Hooponopono nije uvijek bio ovako jednostavan.
Do nedavno hopsanje se sastojalo u tomu da ste cijeli dan trebali ponavljati jednu podužu molitvu… To baš i nije bilo najjednostavnije, a ni lako. Današnje hopsanje je kud i kamo jednostavnije, međutim problemi oko učestalog hopsanja su prisutni kako onda tako i sada – posebno ako ste na samom početku i dio vas je oduševljen sa HO, a dio vas je u panici zbog novonastale ‘zbrke’ koju HO unesi u vaš unutrašnjo – vanjski svijet.
Naime, umu se jako sviđa HO sam po sebi jedino što ga baš i ne voli prakticirati. E a bez prakse nema ni rezultata. I što sad?
Nekoliko puta sam naletjela na jednu malu knjižicu koja se onda bestragom zagubila da bi je neki dan opet dobila na poklon. Shvatila sam to kao znak da nešto iz te knjižice prenesem tu vama jer tema je itekako bliska HO.

Priča je to o hodočasniku koji je svjestan važnosti svakodnevne molitve, ali nikako ne pronalazi način kako bi ustrajao u namjeri da konstantno moli. Sudbina ga dovodi do mudraca, starca koji ga vodi korak po korak… sve dok hodočasnik ne uspijeva usvojiti stalnu i konstantnu naviku ponavljanja molitve. Mogli bi smo reći da je ista stvar i s hopsanjem – tim više što je hopsanje nekada bilo konstantno izgovaranje molitve.

Pa evo malo iz te knjige:
“Tjedan dana pomno sam se vježbao u svojoj samoći u vrtu u neprestano molitvi, upravo kako me je starac uputio. Na početku je išlo donekle dobro. Zatim sam počeo osjećati da mi je teško, pa neku lijenost i dosadu. Znao me obuzimati i san. Upravo me zaokupilo mnoštvo raznih misli. Tužan sam pošao do starca i izložio mu svoje stanje. A on me primio ljubazno i počeo ovako govoriti:
– To je, dragi brate, rat svijeta tame protiv tebe. Njemu nije ništa tako strašno kao usrdna molitva, i zbog toga nastoj svakako da ti ne smeta i da te ne odvrati od upoznavanja molitve. Osim toga, i sam napasnik ne radi drukčije doli po volji i dopuštenju Božjem onoliko koliko je to za nas potrebno (o ovome je Mabel govorila na seminaru). Vidi se da ti je još potrebno iskušenje u poniznosti. Zbog toga je prerano da se neumjesnom revnošću prelazi prema višem djelovanju srca da se ne upadne u duhovno koristoljublje.”
Dalje starac na jednom mjestu govori : “Provedeš li neko vrijeme u tome (misleći na ponavljanje molitve), otvorit će ti se i predio srca, bez ikakve sumnje. To je spoznaja iz iskustva.”

A sad, evo što je starac savjetova hodočasniku na koji način da ustraje u konstantnoj molitvi. Naravno, važno je da svatko od nas pronađe neki svoj vlastiti sistem hopsanja, ali ako vam se HO jako sviđa a istovremeno vam je teško hopsati ovo može možda malo pomoći.
Jednako kao i kod hopsanja starac savjetuje da se hopsa što češće i to u svim prilikama i ne prilikama – “To je prirodna stvar koja nastaje od čestog vježbanja i podviga, slično kao i stroj kojem pokrenu glavni kotač, a poslije radi sam.”
Princip kojim se koristio starac da bi hodočasnika pripremi na konstantno ponavljanje molitve sastojao se u tomu da mu je rekao da prvi tjedan ponavlja molitvu 3000 puta. To vam je kao da konstantno hopsate jedno sat vremena i tako cijeli tjedan. Slijedeći tjedan mu je rekao da ponavljanje udvostruči i da sad obavezno ponovi molitvu barem 6000 puta…to bi bilo oko 2 sata čistog hopsanja. Naredni tjedan je rekao da bi sad trebao ponavljati 12000 puta – to je 4 sata čistog hopsanja. Nakon što je hodočasnik se vratio 4 tjedan kod starca po daljnje upute ovaj mu je savjetovao da od sad pa na dalje ponavlja molitvu koliko god hoće, što je više moguće.

Ako vam je teško hopsati ili ste u krizi možete primjeniti ovu jednostavnu i učinkovitu metodu ‘ufuravanja’ u konstantno hopsanje.
Srećom pa uz hopsanje imamo i brdo alata – neki od njih hopsaju za nas 0-24h.
Potrebno je samo malo strpljenja i puno ljubavi prema sebi.
Jednom kad hopsanje postane sastavni dio naše života mi smo u neprestanom kontaktu sa Izvorom, kao što je starac na jednom mjestu rekao hodočasniku:

” Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati.”

– Dani Ella

Dragi hopsići,
jučer je održan još jedan seminar HO u Zagrebu, drugi po redu. Nakon prvog seminara koji je bio prošle godine napisala hrpu tekstova (kao moji vlastiti osvrti na seminar). Ove godine to neću raditi. Za to postoji više razloga, a jedan je i taj što svatko od nas ima svoj vlastiti put i njime će najuspješnije putovati ako je fokus na onome što se dešava u ‘meni’ – znači ‘unutra’, a ne na ‘van’. Iz nekog razloga prošli seminar mi je ostao u tako dobrom sjećaju da sam ga gotovo mogla cijelog prepričati i nekoliko mjeseci nakon njegovog završetka i to u detalje. I ovaj sam odlično zapamtila, bez nekakvog velikog truda…

Međutim, ono što želim reći je: da je sam sadržaj seminara u stvari manje važan, ono što je bitno, je da ako ste došli na seminar – da vas tamo čekaju informacije koje su baš za vas. Znači, nije moguće da ponavljate seminar i dosađujete se jer ste većinu stvari već čuli ili o toj tematici znate gotovo sve. Tako da ono što sam ja doživjela na seminaru tiče se isključivo mene i nema potrebe da to dijelim s drugima (uostalom: “Nema nikoga tamo vani”).

E sad kad smo to riješili  evo jedan zgodan podatak sa seminara koji bi svakako trebalo uzeti u obzir i koji je uostalom odličan poticaj za hopsanje…
Mabel je spomenula kako svaka emocija koja se pojavi u nama ima u stvari rok trajanja i on iznosi 90 sekundi. Ako u tih 90 sekundi intenzivno hopsate ta emocija će prirodno otići iz vašeg tijela. Znači treba izdržati 90 sekundi – to su riječi od Mabel. Naravno, to ne znači da nakon tih 90 sekundi prestajete s hopsanjem, hopsate i dalje, ali je jako važno da kad već osjećate unutar sebe: bijes, ljutnju, nepravdu i sl. prije negoli reagirate i na primjer opalite nekome šamarčinu intenzivno hopsate 90 sekundi. Nekada će biti situacije gdje ćete odmah morati reagirati i to je normalno.. .ovo se odnosi na svakodnevne životne ‘prepreke’ s kojima se stalno susrećemo – doma, na radnom mjestu, u prometu, u trgovini i sl.

Poanta je da većina životnih situacija nisu tu da bi mi reagirali nego da bi ‘otpustili’. I zato kad vam slijedeći put netko digne tlak krenite odmah s hopsanjem i štopajte si 90 sekundi prije negoli krenete svoj bijes iskaljivati na dotičnu osobu.

– Dani Ella
    

“Danas ujutro sam popila kavu s dragom prijateljicom. Dok smo sjedile na terasi omiljenog kafića razgovarale smo o svemu i svačemu i uživale u prekrasnom sunčanom jutru. Ona se nedavno vratila sa jednog dužeg putovanja pa mi je prepričavala utiske sa tog putovanja. Ja sam joj pričala o HO i o HO seminaru, Mabelinom gostovanju kod Mišaka. Nakon skoro 2 sata rastale smo se u dobrom raspoloženju. Ja sam se vratila doma, a ona se uputila dalje u grad nešto obaviti. Dogovorile smo se da se vidimo sl. srijedu opet u isto vrijeme i na istom mjestu.”

Lijepo, zar ne?  Eee jedino što se to ustvari i nije dogodilo. Nema prijateljice, ni kave ni razgovora… jedino sunčani dan je tu i ja. Kako riječi i njihovo korištenje imaju veliku težinu u našim životima? Mogla sam napisati sad bilo koju pričicu: veselu, tužnu, tragičnu,… ona bi se odmah pretvorila u stvarnost. Što je ustvari STVARNOST? Jesu li riječi poredane u smislenu rečenicu stvarnost? NISU – pa čak ni onda kada vrlo precizno i zorno opisuju neki događaj. “Najgore što vam se može desiti je da razmišljate” – kaže otprilike Mabel, i dodaje: “to je najgora opcija”. Kad razmišljamo mi razgovaramo s ‘monitorom’: kako je ovo grozno, zašto baš ja?, što dalje?, ne vidim rješenje, što se dešava?, kuda ovo vodi, osjećam da ovdje nešto ne štima, ne mogu više ovo podnijeti, gdje je rješenje?, do kad će ovo trajati?, itd…

S monitorom se ne može razgovarati. S Programima se ne može razgovarati – njih jedino možemo brisati. Na programe se ‘kačimo’ svakodnevno iako su oni potpuno nestvarni kao i moja kratka pričica na početku ovog teksta. Neovisno o sadržaju (veselom ili tragičnom) programi NE POSTOJE, oni su surogati u koje da ne vjerujemo ne bi bili tu.

Je li baš sve ISTINA i STVARNOST? NIJE!!! Kad hopsamo brišemo programe, uviđamo njihovu prisutnost, raskidamo duboku povezanost i našu vezanost za programe, oslobađamo se svega onoga što nema nikakve veze sa nama SAMIMA.

I zato ne štedite se u hopsanju. Nađite svoj vlastiti ritam i način hopsanja. Odaberite alate koji vam odgovaraju i krenite na ‘putovanje’ prema Vlastitosti jer predugo smo čekali da se susretnemo sa SOBOM.   

– Dani Ella

Pigmalionov efekt u psihologiji je proces kada se ljudi počnu ponašati u skladu sa onim što očekuje okolina od njih. To je neki uobičajeni tok , osim ako ne osvijestimo i osvijetlimo cijelu stvar.

Ovo je još jedan argument zašto hooponopono rješava probleme. Objasnit ću:
Obrasce, koje svjesno ili nesvjesno kreiramo u nevidljivom polju, stvaramo na osnovu naših dominantnih misli i osjećaja. Ako te naše misli i osjećaje prepuštamo stihiji, onda će obrasci okoline itekako zadominirati nama, što znači da ćemo biti pijuni u nečijoj kreaciji…

Zato ako istinski želimo biti slobodni, nije potrebno reagirati ako nas netko uvrijedi, ili da ne bi ispali glupi, nestručni, naivni, ili reagirati jer želimo biti u pravu…jer to sve skupa nema nikakve svrhe u rješavanju problema..
Naime, potrebno je osnažiti svoje unutarnje slike, misli i osjećaje do te mjere da se tuđi nevidljivi negativni obrasci jednostavno rastapaju pod snagom i životnošću naših pozitivnih obrazaca. A iz njih onda izlazi najljepša, najprirodnija, najradosnija i najbolja moguća kreacija za sve one koji su njome dotaknuti.

Najlakši način za ostati u jednostavnoj ljubavnoj ljepoti postojanja je šaptanje svakim udahom: Volim te, volim sve i hvala na svemu što je trenutno tu u mom životu.

Dena Žuvan

Jedan nedavni komentar na fb (mali i gotovo neprimjetan) doveo me je do važnog uvida, koji sam od tada potvrdila više puta. Naime ljudi koji su nama učinili djetinjstvo (ili neki drugi period života) teškim ili ga obilježili na neki drugi negativan način, nekim drugim ljudima mogli su biti svjetiljka u najmračnijem tunelu, odnosno za njih su bili ruka spasa. Događa se i obrnuto, naravno. Netko tko je za mene bio najzanimljiviji i najsvjetliji muški lik u djetinjstvu, svojoj kćerki je ostao u nekim ružnim sjećanjima.Primjeri nisu važni, suviše su osobni, ali ima ih bezbroj u životima svih nas.

Što nam to govori? Mnogo toga. Između ostalog, da je naše viđenje neke osobe neraskidivo povezano s osobnim iskustvima koja imamo s tom osobom, dakle potpuno smo pristrani i subjektivni kada kažemo da je neko,, bezobziran,,,, sebičan,,,, lijen, ili bilo što drugo . Pri tom su ta iskustva nešto što smo mi sami (na razini duše) odabrali za sebe, kako bismo savladali određene lekcije i stekli neke spoznaje, a osoba koja nam na fizičkom planu omogućuje da ih steknemo na to se odlučila iz ljubavi, a ne iz želje za osvetom. Naravno, dok smo ovdje, teško nam je da to uvidimo i shvatimo, ali ovakav način razmišljanja može nam pomoći da se ne zaglavimo u osjećajima mržnje i prezira prema drugima. Vrlo često se radi o najbližim ljudima, roditeljima ili djeci što ovaj zadatak (prihvaćanja) čini još značajnijim, ali i težim. Mnogi od nas se, naime, u svojim pedesetim godinama drže slike koju su o svojim roditeljima formirali u ranom djetinjstvu i nikada ne uspijevaju ih sagledaju kao ljude sa svojim nedostacima i vrlinama, niti kao duše koje su također imale svoja zaduženja i iskušenja.

Sve to su naravno programi, čijim čišćenjem se oslobađamo ne samo mi, već i naši roditelji. Pri tom je vrlo značajno da uvidimo da ne znamo baš ništa ni o iskustvima koja smo sami za sebe odabrali, a naročito ne o iskustvima koja su odabrali drugi ljudi, ali i da smo bez obzira na to spremni nekoga definiramo kao,, lošu majku ,, ili,, lošeg oca,, zalepivši im tu etiketu zauvijek. Čini mi se da je puno bolje za nas same da se pomirimo sa svojim iskustvima kakva god da su bila i kakva god jesu sada, da ih prihvatimo i također shvatimo da su u pitanju programi, te da je savršeno beskorisno ih vučemo sa sobom. Dovoljno je da im kažemo,, hvala ti,, i,, volim te,, (beskrajno mnogo puta) i ostavimo ih u prošlosti, odnosno da ih predamo Bogu, jer ona su imala svoju ulogu u nekom trenutku našeg života i više je nemaju , osim ako ih mi ne izvadimo iz vreće svaki put kad poželimo da opravdamo neki svoj postupak u sadašnjosti.

Kada prihvatimo činjenicu da ne znamo mnogo o svojim izborima, bit će nam mnogo lakše prestanemo osuđujemo druge i dopustimo im slobodu da biraju, pa makar to bilo i pogrešno, po našem mišljenju. To osuđivanje i okrivljavanje drugih je vrlo jak program koje čovječanstvo dijeli, možda je jedan od koraka koji vode ka brisanju ovog programa, razumijevanje da nema drugih, da je sve jedna svijest i da smo mi istovremeno ta svijest i njen djelić.

Suzana V.

Drugi i ja, ja i drugi.

via Drugi i ja, ja i drugi.

 Ako kročiš nogom u sobu u kojoj nitko nije bio godinama, možda jednom ili dvaput od kada se kuća izgradila, zateći ćeš priličnu količinu prašine, zar ne? Usprkos užasu i odbojnosti ići ćeš čistiti. Kako ćeš ići čistiti? Pa prvo agresivno! Pa ćeš navaliti na mjesta gdje ima najviše prašine, zato jer ne želiš da ti se ta prašina razbacuje okolo po sobi! Dakle, čistiš jako zaprljana mjesta i onda ćeš ugledati da u sobi postoji i nekakav tepih. Lijepo će se nazrijeti šare, vezovi, poneka boja. Osmijeh se sada pojavljuje na tvom licu – cijeli posao dobiva smisao, biva preplavljen spoznajnim rezultatom – konkretnim oblicima kojih prije nije bilo.

Kako dakle, sada ideš čistiti? Promijeniti ćeš strategiju, pa ćeš ići suptilnije djelovati na prašinu, promijeniti ćeš alate, možda finiju metlu, sredstva za čišćenje neće biti ista, jer imaš uvid u u neke dijelove koji su se ukazali! Trebaju ti ona što ne oštećuju materijal tepiha, što ne skidaju boju, što su ugodna za prostor i za udisanje…Dakle, kako se tepih/soba razotkriva, tako mijenjaš načine čišćenja!
Jasno je da je soba tvoja Nutrina, Sebstvo; Kuća tvoje tijelo, a čišćenje Ho’oponopono! A tepih? Tepih je tvoja osobna povijest, tvoj Put, sve je u njemu zapisano i on te sada najviše zanima! (Hvala Anita Moorjani  ).

Ma koliko se Ho’oponopono činio kao univerzalna praksa, ona je jaaaako individualna! Možda se ova takozvana jednostavnost nabacuje svima nama kao nešto zajedničko, pa nas zbunjuje i ostanemo slijepljeni na toj jednoj točci “jednostavnog”? Čudimo se kako se ne možemo pomaći, što nije u redu, a do maloprije je čuda radilo?

Zanimljivo je primijetiti kako se jaka prljavština lakše čisti, jer samo navališ kao sivonja na tu gomilu, pa ne možeš pogriješiti zar ne? Samo vitlaš metlom gdjegod, a prašina se čisti! Problem nastaje kada treba biti strateg, suptilan, smiren i strpljiv – tada silovanje ne rezonira, čini se stranim, alienskim, ne paše i to tumačimo kao otpor!

Praksa u kojoj razotkrivamo Sebe je jako slojevita i stoga strogo individualna, jer kada kažeš “Volim te”, posvećuješ pažnju Sebi, svojoj Božanskoj prirodi, onome što Zna tko si!
“Volim te” kaže: Posveti se Sebi, osluškuj što ti Ja kaže! Prilagođavanje čišćenja tom znanju što ga Ja iskazuje je level broj 2 u toj slojevitosti (to ti je recimo način kojim počinješ osvježavati sada taj tepih, kada ti se sve više razotkriva u svojoj divoti, istraživanje njegove prirode i slojeva)! Sada više nisi slijepac što baulja u kaosu nereda iluzija i obmana, nego imaš “pregled” Sebe, uvid u svoju ljepotu i snagu. Prepusti se tome, ono će te voditi kako ćeš dalje čistiti. Ovdje nastupa individualnost, upoznavanje sa sobom – Sebom i to ti je najveća moguća snaga koju možeš crpiti, beskrajan Izvor. Samo dozvoli Sebi da ti priča, daje rješenja, savjete, da komunicira sa tobom i odmah će ti biti jasno da nikada nije bilo stanke, otpora, stagnacije, nego samo nešto drugo preuzima tvoje čišćenje, prakticiranja Ho’oponopona!

Volim te ❤ 

– Neno Lubich

Svemir je beskonačan, širi se u svim smjerovima beskonačno. Svemir kao takav nije mjesto, jer mjesto je ono što je locirano – ono što je smješteno, smješteno u odnosu na nešto. Svemir kao temelj svega ne može se locirati, odrediti, smjestiti u odnosu na nešto… On nema granica, pa se ne može dovesti u odnos s nečime izvan njega samoga. On naprosto jest – jednostavno postoji. Nigdje ne postoji prostor sam po sebi. Gdje nema prostora nema ni vremena, a gdje nema ni vremena, nema niti TIJELA – jer prostor i vrijeme ‘nastaju’ kretanjem tijela. Sve je Jedno.

Kad postoji Misao onda postoji ‘kretanje’. Kretanje jednog prema drugom. Kretanje je moguće jedino ako postoji odnos – odnos jednog prema drugom. Kretanje je uvijek potaknuto Ljubavlju – to mu je temeljni Izvor. Kretanje je ustvari Ljubav prema pokretu. A pokret predstavlja mijenu – misao i tijela kreću se u određenom ritmu, izmjenjuje se jedna misao drugom. Njih ne povezuje sadržaj već Ljubav – ljubav prema pokretu samom.

Hopsanje je kretanje… znači hopsanje je Ljubav u pokretu. Mjesta ne postoje, postoje samo stanja koja se izmjenjuju – ona su jedino stvarna. Kad ponavljam Volim te ukidam misao kao mjesto koje ionako ne postoji i stižem do Volim te koji također kao mjesto ne postoji. Postoji samo odnos između te dvije misli, dakle Ljubav.

Nema udaljenosti – ona ne postoji. Nema ni mjesta – ni mjesto ne postoji.
Postoji samo osjećaj kretanja i Ljubav kao njen Izvor.
Nema nikoga tamo vani…   

– Dani Ella

Ako hopsate već jedno duže vrijeme onda znate da hopsanjem niste prestali postojati – i dalje mislite, imate svoj stil odijevanja, znate što vam se sviđa, a što ne… hoću reći niste izgubili Sebe, upravo suprotno – kao da ste si sada bliže nego ikada prije.

Možda nije loše zauzeti jednu malo drugačiju hopsi poziciju, ležerniju u kojoj hopsanje nije samo čišćenje nakupljenog smeća nego čarobni napitak koji nam pomaže da dobijemo baš ono što nam treba i da se riješimo svega onoga suvišnog, onoga što nam smeta, o što se svakodnevno spotičemo.

“Ja sam tu samo da bih čistio” riječi su dr. Lena koje se mogu doživjeti na dva potpuno različita načina; jedan je manje ugodan jer implicira na to da smo zabrljali i sad za to plaćamo konstantnim čišćenjem (hopsanjem). Drugi način pretpostavlja da HO možemo doživljavati kao POKLON kojim se darivamo svakodnevno u OGROMNIIIIIIM količinama.

Volim te, volim te, volim te… ma Obožavam te… Volim te, Volim te, Volim te… Hvala ti Ljubavi što si tu sa mnom u svakom trenutku, Volim te, Volim te, Volim te… Sve velike Ljubavi potiču od temeljne Ljubavi – Ljubavi prema Sebi. Sve je stvoreno samo radi toga da bi se Ljubav davala i primala. Kad hopsamo taj krug je zatvoren.

Pustimo na trenutak ‘čišćenje’, ‘drljanje’ i ‘rifljanje’ – iako se i to dešava kad hopsamo,(takav stav može nas brzo umoriti); ako sebi dajemo Ljubav, ako se hranimo Ljubavlju na način koji nam odgovara i u kojem uživamo, onda nam hopsanja neće biti nikad dosta, prije da ćemo htjeti još i još i još…

-Dani Ella

Treba preuzeti odgovornost, kaže Ho.
Ali Ho nas ustvari lišava svake vrste odgovornosti. Ozbiljno mislim. S Ho sve je pojednostavljeno do krajnih granica. Mi ništa ne znamo pa prema tomu ni ne možemo biti odgovorni za ništa. To je ogromno olakšanje. Netko bi rekao da će konstantno ponavljanje jedne te iste izjave rezultirati određenom ‘tupošću’ – međutim sve se dešava samo ne to. Programi su ‘tupost’. Oni su ti koji su jalovi, problematični sami po sebi. Naša odgovornost se sastoji jedino u tomu da uočimo taj paradoks, jer je onda vrlo lako pustiti sve ono za što smo se grčevito ‘držali’.
-Ništa mi ne treba od svega onoga što mislim da jesam i da je moje… jer to u stvari niti nisam ja i ono što mi pripada.
Hopsanjem iskoračujem iz besmislene vrtnje programa. Ne želim ih više konzumirati ni u kom obliku, gotovo da mi se gade. S Hvala i Volim te ‘stružem’ ih sa sebe. Kako programi ‘otpadaju’ tako sve više i više upoznajem svoju vlastitost. Čudim joj se manje nego onoj lažnoj – dizajniranoj programima.
Hopsanjem se ‘raspadamo’ doslovno. Sa nas samih otpadaju gromade svega onoga što nam predstavlja teret i što nam ustvari ne pripada.
Kad hopsamo skačemo u nepoznato, a padamo u novo i poznato. To novo je poznato jer cijelim svojim bićem prijanjamo uz to… Veselje je veliko – kako i ne bi bilo kad smo napokon doma – u svom vlastitom Sebstvu. 

– Dani Ella   

Najteži, a najvažniji dio u Ho’oponoponu za prihvatiti i razumjeti je onaj koji govori: vi ne hopsate za druge, ne liječite druge, ne pomažete drugima, ne čistite za druge, pa čak ni za sebe, nego samo sebe. Moram u ovom slučaju izbaciti ono “za” i ostaviti sebe, jer “za” usmjerava, ograničava, a “sebe” je beskrajan, neograničen prostor.

Pa ćemo reći mi hopsamo samo sebi.

Zašto je to tako teško prihvatiti da “nema nikoga vani”? Zašto je difoltna reakcija mijenjati druge, skakati pred njih sa svojim “znanjem”, bacati im se u lice?
U ovom dole videu se to lijepo objašnjava na svoj način, pa možete pogledati, no dati ću i svoj pogled na taj “problem”.

Ako stalno trebamo ponavljati da ne hopsamo za druge, nego samo sebi, to zapravo znači da postoje dva: Prvi – koji Promatra, koji je “sebe” i Drugi – koji reagira, želi mijenjati, utjecati, želi grčevito hopsati: “ja hopsam”, kaže, to mu je primarna reakcija, program. Znači, zovemo ih Prvi i Drugi.
Zamislimo jedan krug – to smo “mi”. Sada, zamislimo da je unutrašnjost kruga Promatrač, Sebstvo ili Nutrina, ima dosta imena za to – mi ćemo mu dati još jedno – Prvi, a oko njega je energetski omotač, obod kruga. Ovaj Drugi, što reagira, što želi mijenjati druge na silu nalazi se na obodu kruga. On je otpor, barijera, ima ga svugdje po obodu, vrckav je, gotovo neuhvatljiv, zna sve, stalno mijenja pojavnost, vrlo je nemiran. Promatrač, osim što je uronjen u svjesnost cijelog dijela unutar kruga, promatra ovog Drugog i to je ono što mi nazivamo iskustvom, odnosno, interpretiramo kao iskustvo. Dakle, to gledanje, promatranje cijelog tog spektakla kojeg čini Drugi je iskustvo ovoga Prvog – Promatrača.

Problem je ondje gdje otpor, kako je to lijepo prikazano u videu. Dakle, Drugi je toliko dominantan u cijeloj toj perspektivi sa svojim otporom, da je obod kruga zastrašujuće čvrst! Naše vjerovanje da je obod sve što je i nema ništa više od toga, duboko je utkano u energetsku barijeru što omeđuje našu stvarnost, čini je krutom, teško promjenjivom, vrlo tvrdoglavom.

Tko dakle ovdje hopsa? Tko govori Volim te, Hvala ti? Ako hopsa Drugi, a to je najčešće slučaj, onda smo u problemu, odnosno u otporu prema transformaciji iz tog krutog stanja u fluidnost, promjenu. Ono što se dogodilo je da je žudnja za iskustvom postala sama po sebi svrhom i iz nje je nestao trag za Oslobođenjem, zaboravljen. Da bismo se mogli pomaknuti iz te sljepljenosti, potrebno je dati priliku Promatraču – Prvom da hopsa!

Ako zastanemo, udahnemo par puta duboko, zaustavimo svijet i kažemo: “Dopuštam Miru da hopsa, dozvoljavam Nutrini da kaže Volim te, prepuštam Ljubavi da kaže Hvala ti”, mi ćemo tada preuzeti odgovornost i donijeti odluku da se želimo promijeniti. Tako ćemo omogućiti Prvom da se izvuče iz zatočenosti iskustva, izmakne za trenutak pogled od Drugog i na taj način uoči sadržaj unutar kruga – Sebe, svoju Ljubavnost, savršenstvo i Božansku prirodu. Dati ćemo priliku Prvom da se prisjeti što Mu je činiti i zašto je došao tu.

Zato se kaže da čistimo sebe.

Kada Prvi počne hopsati, svako Njegovo Volim te, Hvala ti snažan je Božanski val prema obodu kruga, prema otporu, energetskoj zatočenosti. Na taj način mijenja se vibracija oboda, zajedno sa Drugim koji mijenja stanje svijesti prema svojoj iskonskoj prirodi izNutra.
Uslijed spoznajnog vala da je Ljubav, koji sada nadire iz Njegove srži, obod kruga se počinje rasipati jer otpor neće imati energiju kojom bi se održavao. Drugi, preplavljen ovom transformacijom da je zapravo čista bezuvjetna Ljubav, bio je to cijelo vrijeme – oduvijek, odustaje od uvjerenja da je nemoćan i slab! Žudi se stopiti sa Prvim, nestati u procesu vraćanja k svom Izvoru koji je Jedan jedini. Oduvijek je bio Jedan, no zaveden u zaborav i iluziju od dva.

Krug je nestao.

Sve se kreće iz Središta, iz Nule. Vibracija Volim te, Hvala ti pokreće svijet, mijenja ga na način Ljubavi, način Božanstva, a ne uma – htijenjem, planiranjem i determinizmom. To je sve što možemo i trebamo učiniti – otpustiti vjerovanje da smo mi ti koji ćemo promijeniti druge, izliječiti druge – to čini vibracija iz nas na način vibracije, neshvatljive umu. Ljubav zna svoj put, ona ima u sebi kod koji čini promjenu svijeta oko nas kroz nas, ide točno ondje gdje je potrebno! Mi se nemamo što misliti oko toga, niti bi nas to trebalo zanimati.
Na nama je da osvijestimo onog Prvog, našeg pravog Ja i preuzmemo odgovornost za ovog Drugog da propusti kroz sebe Ljubav i prestane postojati kao otpor.

Volim te, Hvala ti.

– Neno Lubich