Ponavljanje sjećanja

s

Raditi Ho`oponopono proces znači preuzeti stopostotnu odgovornost za sve što se događa u nama kada doživjavamo nešto kao problem. Problem je samo sjećanje što se ponavlja.
Kad sjećanje odigrava ljutnju to je ponavljanje ljutnje. No, nije druga osoba problem, a niste ni vi. Problem je sjećanje što se neprekidno ponavlja i ono oblikuje sve.

– Ihaleakala Hew Len

 

pratıte nas

 

 

Bog i mi

sSve je svjetlo i vibracija. Stvarnost čine isprepletene niti titraja i luči prožete kroz svijest. Univerzum je tako manifestacija Božanske svijesti – Njegovo svjetlo u vibraciji namjere da Bude. Zamislite da u mračnoj sobi odjednom upalite svijeću! Sve što vidite izvire iz njenog sjaja. Ona kreira stvarnost svojom projekcijom, namjerom da postoji. Svi obrisi, konture i pojave u prostoriji prožeti su njenim sjajem. Možemo reći da je sada taj prostor projekcija svijeće, njen sastavni dio, jer bez nje prostora nema!

Jednako tako i mi smo sastavljeni od svjetla i vibracije, od kojih je svjetlo Božanska komponenta, a vibracija je razina otpora koju pružamo prema Izvoru. Zapravo, titramo u skladu sa našom voljom da se predamo Izvornoj svjetlosti u nama! Baš kao i predmeti u prostoriji: premda u sebi sada imaju Izvorno svjetlo od svijeće, njihova vidljivost će biti onoliko jasna koliko joj oni to dopuste svojim titrajima – volji da Ga propuste kroz sebe. To je princip slobodne volje.
Ako dopustimo svjetlu u nama da nas ocrtava u moru svijesti, onda je to put Ljubavi. Evolucija svijesti znači učiti se promatrati svijet njegovim svjetlom što ga manifestira iznutra, radije nego da ga promatramo kao refleksija svijeće. Jer ono što promatramo kroz njegov unutrašnji plamen je odjek našeg svjetla i vibracije – mi smo tada svijeće! Ako insistiramo na vanjskom sjaju, ostati ćemo na margini sjena iz mitoloških svijeća koje nam opisuju programi i podaci.

Zamislimo da je Bog ogromna elektrana na Ljubavni pogon, nepojmljive snage! On neprestano stvara beskrajnu količinu struje i manifestira stvarnost putem nje. To znači da smo mi sačinjeni od struje koja je Bog. Nemoguće je biti izvan te energije! Ali je moguće pružati otpor i tako blokirati nivo njenog strujanja u nama. No kako ona mora teći, pronalaziti će sama svoje kanale i time izazvati poremećaje u tijelu. Iscjeljenje se odvija prilagodbom elektrona u Izvorni Ljubavni niz – smanjenjem otpora postojanju.

Ljubav jest “traganje” za Izvorom svjetla, prvo u nama, a zatim kroz nas u svemu što nas okružuje. To je kao kada trebate sa crijevom pretočiti vodu iz plastične kante. Da biste u tome uspjeli, prvo je treba malo “potaknuti”, usisati onaj prvi mlaz i potom pustiti da se tlakovi izjednačavaju. Tada ste pronašli! Sada je to Bezuvjetna Ljubav – svjesnost o Sebi potiče svjesnost o drugima. Moje svjetlo jest i tvoje svjetlo.

“Volim te” je smanjenje otpora tom procesu. Kada to kažemo, mi mijenjamo konfiguraciju našeg unutrašnjeg prostora što se ocrtava Božanskim svjetlom u nama. Zapravo, dopuštamo Mu da prodire u sve atome i otkrije nam vlastitu Božansku prirodu koju zatim osjećamo u svemu ostalom.

Ljubavi je nemoguće umaći! Ona je od Početka i putuje u beskraj, prema Početku. Putuje i kroz nas, jer nema kuda drugdje. Trebamo je samo pustiti da slobodno struji, a to je “Volim te”.

– Neno Lubich

pratıte nas

Najljepša priča za laku noć

sDragi moji hopsići davno sam na jednom blogu pročitala istinitu pričicu mlade Šveđanke Ane, a koju danas želim podijeliti s vama. Namijenjena je svima, a naročito mladim mamama i bakama.

Dakle, Ana je mlada trudnica pred porod, uređuje dječju sobu za svoju bebu. Na policu pored krevetića upravo stavlja staru knjigu s bajkama i razmišlja o tome kako joj je majka uvijek prije spavanja čitala tu knjigu. Ana se smješka dok prelistava sjećanja na Crvenkapicu, Snjeguljicu, Ivicu i Maricu, na sigurnost koje je tada osjećala jer je majka tu uz nju, sjeća se toplog majčinog glasa i obećava sama sebi da će svako veče svom djetetu čitati iz knjige koju drži u rukama.

Onda je najednom obuzme topli osjećaj koji inače ima kada god posjeti svoju voljenu baku. Baka joj je također ponekad čitala priče, samo njene su bile dublje i toplije, taj osjećaj topline još je tu, zbog njega i danas lakše zaspi svaku večer. Jedino je problem što se ne sjeća ni jedne priče, samo zna da kad pomisli na njih osjeti veliku ljubav i poštovanje. Ana ispusti knjigu i odmah nazove baku želeći znati koje su to bajke bile.

Baka se samo nasmije i odgovori Ani: „Draga moja djevojčice, ja ti uopće nisam pričala bajke, dok sam te držala u naručju prije spavanja ponavljala sam ti mekanim glasom: Hvala ti, djevojčice moja, na toplini koju si mi donijela u život, toplinu koja me ozdravlja i pomlađuje, hvala ti što tvoje tople mekane ručice griju moje stare obaraze, hvala ti, hvala ti…. volim te, volim te…. Ljudima, draga moja, ne trebaju priče i bajke, sve što im treba, ma koliko godina imali, je mekani zagrljaj i toplo glas koji izgovara: Volim te!”

 

– Jasmina Boni

 

pratıte nas

Teleclass Mabel Katz – prijevod sa španjolskog

 s           Dragi prijatelji i svi ljudi dobrog i velikog srca koji ovo sada čitate. Ho’oponopono je mnogima promijenio život. Nadam se da će ovaj moj mali doprinos približavanju ove tehnike svima vama koji (mislite da) ne razumijete španjolski još vas više motivirati, dati vam snage i podršku da nastavite (ili započnete) svoje čišćenje.

            Znajte da čišćenjem krčite put, put koji je VAŠ, put koji se zove ŽIVOT, a koji je sjećanjima (ne vašom krivicom) zakrčen. Od silne “šume” onda ne vidimo ni sunce, ne vidimo puteljke, izgubimo se u šumi/životu… Ali znajte, uvijek baš uvijek postoje putevi koji će vas dovesti do vaših ciljeva. Umijeće je naći ih, ali uz Ho’oponopno naći ćemo ih brže i jednostavnije.

Uživajte!

– Marijeta

***

Teleclasss Mabel Katz, utorak 19. kolovoza 2014.

Ja ništa ne učim (druge), ja samo čistim! – Mabel Katz

Započinje s “Ja sam Ja” – jedan od načina čišćenja i otpuštanja i otvaranja ovog susreta.

* U nastavku slijede pitanja slušatelja i odgovori Mabel Katz koji nisu u cijelosti preneseni. Dio odgovora je prepričan (prenosi se smisao), a dio je preveden doslovno.

Kako čistiti sjećanja ovisnosti (od alkohola, droga) i možemo li čistiti za druge osobe?

Neovisno o tematici i je li vezana za drugu osobu, to je sjećanje i daje nam priliku da ga otpustimo. Ne smijemo se odupirati otpuštanju, jer to onda raste, ali najprije moramo postati svjesni da to činimo. Raste zato što pričamo o tome, sami sa sobom ili s drugima. Poanta je promijeniti te razgovore jer nas oni stalno vraćaju natrag u isti scenarij. Ho’oponopono nam pomaže jer on najprije zaustavlja te razgovore, na neki nas način “prisiljava” da se suočimo s tim sjećanjem (mi osobno, a ne neka druga osoba) i vraća nas u ovdje i sada. U sadašnjosti nemamo problema, u sadašnjosti smo u nuli, nismo emocionalno vezani. A onda tražimo od Univerzuma pomoć jer on ima sve odgovore i rješenja.

Još jednu stvar koju moramo shvatiti je da nismo sami. Ako kažemo i vjerujemo da smo sami, odabiremo biti sami, odabiremo biti žrtve. Kada kažemo da želimo pomoći nekome izvan nas, kome ćemo pomoći kad vani nema nikoga? To što vam se čini da je “vani” (u drugim ljudima), to su zapravo sjećanja. Kad čistimo u HO, onda čistimo vlastite misli, sjećanja na problem koji ima ta druga osoba, a ne čistimo drugu osobu. I to je jako važno jer preuzimamo 100% odgovornost za ono što je u nama, a što se događa drugoj osobi, i drugo – mijenjamo sebe, ne pokušavamo promijeniti drugu osobu. Kada se mi promijenimo, sve se oko nas mijenja i u tome je ljepota!

U čišćenju treba imati strpljenja. Čišćenje uvijek funkcionira, ali nam možda neće rezultati odmah biti vidljivi. Zato treba vjerovati i biti strpljiv. A mi često imamo očekivanja, želimo da se to nešto riješi onako kako smo si zamislili i kad mi to želimo pa ako nije tako onda kažemo da Ho’oponopono ne djeluje.

Ovisnostima treba pokazati drugi obraz – obraz ljubavi. Recite im “hvala” i pustite bez očekivanja. I to je sva mudrost Ho’oponopona i čišćenja. Umjetnost je čistiti, otpuštati bez vezivanja i angažiranja, 24 sata dnevno. Ali ni to nije teško ako stalno otpuštamo, ako shvatimo da to što se događa nije ništa ozbiljno, da se događa u nama a ne izvan nas i da se mi moramo mijenjati. Ne čistimo druge, čistimo ono što je u nama što izaziva to nešto u drugima.

Moramo sebe staviti na prvo mjesto. Ako smo mi dobro, i ostali oko nas će biti dobro. Posebno to naglašavam roditeljima. Prestanite se brinuti za svoju djecu. Ako ste vi dobro i oni su dobro. Sebi dajte bezuvjetnu ljubav pa ćete ju davati dalje i svojoj djeci i to je sve što od vas trebaju. Ne trebaju vašu brigu, žrtvu.

Kako doći u stanje nule?

Stanje nule postiže se iz trenutka u trenutak jer sjećanja se stalno vrte koja nas stalno odvlače od nule. Ako razmišljam i brinem se, nisam u nuli, ali ako osvijestim svoje misli i brige, mogu doći u nulu. Ali, treba vježbati, s praksom se to stanje brže i lakše postiže. Većinu vremena nismo u nuli, ali se uvijek možemo vratiti u to stanje. Svaki trenutak je prilika za to. Biramo hoćemo li slušati “CD” (sjećanja) ili biti u nuli. Svaki trenutak može biti drugačiji, bolji ili lošiji od prethodnog. Ali većinom vjerujemo (ili bojimo se) da će nam se život preokrenuti na gore, a ne na bolje od sadašnjeg trenutka. Ali idući trenutak može biti bolji od prethodnog, ako vjerujemo u to. Ali da bismo vjerovali, trebamo ponovno postati djeca.

Stanje nule je stanje potpunog blaženstva, više i duže smo u miru i sretni. Ali to se postiže praksom, to je proces. Najprije treba biti svjestan da nismo u nuli i tek onda polako dolazimo do nule.

Kako privući “dobre”, poštene partnere? Kako zadržati posao i kako doći do novaca?

Najgore što možete napraviti u vezi novca je brinuti se! Život vam se može preokrenuti u jednom trenutku, ali da bi se to dogodilo, trebate dati dopuštenje i vjerovati da će doći novac. Primjerice sutra nešto trebate platiti i vjerujte da će doći, iako ne znate odakle i doći će!

Zašto je važno biti što više u nuli? Jer na taj način dajemo dopuštenje Bogu da nam pomogne! Treba vjerovati, a mi smo često ovisni o brizi o novcu.

Ako se angažiramo oko problema, nismo u nuli, a poanta je biti u nuli kako bismo dali dopuštenje Bogu da se pobrine za nas.

Mi imamo tako male umove, tako mali doseg informacija, limitirane umove, da vjerujemo da do novca možemo doći jedino ako radimo. Moramo raditi da bismo imali novaca i još k tome neki posao koji nam se ne sviđa, zato ga i zovemo posao. To je naše uvjerenje! A što bi bilo kad bismo prihodovali od nečega što volimo? Što bi bilo kad bismo dali Bogu dopuštenje da nam pokaže što smo došli učiniti na ovaj svijet, koja je naša misija?

Prestanite gledati druge i što oni rade jer vi imate svoju misiju i Bog zna koja je i dat će vam sve što vam je potrebno. Ovdje nismo da bismo patili! Ali treba dati dopuštenje tako da svakim trenutkom sebe dovodimo u nulu.

Prestanite se uspoređivati s drugima i prestanite gledati što drugi imaju i kako su do toga došli, zašto jedni imaju, a drugi nemaju. Kako znate koliko truda su uložili u ono što imaju oni koji imaju? Kako znate zašto nemaju oni koji nemaju? Ako se time bavimo, to pomaže u održavanju siromaštva. Želite li biti u pravu ili želite imati novac i biti sretni? Čemu vam služi to da ste u pravu? Naročito kod Latinoamerikanaca vlada uvjerenje da taj narod nema novaca, da vlada siromaštvo, da ne mogu ništa po tom pitanju… To su uvjerenja, otpustimo ih!

Prestanite moliti za nešto i zahvalite na onome što imate, na vidu, na tome da možemo hodati!

Svima nam je potreban novac da bismo izvršili svoju misiju na zemlji. Bog je i u novcu stoga novac nije nikakva loša stvar. Zato prestanite razmišljati da su oni koji imaju novaca učinili nešto loše. To je nešto što je očito u svima nama zato trebamo svi zajedno čistiti.

Pokažite Univerzumu da vjerujete i Univerzum će vas oduševiti onime što će vam dati! Naučite vjerovati bez da vidite/znate sve!

Ako ostanete bez posla, vjerujte da se to dogodilo zato što je to najbolje za vas. Zahvalite na tome i pustite, budite kao dijete i vjerujte da će vam nešto bolje doći! I doći će, poput čarolije!

Što mogu učiniti kad mi se dogodi neka neugodna, loša situacija ili loše se osjećam?

Svima se to događa i najčešće reagiramo, ali onda treba osvijestiti svoju reakciju i početi čistiti. Kad prođe taj trenutak u kojem smo željeli reagirati najčešće bi se javio trenutak grižnje savjesti ili krivnje, tada trebamo opet čistiti, ponavljati hvala, volim te i otpuštati. Na taj način vraćamo se u nulu. U trenutku kada odlučimo da nećemo reagirati ili nazvati nekoga da se požalimo, nego da ćemo umjesto toga čistiti, u tom trenutku mijenjamo svoju sudbinu, odabiremo tu situaciju dati u ruke Bogu, odabiremo da nismo žrtve.

Također, važno je znati da loše emocije trebamo objektivno promatrati. One neće nestati u nama samo zato jer čistimo nego će nam čišćenje pomoći da zbog te loše emocije ne učinimo situaciju gorom nego što jest tako da reagiramo. To što šutimo ne znači da se ne ljutimo, ali ako odlučimo ne reagirati, već čistiti, situacija će splasnuti jer ćemo tako dati dopuštenje Bogu da čisti to sjećanje.

I to je ono što želimo u svakom trenutku, da nas Bog vodi, da nam otvara vrata i daje ono što je najbolje i savršeno za nas, a mi ne znamo što je to.

Nije poanta da emocija nestane, već da se njezina snaga smanji i da otvorimo put Bogu da on riješi naš problem.

Što je s ljubavnim vezama koje se prekidaju bez vidljivog razloga, s vezama koje ne idu ni naprijed ni natrag i s djecom koja se zatvaraju u sebe i ne žele razgovarati sa svojim roditeljima?

Najprije treba preuzeti 100% odgovornost, nema nikoga izvan nas samih. Mi smo projektor i situacija koja je ispred nas, koju gledamo je zapravo film koji se događa u nama. Zato preuzimamo odgovornost (ne krivnju) za filmove koji se vrte u nama. Sve što nam se događa u životu je zapravo naš film. I onda kada promijenimo film u sebi, promijeni se sve oko nas. Ne ovisimo o drugima i onome što drugi mijenjaju, ne moramo druge nagovarati da se promijene već samo raditi na svojim filmovima. Nije slučajnost tko nam dolazi u život (djeca, roditelji). S njima imamo nešto što trebamo čistiti, oni nam daju priliku za čišćenje. A mi s druge strane sve shvaćamo osobno, angažiramo se oko svake situacije, reagiramo, pokušavamo druge promijeniti. Rješenje je u nereagiranju jer na taj način dajemo dopuštenje Bogu da riješi situaciju za nas. I nemojte biti oštri prema sebi, volite se, brinite o sebi, jer činite onako kako najbolje znate i možete. Nekad ne možete odmah pustiti, ali i to je u redu, ali budite toga svjesni i budite svjesni da činite najbolje što znate i umijete. Budite nježni prema sebi.

Jako puno ljudi neće se svidjeti to što ne reagirate. Pitat će se: kako mi neće odgovoriti, zašto se neće svađati? I to zato jer smo ovisni o svađi i reakcijama. I pokušat će vas “aktivirati” i tu je jako važno biti ustrajan u tišini. Što će se tada dogoditi? Mogli bi otići iz vaših života, ali isto tako će neki drugi ljudi doći u vaš život. Zato budite svjesni toga da ako odlučite ne reagirati, nekim se ljudima to neće svidjeti. Možda ćete postati ogledalo tim ljudima, a oni se jednostavno ne žele vidjeti. Ali vi morate donijeti odluku za sebe, što funkcionira za vas.

Možda će vam ovaj zadatak biti težak, ali to je ono što smo došli učiniti.

 

Pitanje u vezi bolesti.

Ono u što odlučimo vjerovati, to je za nas stvarno. Ako vjerujemo da smo bolesni, bolesni smo, ako vjerujemo da smo debeli, debeli smo. Ali kao kod TV reklame, možemo odabrati ponuđeno (pr. dijagnozu od doktora) “kupiti”/prihvatiti ili ne.

Uvijek postoje iznimke od pravila (primjerice dijagnoze i simptomi bolesti zapisani u medicinskim knjigama). Poklonite si mogućnost da budete iznimka od pravila. Vaš slučaj/ishod ne mora biti točno onakav kakav je zapisan u knjigama.

Kod dijagnoza ne morate vi sami odlučiti što ćete učiniti, kako ćete postupiti, imate pomoć Boga.

Bolesti su dar koji smo dobili jer možemo nešto dobroga izvući iz toga, da pomognemo drugima svojim iskustvom, savjetima, primjerom, ali najprije trebamo sebi pomoći.

Kako pomoći djeci koja su agresivna, svađaju se sa svojom braćom, kako da im se poveća samopouzdanje i kako očistiti sjećanja djece koja su bila zlostavljana?

Najvažnije – ne postoje žrtve. Čak ni mala djeca nisu žrtve. Djeca su duše koja su izabrala biti to što jesu i zato ih ne smijemo gledati kao žrtve, to nikome ne pomaže. Nego trebamo preuzeti odgovornost za ono što je u nama što je kod njih to izazvalo, koja su to moja sjećanja to izazvala. I onda ta sjećanja predajemo Bogu da se on o tome pobrine.

Kad je neko dijete preda mnom ljuto, pokazuje mi da sam ja ljuta. To je projekcija. Pokazuje mi što je u meni. Ako želimo da se dijete promijeni, mi se moramo promijeniti.

Uvijek okrivljavamo druge zašto su djeca takva, krivi su roditelji, učitelji,… ali ne, razlog je u nama.  Jedino što možemo učiniti je otpustiti.

Sve što nam se događa, događa nam se s razlogom, možda da “platimo” neke stare dugove. To je sve prilika za čišćenje, zato otpustite, dajte Bogu da se o tome pobrine.

Kad nam se nešto loše događa, moramo znati da se iza toga krije dar.

Naša djeca uče od nas, a ako mi njih učimo da su žrtve ili da smo mi žrtve, što mislite kako će oni sebe doživljavati?

Sretni ste? Ne ljutite se? Ne angažirate se, ne reagirate, nemate mišljenja ni uvjerenja? Onda brinite se za sebe jer kad se vi promijenite, promijenit će se i vaša djeca. Sve će se početi mijenjati, vaša okolina. Ako se promjena ne događa brzinom kojom želite, nastavite čistiti, otpuštati i vjerovati. Neće se puno toga dogoditi ako samo jednom kažete Hvala. Da, naravno da će se nešto dogoditi i kad kažemo samo jedanput Hvala, ali najčešće učinak samo tog jednog Hvala nećemo vidjeti, nećemo znati što smo izbjegli.

Moramo nastaviti čistiti. Tako dajemo primjer svojoj djeci. Oni uče od nas! Ne možemo dopustiti da su nam djeca nesretna. Upravo zato je moja knjiga “Odrasti na najlakši način” namijenjena djeci od 3 do 100 godina. Nema veze ako nemate djece, jer vi ste djeca.

Moramo se reprogramirati, inače ćemo se stalno vrtjeti u krug i stalno ćemo kriviti nekog drugog.

Želim promijeniti svoj život, ali teško mi je. Kako da to učinim?

Ako kažeš da je teško, onda je teško. I ako nalaziš isprike i priče zašto ne možeš ili zašto je teško, mogu slušati do sutra tvoje razloge zašto je teško i bit ćeš u pravu.

Ali ti ne želiš biti u pravu, nego želiš da ti Bog pokaže. “Ja se želim promijeniti. Koji je najbolji i najsavršeniji način za mene da to postignem?” Tako će ti informacije doći, imaj strpljenja i čisti. To je najlakši način. Ali moraš biti svjesna da si ti navela svu listu razloga zašto je teško. Zato sada svim tim razlozima koje si mi nabrojala reci hvala!

Mi smo ti koji kažemo da je teško, koji radimo liste kojima opravdavamo svoje (ne)djelovanje i zašto to nešto sigurno se neće ostvariti.

Što se tiče nepravde koja nas često boli, ako se neka osoba prema nama nepravedno odnosi, to je njezino, ne vaše. Bog sve vidi, sve se u životu vraća. To što niste od te osobe dobili natrag (pr. novac koji ste posudili), Bog će vam ga poslati nekim drugim putem, samo pustite. Ne zamarajte se ljudima koji se ne ponašaju pošteno i dobro, jer oni sami sebi rade štetu, a ne vama.

***

Mabel je na kraju druženja pozvala sve na sudjelovanje na seminarima (raspored dostupan ovdje: http://www.mabelkatz.com/events.htm) kako bi se čišćenje umnožilo, pojačalo i u konačnici kako bismo osjetili da nismo sami. Također, pozvala je sve da ako imaju ikakvo pitanje, pošalju pitanje na support@mabelkatz.com, ali je također zamolila da pitanja budu kratka, sažeta i konkretna, bez opisivanja priča/scenarija kako bi brže na njih odgovorila. Dakle, što je vaše pitanje kraće, to će odgovor brže doći.

Također, podsjetila je da se na stranici www.mabelkatz.com nalazi puno materijala za čitanje i slušanje od kojih ima dosta i besplatnih pa vas sve poziva da posjetite njezinu stranicu.

Druženje je zaključeno s grupnim čitanjem “The peace of “I”” (španjolske verzije).

Prevela i obradila: Marijeta Matijaš

Nismo jednodimenzionalni nego višedimenzionalni!

sŠto to uopće znači i je li to istina?

Sve što je uopće moguće događa se upravo Sada. U ovom trenutku egzistiraju sve moguće dimenzije vas samih. Sada.
Da bi se to slikovito objasnilo zamislite jednu crtu, pravac – nešto kao ravnalo. Na početku tog ravnala nalazi se jedna dimenzija vas, a na kraju ravnala i sredini sve ostale dimenzije vas samih. Sve su to mogućnosti. Naravno, brojevne crte nema, ali je koristimo da bi si lakše predočili što višedimenzionalnost jest. Konkretno, to znači da sve dimenzije mene postoje istovremeno i to Sad. Te dimenzije mogu međusobno komunicirati. To je bitno jer nisu sve dimenzije nas samih u istim pozicijama. Recimo ovdje na Zemlji funkcionira jedna dimenzija mene iako sam istovremeno povezana i sa svim ostalim dimenzijama. Ako sam fokusirana na samo jednu dimenziju sebe doživljavam se kao ograničeno biće smješteno u ograničeni prostor. Iz te pozicije moj doživljaj svijeta je vrlo ograničen i skučen. Osjećam vlastitu odvojenost, izoliranost i živim samo jedan segment sebstva. Iz te pozicije ne mogu razumijevati širu stvarnost jer gledam kroz jednu uski ‘procjep’ prema van.

Kad bih mogla napustiti tu vrstu percepcije sebe mogla bih se automatski povezati i sa svim ostalim dijelovima sebe. Iako sam uvijek povezana sa svim tim dijelovima sebe – ako sam fokusirana samo na jednu dimenziju sebe ostali kao da ne postoje. To je kao da živite u dvorcu od 50 soba, a koristite samo jednu i to onu najmanju s najlošijim pogledom.
U ovom trenutku postoji Ja koji je cijelo vrijeme u Nuli. A postoji i ja koji sad tipka po tasturi ovaj tekst. Postoje i ostali Ja, ali recimo da se s njima sada nećemo baviti – zanima nas ovaj iz Nule, jer taj Ja zna sve što nam je potrebno i što je najbolje za nas. Taj Ja nas najviše zanima, jer kad se povežemo s tim Ja povezali smo se i sa svima ostalima na najbolji mogući način.

Kako se povezati? Teško je stvoriti nešto čega nema. Ja koji je u Nuli na sreću postoji i on je cijelo vrijeme tamo – ne miče se nigdje. Kako je to Ja naše vlastito – isključivo naše vlastito – mi već jesmo povezani s njim konstantno, ali postoji mogućnost da ignoriramo tu vezu ili mislimo da ona naprosto ne postoji ili je trebamo naći ili je netko drugi treba naći za nas.

SVE SE DEŠAVA SADA. S NULOM SMO POVEZANI SADA – CIJELO VRIJEME. Vrijeme naravno ne postoji, ali ga koristimo da bi smo jasnije predočili o čemu se radi. Kad se Ja iz ove dimenzije (npr. Dani koja piše ovaj tekst) poveže sa Sobom iz Nule onda kanal koji oduvijek postoji postane na jedan način protočan. Sada Dani više ne doživljava sebe samo kao tjelesno biće koje misli i egzistira ovdje na Zemlji već je njena pažnja usmjerena i prema dijelu Sebe koji ne samo da postoji, već su njegove spoznaje sebe puno točnije, jasnije i preciznije. Kad se Dani poveže s tim dijelom sebe koji je neupitan onda ‘Dani iz nule’ pomaže ‘Dani koja piše tekst’ – sad oni postaju cjelina – dva postoji kao jedan. U tom procesu sve teži tomu da se izjednači. Pa tako eventualne nepravilnosti zbog skučene percepcije sebstva samo jednom dimenzijom polako nestaju.

Kad hopsamo mi iz ove dimenzije uranjamo u Nutlu dimenziju. Događa se taj proces izjednačavanja. Bitno je biti svjestan da je Nulta dimenzija stalno sve prisutna kod svakoga od nas i to Sada. Također je bitno da ‘komuniciramo’ baš s tom dimenzijom Sebe stalno. Zašto? Zato jer upravo ta dimenzija nas Samih je najcjelovitiji prikaz nas Samih. Jedino u toj dimenziji mi smo savršeno Mirni, Zadovoljni i Potpuni – sve manje od toga nas neće zadovoljiti.

– Dani Ella

Narkoza za programe

sDa biste vidjeli Ljubav, morate se “ušlagirati” njome. Voljeti je narkoza za programe, jer vas preplavljuje nevezanošću za bilo što osim te divote što u tihu blagost vas ušuškava. Osigurajte svoju dozu Ljubavi svakodnevno! Prepustite Nutrini da ‘Volim te’ vašem tijelu šapuće! Dajte priliku onom glasu iz srca da pažnju iz svakodnevnog svijeta vam krade i grč straha obožavanjem razgrađuje.

“Ja sam nepokolebljiva Ljubav”, čut ćete ako samo malo zastanete i poslušate taj poriv za nezamislivom strašću što u vama još od nastanka zvoni.
Jedina svrha prvog udaha jest voljeti! Ono što je potom nastalo tek je jeka te iskonske Namjere da s Ljubavlju putujemo kroz iskušenja života. Prepustimo se tom zamašnjaku! Ne zaustavljajmo ga slutnjama, vjerovanjima i nagađanjima! Samo otpustimo sve, sve, odmah!

Kažem ‘Volim te’ i slušam kako odzvanja u beskraju moga Bića. Otpuštam svom silinom te kreature što ovim, onim me zovu, ovako, onako opisuju.
Lako je to, najlakše na svijetu! Jer što ima lakše od dopuštanja te silne moći da iz mene vrišti poput jutarnjeg sunca što svjetlom svijet tami otima?

Ne može drugačije, osim ‘Volim te’, sada vidim! Svaku priliku da volim, od sada sebi pružam. Jer je jasno da sam Ljubav oduvijek bio! Ostati je izazov, a s ‘Volim te’ i to sam riješio.

– Neno Lubich

pratıte nas

—–

Stvarnost u snovima

snoviKako nešto tako glupo može izgledati tako stvarno?

O snovima ne znam mnogo, ali valjda nije ni potrebno da još nešto više ‘znam’, a spoznati mogu i bez znanja. Netko se s tim ne bi složio, ali srećom pišem o HO – a tu su neki parametri vrlo jasno složeni i definirani.
Da bi ‘ubirala plodove’ hopsanja ne moram znati ništa posebno o HO, ali prakticiranje hopsanja neizostavna je stavka.
Pa tako o sanjanju ne znam ništa, ali sanjam – imam iskustvo sanjača i to je dovoljno (barem meni).
Kako nešto tako glupo može izgledati tako stvarno i istinito?
Snovi su odličan primjer ovog paradoksa. Gotovo da je nevjerojatno što sve prolazimo u snovima i koji sve zakoni logike tamo mogu funkcionirati i to sasvim legitimno i razumljivo. U snovima je sve takvo kakvo jest: sasvim prihvatljivo, istinito i vrlo stvarno… i sve se to dešava baš meni, a ne nekome drugome! Znači postoji vrlo jasno i precizno iskustvo za vrijeme sanjanja, koje u cijelosti ‘pada u vodu’ buđenjem.
Sve ono za što sam se u snu ‘borila’, odjednom (buđenjem) postaje smiješno i besmisleno, u stvari potpuno neuvjerljivo. ‘Pa kako sam samo mogla povjerovati u te gluposti? Pa gdje mi je bila pamet?’ U stvari, vrlo je zastrašujuće kad spoznate da nešto što ‘izgleda’ vrlo stvarno i istinito u snu, iz pozicije probuđene osobe djeluje vrlo smiješno i potpuno neistinito.

Možda se dešava ista stvar kad nastupi buđenje iz ovog našeg budnog stanja.
Snovi su Programi (i njih treba čistiti). Dok spavamo i sanjamo, ti Programi nam izgledaju vrlo istinitim i stvarnim. Pa čak i ako ih brišemo hopsanjem u snu (što je vrlo učestao slučaj) svejedno to onda izgleda kao čišćenje u ovom ‘budnom’ stanju – hopsamo, ali nismo svjesni nepostojanja Programa, već se nadamo da samo Čišćenje pokreće čudesan proces njihovog uklanjanja.
Bez obzira koliko neki Programi izgledaju besmisleno i svjesni smo njihove jalovosti, svejedno ih je teško svjesno ‘rastočiti’ dokle god smo uronjeni u mediji koji ga podržava. Sama priča nije nimalo jednostavna niti trivijalna i samo umno razglabanje o njoj neće ‘pomoći’. Međutim, činjenica da nešto što je u jednom trenutku bilo smisleno odjednom postaje potpuno besmisleno, daje nam moguću potvrdu da NIŠTA NE ZNAMO.

I zato hvala, hvala, hvala, ne samo zato da bi došlo do buđenja, nego i zato da to buđenje bude što bezbolnije. 

– Dani Ella

Konflikti

konfliktiSvaka osoba u našem životu je prilika za čišćenje, dar koji nam pomaže na putu. A svaki dar je blagoslov. No, kada se opiremo blagoslovima i kada ih ne tretiramo kako zaslužuju, blagoslovi se pretvaraju u prokletstva. Ništa strašno, jer u konačnici i ona ispune svoj zadatak, a mi dobijemo lekciju. Samo što je dobijemo na puno teži način nego što smo trebali. Teška je i mučna samo zato da nam konačno skrene pozornost i ukaže na segment koji treba čišćenje.

Koliko zapravo govorimo o sebi kada ograničavamo drugu osobu ili je nastojimo uklopiti u okvir koji smo mi izradili? Osobu s kojom smo u konfliktu želimo promijeniti i promijenjenu uklopiti u Sebe, a zapravo tražimo nadomjestak za vlastitu prividnu necjelovitost. „Prividnu“ zato što nam se u konfliktu čini da postoji nešto odvojeno od nas, nešto što nas ne voli, nešto što mi ne posjedujemo kao autentično, svoje. Sve mi posjedujemo, samo je potrebno očisititi uvjerenje koje nam zaklanja pogled na vlastitu autentičnost i prihvatiti Sebe, zavoljeti se segmentima koji vrište za pripadnošću i integracijom.

Svako spuštanje u ego dramu hrani uvjerenje odvojenosti i drži nas u grču. Znate li da ljudi trebaju uložiti napor da bi bili napeti, u grču? Da, opuštenost je naše prirodno stanje. Uz naučenost na suvremeni napeti način življenja, teško je povjerovati da namjerno ulažemo trud samo da bi se osjećali loše. Pa ipak to činimo. Ulazak u napetost nas dalje vodi u malodušnost, stanje snižene vibracije koje dalje generira misaone obrasce straha. A dok god smo u vibraciji straha – nismo u vibraciji ljubavi. Sva sreća, pa vrijedi i obrnuto, tj. dok god smo u vibraciji ljubavi – nismo u vibraciji straha, jer je nemoguće biti u obje vibracije istovremeno.
Hopsanje zaustavlja misaoni proces i prekida ego dramu. Znate i sami kada počnete hopsati da više nemate fokus na konfliktu, ne pridajete mu pažnju u datom momentu. Kako energija uvijek slijedi pažnju, energija ostaje kod nas i prestaje hraniti konflikt. A ono što se ne hrani – to umire, nestaje. Postaje Nula.

Svaki put kada se nađemo u konfliktu uputno je samom sebi postaviti pitanje: „Što je to u meni da proživljavam ovu sitauciju?“. Odgovor nikada neće biti vezan za drugu osobu, nego za nas same. A na nama je da čistimo i oslobodimo Sebe.
Kada skockamo sebe i budemo načisto sami sa sobom, jasnije će nam biti da su naši životi ispunjni blagoslovima. A tko se želi svađati s blagoslovom?

– Petra Varšić

Kako hopsam?

imagesHopsanje je duhovna praksa, dakle, cilj joj postaviti čovjeka u vibraciju duhovnosti, razotkrivanja Sebe.

Ja volim hopsati tijelom, takav način mi je nekako došao u nasljeđe iz dugogodišnje prakse u duhovnosti. Kada govorim “Volim te”, osjećam senzaciju u Srcu, nekakav neobičan mir i blaženstvo od tamo se širi. Tako volim reći da hopsam iz Srca – iz mjesta koje je odjek hopsanja, radije nego iz mjesta gdje se hopsanje događa (um). Tada se ima dojam kao da je “Volim te” jaaaako usporeno, a opet je vrlo dominantno!
Kada vježbam jogu, hopsam asanama, položajima tijela u kojemu se nalazim. “Volim te” je pažnjom usmjereno na dio tijela koji se isteže, na prokrvljenost i osjećaje koje imam u mišićima. Vidim taj segmet sebe i kažem mu “Volim te”! Hopsam svim fizičkim kretnjama koje radim, baš njima! Pažnjom obogaćujem svoje kretanje s “Volim te, Hvala ti”.

Hopsam ljutnji i iznerviranosti, stresu i uvrijeđenosti, govori im “Volim te” – govorim i onom dijelu što reagira, što se reflektira kroz te emocionalne bure. Hopsam i zraku u praksama disanja, hopsam dok tragam za artiklima u samoposluzi, prstima dok tipkam slova!
To je moj oblik duhovnosti – disciplina uspostave kontakta sa Sebstvom, vidljivim i znanim, nevidljivim i neznanim. Takav način hopsanja mi se nametnuo sam po sebi – pričati sa Sobom, s tijelom dok hodam, dok vježbam, s Tišinom dok sam u meditaciji, s umom dok sam u stresu, sa svim oko sebe dok sam u opažanju svijeta.

Svako “Volim te” je upućeno sebi, jedino i isključivo sebi! Što to znači? Hopsam iskustvu života, ono je za mene promatranje sebe i mjera predanosti Sebi. “Volim te” je način života – filter kroz koji provlačim svoju svjesnost. Hopsanje je prostor u kojem živim, kuća koju neprekidno uređujem Ljubavlju i razotkrivanjem Božanskog. “Volim te” pretače zbunjenost i kaos u Ljubav i Znanje (Svijest).

Zato volim kazati da iako je ho’oponopono vrlo jednostavna praksa, ona je istovremeno jako slojevita i kompleksna jer objavljuje raznolikost i veličanstvenost našeg Bića.

Hvala Ti, Volim te

– Neno Lubich

pratıte nas

Najneobičniji doktor na svijetu

kjRiječ je o dr. Ihaleakala Hew Lenu, psihologu sa Havaja koji je uspio izliječiti čitav odjel pacijenata psihijatrijske bolnice za kriminalce, mahom ubojice, silovatelje i psihopate. Ono što ovaj slučaj čini zanimljivim i drugačijim je činjenica da dr. Hew Len s pacijentima uopće nije ostvarivao osobni kontakt, a sve što je napravio je proučavajući njihove bolesničke kartone problem rješavao u sebi i to koristeći tradicionalni havajski proces liječenja zvan ho’oponopono koji se u potpunosti temelji na principima potpune odgovornosti.

Četiri godine je bilo potrebno dr. Lenu da ostvari uspjeh sa svojim pristupom. Atmosfera u havajskoj državnoj bolnici (Hawaii State Hospital), odjel za mentalno bolesne kriminalce, bila je sumorna, osoblje koje je tamo radilo često je bilo na bolovanju ili je davalo otkaze – u takvim uvjetima nitko se nije mogao zadržati duže, bolesnici su bili nasilni, a međusobno bi se sukobljavali minimalno 3-4 puta. Prije dolaska dr. Lena primali su jake lijekove i često su morali biti vezani, posjete od obitelji i prijatelja bile su zabranjene i nitko od zaposlenika u bolnici se nije osjećao ugodno u njihovoj blizini – unatoč činjenici da je veći dio pacijenata većinu vremena provodio u sobama. Nakon što je dr. Len počeo primjenjivati svoju vrstu terapije atmosfera se popravila, osoblje je postajalo sve zadovoljnije i više su vremena provodili na poslu, a bolovanja gotovo da nije ni bilo. Bolesnici su postali sve mirniji, terapija lijekovima im se postepeno smanjivala da bi na kraju bila ukinuta – pacijente se više nije vezivalo lancima, a boravak sa njima je postajao sve ugodniji. Pacijenti su na kraju pušteni kućama (iako to nitko prije nije mogao očekivati). Danas je taj odjel bolnice zatvoren.

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

Na pitanje kako je i na koji način to uspio, dr. Len odgovara: „Iscijelio sam onaj dio mene koji je njih stvorio.“ Objašnjava kako je sve u našem životu isključivo naša odgovornost, samim time što se nalazi i odražava u našem životu. Ako npr. čujemo da se negdje dogodio čin nasilja ne možemo se pretvarati da nas se to ne tiče. U krajnjoj liniji mi smo svi jedno, povezani sa svime, tako da je čitav svijet naša kreacija. Nismo krivi za ono što se događa, ali smo odgovorni. Na nama leži odgovornost da iz svoje svijesti izbacimo negativne misli/uvjerenja/sjećanja koja su dopustila stvaranje neželjene situacije. Mi ne trebamo činiti ništa, jer sve promjene čini Duh, ono što na nama ostaje je zamoliti da se promjena dogodi. Mi zapravo nikada ne znamo što se u stvari događa jer nemamo dovoljno informacija – ljudski um je svjestan samo 15 do 20 bitova informacija u sekundi i toliko ih može procesuirati, dok ostalih milijun bitova prolazi ispod praga svijesti. Dakle linearni um je u mogućnosti procesuirati tek 0,05% informacija sa kojima dolazi u doticaj – ostalo se pohranjuje u nesvjesnom (nelinearnom) umu. Budući da nemamo svijesti o tome što se događa (iako mislimo da smo svjesni) u svakom trenutku, sve što možemo je predati se i vjerovati. Dr. Len ističe: „Kako bi učinkovito riješio problem, terapeut mora biti 100% odgovoran za kreiranje problematične situacije, odnosno, mora biti spreman prihvatiti činjenicu da su uzrok problema pogrešne misli u njemu, ne u pacijentu. Čini se da terapeuti nikada ne uočavaju činjenicu da kad god postoji neki problem, da su oni uvijek prisutni!“

Ho’oponopono je stari havajski proces rješavanja problema. Prema njegovoj definiciji iscjeljivanje znači voljeti sebe. Ne možemo pomoći drugome ako prvo sebe nismo doveli u red. Problemi su samo sjećanja koja se neprestano ponavljaju u našem umu, odnosno u našoj podsvijesti. Ako se želimo riješiti problema moramo „očistiti“ sjećanja iz našeg uma. Tehnika koju dr. Len koristi za takvo čišćenje vrlo je jednostavna. Kada god vidi nešto što treba riješiti on u sebi neprestano ponavlja: „Žao mi je, oprosti mi molim te, hvala ti, volim te!“ „Kada sam radio s pacijentima u bolnici, pogledao bih njihov karton i osjetio bol u sebi. To je bilo zajedničko sjećanje. To je bio program koji je uzrokovao da pacijent djeluje onako kako djeluje. Pacijent nije imao kontrolu, on je bio zahvaćen u programu. Kada sam osjetio taj program, očistio sam ga.“ – objašnjava dr. Len.

Tradicionalnu havajsku tehniku pokore, opraštanja i preobrazbe ho’oponopono obnovila je Mornah Simeona, kahuna i kćer posljednje havajske princeze Liliuokalani. Pomoću nje terapeut pretvara vlasite pogrešne misli/sjećanja/uvjerenja u savršene misli ljubavi. Tada terapeut od Ljubavi zatraži da ispravi pogrešnu misao koja je stvorila problem u njemu, a i u njegovom pacijentu. Ta molba je proces pokore i opraštanja od strane terapeuta: “Žao mi je što su pogrešne misli u meni uzrokovale problem za mene i za pacijenta; molim oprosti mi “. Kao odgovor na ovaj zahtjev, Ljubav započinje mistični proces preobrazbe pogrešnih misli neutralizirajući negativne emocije koje su uzrokovale problem. U sljedećem koraku Ljubav otpušta neutralizirane energije iz misli, ostavljajući ih praznima, istinski slobodnima. Kada su misli jednom prazne i slobodne, tada ih Ljubav ispunjava Sobom. Rezultat: terapeut je obnovljen u Ljubavi, a s njime i njegov pacijent kao i svi ostali koji su u problem uključeni. Ho’oponopono se može koristiti za bilo što što nas muči. Može se koristiti za rješavanje problema u odnosima, obitelji, poslu, školi, financijama – štoviše, ho’oponopomo može riješiti probleme koje imaju i drugi ljudi. Ova metoda nije metoda privlačenja, vizualizacije niti afirmacije. Ho’oponopono je metoda pomoću koje osoba, sve što ju muči, sve što osjeća i doživljava loše, problem ili bol – bilo u sebi ili drugima – rješava U SEBI. I to je razlog zašto dr. Len nije trebao osobni kontakt s pacijentima da bi ih liječio. On je zapravo njihove probleme rješavao i čistio – u sebi.

Ho’oponopono pristup je vrlo jednostavan i vrlo djelotvoran, jedan od primjera njegove primjene je slijedeći. Vidite neku situaciju, doživite određenu bol u životu i osjećate se razočarano – to je sasvim normalno i uobičajeno za čovjeka.

Ho’oponopono daje drugačiji pristup, sami smo odgovorni za sve negativno što iskušavamo u našim životima. Jedan od načina “čišćenja” je slijedeći: kada osjećate bol samo u sebi ponovite:

“Žao mi je za ono što se događa u meni, a što osjećam kao tugu, bol ili patnju. Hvala ti! Volim te!” Može li jednostavnije od ovoga?

– Ivan Tomasić

  • mag. oec.

Mabel Katz, učiteljica Ho’oponopona, održat će seminare Ho’oponopona u Zagrebu, 03.-04.11.2018. i Beogradu 10.-11.11.2018.
Naučite kako preuzeti odgovornost, i čistiti efikasno, kako bi se problemi izbrisali iz vas, vaše obitelji, potomaka i predaka.
Prijave na:
https://hooponoponotehnika.com/category/seminari/