“ODABRAO ĐELO HAĐISELIMOVIĆ”

n

Često brkamo ulogu uma u HO i nismo na čistu da li nam u cijeloj priči smeta time što nas stalno dekoncentrira svojim upadicama i crvom sumnje.
Um je taj koji odabire koja duhovna tehnika nam odgovara, jednako tako smo se njegovim posredstvom odlučili za hopsanje. No, tu priča nije gotova ma koliko mislimo da nam on u daljnjim koracima smeta.
Njegova vrlo važna zadaća je upravo ta koju želimo izbjeći, ali je neophodna kako bismo otpuštali. Mi smo projektori, a život nam se ogleda na platnu po kojem se vrte programi što se nalaze u nama. Živimo situacije koje su naša sjećanja i podaci obojali, složili u filmić i zakotrljali u projektoru.
A um? E, on je taj urednik koji odabire. On je taj koji nam uporno dokazuje da imamo materijala za čišćenje upravo tako što nam stalno kopa po skladištu podataka, izvlači ovo i ono te brže-bolje trpa u projektor.

Um je naš Đelo Hađiselimović!

I zato je njegova uloga itekako značajna u cijeloj HO priči iako daje suprotan dojam.
Na nama je pogledane role filmića skinuti s projektora i reciklirati u HO kontejneru.

– Ksenija Križaj

Odmah nakon seminara

nZdravo Karmen,

Verovatno se secas da sam te pitala na proteklom seminaru u Beogradu kako da vezbam pozitivno ocekivanje za jedan zdravstveni problem koji sam imala.

Dakle zelim da te obavestim o daljem razvoju dogadjaja:

Dodjem ti ja tako sa kursa Hooponopona i stavim jos jednu casu, koja je samo za taj problem bila. Onda inspiracija mi kaze da cistim sa jednim određenim alatom.

Sve ti ja to lepo uradim i to sa namerom da teram do kraja. Nema odustajanja.

U medjuvremenu osetim znacajno poboljsanje i nestajanje simptoma.

Samo tri dana kasnije, tacnije danas, odem ja na pregled kod lekara, i on mi kaze: sve je u najboljem redu.

Jupiiiiiiii

Hvala ti

– Biljana Bosiljčić

Nemam pojma, nije me ni briga….

nProbajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo. Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkoga, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju, jer im mi uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, dodatno se tako identificirajući s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u fanatičnu vjeru (drugi oblik ovisnosti). No to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje. Jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je temeljni program ljudske vrste uopće.

Hopsanje je jako apstraktna praksa (trebala bi biti, IMO). “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kada odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam prilike zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio. Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kada sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja .

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Po meni, “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.
Zašto je teže hopsati kada je sve savršeno i lijepo, a kada je frka onda hopsamo kao ludi? Zato jer se identificiramo sa frkom, uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti. Kada je sve lijepo, onda se “sunčamo na plaži” i dišemo . To nam je više nego dovoljno, pa nam se ne da hopsati, čini se kao višak.

Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika? .
Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.

– Neno Lubich

Želim li ja ovakav život?

n

U ovom vrlo teškom periodu života, zakrčena programima, shvatila sam da ovakav život nema smisla i vodi u bolest.
Želim li ja to?
Ne, naravno da ne zelim. Ceka me toliko toga u zivotu a ja padam vec na pocetku. Da bi sacuvala sebe krenula sam u potragu. Put me doveo hoponoponu .
Po prvi puta u životu zaista sam se trebala suočiti sa sobom i svojim strahovima, preuzeti potpunu odgovornost za sadašnji trenutak i čistiti, čistiti, čistiti sve nevaljale programe koji su oblikovali moje razmišljanje i moj dosadašnji život. Bilo je i više nego jasno da nema nikoga drugoga koji to može učinit za mene, a biti jaka bio je moj jedini preostali izbor. Ovog puta ostala sam sama sa sobom, doslovno gurnuta u transformator, jer više jednostavno nije bilo vremena za izvlačenja, bježanja, skrivanja.
To je to – ovo sad ce odrediti moj karakter i moj budući zživot.
Čišćenja su trajala neko vrijeme dok ne bi očistila određeni program. Kad god bi mi se pojavile misli koje bi se opetovano ponavljale u mom umu i stvarale problem, zamjenila bi ih božanskim mislima- riječima koje zvuče, vibriraju i zaista jesu čista božanska ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti, volim te.
Te riječi postale su moj štit. Štit od same sebe i vlastita nerealnog straha. Štit od toga da se ne uništim pred crnilom. Strah je tama. Strah je nedostatat božanske ljubavi. Odvaja te od Izvora.
Dok bi se čistila, vibracije mog bića bi se podizale. Uz to sam i meditirala i svakodnevno se otvarala božanskoj ljubavi.

Kad brišeš sve te programe, ono što nakon njih ostaje je ogroman prostor koji žudi za tim da bude ispunjen ljubavlju, kreativnom snagom, mirnoćom i potpunom svjesnošću. Zaista, kad jednom krenes čistiti sebe, postaješ mnogo svjesniji svega. Bez pomagala, bez drugih ljudi, bez alkohola, bez tabletica…čista svijest trenutka bez zamagljivanja.
Odjednom dobivaš snagu. Odjednom nisi više malodušan, ne patiš, ne bojiš se. Epizode nevaljalih misli ponekad opet počnu navirati, jer su snažne. Njihovi programi su duboko, duboko unutar nas. Međutim, mi imamo oružje koje je jače od njih. Čišćenje i samo čišćenje. Čisti u tisini i nikome ne govori o svojim patnjama. One su iluzorne, ali onog trena kad ih izgovoriš i podijeliš s drugima, one postaju stvarne, multipliciraju se i postaju težina kolektivnoj svijesti.
Zato, čišćenjem sebe čistimo i okoliš. Zaista je tako! I to nema nikakve veze s tim da te nitko drugi ne može razumjeti, shvatiti ili da smo ‘Pale sam na svijetu’. Ne. To je jednostavno preuzimanje odgovornosti za svoju težinu. To je napokon put kojim trebaš ići.
Zato, neka bude prekid programa! Neka počne transformacija!
Hvala i volim te!

– Kristina Jelavić Šako

Neko drugo NE

n

Prestanimo stezati omču programa i paradigmi oko iskustva života! Nemojmo olako odmahivati rukom, odgurivati svoju moć da vidimo svijet čulima svoje Duše i tako lopatom trpati spoznajne čarolije u koš svakodnevnog status quo-a. Nema pravog razloga da se bilo što odbaci kao “ništa to, učinilo mi se, to je nemoguće, nemam ja to u sebi, nisam ja to!” Svako iskustvo izvan tračnica socijalizirane svijesti je primarna pumpa kojom Više Sebstvo dovlači prvu vodu, što će, ako ju prihvatimo, navući na sebe slapove spoznajnog iskustva, predanosti i povjerenja.
Odustanimo od pogleda odakle je što došlo, jeli od Boga ili vraga! Radije odskočimo s te daske u vis, predajmo se tišini proširene svijesti što nas stalno vabi.
Ne pripisujmo ničemu svoju veličinu, svoju Ljubav – to je neizbježna činjenica postojanja, stvarni Početak!

Prestanimo tragati za dokazima nad misterijama što nam kucaju na vrata svijesti, stavljati ih na vagu sna ili jave! Prigrlimo ih, odmah tu na pragu prihvaćanja i pustimo u naš život s osmjehom bebe što je upravo ugledalo osmijeh svoje majke. Sama prisutnost životu, činjenica da smo sada i ovdje, jedini je dokaz koji nam treba i koji je odavno obranjen ispitom u činu rođenja. Dalje slijedi putovanje u Neznano u koje smo krenuli nebrojeno puta.
Ne stavljajmo Ljubav u nikakve kalupe, forme, oblike koje treba prvo prepoznati da bismo bili ista ta Ljubav! Jedina istinska Ljubav je upravo ovo bezlično more svijesti što obale Duše oplakuje i k sebi zove. Nema načina da to ikada u potpunosti shvatimo i razumijemo odavde! Jedino što možemo je predati se tom valu i ploviti njime znatiželjom lovca za sviješću. Jer, kako lovac lovi? On prati plijen, ide za njim, vreba ga! Pa pratimo onda Ljubav u Sebi, vrebajmo je, idimo za njom! Svako mistično iskustvo, svaki neobični događaj, maleno čudo je trag što nam ga Ljubav ostavlja da ga pratimo. Ima tu, kažu, puno lovaca i divljači, ali shvatimo da je ipak Ljubav jedini pravi Lovac, a mi lovina.
Ljubav nas zadirkuje, provocira, igra se s nama, iritira nas poklonima pažnje. Sve što je izvan kutije je poklon Ljubavi. Odmah to prigrlimo kao trag za dalje, kao primarnu pumpu na Izvoru kojom ispumpavamo veliku količinu života. Bez tog prvog koraka ne možemo ništa, iako je u bunaru more svijesti! Moramo je pumpati svojim zagrljajem, prihvaćanjem, otvorenošću i predanošću.
Besprijekorna odlučnost da živimo Ljubav nema alternative. Zapravo, kutija joj je jedina alternativa.

Ali to je neko drugo NE.

– Neno Lubich

Dok govorimo Volim te…

nHopsanje je način kojim Ljubav možemo stalno prizivati u svjesnost, da bude prisutna u nama, da mi budemo prisutni u njoj. Dok govorimo “Volim te”, mi neprestano potvrđujemo svoju sudbinu, potvrđujemo svoje Biće. Ono što naslućujemo materijalizira se u objektivnost, u stvarnost koju možemo zapažati i preuzeti odgovornost za nju. Odgovornim se postaje ako u problemu tražimo Ljubav, onu istu Ljubav koja nas otriježnjuje i budi.
Da bismo istinski voljeli, trebamo odustati od svega! Odustati od svijeta, od objašnjenja, razumijevanja…ne zanima me što je tamo, što je ovamo, odustajem od zurenja u sudbinu, u istinu.
Jer što još ima osim Ljubavi, što?

 

– Neno Lubich

SVIJET NA DLANU

d

Jesam li ja mala, a svijet je velik ili je možda obrnuto?
Kako se uzme…

Ako sam ja mala svi problemi će mi se činiti velikim pa i oni najmanji.
Nije tu samo pitanje veličine već i količine. Problem je i ako sam mala, a imam puno malih problema – nešto poput mnoštvo zrnaca pijeska razasuto po čistom podu. Kad sam mala imam jako puno posla s problemima kako god se uzme…
A što ako nisam mala? Što ako sam toliko velika da bez obzira na veličinu problema moja veličina nadmašuje apsolutno bilo koju veličinu i količinu problema?
Sjedim sklupčana na stolici u zgradi od nekoliko stotina stanovnika i promatram svijet. Sve mi izgleda veliko. I soba i zgrada i cijeli svijet. Ne znam kako da riješim neke probleme u sobi u kojoj sjedim, a gdje su svi ostali problemi ‘vani’ na svjetskoj razini.
Ali gle! – na polici je mali globus, stane mi u jednu ruku. Primam ga u ruke – sad je cijeli jedan svijet stao na moj dlan. Iz te pozicije više niti jedan problem nije niti velik niti težak jer sve držim u svojim rukama.
To je hooponopono 🙂

– Dani Ella

Možda sve zajedno i nije komplicirano kako se čini

s

Naše tijelo je sredstvo pomoću kojeg egzistiramo ovdje na Zemlji. Bilo bi poželjno da nam je tijelo u što boljem stanju kao i na primjer auto u kojem se svakodnevno vozimo od jednog odredišta na drugo. Ako nam je auto u lošem stanju vožnja će biti otežana i više vremena i energije ćemo trošiti na brigu oko auta nego na samo putovanje. Znači zdravlje je iznimno važno – čuvajmo ga i vodimo brigu o svom cjelokupnom zdravlju.

Drugo, bitno je da smo na neki način usmjereni – npr. da imamo snažnu potrebu za promjenom. Ta potreba ne bi trebala biti materijalne prirode, u smislu ispunjenja neke konkretne želje već više kao snažna čežnja koja nas vuče da se pomaknemo iz vlastite postojeće pozicije pa makar i samo malo naprijed.

Treba nam i ‘gorivo’ – posebna vrsta sredstva koje će nas cijelo vrijeme dobro usmjeravati. To svakako mogu biti Hvala i Volim te.

To je sve bitno što nam je istinski potrebno i dovoljno – samo te tri komponente.

U praksi slikovito bi to izgledalo ovako:
Recimo da imate jaku želju otputovati na neku lijepu destinaciju. Još uvijek ne znate ni postoji li doista ta destinacija, ali ste sigurni da se svakako želite maknuti s ovog mjesta gdje se sad trenutno nalazite. U tom slučaju bilo bi dobro da vam je zdravlje što bolje, jer putovanje će biti puno lakše ako niste u problemima, bolovima i sl. Zato je iznimno važno voljeti, poštovati i hraniti svoje tijelo na najbolji mogući način.
Kojim putem krenuti kad ni sami ne znamo što je to što nas uopće vuče na putovanje? Bitno je znati da na putovanje ne bismo niti krenuli da nema tog poriva, želje, potrebe (sve jedno koji naziv upotrijebimo). U svakom slučaju radi se o uzroku koji nas pokreće na putovanje.
Ako imamo kvalitetno pogonsko sredstvo, cijelo vrijeme ćemo putovati u najboljem mogućem smjeru. Što se tiče toga možemo biti bez brige.
Moguće je da će nam se na tom putovanju svašta dešavati – svakojake zgode i nezgode. Ponekad će nam se možda činiti da sigurno ne putujemo u dobrom smjeru, ali ako su tu tri spomenute komponente nema šanse da putujemo u prazno ili krivo.
Znate svi kako izgledaju putevi – taman kad mislimo da slijedi ravna, sigurna i neprometna cesta i da smo možda blizu željenog odredišta vrlo je moguće da krenu krivine, zavoji, zastoji, kvarovi i sl. To nisu znakovi da treba odustati već podsjetnik da cijelo vrijeme vodimo računa o tri ključne komponente.
Nitko nije rekao da se na putovanju ne treba uživati – bitno je samo ne vezati se za svaku dionicu puta, stalno propitujući putujemo li u dobrom smjeru i sl.
Dobro je svakodnevno biti svjestan da sam život u svojoj biti nije nikada kompliciran, pa je ustvari suvišno doživljavati i živjeti ga na komplicirani način.

– Dani Ella

Neočekivani bonus od šefa

s

Hvala, hvala, hvala…. kada sam upoznala HO (pisala sam već o tome), znala sam da ću ići na seminar…. Međutim ego, mozak, programi ili što god već, pokušavali su mi nametnuti pitanja: Kako? Kako kad nemaš ni kinte (tek sam počela raditi i trebalo je polako vratiti dugove koji su se stvorili), 230€ nije malo, a sad ih nemaš!

Jedino što sam znala je da moram ići. Poslala sam prijavnicu i dugo vremena nisam ni kune uplatila… Međutim, MORAM naglasiti da uopće nisam razmišljala kako ću i da li ću…. Znala sam da idem! Želim ovo podjeliti SAD… Neočekivano sam od šefa dobila bonus od 2.500 kuna, tek tako, iz čista mira… Mojoj zahvalnosti nije bilo kraja, dragi moji ljudi…. hvala, hvala, hvala…
Trebali smo imati Božićni domjenak 13.12…. Zamislite mene, bez razmišljanja kažem šefu: Oprostite, ali ja ne mogu. Idem u Zg na seminar HO. Naravno, da smo premjestili datum…. hvala, hvala, hvala…..

Stoga, vjerujte, imajte povjerenja…. i ne razmišljajte…. Kad se uhvatite, tj.kad postanete svjesni svojih misli, prešaltajte u hvala, hvala, hvala…..
Volim Vas….

 

– Jasna Takač

Ljubav protiv straha

ljubav

Ljubav je divota, a strah je trnje, pakao i kaos. Dakle, dajte mi masu ljubavi, a maknite strah od mene, ne želim ga, iritira me i tjera da patim.

Možemo li se mi uopće riješiti straha? Znači, dođemo i mahnemo rukom: “Aj ća strahu, iš!”?

Zamislimo da smo mi zatvoreni balon u kojem postoji stalna napetost straha. Izvan balona je Božanska sveprisutnost. Što je strah veći, to je čvršća opna balona koja sprječava protok Prisutnosti kroz naše Biće. Čini se kao da 7 milijardi (sa par izuzetaka) cementiranih kugli hoda uokolo, napetih do besvijesti, guraju naprijed svoje lopte, teškom mukom se probijaju kroz strašnu silu Sveprisutnosti . A istovremeno vičemo: Hoću ljubavi, dajte mi ljubav!

Strah je reakcija na program, virus koji štiti sve softvere instalirane u našoj svijesti. To ide toliko daleko da je praktički kompletan planet jedan golemi sloj magle i dima od kojeg ne vidimo baš dobro. Čini se kao da plivamo u moru straha, a istovremeno želimo ostati suhi. Neprestano se uvlačimo u paradoksalne petlje i sve nam je borba, sve nam je NE! Prva misao na bilo koji proces je NEgacija, loš ishod sa preprekama. Djetinjstvo, škola, posao, sve je uvijek prvo bilo ne, pa uz teške napore – možda! Ako npr. morate poći u općinu ili u policiju tražiti neki dokument, prvo što ćete tamo naići jest NE! Tek nakon sedmog puta je možda. “Ja bih uzgajao ekološku hra…” “Ne, ne možeš, treba ti ovo, ono…”
Unutrašnji dijalog cijelog čovječanstva tzv. modernog doba je jedno veliko NE!

Pokušavati izaći iz tog straha, riješiti ga se linearno, koracima jedan, dva, tri je nemoguća misija! Zašto? Uzmimo na primjer hopsanje. Čišćenje naših života potječe iz želje da se riješimo straha, da budemo slobodni i lijepo živimo. Ali strah je i od promjene, od nepoznatog! Dakle paradoksalno je da čistimo jer se bojimo promjene. Ako hopsamo da bismo se riješili nečega, time samo potvrđujemo strah od toga, ali i od promjene u nešto što ne poznajemo. Tu smo sada zaglavili u “ništasenedogađa”.

Mi linearno težimo i ljubavi također, jer nam je i ljubav programirana! Nju smo vezali za osjećaj, insistiramo na osjećanju ljubavi, inače je nema! Dok se strahu predajemo odmah bez da čekamo neki osjećaj, to nam je difoltno stanje!

Dakle, strah živimo, za ljubavlju tragamo.

Zaista je apsurdna naša privrženost otporu/strahu, iako vrlo dobro znamo da su oni protiv života. Zapravo, čini nam se da su život i sloboda gotovo pa neprijatelji!

Straha se ne možemo riješiti, jer nemamo čega! Ako u automobilu držimo neprestano nogu na kočnici, otpor i trenje će držati automobil na mjestu, neće se moći kretati. Možemo li se mi sada riješiti nekretanja automobila, ono: “Aj ća nekretanje, iš?”

Zašto se bojimo Sveprisutnosti? Što nas to stopira?
Pa ako smo hodajuče kuglice straha, onda smo odvojeni od svega! Od drugih ljudi, od prirode, od Zemlje. I od Boga, kaže crkva. Jer Bog je tamo, a mi smo ovdje.
Znači, problem je u osjećaju odvojenosti, usamljenosti, napuštenosti.
Trebamo, dakle ponovno sagledati sebe kao Cjelovitost, jer nas je strah razasuo kao puzle iz kutije po stolu. Pa smo um i tijelo. Ruke i noge smo, srce i pluća…trgovci, inžinjeri, pravnici i doktori…lego kockice koje Duša sa beskrajnim naporima pokušava složiti u jednu Cjelinu. Ona pokušava svo vrijeme uvesti neki red u taj kaos, nekim Ljubavnim ljepilom neprestano lijepi odmetnute komade naše Cjelovitosti, a um ponovno rasipa.

Sreća naša da je svaka kockica zapravo Bog, pa se eto držimo na okupu .

Da bismo bili čovjekom, trebamo prvo biti Bogom. Kuglice su u redu, ali njihovo kotrljanje je “Volim te”, radije nego ščučurena mrvica što vječno drhti dok hvata konce Sebstva po svemiru. Kuglica je ticalo Ljubavi, a ne njen otpor!
Straha se “rješavamo” ako ga zamijenimo sa Ljubavlju koja nas okružuje u drugim slojevima percepcije, u onim gdje smo Cjeloviti.

U “Volim te” se nema što razdvajati. To je rečenica sa apstraktnim značenjem i moramo dopustiti da tako i ostane. Onda je ona Bezuvjetna, Božanska. Voljeti moramo bez smisla i koncepta, opisa i slike. Ujediniti Sebe sa sobom u svjetleću loptu što svijet za Dušu istražuje, ništa više.

Ovaj citat to lijepo opisuje:

“Što to znači biti Bog?

Bog je ljudsko biće koje egzistira u punoj svjesnosti onoga što on jest. Takvo biće nema nikakvih prekida u svom energetskom zračenju i on postoji kao cjelovita manifestacija Izvora u ljudskom obliku.

“Ovo je lakrdija”, netko će reći, “kako ljudsko biće može biti Bog?”

Zapravo samo je riječ o osjećaju zasluženosti. U stvarnosti, nije riječ o tome jesam li ja vrijedan biti Bogom, kao da je to neka titula ili nešto što treba dosegnuti. Da li je ruža vrijedna biti ružom? Je li zvijezda zaslužuje biti zvijezdom? Skakavac, je li on smije biti skakavac ili to tek treba zaslužiti?

Razlog zbog kojeg bi netko pridružio pojam Bog osobi koja je potpuno prisutna je u tome što naše istinsko Sebstvo ima jednake kreativne sposobnosti baš kao i Bog! Zvuči li to kao bogohuljenje? Samo ako misliš da je Bog odvojen i da smo mi ljudi u nekoj vrsti nadmetanja s Njim u smislu tko zadnji kontrolira univerzum. Kazati da mi nismo Bog je vrhunski domet ega, kontrole i odvojenosti.

Telstar

– Neno Lubich