Treba preuzeti odgovornost, kaže Ho.
Ali Ho nas ustvari lišava svake vrste odgovornosti. Ozbiljno mislim. S Ho sve je pojednostavljeno do krajnih granica. Mi ništa ne znamo pa prema tomu ni ne možemo biti odgovorni za ništa. To je ogromno olakšanje. Netko bi rekao da će konstantno ponavljanje jedne te iste izjave rezultirati određenom ‘tupošću’ – međutim sve se dešava samo ne to. Programi su ‘tupost’. Oni su ti koji su jalovi, problematični sami po sebi. Naša odgovornost se sastoji jedino u tomu da uočimo taj paradoks, jer je onda vrlo lako pustiti sve ono za što smo se grčevito ‘držali’.
-Ništa mi ne treba od svega onoga što mislim da jesam i da je moje… jer to u stvari niti nisam ja i ono što mi pripada.
Hopsanjem iskoračujem iz besmislene vrtnje programa. Ne želim ih više konzumirati ni u kom obliku, gotovo da mi se gade. S Hvala i Volim te ‘stružem’ ih sa sebe. Kako programi ‘otpadaju’ tako sve više i više upoznajem svoju vlastitost. Čudim joj se manje nego onoj lažnoj – dizajniranoj programima.
Hopsanjem se ‘raspadamo’ doslovno. Sa nas samih otpadaju gromade svega onoga što nam predstavlja teret i što nam ustvari ne pripada.
Kad hopsamo skačemo u nepoznato, a padamo u novo i poznato. To novo je poznato jer cijelim svojim bićem prijanjamo uz to… Veselje je veliko – kako i ne bi bilo kad smo napokon doma – u svom vlastitom Sebstvu. 

– Dani Ella   

Najteži, a najvažniji dio u Ho’oponoponu za prihvatiti i razumjeti je onaj koji govori: vi ne hopsate za druge, ne liječite druge, ne pomažete drugima, ne čistite za druge, pa čak ni za sebe, nego samo sebe. Moram u ovom slučaju izbaciti ono “za” i ostaviti sebe, jer “za” usmjerava, ograničava, a “sebe” je beskrajan, neograničen prostor.

Pa ćemo reći mi hopsamo samo sebi.

Zašto je to tako teško prihvatiti da “nema nikoga vani”? Zašto je difoltna reakcija mijenjati druge, skakati pred njih sa svojim “znanjem”, bacati im se u lice?
U ovom dole videu se to lijepo objašnjava na svoj način, pa možete pogledati, no dati ću i svoj pogled na taj “problem”.

Ako stalno trebamo ponavljati da ne hopsamo za druge, nego samo sebi, to zapravo znači da postoje dva: Prvi – koji Promatra, koji je “sebe” i Drugi – koji reagira, želi mijenjati, utjecati, želi grčevito hopsati: “ja hopsam”, kaže, to mu je primarna reakcija, program. Znači, zovemo ih Prvi i Drugi.
Zamislimo jedan krug – to smo “mi”. Sada, zamislimo da je unutrašnjost kruga Promatrač, Sebstvo ili Nutrina, ima dosta imena za to – mi ćemo mu dati još jedno – Prvi, a oko njega je energetski omotač, obod kruga. Ovaj Drugi, što reagira, što želi mijenjati druge na silu nalazi se na obodu kruga. On je otpor, barijera, ima ga svugdje po obodu, vrckav je, gotovo neuhvatljiv, zna sve, stalno mijenja pojavnost, vrlo je nemiran. Promatrač, osim što je uronjen u svjesnost cijelog dijela unutar kruga, promatra ovog Drugog i to je ono što mi nazivamo iskustvom, odnosno, interpretiramo kao iskustvo. Dakle, to gledanje, promatranje cijelog tog spektakla kojeg čini Drugi je iskustvo ovoga Prvog – Promatrača.

Problem je ondje gdje otpor, kako je to lijepo prikazano u videu. Dakle, Drugi je toliko dominantan u cijeloj toj perspektivi sa svojim otporom, da je obod kruga zastrašujuće čvrst! Naše vjerovanje da je obod sve što je i nema ništa više od toga, duboko je utkano u energetsku barijeru što omeđuje našu stvarnost, čini je krutom, teško promjenjivom, vrlo tvrdoglavom.

Tko dakle ovdje hopsa? Tko govori Volim te, Hvala ti? Ako hopsa Drugi, a to je najčešće slučaj, onda smo u problemu, odnosno u otporu prema transformaciji iz tog krutog stanja u fluidnost, promjenu. Ono što se dogodilo je da je žudnja za iskustvom postala sama po sebi svrhom i iz nje je nestao trag za Oslobođenjem, zaboravljen. Da bismo se mogli pomaknuti iz te sljepljenosti, potrebno je dati priliku Promatraču – Prvom da hopsa!

Ako zastanemo, udahnemo par puta duboko, zaustavimo svijet i kažemo: “Dopuštam Miru da hopsa, dozvoljavam Nutrini da kaže Volim te, prepuštam Ljubavi da kaže Hvala ti”, mi ćemo tada preuzeti odgovornost i donijeti odluku da se želimo promijeniti. Tako ćemo omogućiti Prvom da se izvuče iz zatočenosti iskustva, izmakne za trenutak pogled od Drugog i na taj način uoči sadržaj unutar kruga – Sebe, svoju Ljubavnost, savršenstvo i Božansku prirodu. Dati ćemo priliku Prvom da se prisjeti što Mu je činiti i zašto je došao tu.

Zato se kaže da čistimo sebe.

Kada Prvi počne hopsati, svako Njegovo Volim te, Hvala ti snažan je Božanski val prema obodu kruga, prema otporu, energetskoj zatočenosti. Na taj način mijenja se vibracija oboda, zajedno sa Drugim koji mijenja stanje svijesti prema svojoj iskonskoj prirodi izNutra.
Uslijed spoznajnog vala da je Ljubav, koji sada nadire iz Njegove srži, obod kruga se počinje rasipati jer otpor neće imati energiju kojom bi se održavao. Drugi, preplavljen ovom transformacijom da je zapravo čista bezuvjetna Ljubav, bio je to cijelo vrijeme – oduvijek, odustaje od uvjerenja da je nemoćan i slab! Žudi se stopiti sa Prvim, nestati u procesu vraćanja k svom Izvoru koji je Jedan jedini. Oduvijek je bio Jedan, no zaveden u zaborav i iluziju od dva.

Krug je nestao.

Sve se kreće iz Središta, iz Nule. Vibracija Volim te, Hvala ti pokreće svijet, mijenja ga na način Ljubavi, način Božanstva, a ne uma – htijenjem, planiranjem i determinizmom. To je sve što možemo i trebamo učiniti – otpustiti vjerovanje da smo mi ti koji ćemo promijeniti druge, izliječiti druge – to čini vibracija iz nas na način vibracije, neshvatljive umu. Ljubav zna svoj put, ona ima u sebi kod koji čini promjenu svijeta oko nas kroz nas, ide točno ondje gdje je potrebno! Mi se nemamo što misliti oko toga, niti bi nas to trebalo zanimati.
Na nama je da osvijestimo onog Prvog, našeg pravog Ja i preuzmemo odgovornost za ovog Drugog da propusti kroz sebe Ljubav i prestane postojati kao otpor.

Volim te, Hvala ti.

– Neno Lubich

Dragocjeni HO. Najdraže mi je kad sebi poklonim neko vrijeme tišine u koju uronim hvala ti i volim te.

Ipak najdragocjeniji je osjećaj kad vlastitom nemiru, uskovitlalim emocijama kažem hvala ti i volim te… Upravo takvim osjećajima nemira to je najpotrebnije. Potrebno im je prihvaćanje, a ne otpor. Hopsanjem prihvaćam vlastiti nemir. Koliko puta smo nemirni upravo radi vlastitog nemira, radi vlastitih reakcija. Da hopsanjem ih čistimo, al prvenstveno prihvaćanjem, a ne otporom i borbom s vjetrenjačama. Stoga budite sebi zahvalni svaki put kad vlastitom nemiru kažete hvala ti i volim te… Lako je hopsati u tišini u idealnim opuštajućim uvjetima, kad osjećamo kako do svake naše stanice dopire hvala ti i volim te, al osjetiti hvala ti i volim te u “stresnim” situacijama svakodnevno započetim naprasnim budilicama je pravi izazov.

I upravo je HO i najidealniji za takve situacije jer ne traži nikakve posebne uvjete, pripreme osim volje da vlastitom nemiru povremeno uputimo hvala ti i volim te.

– Vanja Štrmelj

Ako čitam knjigu, gledam tv i u isto vrijeme jedem, ne uživam u hrani 100%, jer mi je pažnja usmjerena na više toga u jednom trenutku, unatoč tomu što osjećam okus, miris i teksturu hrane. Takvo hranjenje nije svjesno. Nakon takvog jedenja uglavnom imam osjećaj da sam nešto nabacala u sebe i da glad više ne osjećam. Ponekad primjećujem da sam pojela više nego što mi je bilo zbilja potrebno…
Glazbu je najljepše slušati zatvorenih očiju. Sliku je najljepše promatrati u tišini…
Ako se tuširam i razmišljam o nečemu što me muči, propuštam opuštajuću masažu bezbroj kapljica na svom tijelu. Ako nisam u Sadašnjosti, propuštam sve ono što je Bitno.

Najviše volim hopsati svjesno.
Ako odem dovoljno rano spavati (recimo oko 22h) sasvim prirodno ću se probuditi oko 4 ili 5 ujutro – potpuno odmorna, bez ikakve potrebe i želje za snom. U to vrijeme obično sjednem meditirati i meditiram dok se ne srušim opet u ležeći položaj.
I onda hopsanje! Eeeeee, ali to hopsanje je onda najljepše hopsanje na svijetu. Um mi je potpuno smiren meditacijom, tišina i mir svugdje oko mene. Mrak – umirujući mrak koji je progutao sve suvišno… ostalo je samo Volim te koje konstantno odzvanja. To Volim te onda i osjetim – poput potresa sa milijun osjetilnih senzacija. Svaka stanica tijela raduje se svakom novom Volim te… cijelo moje biće okupano je čistom Divotom i Blaženstvom.

Zbog tog iskustva nikada nisam posumnjala u HO. Kad je uklonjeno sve suvišno – sve ono što bi moglo zasjeniti Istinu, ono što ostane je pravo stanje stvari. Kad je hopsanje u pitanju to je divota koju je teško riječima opisati – meni se čini kao bivanje u samoj Nuli, Izvoru od kojeg je sve poteklo i komu se sve vraća.   

– Dani Ella

Na ovo pitanje je pokušao odgovoriti Matt Killingsworth provodeći jedno opsežnije znanstveno istraživanje. U samo istraživanje je uključeno puno ljudi različite životne dobi i rezultati su slijedeći: “lutajući um je nesretan um.”
Nije uopće bitno o čemu razmišljate (maštate) – je li to nešto pozitivno ili negativno – čim ste misaono izašli iz sadašnjeg trenutka vi ste nesretni.
Taj znanstveni podatak ide u prilog HO teorije: trebamo brisati sve programe (i one dobre i one loše). Programi su glavni uzrok što se osjećamo loše. To je ujedno i dobro objašnjenje zašto često oboljevaju ljudi koji su veseli, puni života i sl. – isto kao i oni koji su depresivni, melankolični itd . I jedni i drugi su pod utjecajem programa, a programi su ti od kojih se osjećamo loše. Treba nam Sloboda – sloboda od programa. Istinsko zdravlje i dobro raspoloženje dolazi od Inspiracije, a ne od fenomenalnih Programa.

– Nije problem što mislimo nego što uopće mislimo.
Ovo što sam sad napisala je vrlo teška tvrdnja i mnogi se neće složiti s njom, ali spomenuto istraživanje potvrđuje tu tvrdnju.
E sad, kako se to odnosi na hopsanje? Hopsanje nije maštanje. Kad ponavljamo Hvala i Volim te mi verbalno svjedočimo sadašnjem trenutku – ne izlazimo iz njega – i zato nas samo hopsanje ne čini nesretnima već programi koji koji se vrte između dva Hvala ili Volim te. Dovoljna je i ‘sekunda’ programa pa nam iscuri vitalna energija.

Naravno, to ne znači da bi naše ponašanje trebalo postati opsesivno – teško ćemo na taj način manje razmišljati. Ono što je bitno da i ovo istraživanje potvrđuje koliko je važno ‘isključiti’ programe jer oni su osnova svih problema koje imamo.   

http://www.ted.com/talks/lang/hr/matt_killingsworth_want_to_be_happier_stay_in_the_moment.html

– Dani Ella

27.08.2014.
oko 22h po srednjoevropskom vremenu,
mjesto zbivanja: Zagreb

-Maaaaaaaaaaaamaaaaaaaaaaaaaaa…..
-Reci, tu sam u kupaoni.
-Vidjela sam opet vuka!!!
-Gdje?!?
-Ovaj put je virio iz hodnika!
-Pa sad sam prošla hodnikom – nisam ga vidjela.
-Ne mogu zaspati! Previše mi je misli u glavi!
-Jesi probala hopsati?
-Jesam! Ali misli je užaaasnooo puno! Kako da ih sve zaustavim?
-Teško ćeš ih zaustaviti. Probaj ih ne shvaćati ozbiljno.
-Pa to i radim. Zamislila sam vuka u haljinici, nasmiješenog kako pleše balet. Malo mi je sad lakše.
-Toooooo.., bravo!!!

Kad hopsamo, mi u ‘ozbiljne’ programe umećemo neočekivane dijelove: Hvala i Volim te.
Npr.: “Kako odvratan dan. Hvala, hvala, hvala… Što ako bude još jedan potres? Volim te, volim te, volim te… Boli me noga. Hvala, hvala, hvala… Susjedu je umrla mačka. Volim te, volim te, volim te…” itd.

Svatko od nas vrti neke svoje programe, neke programe dijelimo s drugima…
Programi su tu jer mi prijanjamo uz njih – čvrsto se držimo za njih – u njih vjerujemo. I to vrlo ozbiljno. S hopsanjem ‘razbijamo’ tu čvrstu vezu između programa i nas samih. Na taj način slabi i njihovo djelovanje na nas – do trenutka kad na programe uopće više ne reagiramo. Kako više nema zajedničke spone programi odlaze, a mi doživljavamo slobodu koja je naše prirodno stanje.   

– Dani  Ella

Naiđu tako trenuci, možda i dani kada nam se čini da nema svrhe govoriti hvala ti i volim te, da čišćenje ne donosi nikakve promene i da sve to nema smisla. U pitanju je program naravno. I to jedan od upornijih, rekla bih, sudeći po rasprostranjenosti.

Dugo već radim sa ljudima i mogu reći da su neki programi znatno uporniji od drugih. Čini mi se da su u pitanju programi vezani za naš doživljaj sopstvenog identiteta. Ne kaže dr Len tek onako da je najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti tokom života, pitanje : ,,ko sam ja?,, Ako kao odgovor na ovo pitanje damo bilo šta drugo osim – čista ljubav i razumevanje- eto programa. Dakle, sve one  divne ili manje divne  osobine kojima sebe opisujemo samo su programi baš kao i naše uloge. Kada se na dubokom nivou poistovetimo sa tim svojim osobinama, kako to mi psiholozi kažemo crtama karaktera ( karakternim crtama ) jako nam je teško da ih ,,odbacimo,,. Mi u stvari ne želimo da očistimo te programe i grčevito se držimo za njih, jer nam oni daju osećaj identiteta. Ja sam uporna osoba. Ja sam disciplinovana. Pa šta ću kad sam takav/takva…Lenja sam…  Vredna sam… Sve dok se poistovećujemo sa bilo kojim od ovih programa, bićemo daleko od svoje prave prirode, a time I od slobode. U psihoterapiji takođe se goovri o ego sintonim i ego distonim uverenjima ili osobinama ličnosti. Ego distona su uverenja kojih mi sami želimo da se oslobodimo i sa njima je mnogo lakše raditi. Ego sintona su uverenja koja osoba doživljava kao integralni deo svoje ličnosti i često nije u stanju da ih posmatra kao uverenja. Prvi korak ka promeni ovih uverenja ( ili osobina) je učiniti ih ego distonim, dakle pomoći osobi da dođe do tačke kada će shvatiti da joj takva razmišljanja otežavaju život.

Sloboda znači da u svakom trenutku mogu da reagujem iz čiste svesti, bez upliva programa koji teže da odrede moju pravu prirodu. Uz neprestano hvala ti i volim te, imamo priliku da se oslobodimo tih , duboko ukorenjenih programa, sa kojima smo se poistovetili i da reagujemo sasvim različito u različitim situacijama, ne vezujući se pri tom za sopstvene reakcije niti osobine. Sloboda je stanje oslobođeno programa, stanje kada se kroz nas ispoljava čista svest, čista ljubav.

– Suzana Vemić,

http://hooponoponoija.wordpress.com/