Često brkamo ulogu uma u HO i nismo na čistu da li nam u cijeloj priči smeta time što nas stalno dekoncentrira svojim upadicama i crvom sumnje.
Um je taj koji odabire koja duhovna tehnika nam odgovara, jednako tako smo se njegovim posredstvom odlučili za hopsanje. No, tu priča nije gotova ma koliko mislimo da nam on u daljnjim koracima smeta.
Njegova vrlo važna zadaća je upravo ta koju želimo izbjeći, ali je neophodna kako bismo otpuštali. Mi smo projektori, a život nam se ogleda na platnu po kojem se vrte programi što se nalaze u nama. Živimo situacije koje su naša sjećanja i podaci obojali, složili u filmić i zakotrljali u projektoru.
A um? E, on je taj urednik koji odabire. On je taj koji nam uporno dokazuje da imamo materijala za čišćenje upravo tako što nam stalno kopa po skladištu podataka, izvlači ovo i ono te brže-bolje trpa u projektor.

Probajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo. Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkoga, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju, jer im mi uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, dodatno se tako identificirajući s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u fanatičnu vjeru (drugi oblik ovisnosti). No to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje. Jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je temeljni program ljudske vrste uopće.

Hopsanje je jako apstraktna praksa (trebala bi biti, IMO). “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kada odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam prilike zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio. Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kada sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja .

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Po meni, “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.
Zašto je teže hopsati kada je sve savršeno i lijepo, a kada je frka onda hopsamo kao ludi? Zato jer se identificiramo sa frkom, uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti. Kada je sve lijepo, onda se “sunčamo na plaži” i dišemo . To nam je više nego dovoljno, pa nam se ne da hopsati, čini se kao višak.

Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika? .
Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.

– Neno Lubich

U ovom vrlo teškom periodu života, zakrčena programima, shvatila sam da ovakav život nema smisla i vodi u bolest.
Želim li ja to?
Ne, naravno da ne zelim. Ceka me toliko toga u zivotu a ja padam vec na pocetku. Da bi sacuvala sebe krenula sam u potragu. Put me doveo hoponoponu .
Po prvi puta u životu zaista sam se trebala suočiti sa sobom i svojim strahovima, preuzeti potpunu odgovornost za sadašnji trenutak i čistiti, čistiti, čistiti sve nevaljale programe koji su oblikovali moje razmišljanje i moj dosadašnji život. Bilo je i više nego jasno da nema nikoga drugoga koji to može učinit za mene, a biti jaka bio je moj jedini preostali izbor. Ovog puta ostala sam sama sa sobom, doslovno gurnuta u transformator, jer više jednostavno nije bilo vremena za izvlačenja, bježanja, skrivanja.
To je to – ovo sad ce odrediti moj karakter i moj budući zživot.
Čišćenja su trajala neko vrijeme dok ne bi očistila određeni program. Kad god bi mi se pojavile misli koje bi se opetovano ponavljale u mom umu i stvarale problem, zamjenila bi ih božanskim mislima- riječima koje zvuče, vibriraju i zaista jesu čista božanska ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti, volim te.
Te riječi postale su moj štit. Štit od same sebe i vlastita nerealnog straha. Štit od toga da se ne uništim pred crnilom. Strah je tama. Strah je nedostatat božanske ljubavi. Odvaja te od Izvora.
Dok bi se čistila, vibracije mog bića bi se podizale. Uz to sam i meditirala i svakodnevno se otvarala božanskoj ljubavi.

Kad brišeš sve te programe, ono što nakon njih ostaje je ogroman prostor koji žudi za tim da bude ispunjen ljubavlju, kreativnom snagom, mirnoćom i potpunom svjesnošću. Zaista, kad jednom krenes čistiti sebe, postaješ mnogo svjesniji svega. Bez pomagala, bez drugih ljudi, bez alkohola, bez tabletica…čista svijest trenutka bez zamagljivanja.
Odjednom dobivaš snagu. Odjednom nisi više malodušan, ne patiš, ne bojiš se. Epizode nevaljalih misli ponekad opet počnu navirati, jer su snažne. Njihovi programi su duboko, duboko unutar nas. Međutim, mi imamo oružje koje je jače od njih. Čišćenje i samo čišćenje. Čisti u tisini i nikome ne govori o svojim patnjama. One su iluzorne, ali onog trena kad ih izgovoriš i podijeliš s drugima, one postaju stvarne, multipliciraju se i postaju težina kolektivnoj svijesti.
Zato, čišćenjem sebe čistimo i okoliš. Zaista je tako! I to nema nikakve veze s tim da te nitko drugi ne može razumjeti, shvatiti ili da smo ‘Pale sam na svijetu’. Ne. To je jednostavno preuzimanje odgovornosti za svoju težinu. To je napokon put kojim trebaš ići.
Zato, neka bude prekid programa! Neka počne transformacija!
Hvala i volim te!

– Kristina Jelavić Šako

Prestanimo stezati omču programa i paradigmi oko iskustva života! Nemojmo olako odmahivati rukom, odgurivati svoju moć da vidimo svijet čulima svoje Duše i tako lopatom trpati spoznajne čarolije u koš svakodnevnog status quo-a. Nema pravog razloga da se bilo što odbaci kao “ništa to, učinilo mi se, to je nemoguće, nemam ja to u sebi, nisam ja to!” Svako iskustvo izvan tračnica socijalizirane svijesti je primarna pumpa kojom Više Sebstvo dovlači prvu vodu, što će, ako ju prihvatimo, navući na sebe slapove spoznajnog iskustva, predanosti i povjerenja.
Odustanimo od pogleda odakle je što došlo, jeli od Boga ili vraga! Radije odskočimo s te daske u vis, predajmo se tišini proširene svijesti što nas stalno vabi.
Ne pripisujmo ničemu svoju veličinu, svoju Ljubav – to je neizbježna činjenica postojanja, stvarni Početak!

Hopsanje je način kojim Ljubav možemo stalno prizivati u svjesnost, da bude prisutna u nama, da mi budemo prisutni u njoj. Dok govorimo “Volim te”, mi neprestano potvrđujemo svoju sudbinu, potvrđujemo svoje Biće. Ono što naslućujemo materijalizira se u objektivnost, u stvarnost koju možemo zapažati i preuzeti odgovornost za nju. Odgovornim se postaje ako u problemu tražimo Ljubav, onu istu Ljubav koja nas otriježnjuje i budi.
Da bismo istinski voljeli, trebamo odustati od svega! Odustati od svijeta, od objašnjenja, razumijevanja…ne zanima me što je tamo, što je ovamo, odustajem od zurenja u sudbinu, u istinu.
Jer što još ima osim Ljubavi, što?

– Neno Lubich

Jesam li ja mala, a svijet je velik ili je možda obrnuto?
Kako se uzme…

Naše tijelo je sredstvo pomoću kojeg egzistiramo ovdje na Zemlji. Bilo bi poželjno da nam je tijelo u što boljem stanju kao i na primjer auto u kojem se svakodnevno vozimo od jednog odredišta na drugo. Ako nam je auto u lošem stanju vožnja će biti otežana i više vremena i energije ćemo trošiti na brigu oko auta nego na samo putovanje. Znači zdravlje je iznimno važno – čuvajmo ga i vodimo brigu o svom cjelokupnom zdravlju.

Ljubav je divota, a strah je trnje, pakao i kaos. Dakle, dajte mi masu ljubavi, a maknite strah od mene, ne želim ga, iritira me i tjera da patim.

Možemo li se mi uopće riješiti straha? Znači, dođemo i mahnemo rukom: “Aj ća strahu, iš!”?

Zamislimo da smo mi zatvoreni balon u kojem postoji stalna napetost straha. Izvan balona je Božanska sveprisutnost. Što je strah veći, to je čvršća opna balona koja sprječava protok Prisutnosti kroz naše Biće. Čini se kao da 7 milijardi (sa par izuzetaka) cementiranih kugli hoda uokolo, napetih do besvijesti, guraju naprijed svoje lopte, teškom mukom se probijaju kroz strašnu silu Sveprisutnosti . A istovremeno vičemo: Hoću ljubavi, dajte mi ljubav!

Strah je reakcija na program, virus koji štiti sve softvere instalirane u našoj svijesti. To ide toliko daleko da je praktički kompletan planet jedan golemi sloj magle i dima od kojeg ne vidimo baš dobro. Čini se kao da plivamo u moru straha, a istovremeno želimo ostati suhi. Neprestano se uvlačimo u paradoksalne petlje i sve nam je borba, sve nam je NE! Prva misao na bilo koji proces je NEgacija, loš ishod sa preprekama. Djetinjstvo, škola, posao, sve je uvijek prvo bilo ne, pa uz teške napore – možda! Ako npr. morate poći u općinu ili u policiju tražiti neki dokument, prvo što ćete tamo naići jest NE! Tek nakon sedmog puta je možda. “Ja bih uzgajao ekološku hra…” “Ne, ne možeš, treba ti ovo, ono…”
Unutrašnji dijalog cijelog čovječanstva tzv. modernog doba je jedno veliko NE!

Pokušavati izaći iz tog straha, riješiti ga se linearno, koracima jedan, dva, tri je nemoguća misija! Zašto? Uzmimo na primjer hopsanje. Čišćenje naših života potječe iz želje da se riješimo straha, da budemo slobodni i lijepo živimo. Ali strah je i od promjene, od nepoznatog! Dakle paradoksalno je da čistimo jer se bojimo promjene. Ako hopsamo da bismo se riješili nečega, time samo potvrđujemo strah od toga, ali i od promjene u nešto što ne poznajemo. Tu smo sada zaglavili u “ništasenedogađa”.

Mi linearno težimo i ljubavi također, jer nam je i ljubav programirana! Nju smo vezali za osjećaj, insistiramo na osjećanju ljubavi, inače je nema! Dok se strahu predajemo odmah bez da čekamo neki osjećaj, to nam je difoltno stanje!

Dakle, strah živimo, za ljubavlju tragamo.

Zaista je apsurdna naša privrženost otporu/strahu, iako vrlo dobro znamo da su oni protiv života. Zapravo, čini nam se da su život i sloboda gotovo pa neprijatelji!

Straha se ne možemo riješiti, jer nemamo čega! Ako u automobilu držimo neprestano nogu na kočnici, otpor i trenje će držati automobil na mjestu, neće se moći kretati. Možemo li se mi sada riješiti nekretanja automobila, ono: “Aj ća nekretanje, iš?”

Zašto se bojimo Sveprisutnosti? Što nas to stopira?
Pa ako smo hodajuče kuglice straha, onda smo odvojeni od svega! Od drugih ljudi, od prirode, od Zemlje. I od Boga, kaže crkva. Jer Bog je tamo, a mi smo ovdje.
Znači, problem je u osjećaju odvojenosti, usamljenosti, napuštenosti.
Trebamo, dakle ponovno sagledati sebe kao Cjelovitost, jer nas je strah razasuo kao puzle iz kutije po stolu. Pa smo um i tijelo. Ruke i noge smo, srce i pluća…trgovci, inžinjeri, pravnici i doktori…lego kockice koje Duša sa beskrajnim naporima pokušava složiti u jednu Cjelinu. Ona pokušava svo vrijeme uvesti neki red u taj kaos, nekim Ljubavnim ljepilom neprestano lijepi odmetnute komade naše Cjelovitosti, a um ponovno rasipa.

Sreća naša da je svaka kockica zapravo Bog, pa se eto držimo na okupu .

Da bismo bili čovjekom, trebamo prvo biti Bogom. Kuglice su u redu, ali njihovo kotrljanje je “Volim te”, radije nego ščučurena mrvica što vječno drhti dok hvata konce Sebstva po svemiru. Kuglica je ticalo Ljubavi, a ne njen otpor!
Straha se “rješavamo” ako ga zamijenimo sa Ljubavlju koja nas okružuje u drugim slojevima percepcije, u onim gdje smo Cjeloviti.

U “Volim te” se nema što razdvajati. To je rečenica sa apstraktnim značenjem i moramo dopustiti da tako i ostane. Onda je ona Bezuvjetna, Božanska. Voljeti moramo bez smisla i koncepta, opisa i slike. Ujediniti Sebe sa sobom u svjetleću loptu što svijet za Dušu istražuje, ništa više.

Ovaj citat to lijepo opisuje:

“Što to znači biti Bog?

Bog je ljudsko biće koje egzistira u punoj svjesnosti onoga što on jest. Takvo biće nema nikakvih prekida u svom energetskom zračenju i on postoji kao cjelovita manifestacija Izvora u ljudskom obliku.

“Ovo je lakrdija”, netko će reći, “kako ljudsko biće može biti Bog?”

Zapravo samo je riječ o osjećaju zasluženosti. U stvarnosti, nije riječ o tome jesam li ja vrijedan biti Bogom, kao da je to neka titula ili nešto što treba dosegnuti. Da li je ruža vrijedna biti ružom? Je li zvijezda zaslužuje biti zvijezdom? Skakavac, je li on smije biti skakavac ili to tek treba zaslužiti?

Razlog zbog kojeg bi netko pridružio pojam Bog osobi koja je potpuno prisutna je u tome što naše istinsko Sebstvo ima jednake kreativne sposobnosti baš kao i Bog! Zvuči li to kao bogohuljenje? Samo ako misliš da je Bog odvojen i da smo mi ljudi u nekoj vrsti nadmetanja s Njim u smislu tko zadnji kontrolira univerzum. Kazati da mi nismo Bog je vrhunski domet ega, kontrole i odvojenosti.
“

Telstar

– Neno Lubich