Hooponopono nije uvijek bio ovako jednostavan.
Do nedavno hopsanje se sastojalo u tomu da ste cijeli dan trebali ponavljati jednu podužu molitvu… To baš i nije bilo najjednostavnije, a ni lako. Današnje hopsanje je kud i kamo jednostavnije, međutim problemi oko učestalog hopsanja su prisutni kako onda tako i sada – posebno ako ste na samom početku i dio vas je oduševljen sa HO, a dio vas je u panici zbog novonastale ‘zbrke’ koju HO unesi u vaš unutrašnjo – vanjski svijet.
Naime, umu se jako sviđa HO sam po sebi jedino što ga baš i ne voli prakticirati. E a bez prakse nema ni rezultata. I što sad?
Nekoliko puta sam naletjela na jednu malu knjižicu koja se onda bestragom zagubila da bi je neki dan opet dobila na poklon. Shvatila sam to kao znak da nešto iz te knjižice prenesem tu vama jer tema je itekako bliska HO.

Priča je to o hodočasniku koji je svjestan važnosti svakodnevne molitve, ali nikako ne pronalazi način kako bi ustrajao u namjeri da konstantno moli. Sudbina ga dovodi do mudraca, starca koji ga vodi korak po korak… sve dok hodočasnik ne uspijeva usvojiti stalnu i konstantnu naviku ponavljanja molitve. Mogli bi smo reći da je ista stvar i s hopsanjem – tim više što je hopsanje nekada bilo konstantno izgovaranje molitve.

Pa evo malo iz te knjige:
“Tjedan dana pomno sam se vježbao u svojoj samoći u vrtu u neprestano molitvi, upravo kako me je starac uputio. Na početku je išlo donekle dobro. Zatim sam počeo osjećati da mi je teško, pa neku lijenost i dosadu. Znao me obuzimati i san. Upravo me zaokupilo mnoštvo raznih misli. Tužan sam pošao do starca i izložio mu svoje stanje. A on me primio ljubazno i počeo ovako govoriti:
– To je, dragi brate, rat svijeta tame protiv tebe. Njemu nije ništa tako strašno kao usrdna molitva, i zbog toga nastoj svakako da ti ne smeta i da te ne odvrati od upoznavanja molitve. Osim toga, i sam napasnik ne radi drukčije doli po volji i dopuštenju Božjem onoliko koliko je to za nas potrebno (o ovome je Mabel govorila na seminaru). Vidi se da ti je još potrebno iskušenje u poniznosti. Zbog toga je prerano da se neumjesnom revnošću prelazi prema višem djelovanju srca da se ne upadne u duhovno koristoljublje.”
Dalje starac na jednom mjestu govori : “Provedeš li neko vrijeme u tome (misleći na ponavljanje molitve), otvorit će ti se i predio srca, bez ikakve sumnje. To je spoznaja iz iskustva.”

A sad, evo što je starac savjetova hodočasniku na koji način da ustraje u konstantnoj molitvi. Naravno, važno je da svatko od nas pronađe neki svoj vlastiti sistem hopsanja, ali ako vam se HO jako sviđa a istovremeno vam je teško hopsati ovo može možda malo pomoći.
Jednako kao i kod hopsanja starac savjetuje da se hopsa što češće i to u svim prilikama i ne prilikama – “To je prirodna stvar koja nastaje od čestog vježbanja i podviga, slično kao i stroj kojem pokrenu glavni kotač, a poslije radi sam.”
Princip kojim se koristio starac da bi hodočasnika pripremi na konstantno ponavljanje molitve sastojao se u tomu da mu je rekao da prvi tjedan ponavlja molitvu 3000 puta. To vam je kao da konstantno hopsate jedno sat vremena i tako cijeli tjedan. Slijedeći tjedan mu je rekao da ponavljanje udvostruči i da sad obavezno ponovi molitvu barem 6000 puta…to bi bilo oko 2 sata čistog hopsanja. Naredni tjedan je rekao da bi sad trebao ponavljati 12000 puta – to je 4 sata čistog hopsanja. Nakon što je hodočasnik se vratio 4 tjedan kod starca po daljnje upute ovaj mu je savjetovao da od sad pa na dalje ponavlja molitvu koliko god hoće, što je više moguće.

Ako vam je teško hopsati ili ste u krizi možete primjeniti ovu jednostavnu i učinkovitu metodu ‘ufuravanja’ u konstantno hopsanje.
Srećom pa uz hopsanje imamo i brdo alata – neki od njih hopsaju za nas 0-24h.
Potrebno je samo malo strpljenja i puno ljubavi prema sebi.
Jednom kad hopsanje postane sastavni dio naše života mi smo u neprestanom kontaktu sa Izvorom, kao što je starac na jednom mjestu rekao hodočasniku:

” Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati.”

– Dani Ella

Dragi hopsići,
jučer je održan još jedan seminar HO u Zagrebu, drugi po redu. Nakon prvog seminara koji je bio prošle godine napisala hrpu tekstova (kao moji vlastiti osvrti na seminar). Ove godine to neću raditi. Za to postoji više razloga, a jedan je i taj što svatko od nas ima svoj vlastiti put i njime će najuspješnije putovati ako je fokus na onome što se dešava u ‘meni’ – znači ‘unutra’, a ne na ‘van’. Iz nekog razloga prošli seminar mi je ostao u tako dobrom sjećaju da sam ga gotovo mogla cijelog prepričati i nekoliko mjeseci nakon njegovog završetka i to u detalje. I ovaj sam odlično zapamtila, bez nekakvog velikog truda…

Međutim, ono što želim reći je: da je sam sadržaj seminara u stvari manje važan, ono što je bitno, je da ako ste došli na seminar – da vas tamo čekaju informacije koje su baš za vas. Znači, nije moguće da ponavljate seminar i dosađujete se jer ste većinu stvari već čuli ili o toj tematici znate gotovo sve. Tako da ono što sam ja doživjela na seminaru tiče se isključivo mene i nema potrebe da to dijelim s drugima (uostalom: “Nema nikoga tamo vani”).

E sad kad smo to riješili  evo jedan zgodan podatak sa seminara koji bi svakako trebalo uzeti u obzir i koji je uostalom odličan poticaj za hopsanje…
Mabel je spomenula kako svaka emocija koja se pojavi u nama ima u stvari rok trajanja i on iznosi 90 sekundi. Ako u tih 90 sekundi intenzivno hopsate ta emocija će prirodno otići iz vašeg tijela. Znači treba izdržati 90 sekundi – to su riječi od Mabel. Naravno, to ne znači da nakon tih 90 sekundi prestajete s hopsanjem, hopsate i dalje, ali je jako važno da kad već osjećate unutar sebe: bijes, ljutnju, nepravdu i sl. prije negoli reagirate i na primjer opalite nekome šamarčinu intenzivno hopsate 90 sekundi. Nekada će biti situacije gdje ćete odmah morati reagirati i to je normalno.. .ovo se odnosi na svakodnevne životne ‘prepreke’ s kojima se stalno susrećemo – doma, na radnom mjestu, u prometu, u trgovini i sl.

Poanta je da većina životnih situacija nisu tu da bi mi reagirali nego da bi ‘otpustili’. I zato kad vam slijedeći put netko digne tlak krenite odmah s hopsanjem i štopajte si 90 sekundi prije negoli krenete svoj bijes iskaljivati na dotičnu osobu.

– Dani Ella
    

“Danas ujutro sam popila kavu s dragom prijateljicom. Dok smo sjedile na terasi omiljenog kafića razgovarale smo o svemu i svačemu i uživale u prekrasnom sunčanom jutru. Ona se nedavno vratila sa jednog dužeg putovanja pa mi je prepričavala utiske sa tog putovanja. Ja sam joj pričala o HO i o HO seminaru, Mabelinom gostovanju kod Mišaka. Nakon skoro 2 sata rastale smo se u dobrom raspoloženju. Ja sam se vratila doma, a ona se uputila dalje u grad nešto obaviti. Dogovorile smo se da se vidimo sl. srijedu opet u isto vrijeme i na istom mjestu.”

Lijepo, zar ne?  Eee jedino što se to ustvari i nije dogodilo. Nema prijateljice, ni kave ni razgovora… jedino sunčani dan je tu i ja. Kako riječi i njihovo korištenje imaju veliku težinu u našim životima? Mogla sam napisati sad bilo koju pričicu: veselu, tužnu, tragičnu,… ona bi se odmah pretvorila u stvarnost. Što je ustvari STVARNOST? Jesu li riječi poredane u smislenu rečenicu stvarnost? NISU – pa čak ni onda kada vrlo precizno i zorno opisuju neki događaj. “Najgore što vam se može desiti je da razmišljate” – kaže otprilike Mabel, i dodaje: “to je najgora opcija”. Kad razmišljamo mi razgovaramo s ‘monitorom’: kako je ovo grozno, zašto baš ja?, što dalje?, ne vidim rješenje, što se dešava?, kuda ovo vodi, osjećam da ovdje nešto ne štima, ne mogu više ovo podnijeti, gdje je rješenje?, do kad će ovo trajati?, itd…

S monitorom se ne može razgovarati. S Programima se ne može razgovarati – njih jedino možemo brisati. Na programe se ‘kačimo’ svakodnevno iako su oni potpuno nestvarni kao i moja kratka pričica na početku ovog teksta. Neovisno o sadržaju (veselom ili tragičnom) programi NE POSTOJE, oni su surogati u koje da ne vjerujemo ne bi bili tu.

Je li baš sve ISTINA i STVARNOST? NIJE!!! Kad hopsamo brišemo programe, uviđamo njihovu prisutnost, raskidamo duboku povezanost i našu vezanost za programe, oslobađamo se svega onoga što nema nikakve veze sa nama SAMIMA.

I zato ne štedite se u hopsanju. Nađite svoj vlastiti ritam i način hopsanja. Odaberite alate koji vam odgovaraju i krenite na ‘putovanje’ prema Vlastitosti jer predugo smo čekali da se susretnemo sa SOBOM.   

– Dani Ella

Pigmalionov efekt u psihologiji je proces kada se ljudi počnu ponašati u skladu sa onim što očekuje okolina od njih. To je neki uobičajeni tok , osim ako ne osvijestimo i osvijetlimo cijelu stvar.

Ovo je još jedan argument zašto hooponopono rješava probleme. Objasnit ću:
Obrasce, koje svjesno ili nesvjesno kreiramo u nevidljivom polju, stvaramo na osnovu naših dominantnih misli i osjećaja. Ako te naše misli i osjećaje prepuštamo stihiji, onda će obrasci okoline itekako zadominirati nama, što znači da ćemo biti pijuni u nečijoj kreaciji…

Zato ako istinski želimo biti slobodni, nije potrebno reagirati ako nas netko uvrijedi, ili da ne bi ispali glupi, nestručni, naivni, ili reagirati jer želimo biti u pravu…jer to sve skupa nema nikakve svrhe u rješavanju problema..
Naime, potrebno je osnažiti svoje unutarnje slike, misli i osjećaje do te mjere da se tuđi nevidljivi negativni obrasci jednostavno rastapaju pod snagom i životnošću naših pozitivnih obrazaca. A iz njih onda izlazi najljepša, najprirodnija, najradosnija i najbolja moguća kreacija za sve one koji su njome dotaknuti.

Najlakši način za ostati u jednostavnoj ljubavnoj ljepoti postojanja je šaptanje svakim udahom: Volim te, volim sve i hvala na svemu što je trenutno tu u mom životu.

Dena Žuvan