Mi zapravo stalno očekujemo, a 99% toga je nesvjesno. Očekujemo da će s svjetlo upaliti kad pritisnemo prekidač, da će voda poteći kad otvorimo slavinu, da će se poslije kiše razvedriti pa i da će će biti zraka kad udahnemo grin emoticon. I to je sve u redu.

Očekivanje je jednako beskonačno kao i hopsanje i zapravo svako “Volim te ili Hvala ti” su ujedno i rad na očekivanju. Zato, ne zabrinjavajte se s tim. Ako hopsate i predani ste toj praksi to znači da ste odlučili preuzeti odgovornost i otpustiti. To je sve što se traži od nas. Očekivanje je program, kao i sve ostalo, pa će to otpasti kada za to dođe vrijeme, odnosno otpada postepeno u skladu s našom osvještenošću i voljom da više ne marimo za rezultatima. Mi se ne moramo brinuti što će prvo otići, ali pretpostavka je da prvo odlaze oni stvari koji nas najviše iscrpljuju. Da sam ja Božanstvo, ja bih tako radio.
Odakle god mi počeli i kamo god mi krenuli, uvijek dođemo do povjerenja kao baze svega. Dakle, pitanje kako 100% odbaciti očekivanje je nepovjerenje i strah, to um pita.

Puno bolje pitanje je kako ostvariti 100%-tno povjerenje, jer smo tada sve riješili. A kako biti totalno u povjerenju? Pa opet, čišćenjem! Znači, sve se to vrti u krug, a uvijek oko tri stvari: Volim te, odgovoran sam i imam povjerenje. Koliko god puta mi zavrtili rulet ili bacili kocku ništa osim ova tri ne može izaći. Oni su odgovor na sva pitanja.

-Neno Ljubić

U Ho’oponoponu odgovornost je uvijek sadašnji trenutak, ona ne pogledava iza, niti na prstima izviruje prema naprijed. Mi možemo preuzeti odgovornost samo za ono što se sad ovoga trenutka pojavilo, ništa više! To je kao skala na vagi: naša odgovornost je da ona uvijek bude na Nuli, a ono što nam se pojavljuje su utezi koje ljudi, okolnosti i život općenito, stavljaju po stranama. Dok čistimo mi “rastačemo” te utege, ne dopuštamo njihovo novo gomilanje, a istovremeno otapamo i energetske tvorevine iz prošlosti koji zatežu prema sebi preko sjećanja. Kao u onim filmovima o putovanjima kroz vrijeme, recimo “Povratak u budućnost”. Glavni junaci uvijek imaju neke fotografije kod sebe, bilo iz prošlosti ili iz budućnosti, one su činjenica, bili su tamo i fotkali se. Međutim, dok se odvija radnja filma to je tada njihov sadašnji trenutak. Sve ono što im se pojavljuje oni svojim djelovanjem neutraliziraju (mi kažemo da se to zove hopsanje) i onda figure na fotografijama nestaju, jedna po jedna.

Dakle, program je onaj naš lažni self, ono što mi nismo. Rekli smo da su ubačeni u nas tijekom odrastanja, a neke smo donijeli još od prije. Neugodni su i čine da se naša usta “smiješe prema dolje”. Ako nismo ništa na njima radili, nismo ih osvijestili i brisali, pojavljivat će se iz naše sjenke, automatski, snažno, kad se najmanja nadamo i radit će kaos u našim emotivnim životima.

Ako radimo na njima, brišemo ih i osvjetljavamo svoju sjenku, pojavljivat će se sve manje, sve slabije i sve kraće će trajati.
Na taj način povećavamo, osnažujemo i ustoličujemo u našu centralnu energiju ljubav, flow, ljepotu, dobrotu..odnosno našu Dušu sa svim svojim nepromjenjivim kvalitetama.
Ono što program uključuje su situacije, ljudi i simboli koje nas na podsvijesnoj razini dotiču. I ono što program čini programom je njegova uvjerljivost, koja je naravno lažna. Naime , on ti djeluje tako stvaran, logičan i uvjeren si da je to to. Međutim, čim si “daun” ili “haj” ili bilo koji drugi pretjerani emotivni ili komplicirani lik, to nije to.U drami si, u svom vlastitom teatru.
A tvoja priroda nije teatralna i dramatična, tvoja priroda je nasmješena, lagana, topla i jednostavna.

Zato se , koliko je u tvojoj moći, okruži situacijama, ljudima, simbolima koji NE aktiviraju tvoje loše programe. Osvijesti koje situacije aktiviraju tvoje loše programe i naprosto ih izbjegavaj koliko god možeš. Ako ne možeš izbjeći doticaj sa tim situacijama, tako svjestan cijele stvari, skoncentriraj se na situacije, ljude i simbole koje jačaju tvoj iskonski Self, koji potiču u tebi flow, ljubav, širokogrudnost, prihvaćanje i dobru vibru. Jer TO SI ZAPRAVO TI.

Zato isključi taj program koji ti plasira neistinu kao stvarnost i zakorači u radosni životni flow koji JEST TVOJA STVARNOST.
Ajde, digni se iz programa i zakorači u Stvarnost. Nema više “ali”.
BE HAPPY AND GO WITH A FLOW, IN LOVE

• Dena Žuvan

Prakticiranje Ho’oponopona (ili bilo koje druge prakse) je kao odrastanje s nevidljivim bićima, s tobože zamišljenim prijateljem kojeg djeca imaju. Prvo slijedi upoznavanje, zatim divljenje, pa konačno i prihvaćanje tog odnosa kroz Ljubav. Naš zadatak je prepoznati svoje djetinjstvo kroz taj odnos, svoju bezbrižnost i lakoću.
To je kao neka vrsta partnerstva s “Volim te i Hvala ti”. Mi gradimo taj odnos, pretvaramo ga u nešto osobno i u toj komunikaciji nastaje sve – nastaje inspiracija i naši osobni alati. Tako se najviše učimo o sebi i prirodi svijeta oko nas.

Kad čistimo, mi postajemo najniža cigla u strukturi stvarnosti koju je kolektivna svijest sagradila i sabotiramo temelje te građevine.

Ona će kolabirati prvo u nama, pa onda i u našem doživljaju te stvarnosti na globalnom nivou – prestat će podrška toj vibraciji i cigla će se izmaknuti. Ono što preostaje je ruševina nečeg što je ionako bila ruševina, svijet će otpustiti svoj identitet kroz nas. To znači biti sto posto odgovoran, jer osobna transformacija je ujedno i transformacija cijelog planeta.

“Kad ste vi u redu, svi će bit u redu”, kaže dr.Hew Len.

• Neno Ljubić

Dakle, u Ho’oponoponu preuzimanje odgovornosti nije drama, nije spektakl, nije odnos, emocija ili kamen težak 10 tona na leđima. Radi se samo o tome da dok hopsamo prepuštamo Božanstvu da očisti naša sjećanja. Ništa više! To je sve! Nije to odgovornost u kojoj ste vi vlasnik neke tvrtke pa kažete: “Ja sam odgovoran za tvrtku i svoje zaposlene.” To je strah. Ne možete biti odgovorni za nikog osim za sebe, svoju percepciju realnosti jer ne znate što se događa. Odgovornost je kad vi otpustite taj strah, kažete mu “Volim te” i prepustite Božanstvu, odnosno inspiraciji da se brine o vašoj tvrtci.
No, to nije lako, dapače, jako je teško ne uplesti se, najteže na svijetu! Puno je lakše baciti se prsima na loptu i pokušavati je zaustaviti, nego propustiti ju, pa da je Božanstvo zaustavlja ili usmjerava gdje treba, prema golu.