Uživanje u putu i cilju

Posted by Admin in Citati

frJeste li ikada čuvali kozu na livadi ? Um je točno takav! Pa ga treba stalno vraćati na vidljivo mjesto gdje će ON raditi ono što mu MI dopustimo da radi. I da – kada smo bolesni, provodimo terapiju čak i kada nam se ne da. Pa čak i na posao idemo i kad nam se ne ide! Zašto onda ne nastaviti “čistiti” i kad nemamo osjećaj za to? Osjećaj užitka kada gledamo očišćenu našu kuću ili stan dođe kada je sve počišćeno. U međuvremenu možemo učiti i vježbati kako biti sretan dok čistimo. Dakle – uživati i u putu i u cilju.

– Radhe Govinda Dasa

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

Kuda odlaze Hvala i Volim te?

Posted by Admin in Vaš blog

frU stvari, i nemaju kuda otići osim na jedno mjesto.

Sve što sam ikada rekla u sebi ili na glas rekla sam opet SEBI. Čak ako i zanemarim onu poznatu ‘Nema nikoga vani’ – sve počinje i završava sa mnom. To je na neki način i dokazivo – ako sam ja ‘mjesto’ zbivanja radnje onda sve što se dešava – dešava se u Meni. Pa tako sve što je upućeno kroz Mene nekome Drugom prošlo je prvo kroz Mene – i lijepa riječ i ona manje lijepa.

Ako sam npr. Ljuta onda tu ljutnju prvo osjećam u sebi prije nego li je ‘prebacim’ na nekoga drugog – ona se u meni manifestira kao činjenično stanje koje se odražava i na fizičkom, psihičkom a i duhovnom nivou.
Na fizičkom – skoči mi krvni tlak, u tijelu se pojačano luče određeni hormoni, pada mi imunitet;
– na psihičkom – ne osjećam više mir u sebi već (ne)mir, hrpetine misli kolaju mojim umom, jedna totalna konfuzija u glavi koju prati gubitak kontrole;
– na duhovnoj razini se ljutnja manifestira kao ‘odvajanje’ – ne pripadanje cjelini.

Recimo da sam ‘opravdano’ ljuta (netko mi se potpisao na auto metalnim oštrim predmetom).
Prva reakcija je vjerojatno: šok i nevjerica, pa onda ljutnja i bijes i na kraju neizbježno prihvaćanje postojeće situacije te stanje frustracije popraćeno saniranjem štete (koja se ne odnosi samo na auto nego i na nas same – hopsanje, meditacija, vježbe disanja, lupanje u jastuk, trčanje do iznemoglosti, prejedanje, pušenje, jadanje i kukanje prijateljima, pisanje postova na fb i sl.)

Kako Smireno preuzeti odgovornost za nešto potpuno neočekivano?
Kako izgledati u takvim situacijama kao netko tko je svjestan kako stvari u svijetu funkcioniraju? Teško, zar ne?
A bogme je i totalno glupo staviti masku ‘nedodirljivosti’ pa pokazivati svijetu koliko smo moćni i kako nam ‘nitko i ništa’ ništa ne može, a u stvari iznutra se ‘raspadamo’ i pucamo po šavovima. Zanimljivo zar ne?
Ne dijele se ljudi na moćne i nemoćne – to bi bila vrlo glupa podjela. Ljudi se dijele na one kojima je jasno da ništa ne znaju i one koji misle da sve znaju.

Ako ne znam razloge zbog kojih mi se dogodio nemili događaj (npr. s autom) onda ne mogu nikoga niti optužiti jel’ tako? To ne znači da ću onda ‘napasti’ samu sebe, jer nisam baš sigurna ni na koji način bih ja sama mogla biti kriva za nemili događaj. To što negdje piše i netko mudar mi je rekao da sam sam upravo ja kriva za sve što mi se dešava mi ustvari ne znači Ništa – baš Ništa! To je kao i s Oprostom – reći nekome ‘Opraštam ti’ ne znači ništa.

Pa što onda? Odgovornost nije u stvari ‘teret’ s kojim putujemo kroz život – on je Činjenica da se Život dešava baš Meni.
Bez obzira čemu svjedočim u svom životu Ja sam ta kojoj se to dešava (to nisam Ja, ali se Meni dešava) i ukoliko želim mijenjati ‘okruženje’ oko sebe potrebno je uočiti neke poveznice između Mene i onoga Što mi se dešava.
U izmišljenom slučaju s ogrebanim autom ja sam mogla biti: jako ljuta (toliko da završim na hitnoj ili recimo da se idem s nekim fizički obračunavati), mogla sam biti srednje ljuta (tek toliko da mi je čitav dan upropašten) i recimo malo ljuta (nakon par minuta Mir bi se vratio i brige više ne bi bilo).
Moja reakcija na pojedine događaje je ustvari odličan pokazatelj svega onoga što se dešava unutar Mene.
Kad hopsam jedno vrijeme i desi mi se nešto što mi se ne sviđa moja reakcija na taj događaj će u stvari biti jasan pokazatelj mog temeljnog ‘Mira’.
Sve ono što nam se dešava u Životu je ustvari ovdje samo zato da bi smo bili svjesni što još ‘trebamo’ otpustiti.

‘Hopsam pola godine i jučer sam završila na hitnoj! Kako to?’
Pa lijepo, kad krenemo hopsati život se ne zaustavlja, on se i dalje dešava u svoj svojoj punini i raskoši svega i svačega, ali – ako konstantno ‘ulažemo’ u Sebe naš doživljaj i reakcije Svijeta će mijenjati, jer Ja sam ta koja nešto doživljava, percipira i reagira i nemoguće je da se Život dešava nekomu drugomu osim Meni.

Svaki izgovoreni Volim te ili Hvala idu Meni (pustimo sad na što se sve dijelimo po HO terminologiji) – svaki Volim te ili Hvala ‘miješa’ se s već postojećim ‘sadržajem’ unutar nas samih. U trenutku kad Programi ustupe mjesto Inspiraciji Sve se mijenja – iako je to možda najmanje bitno u tom trenutku jer već sama Inspiracija je dostatna promjena općeg stanja – čije onda posljedice i ne mogu biti drugačije nego Savršene.   

– Dani Ella  

Sensa: Ho’oponopono: čudotvorni ‘hvala’ i ‘volim te’ 2.dio

Posted by Admin in Ostalo

žena

Čišćenje starih programa

Energična i živopisna, Mabel me osvojila praktičnim pristupom i neposrednošću.
Na samom početku pojasnila nam je da je osnovna svrha ho‘oponopona čišćenje, odnosno otpuštanje starih programa koji se neprestano vrte u našoj podsvijesti te se manifestiraju u raznim za nas nepovoljnim situacijama. No ključ je u tome da na sve te „probleme“ počnemo gledati kao na priliku za čišćenje starih programa.

Izvadila je CD-player, pustila glazbu i slikovito nam objasnila da te programe možemo zamisliti kao CD-e koji neprestano sviraju u našoj podsvijesti. Svaki puta kad upotrebljavamo ho‘oponopono alate za čišćenje, poput ponavljanja riječi „hvala ti“ ili „volim te“, dajemo nalog svojem podsvjesnom umu da promijeni ploču. „Kad zaustavimo CD, brišemo stvari prije nego što se manifestiraju, ne moramo slušati svih 15 pjesama na njemu. No tad počinje svirati drugi CD. CD-i uvijek sviraju, stoga cijelo vrijeme moramo čistiti, 24 sata dnevno.“

Dok je Mabel nastavljala s pričom, ja sam odlučila ho‘oponoponu dati šansu i pokušala u sebi ponavljati: „Hvala, hvala, hvala.“ Možda sam uspjela održati tu mantru minutu ili dvije, ali moj uvijek zaposleni um ubrzo je morao razmišljati o nečemu drugom, pa o nečemu trećem. Čistiti 24 sata dnevno? To mi se činilo nemogućim! No kako je Mabel dublje ulazila u filozofiju ho‘oponopona, stvari su – barem u teoriji – postajale jasnije.

Tri razine svijesti

Prema tome drevnom havajskom vjerovanju, svi se zapravo sastojimo od tri razine svijesti. Na najvišoj je razini naša nadsvijest (aumakua). Ona nas povezuje s božanskim, ima visoku frekvenciju vibracije i smatra se očinskom figurom. Ispod toga je svijest (uhane), odnosno naš um, koji je povezan s majčinskom energijom. Na najnižoj je razini podsvijest (unihipili), odnosno naše unutarnje dijete. Ono je naš emotivni dio, naša banka sjećanja koja sadrži sve stare programe i sjećanja iz prošlih života. Povezana je s teškim, najnižim frekvencijama.

Svaki put kad kažemo „hvala“, naša svijest upućuje molbu našem unutarnjem djetetu da čisti te stare obrasce, odnosno programe. Naše unutarnje dijete potom taj zahtjev šalje našoj nadsvijesti. S obzirom na to da je nadsvijest povezana s božanskom energijom ili manom, mana se na zahtjev spušta do nas i čisti naše programe. Vježbajući ho‘oponopono, njegujemo odnos sa svojim unutarnjim djetetom i učimo ga da samo čisti, na autopilotu. Što češće iniciramo čišćenje na svjesnoj razini, to je veća vjerojatnost da će naše unutarnje dijete nastaviti čistiti za nas i dok se mi bavimo drugim stvarima.

Alati izrazito lagani, kao da su napravljeni za djecu

Kako znamo da je dijete u nama preuzelo ulogu čišćenja? Mabel je to pojasnila na svojem primjeru. Ispričala nam je kako je jednoga dana, dok je radila nešto drugo, čula mali, ali jasan glas koji je rekao: „Prekidač za svjetlo.“ Bio je toliko jasan da se osvrnula, no kad je vidjela da nikog nema, shvatila je da je čula glas svojeg unutarnjeg djeteta, koje je čistilo i onda kad je ona bila zaokupljena drugih stvarima. „Prekidač za svjetlo?!“ pitat ćete. Da, i to je jedan od alata za čišćenje u ho‘oponoponu. Mabelinim riječima: „Alati za čišćenje izrazito su lagani, kao da su napravljeni za djecu. Možda će vam se činiti da je sve ovo dječja igra, no moramo naučiti ponovno biti djeca.“

Sve te mantre koje ponavljamo dok čistimo, pojasnila je Mabel, lozinke su koje sadrže osnovnu poruku ho‘oponopona: „Žao mi je. Oprosti mi za sve unutar mene što je ovo uzrokovalo.“ Izgovarajući ih, preuzimamo stopostotnu odgovornost za sve što se oko nas događa, no činimo i nešto mnogo važnije. Mabelinim riječima: „Kad kažemo ‚hvala, hvala, hvala‘, otpuštamo stare programe i imamo povjerenja u život. Možemo biti sretni i smireni bez obzira na to što se događa oko nas.“

Hvala, hvala, hvala

Osim toga, prakticirajući ho‘oponopono učimo jednu od najvažnijih i najtežih lekcija na putu osobnog rasta: vježbamo prisutnost u sadašnjem trenutku. Kad smo dovoljno prisutni da se sjetimo ponavljati „hvala, hvala, hvala“, time prekidamo svoj majmunski um u njegovu skakanju s grane na granu i na trenutak se vraćamo u prazninu, nulu, prostor u kojem možemo biti autentični. To je isti prostor u koji ulazimo kad vježbamo jogu ili meditaciju, prostor u kojem nas može dotaknuti čista inspiracija.

Uvijek se iznova vraćajući u taj prostor, malo-pomalo dolazimo do važnog uvida: „Mi nismo svi ti programi, nismo sva ta sjećanja koja neprestano vrtimo“, objasnila nam je Mabel. „Nismo naša mišljenja i sudovi. Mi smo iznad svih tih problema. Kad uistinu postanemo svjesni sebe, možemo početi samo promatrati svoje probleme, a ne se s njima poistovjećivati.“ Tada se u potpunosti otvaramo prema životu i vjerujemo da će nam prave stvari doći u pravo vrijeme.

– Ivona Lorman

Izvor: http://www.sensaklub.hr/clanci/tretmani/ho-oponopono-cudotvorni-hvala-i-volim-te?page=2

Kako voljeti sebe

Posted by Admin in Vaš blog

hDa bismo uopće mogli pojmili mogućnost voljenja sebe, potrebno je prihvatiti da postoji sebe kojeg možemo voljeti.

Dakle, što to znači voljeti sebe? Što se tu zapravo voli? Koga se voli? Odakle krećemo kada se učimo voljeti sebe, odakle sam ja krenuo?

Krenuo sam iz nutrine. Učio sam voljeti sebe iznutra prema vani, putem meditacije. Najprije sam raslojio sebe; muško, žensko, duhovno (Silva metod)…komunicirao sa tim dijelovima sebstva godinama. Razotkrivao sam se kroz njih, svoje moći, potencijale, mogućnosti. Tražio sam odgovore na pitanja koja su me mučila. Insistirao na njima, zatim tražio ponovo. Kopao i kopao. Na svako svoje zašto to, kako to, odakle to, dobivao sam rjeđe jasne, a vrlo često dvosmislene odgovore, nerazumljive. Konačno sam, nakon dugo godina odustao od insistiranja. Tada sam sve više i više shvaćao tko pita i tko odgovara. Nisam ni slutio da sam zapravo cijelo vrijeme učio kako voljeti sebe.

Voljenje sebe – to je projekt, misija! Kao što je projekt završiti školu, stupiti u brak, živjeti u braku, imati karijeru. To je arhitektonski nacrt unutrašnjeg svemira, svih zvijezda, sazviježđa, galaktika, vidljivih i nevidljivih. To je žudnja za cjelovitošću. Osobni, jako osobni, cjeloživotni projekt!

mk

Ne započinjemo od onoga dijela kojeg najviše mrzimo i želimo ga se riješiti što prije. Ne počinjemo od fizičkog tijela, ako smo debeli i želimo pod hitno smršaviti. Ne kažemo svom debelom tijelu kojeg mrzimo – volim te!

Počinje se od onog dijela kojeg ne poznajemo. Ondje leži ljepota, u neznanom. Razotkrivanjem neznanog dijela sebe. To je Ljubav, to razotkrivanje! Voljenje sebe znači graditi sebe kroz taj nepoznati dio – prema poznatom, to je prilika za započeti iznova. Tada će i ono poznato doživjeti transformaciju, pa dok dođemo do njega, ono će već biti dovoljno izmjenjeno Ljubavlju iznutra da mu samo možete iskreno reći “Volim te”. I zaboraviti ćemo da smo debeli. Da smo htjeli smršaviti. Isprva, koristimo malu baterijsku lampu (literatura, učitelji) kojom znatiželjno osvjetljavamo tu “tamu” što se krije duboko u nama. Pa onda blago što ga tamo otkrivamo preuzima zadatak osvjetljenja samo od sebe i odbacujemo lampe . Tamo leži moć, tamo je Ljubav, znanje o sebi i svemiru. Znanje o Bogu. Krenimo iz atoma, iz najmanjeg dijela sebe, potpuno stranog, nepojmljivog, nevidjlivog. Iz sjemenke prema cvijetu, drvetu, prekrasnoj krošnji divnih cvijetova…svjedočimo transformaciji, događaju koji nas raspušta u obilje Ljubavi.

Kako dakle, početi voljeti sebe?

Pa tako da volimo onaj dio koji tada “nije” od sebe, ono što ne znamo da sebe jest, ono što ne smatramo i ne interpretiramo kao sebe. “Volim te” je lijepi način za započeti. Ali treba imati na umu da postoji “volim te” i “Volim te”. Jedan je program, drugi predanost. Do predanosti tek treba doći. Dakle promatrajmo zamku programa, upućivanja “volim te” “znanim” dijelovima, onim koje mrzimo, onima koji nisu stvarni, koje su nam ih drugi dali, opisali. Promatrajmo da li zapravo hranimo upravo tog fantoma, tu siluetu mrzovoljne figure što tetura svijetom, pijano, hipnotizirano, omamljeno…pojačavamo li taj neželjeni dio?

Čemu ili kome dakle, govorimo “Volim te”?

Govorimo onome što naslućujemo, onom osjećaju u tišini, u snovima koji nam šapuće, prekrasne pejzaže stvara. Govorimo svojoj krvi, svojoj jetri, želucu, vodi što je ispijamo, koja zatim tu vibraciju prenosi u naše tijelo, u našu unutrašnjost koju ne poznajemo. Koristimo moć vode!
Govorimo i mislima, projekcijama, programima, onome čega nismo svjesni, a glavni je vladar svega – onoga što smo tobože svjesni.

Kako dakle voljeti sebe? Kako aktivirati strast i zanimanje za voljenjem sebe, otkriti tragalačku dušu, čak i kada je sve naizgledno protiv nas?

A kako smo naučili hodati, govoriti, bili slatki kao bebe? Prirodno je to, kažete, dođe samo po sebi, nismo ništa radili? Pa da! Voljeti sebe je najprirodnija stvar na svijetu! To smo mi, 100% mi! Pa u čemu je onda problem? . Gdje nestade slatkoća i radost dječje razigranosti? Evo, odavde počinje voljenje sebe, iz nastojanja da odgovorimo sebi na ovo pitanje.
Da li se vi sada osjećate kao dijete u svojoj nutrini? Prepoznajete li jedan dio vas koji nikada ne stari, nema taj program? Da li se osjećate kao mladi, desetogodišnjaci, sa “pameću odrasle” osobe? Ustručavate li se izvuči taj dječji dio, šakama ga zgrabiti iz Sebe i izbaciti na površinu? E – tome govorimo “Volim te”!
“Volim te”, to je žlica golema bagera što grabi prema djetetu u nama, izbacuje zemlju programa što ga prekri.

“Volim te”, to je Sloboda.

Kažimo sebi da je to Sebe kojeg volimo – kompletan svemir, jedino što jest, jedina stvarnost, prizma kroz koju promatramo sve ostalo. Radimo na tim naočalama, dalekozoru, teleskopu, koji je Sebe. Kroz njega promatrajmo svijest! Treba razumjeti, preuzeti odgovornost, da perspektiva svijeta ide iz samo jedne žarišne točke – iz Sebe i taj Sebe – njega trebamo učiti voljeti. To je Samo-Ljublje.
Zamislimo da kroz ključanicu gledamo beskrajno more, Pacifik, Atlantik, a zapravo vidimo samo onaj dio koji nam dozvoljava otvor ključanice. Božanstvo – beskrajno more Ljubavi – to je taj dio kojeg naslućujemo, ono što osjećamo da postoji, znamo da je tamo, ali ne možemo pokazati prstom! Tome dajmo svoju pažnju, svaki trenutak svoga života, svaki oka treptaj što svijet resetira ako smo ga svjesni. Dobiti ćemo priliku razvaliti vrata u kojoj ključanica stoji, sve prepreke ispred svjesnosti o tom moru Ljubavi razoriti, našoj istinskoj prirodi Stvaratelja.

Izražavajmo neprestano svoju Namjeru da Volimo Sebe. Iskažimo to ljubavlju, prihvaćanjem izazova – vlastite misije da želimo povratiti sjećanje o Bezuvjetnom Voljenju Sebe. Recimo to svima koji slušaju, svom tijelu, Srcu, Djetetu.

Vjerujmo sebi da volimo Sebe.

Volim te 

 – Neno Lubich

Koliko je potrebno hopsanja dnevno?

Posted by Admin in Vaš blog

hBez obzira na uzrečicu da ne postoje glupa pitanja samo glupi odgovori, ovo gore pitanje ipak barem što se mene tiče spada u ‘glupa pitanja’, kao i npr. pitanje tipa koliko je potrebno seksualnih odnosa mjesečno. Naravno uvijek će se naći netko tko će točno izračunati ključnu količinu, ali tko god ‘misli’ svojom glavom jasno mu je da je to isključivo individualno i stvar same osobe.
Različiti smo, imao različite navike (sad govorim o hopsanju, a ne o sexu  ) i ne nalazimo se svi u istim životnim situacijama. Tako na primjer netko komu je netko blizak bolestan ili on sam – hopsat će 10000000 na sat, dok netko tko je na koncertu ugodne smirujuće glazbe i u životu mu ide sve glatko – sigurno neće hopsati na isti način (ili hoće … što je još jedna potvrda koliko smo međusobno različiti).

E sad zašto se onda uopće spominje količina hopsanja? Pa zato jer ima hrpetine primjera gdje se ljudi jave i kažu: ‘ovo ne djeluje!’ Pa onda ih se pita koliko hopsaju, a oni ponosno odgovaraju: ‘oko 10 minuta dnevno’. Ima i onih koji se ‘unište’ hopsajući pa su onda ‘mirni’ slijedećih nekoliko dana.
I to je ok, ali ne možemo takve primjere uzeti kao mjerodavne, niti možemo bilo što suditi o samoj tehnici na osnovu neozbiljnog shvaćanja iste.
Dakle, količina hopsanja je individualna, kao i ritam ponavljanja odabranih izjava. Za nekoga tko meditira godinama sigurno ta brojka neće biti 15 sati jer od 16 budnih sati se može provesti u meditaciji 2-3 sata, pa nekada i više..
Onaj tko ozbiljno doživljava HO znat će točno dali hopsa dovoljno (po svojoj mjeri) ili ne – to je tako jasno. Isto tako je jasno da nam nitko ne može pomoći i hopsati umjesto nas – odgovornost je isključivo na nama samima.
Glupo je i raditi gluposti pa se ‘iživljavati hopsajući’ to nije ljubav prema sebi. Ako na poflekanu tkaninu istresete cijelu bočicu sredstva za uklanjanje mrlja – moguće je da ćete oštetiti i samu tkaninu.
Svatko od nas odgovoran je za SEBE. Svi smo se upoznali sa HO na isti način – pa su neki eventualno to znanje i proširili kroz odlazak na seminare i kroz vlastitu Inspiraciju.
U konačnici HO je ‘putovanje’ na duge staze – to treba odmah uzeti u obzir. Istina, neki će je primjenjivati samo u određenim situacijama. Isto tako sam doživljaj HO će bit kod svakoga drugačiji – i zato je bitno da preuzmemo odgovornost za svoj Život u cijelosti i sami odredimo ritam kojim ćemo se kretati (hopsati) kroz Vlastiti Život.

– Dani Ella

Kako funkcionira UM?

Posted by Admin in Uncategorized

hKako funkcionira UM?
– Po principu spajalice.
Kako to izgleda u praksi? Evo recimo da UM ima ove pojmove na raspolaganju:KANAL, ŽENA, PAS, NOGA.
Svaki od ovih pojmova pojedinačno imaju nekakvo značenje:
pa tako KANAL može biti dubok, plitak, širok, uzak…itd
ŽENA može biti visoka, niska, stara, mlada, debela, mršava…
PAS također može biti svakakav – mali, veliki…
NOGA može biti: dugačka, kratka, tanka, debela i sl.

Svaki od ovih pojmova ovako raščlanjeni ne izazivaju nikakve specijalne reakcije u nama – odnosno postoje različiti doživljaji ali ne i DRAMA. Kad nastaje drama? Drama nastaje kad se upetlja UM. UM je taj koji stvara dramu. On je ‘ljepilo’ koje spaja pojmove u smislene cjeline. Cjeline su smislene, ali ne i nužno istinite. Pa tako od zadanih pojmova UM može složiti bezbroj kombinacija (sve su to programi), evo neke od njih:
1. Dok je šetala sa PSOM ŽENA je pala u KANAL i slomila NOGU.
2. U igri sa PSOM ŽENA je preskakala KANAL s NOGE na nogu.
3. PAS je preskakao KANAL dok je ŽENU bolila NOGA.
4. Dok je ŽENA kopala KANAL PAS joj se motao oko NOGE.

Svaka smislena Izjava od strane uma u nama stvara određenu reakciju. Ta reakcija je ili ugodna ili neugodna. Poželje su nam ‘ugodne’ reakcije, a nepoželjne ‘neugodne’ reakcije. Ako se sad upustimo u ‘traganjem’ za ovim poželjnim reakcijama krenuli smo na putovanje koje je u startu osuđeno na neuspjeh. Um samo ispunjava svoju ulogu – služeći se kombinatorikom. Mi smo ti koji ‘dajemo’ značenje, odnosno Um nam ponudi (kao konobar u restoranu) sve moguće kombinacije, a mi biramo.
‘Što je to u meni da određenu situaciju vidim baš na ovaj način?’
To su sjećanja…programi.
Dakle ništa se neće promjeniti ako pokušamo promjeniti prirodu UMa ili ako odlučimo stvari ‘filtrirati’ pa ćemo prihvatiti samo ono što nam odgovara…To bi bio ogroman i naporan posao – uz to i uzaludan.
Pa kako onda?
Kad hopsamo bi razbijamo ‘smislene’ programe UMa. ‘Rasčlanjujemo’ ih na same pojmove kao na početku ovog teksta, a onda Drame nema jer jednostavno je ni ne može biti. Drama ustvari ne postoji – ona se stvara u UMU i onda je EGO interpretira. To ne znači da sve odjedanput postaje ‘bijelo’ – i dalje je prisutna i ‘crna’ boja – samo što sad te dvije boje zajedno čine smislenu sliku – čiji niti jedan segment više nije tu bez razloga i slučajan.   

– Dani Ella

Kako ja volim sebe?

Posted by Admin in Vaš blog

hŠto uopće znači voljeti Sebe i kako znamo da ono što činimo zbilja jest naša Ljubav prema Sebi?
Mogu li biti istovremeno biti i Davatelj i Primatelj Ljubavi?… Sve je moguće.
Postoji li ono i što ne postoji i da li onda to doista postoji?

Ljubav prema sebi nije ugađanje, iako može biti. Tako npr. postoje osobe koje ugađaju sebi i nije ih uopće briga za druge. To sigurno nije Ljubav. Postoje i osobe koje sebe vole ‘uskraćivanjem’, jeli to Ljubav? Nije ni to.
Znam li ja što je dobro za mene? Znam što mi je ugodno, blisko, lijepo, simpatično, što me uzbuđuje, veseli i sl. Ni to baš nisu neke smjernice i moguće je da mi većina od navedenog ustvari čini više štete nego koristi.

Ja o sebi ne znam ništa, baš ništa. Mogla bih sad nabrojati neke svoje karakteristike, ali koliko sam ja pratila one su toliko promjenjive da sad više uopće nisam sigurna da mi uopće pripadaju.
Dakle, ne znam tko sam, ali znam da Jesam. Može li se voljeti nešto neodređeno? Mora li se uopće išta voljeti? Možda zvuči grozno, ali moj odgovor je: NE MORA.
Ne moram Voljeti Sebe da bih Voljela SEBE. Mogu si zadati zadatak da sebe volim, ali to iskreno ne želim. Ili se volim ili ne. Nikada dosada nisam uspjela zavoljeti bilo što ili bilo koga na silu. Ili Volim ili ne Volim.
E sad, da je HO postavljen tako da dok hopsam s Volim te trebam osjećati da volim, ja bih hopsala sve zajedno 5 minuta i tu bi se ja i HO oprostili jedan od drugoga. Dakle, dopustila sam sebi da ne volim nikoga… i gle čuda, eto Ljubavi u Obilju.
Nema tu nikakvog posla niti rada… hopsam, meditiram i o Ljubavi niti ne mislim, a opet, ona je tu – cijelo vrijeme. Kako to? Pa jasno da je tu – gdje bi uopće i mogla biti?
Odustala sam od nje samo zato jer je jasno da je ona cijelo vrijeme TU.

Ne moram ja ništa… baš ništa! Koja Sloboda! E, kad sam Slobodna onda Mogu Sve, pa i ono što ne moram…
Odustati od svega – od Ljubavi, Sebe… SVEGA. I što ostane? Praznina. Jooooj kako je lijepa ta Praznina – prepuna LJUBAVI.     

– Dani Ella

HVALA TI. OPROSTI MI. VOLIM TE.

Posted by Admin in Ostalo

Tri jednostavne rečenice. Lako se izgovaraju. Kratke su i nežne, a zapravo neverovatno duboke.

Ne morate ih reći naglas, možete i u sebi. Sigurno ste ih čuli već, poznate su jer se u zadnje vreme spominju u tehnici Ho’oponopono. Ovim se garantuje da možete rešiti mnoge sukobe unutar sebe, kao i sukobe sa okolinom.

Nakon što sam pročitala osnove i pogledala video dokumentarac o ovome, odlučih da isprobam Ho’oponopono teniku utičući na moju neposrednu okolinu. Shvatam da su svi ljudi oko mene moja ogledala, stoga, svi sukobi sa ljudima proizilaze iz sukoba same sa sobom. U to vreme, u mojoj okolini je bilo nekoliko osoba sa kojima generalno nisam imala otvoreni sukob, ali sam prema njima imala određeni otpor, jednostavno mi se nisu sviđale. Proanalizirala sam šta je to tačno što mi se ne sviđa i uvidela da su to delovi u meni koje ja još nisam razrešila. Za ovo nije bilo leka, osim da ih prihvatim takvim kakve jesu.

earth-mirror-world-P

Tako sam svaki put kada bih osetila otpor prema tim osobama, počela u sebi da izgovaram ove tri rečenice:

Hvala ti. Oprosti mi. Volim te.

Usmeravajući pažnju na osobu koja mi neodgovara, zapravo sam zahvalnost, molbu za oproštajem i ljubav usmerila ka sebi, ka onom delu sebe koji kreira ovo neprijatno ogledalo, ka onom delu sebe koji me stavlja u situaciju da se ovako osećam i da imam u okolini nešto što mi stvara osećaj da mi se to ne sviđa. Da bi ovo zaista bilo delotvorno, nisam samo mehanički izgovarala ove rečenice, već aktivirala osećanja koja su u dubini ovih rečenica. Fokusirala bih se na srce, tako da mogu zaista da osetim tugu prema svom biću koje pati zbog ovih neprijatnih iskustava, zahvalnost prema svom biću koje mi je pokazalo kako ne bih trebala da se ophodim prema sebi i ljubav prema svom biću, prema samoj sebi. Ponekad bih u ovih nekoliko momenata zaista mogla da doprem dublje u svoje biće, a ponekad je to bilo vrlo površno. Kako god, uvidela sam da je zaista najdelotvornije iskusiti osećanje koje je definisano u ove tri rečenice, kako bi ceo proces imao efekta.

Ovo nije dugo ni potrajalo, kada se iznenada situacija oko mene počela menjati! Neki ljudi su jednostavno nestali iz mog života, okolnosti su se tako namestile da se više nismo viđali. Više ih nisam od tada ni čula ni videla. Drugi su i dalje bili prisutni, ali me više nisu ni na jedan način remetili, prosto sam zaboravila onu odbojnost koju sam nekada imala prema njima. Ipak, najveće iznenađenje je nastalo kada sam sa par osoba koje su mi ranije išle na živce, zapravo ostvarila odličnu komunikaciju!  Nepotrebni delovi mene su nestali, a sa drugim delovima sebe sam počela da sarađujem!

Ha, ovo je bilo lako! Ho’oponopono se pokazao veoma delotvornim! :)

Odlučih da se usmerim na druge aspekte same sebe, koristeći se ovom tehnikom. Ovog puta, testirala sam kako to deluje na one stvari u mom životu koje mi se ne sviđaju, na one stvari koje su dublje i teže.  Kada su u pitanju takve stvari, nešto što je u nama što je toliko slojevito i kompleksno, potrebno je mnogo više pažnje, rada i strpljenja. Ovde sam se susrela sa toliko dodatnih problema koji su ležali iza samo jedne stvarčice koju sam želela da promenim u svom životu, da sam još uvek ovim zaokupirana. Čak šta više, čini mi se da sam negde na putu i zaboravila da nastavim da koristim Ho’oponopono. Ponekad, u nastojanju da nešto razrešimo u sebi, naiđemo na gomilu drugih stvari koje nismo ni mislili da bi trebali da razrešavamo, kako bismo zapravo razrešili onaj originalan problem. I tako zaboravih na tu tehniku, sve do pre neki dan kada sam se iznenada ponovo setila ove proste stvari.

Izgleda kao da je i trebao neki vremenski odmak, jer ovog puta kada sam izgovorila ove tri rečenice, desilo se nešto još neverovatnije! Istog momenta se promenilo ono što sam poželela! Međutim, nije bila stvar u tome da sam ja nešto menjala van sebe, ja sam menjala unutrašnjost sebe!

Svet ne možemo promeniti tako što ćemo ga menjati direktno. Ne možemo pobiti neprijatelja, jer oni su odraz naših unutrašnjih sukoba. Ne možemo na silu promeniti situaciju u kojoj se nalazimo, jer ona je odraz lekcija koje treba da naučimo. Ne možemo menjati odraz u ogledalu koji predstavlja nas same. Možemo ga malo zamaskirati, možemo malo izobličiti ogledalo, ali ga promeniti ne možemo. Ali ako promenimo naše stavove, našu percepciju, fokus na čega smo usmereni u toku dana, svet oko nas će odražavati našu unutrašnjost i jednostavno se promeniti! Ako prihvatimo da je sve oko nas ogledalo, zašto bismo se ljutili na njega? Prihvatite vaše odraze koje vidite oko sebe, oprostite delovima u sebi zbog kojih su te slike prouzrokovane.

Kad god vidite nešto što vam se ne sviđa, nešto što zbog čega se razljutite, oneraspoložite, rastužite, ružne vesti u medijima, svađu iz komšiluka, političke manipulacije, zagađenje planete, bilo šta što vas na bilo koji način uznemirava, setite se:

Hvala ti. Oprosti mi. Volim te.

Čuda će se dogoditi!

Aniko

Preuzeto s: http://majkazemlja.wordpress.com/2013/11/05/hvala-ti-oprosti-mi-volim-te/

Što se promijenilo otkad hopsate? 4. dio

Posted by Admin in lskustva
  • hooN.S. prvo veliko hvala tom danu kada sam surfajući netom naletela na HO,nikada ranije nisam koristila nikakve tehnike a o tome da verujem u bilo šta specijalno”pa i samo Božanstvo iskreno slabo je kod mene prolazilo(to se izbrisalo zauvek) ja volim videti spolja i mislim da ću uvek malo očekivati ali menjam ono kod sebe “na čiji način”u medjuvremenu.. hopsam svaki dan uporno i čistim uporno svako svoje unutrašnje stanje” kraće traju moje ljutnje na život(meni je to velika stvar) mekše” praštam sebi,više se smejem,srca mi se pojavljuju svaki dan,otkrila sam tišinu i prelepo mi je biti sama sa sobom.. Spolja, moj otac je godinama tvrdoglavo lečio šećernu bolest “na svoj način”, uz HO sam prepoznala da mu ne mogu lično pomoći i da jedino mogu čistiti sebe , odnosno uvek sa pitanjem sebi (meni je tako lakše) šta je to u meni pa doživljavam svog oca…. i počelo se ljuštiti kako treba. Nna isti način stanje naše bucmaste kume (smršala je oko 23kg) na isti način i u svakom susretu, da li na onom sa samom sobom ili na onom što čujem u susretu sa nekom drugim bićem, ja čistim kako god… ja čistim i prosto ne mogu da stanem  pa kako god -ja zahvalna Božanstvu
  • N.J.S. Veliko hvala svim mojim HO prijateljima, hvala vam svima, volim vas… Ja sam 10.juna procitala Nulte granice i TOG momenta pocela da hopsam, samouka, nisam imala sa kim razmeniti iskustva. Zatim sam celo leto provela na internetu citajuci sve sto postoji o tome, u zivot mi je usla Suzana Vemic, ispricala mi i pojasnila dosta toga i… evo me… srecna, zadovoljna, vesela… sve mi se u zivotu promenilo, prestala sam da se nerviram, iz zivota su mi otisli negartivni ljudi, usli su neki novi… hvala, hvala, hvala… svaka zelja mi se ispunjava, lepo mi je. Prosle nedelje sam isla na koncert Gibonija, bilo je prelepo, prvi put sam hopsala glasno u prepunoj Areni, bilo je divno volim vas, ljudi hvala vam sto postojite, jako sam srecna i zahvalna sto vas imam u svom zivotu, sto citam svakog dana ove divne komentare i hopsam, hopsam 24 casa na dan
    hvala vam, volim vas…
  • N.T. a sad ja! a sad ja!  dakle… hopsam negdje od prvog aprila i nije šala, hopsam zaozbiljno bez obzira na simboliku tog datuma  možda mi je samo svemir s time htio reći: “misliš da nešto znaš? eee prvi apriilili!”  … no… uz hopsanje prakticiram i druge tehnike i zapravo se i ne pitam što je čija zasluga, ali ono što znam sigurno je da me hopsanje čini smirenijom i strpljivijom, bez potrebe za kontroliranjem, smiruje buku u glavi da konačno mogu čuti sebe, mogu bez problema odgledati ili odslušati crne vijesti ili neki ružan film, a da se nakon toga ne osjećam loše već vidim priliku za čišćenje. bez problema sam otpustila neke ljude i došli su mi drugi koje prije ne bih našla ma koliko da sam ih tražila. a najveće otkriće mi je da više nemam potrebu davati savjete jer ne znam što je za nekog dobro i znam da nema nikog vani. hvala hvala volim vaaaas
  • D.M. Znate li kako je maltene cijeli zivot (ne tako ni kratak) zivjeti sa grcem u zelucu? Nadam se da ne.Onda ne mozete znati ni kakav je predivan osjecaj u jednom trenutku otkriti da je taj grc nestao! E,to se meni desilo sa Ho’oponopono-om. Pocela sam prije nekih 6-7 mjeseci ,i ne bas redovno,i ne bas stalno, i u svakodnevici i nije izgledalo da se nesto bitno desava. Medjutim, sad kad pogledam unazad, promjene su nevjerovatne, tu prvenstveno mislim na promjene u meni, sto mi je i najvaznije. Unutrasnji mir je osjecaj koji jedva da sam poznavala, a sad mogu slobodno da kazem da mi polako prelazi u naviku.  Medjuljudski odnosi su se drasticno popravili, strahovi i brige blijede, nemaju vise moc nada mnom. Sto se tice “opipljivih” rezultata, ima i toga, vjerovatno bi bilo i vise da tome pridajem vise vaznosti… Mala cudasca se desavaju skoro svakodnevno, pojavljuju se neke divne nove stvari u zivotu i imam osjecaj da sam sigurna… Eto… I da,bas mi je lijepo s vama!      ……….
  • C.O.I. Meni se izdogađalo puno. Razlog tome je što mi je situacija bila toliko grozna, da je Bog imao što za brisat 🙂  Da mi je situacija tada, prije 2 godine, bila kao sada, vjerojatno bih rekla, nakon nekog vremena, da mi se i nije puno toga promijenilo. Međutim, jest. Nema područja na kojem nije. Obitelj, prvenstveno mislim na djecu. Udala sam se (jeeee!  ), i to na vrlo ho način. Novac, posao – promjena za 180. Odnosi – raščistili se fenomenalno. Problemi meni bliskih ljudi – neki čudesno riješeni, neki s bitnim pomacima… Učim se neočekivanju, prihvaćanju, nebrinjenju. Ne kontroliram. Ne zanovijetam (trudim se), sve manje prosuđujem, sve više uživam, često me boli džon, rijetko mislim na budućnost, još rjeđe se sažaljevam, učim se ugađati sebi, i tako… svaki dan u svakom pogledu, napredujem. Stvarno svaki dan 🙂

Filmski završetak

Posted by Admin in lskustva

hooSjećate se priče o Željku? Izgubljenoj, pa pronađenoj majci?https://hooponoponotehnika.com/2013/10/18/kao-na-filmu/

Priča o Željku ima i fantastičan završetak – završetak koji je zapravo tek početak:

“Ko zna gde će odvesti priča o Željku?  Sećate se, prihvatio je da se upozna sa majkom koja ga je kao bebu napustila… evo novosti! UPOZNALI SU SE! Prenosim: Pa moja majka je takva… nisam je takvu zamišljao… ispala je nekako mnogo lepša pri prvom susretu,no… nekako stisnuvši mi ruku… osetio sam… kao da nikada nije ni otišla od mene, znaš velika je stvar, ja nikada nisam pomislio bilo šta ružno o toj ženi… osim da mi nedostaje, vremenom sam i to pobrisao, nisam se hteo mešati u njen izbor…

Eto Željko je upoznao i njenog drugog muža koji je očigledno i sam njihovim susretom oslobođen (na neki način), odlučili su da mu kupe stan (Željko je ceo život podstanar), a poklon od očuha biće auto :))

E sad…ima li svega dovoljno u vasioni?

VOLIM TE 

 

– Nataša Sekulović