osoba nam je suđeno – u većoj ili manjoj mjeri – ovisi o njihovoj ulozi u našem životu. Mnogi od njih su preslika baš onoga što mi sami trebamo otpustiti od sebe. Oni su kao jedna vrsta podsjetnika. Onog trenutka kad odigraju svoju ulogu u odnosu na nas oni se ili mijenjaju ili odlaze. Jesam li ja odgovorna za njihove greške? Nisam i ne mogu biti. Ja sam odgovorna samo za sebe – isključivo za sebe, za ostale jednostavno nisam mjerodavna i ne znam, ne znam što je dobro za njih i zbog čega su tu. Nisu oni ovdje samo da bi mene nešto naučili, imaju oni i svoju životnu priču. U stvarnosti ne postojim samo ja, ali trebala bih živjeti na način da me se tiče samo ono što se odnosi na mene – moje programe koje trebam otpustiti. Oni će rješavati svoje programe, kako znaju i umiju – mene se to ne tiče…

Kad kažemo: ‘Nema nikoga tamo vani’ – to ne znači da smo sami u svemiru, ali kao da jesmo, jer sve doživljavamo upravo kroz sebe, a ne kroz druge. Drugi postoje u to nema nikakve sumnje iako smo na nekoj dubljoj razini svi Jedno. Nisam tu da bih usmjeravala druge, ukazivala im na njihove pogreške i sl… oni su za mene savršeni baš takvi kakvi jesu (iako mi je to ponekad teško razumjeti i prihvatiti). Svojim postupcima, načinom života ukazuju mi na sve ono što trebam otpustiti od sebe, ali ne na doslovan način. To je vrlo bitno! Ako se netko na primjer drogira i nervira me, trebam li ja otpustiti od sebe neke droge? Da, ali ne doslovno određenu drogu koju ta osoba konzumira jer ja sama ne konzumiram nikakve droge; ali postoji nešto u mom životu što je prisutno kao ‘droga’. Sama moja fiksacija na nečiji problem ukazuje kolika je inačica tog problema jaka kod mene jer sama činjenica da sam fiksirana na taj program jest jedna vrsta ovisnosti. Kako mogu procijeniti jačinu i štetnost neke ovisnosti? Nikako! Ovisnost je ovisnost i treba je otpustiti… a onda nema ni problema, nigdje, barem ga ja više nigdje ne vidim i ne doživljavam kao problem.

– Dani Ella

Programe volimo jer nam daju osjećaj osobnosti – govore nam što volimo, kad smo u pravu, koji genijalni duhovni put slijedimo, što je pošteno, a što nije… itd. – sve nam to pružaju Programi.
Oni su ti koji nam pružaju osjećaj samovažnosti, zaštićenosti od drugih – bez programa nema naše dirljive životne priče.
Nema uvoda, zapleta i raspleta (kao u svakom dobrom romanu ili filmu)…

Ako nema programa mi ne možemo biti u drami. Nema rastajanja i ponovnog romantičnog sastajanja uz zvuke fenomenalne filmske glazbe. Ustvari, nema više igranog filma već se on pretvara u jednu vrstu dokumentarnog filma. Dokumentarne filmove rijetko tko voli, u igranom filmu se igraju određene uloge. Dokumentarni film uglavnom bilježi ono što jest. Lisica u dokumentarnom filmu o životinjama nije isto što i dresirana lisica u igranom filmu o životinjama.
Programe volimo jer ih smatramo uzbudljivim i pomoću njih uvijek smo svjesni svoje veličine, pa ako je i potrebno možemo raditi na njoj – bezbroj je načina i pristupa.
Možemo li se odreći Programa sad kad smo upoznati s tim što oni jesu?

Da vidimo što nudi Inspiracija?
Kad smo u Inspiraciji nema problema, nigdje, baš nigdje – sve je savršeno baš takvo kakvo jest PA I ONO ŠTO NIJE. Što to znači? To znači da Bog nije izgubio kontrolu nad ovim svijetom već da se sve baš sve odvija prema njegovom planu. Tako npr. ako se meni ne sviđa to što moj susjed dolazi u alkoholiziranom stanju svaki dan doma to nije njegov problem već moj. On je takav kakav jest – savršen.
U Inspiraciji nema: ja sam uspjela, ja sam zaslužna i sl. – toga nema jer nema takvog ja. Ja naravno postoji i dalje, ali to nije neki superiorni ja koji odjednom može apsolutno sve već ja koji je dio ne osobne priče nego božanske priče.

Kad nismo svjesni toga (tko smo) – da smo djelić nečeg puno većeg i da je to naše apsolutno stanje, moguće je da na površini živimo jednu drugu realnost, relativnu, filmsku. Pa vjerojatno osjećamo da nešto nije u redu s našim životom i ako nam je npr. poznata HO tematika postavljamo dijagnozu: krivi su programi!
Jesu, krivi su, ali samo ako im mi pomognemo da ostvaruju svoju prirodnu ulogu, inače nisu ništa krivi. Mi smo ti koji biramo….

– Dani Ella
  

“-Ne uznemirava nas ono što nam se događa, nego naše misli o događajima.
– Patnja je stvar izbora… Kad god nas nešto uznemiri, od blage nelagode do duboke tuge ili očajanja, možemo biti sigurni da postoji konkretna misao koja uzrokuje našu reakciju, bez obzira na to jesmo li je svjesni ili nismo.
– Patnja je prirodno zvono za uzbunu koje nas upozorava da smo se vezali uz određenu misao.
– Odvojite se od sveukupnog razmišljanja i svi su vam putevi otvoreni.
– Oslobodivši se mržnje, um ponovo otkriva svoju izvornu nevinost i naposljetku spoznaje da sam sebe može oduševiti, sam sebe može umiriti i sam sebe zastrašiti. Spoznaje da je njegova mila volja zapravo volja Božja.”

Kad hopsamo mi se ne bavimo programima. Ne znamo što se čisti, ali sudjelujemo u rezultatima tog procesa – to je kao da ležimo na podu i na nama je položeno hrpa različitog tereta. Recimo da kad hopsamo nešto od tog tereta se ukloni – mi ne znamo što, ali osjećamo olakšanje.
Postoje neki ‘tereti’, programi koji su toliko izražani i jako dosadni da se možemo pitati: Pobogu, zašto Bog već jednom ne makne baš taj teret?
Bog će i dalje čistiti po nekom svom principu… tu nema pomoći, ali mi se ne moramo uzrujavati i patiti pod utjecajem tog užasnog programa do trenutka kad taj program ne bude napokon obrisan.
Hoću reći da patnja nije pod obavezno. Zbilja nije. Kako cijeli proces nije jasan i nema šanse da ga razotkrijemo u cjelini, a trebali bi smo sad živjeti sretno i ispunjenim životom, pitanje je kako je moguće uskladiti te dvije naočigled neuskladive pojave?

Znači, nešto me jako muči – recimo da nikako ne mogu pronaći odgovarajući posao a htjela bih… Po HO trebam otpustiti valjda čitav niz programa koji su odgovorni za postojeću situaciju vezanu za taj nemili posao.
Odavna je jasno da najveći problem nije u samom ‘predmetu’ koji nas muči već o našem doživljaju istoga. Znači opet se vraćamo na poznato: problem je u meni. Kad bi smo bili u stanju maknuti misli vezne uz predmet koji nas muči – više nas ne bi imalo što mučiti jer tko bi nam signalizirao da nešto nije uredu?
Znači problem je naše sagledavanje postojećeg, a ne ono što stvarno jest.
Ukidanjem misli – ukidamo istog trenutka i sve probleme, odmah bez ikakvog službenog brisanja programa od strane božanstva.

Zato nam HO dozvoljava, omogućava trenutno uživanje u životu, a ne kad se pobrišu svi ili većina programa. Ako mislimo da će naš život biti super tek kad se većina programa obriše – upali smo u zamku.
U zamci smo kad god mislimo da se nešto tek treba desiti i mi željno očekujemo taj divan trenutak. Divan trenutak je na raspolaganju baš Sada – od njega nas dijeli jedino misao da njega nema.

 – Dani Ella

Da bi HO oživio u svakodnevnom životu, u praksi – potrebno je proći nekoliko osnovnih koraka, koji su srećom vrlo jednostavni.
Hvala i Volim te su ‘mantre’ koje koristimo kad hopsamo. Njih koristimo onako kako osjećamo da nam odgovara i u ritmu i količini (pri tomu 50 izgovorenih Hvala u jednom danu se ne smatra učinkovitim hopsanjem iako niti jedan izgovoreni Hvala ili Volim te nisu uzaludni).

Nakon što jedno vrijeme svakodnevno hopsamo, HO će postati dio nas. Na koji način? Pa jednostavno smo preuzeli jednu dobru naviku koju konstantno koristimo. Rezultati te dobre navike će biti različiti – kod svakoga drugačiji, ali ono što je bitno jest da smo u svoj život unjeli jednu KVALITETU koja će se sad odraziti na naš cjelokupni život.
Nitko ne ide u autoškolu samo zato da bi slijedeće ljeto mogao odvesti u vlastitom vozilu na more već da bi vještinu vožnje koristio svakodnevno cijeli svoj život.
Zato je bitno već u startu HO postaviti na prave temelje, čvrste i postojane, a onda što god dalje gradili na to bit će uspješno i sigurno.

Jednom kad HO postane dio nas, onda se više ne bavimo samom tehnikom. To bi bilo isto kao da nakon što smo dobili diplomu o završenom prvom razredu umjesto da krenemo u drugi mi odlučimo ponavljati prvi. Ponavljanje seminara nije ponavljanje jednog te istog razreda iako se tako može činiti – to je produbljivanje onoga što HO u svojoj bit jest – ne samo tehnika za rješavanje problema već cjelokupni stav prema životu u cjelini.

Svaki naš udah je svjež i nov i tako iz trenutka u trenutak – iz sada u sad. To je HO konstanta – uvijek svježa nova koja: hrani, osvježava, obnavlja i živi kao Ljubav unutar nas.   

– Dani Ella