“…u tom novom svijetu koji me je okruživao ništa nije bilo zasebno, sve je bilo povezano jedno s drugim ili sa mnom osobno. Sve stvari bile su međusobno povezane, ali ne slučajno, nego neshvatljivim lancima uzroka i posljedica. Sve stvari bile su međusobno ovisne i sve su živjele jedna u drugoj. Osim toga, u tom svijetu ništa nije bilo mrtvo, beživotno, nije bilo ničega što ne misli i ne osjeća, ništa nesvjesnog. Sve je bilo živo i svjesno sebe.”

Tako to izgleda na finijim razinama svjesnosti zbilje. Na ovoj gruboj, materijalnoj – sve izgleda znatno drugačije, zar ne?
Govorimo o istoj zbilji cijelo vrijeme. Drvo postoji i u jednoj i u drugoj. I ja postojim i u jednoj i u drugoj. I čaša također, pa opet doživljaju su potpuno drugačiji.
Na grubljoj razini čaša koju držim u ruci je uporabni predmet određenog oblika – koji tu i tamo držim u ruci. Sastavljen je od stakla, određene kupovne vrijednosti, možda je draga uspomena s nekog putovanja ili poklon od prijatelja… Mogućnosti vezane samo uz jednu čašu su nebrojene… Što je sa svim ostalim?
Što god napisala o jednoj čaši ustvari ništa nisam rekla o njoj. U njenom postojanju su uključeni svi postupci pijenja – oduvijek. Čitava povijest nastanka stakla, kompletna energija svih koji su u tom više stoljetnom procesu sudjelovali. Kad držim čašu u ruci držim čitavu jednu povijest uzroka i posljedica i postajem živi sudionik te iste povijesti.

Na gruboj materijalnoj razini, osim varijacija navedenog, ne vidim baš neku povezanost odnosno vezu između mene i jedne obične čaše. Sa susjedom sam povezana po mjestu stanovanja, sa rođacima po obiteljskoj liniji…
Sa svime sam povezana, u konačnici svi živimo u istom svemiru, ali nema tog doživljaja da smo svi Jedno.
Dakle, mogu ponavljati kao papagaj: Svi smo jedno… i najvjerojatnije se ponašati kao da nismo.

Postoji određeni sistem po kojem čitamo zbilju ili je barem pokušavamo razumjeti. Na osnovu njega stvaramo vlastite slike stvarnosti. U nama konstantno odjekuje tisuće glasova čije podrijetlo ne znamo, a koje nazivamo vlastitom sviješću. Ta unutrašnje-vanjska buka je toliko intenzivna i jaka da dominira – potiskuje sve ono što je također prisutno, a pripada jasnijem poimanju zbilje.
Kad bi smo mogli doživjeti, osjetiti, vidjeti iz tih finijih stanja svijesti način na koji sve funkcionira onda ne bismo imali problema nego kompletan uvid. Međutim, ne vidimo i ne znamo i nismo u toj savršenoj poziciji… Ali ima netko tko jest. S Njim uspostavljamo komunikaciju s Hvala i Volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jesmo li mogli drugačije?, Što bi bilo da smo, da je?, Hoću li moći?, Što ako ?
Vječna pitanja vlastitog nam uma?

Vratimo se u bilo koji moment u našoj svakodnevnici, u našem životu. Iskreno postavimo sebi pitanje „Jesam li mogla/mogao drugačije u tom momentu ?“, s osnove tog trenutačnog osjećaja, emocija, „programa“.
Teoretski da, mogli smo drugačije, bezbrojne su mogućnosti, ali jesam li Ja u tom momentu mogla/mogao drugačije? Ne, jer da jesam, Bih!
Razmišljanja i sagledavanje stvari, reakcija prije ili poslije, uvjerenje da smo trebali drugačije, da je netko drugi trebao drugačije, da je trebalo, moglo biti drugačije, nije moment reakcije, situacije.
Čemu onda okrivljavanje sebe, drugih, situacija, ima li smisla? Ne!

Jesu li onda ova pitanja postavljana iz pozicije straha, sumnje, okrivljavanja, ljutnje: Jesmo li smo mogli drugačije ?, Što bi bilo da smo, da je?, Hoću li moći?, Što ako ?… Imaju ikakvog smisla i svrhu? Nemaju!
Hvala ti i volim te… za svaki moment, za svaki udisaj, izdisaj, za svako pitanje i sumnju.

♥

– Vanja Štrmelj

Jedna od plaža na koju idemo nalazi se u jednoj maloj uvali. Lijepa je to plaža prekrivena bijelim kamenčićima. Uz plažu je i jedan minijaturni restoran koji se svojom arhitekturom dobro uklopio u cijeli okoliš. Do plaže se dolazi pješke kroz malenu šumicu. Put je širok može proći i auto ako treba, ali ih uglavnom nema. Uz šljunčani dio plaže jedan dio je betoniran baš uz sami put kojim se do plaže dolazi. Na to betoniranom platou djeca se igraju, ima ručnika na kojima ljudi leže, ležaljki na kojima djeca spavaju i sl. Mi se obično smjestimo na sredini ovog šljunčanog djela što bliže moru. U svakom slučaju ova plaža je idealno mjesto za obitelji sa djecom. Mirno je, nema – rekli bismo – nikakvih opasnosti… jednom riječju, baš idilično.

Ležim jučer na toj maloj plaži, hopsam i zapažam svoju prisutnost u tom zračnom pojasu između zemlje i tog prekrasnog plavog neba. Gdje počinjem, a gdje završavam? Što uopće čistim? (ne čistim ja…)
U polusnu između dva Volim te kotrljaju se misli. Slike eha Volim te kako odzvanja mojim vlastitim svemirom. Gledam ljude oko sebe. Ne poznam nikoga. Veže li nas išta osim ovog mjesta, zraka i sunca? Do kuda ustvari seže naša povezanost?
Kad zatvorim oči lako je – sve je u meni. Kad otvorim oči nisam baš sigurna da je sve što vidim u meni…

Volim te, volim te, volim te… i okrećem glavu na lijevo jer svi gledaju na lijevo. Slika zastrašujuća: auto visi na rubu onog betoniranog platoa gdje se igraju djeca – sklizno je s puta i jedan kotač je završio na ležaljci na kojoj je spavala desetomjesečna beba. Žena grabi dijete koje vrišti, auto visi, a ja automatski hopsam na glas… Volim te, volim te – između dva volim te nema mjesta ni za jedan udah. Ne dišem.

Beba je dobro – samo se uplašila. Auto koji je bio ovdje (valjda kao dostavljač nečega za restoran) podiglo je nekoliko ljudi s plaže… Hvala, hvala, hvala… u beskonačnost.

Što čistim?
Ne znam.
Ali, ako je moje čišćenje (možda) pripomoglo da se ne desi tragedija na plaži onda me od sad pa na dalje uopće ne zanima što čistim. Niti jedan “moj problem” nema prioritet nad nečijim životom. Gdje počinjem, a gdje završavam? Postoji li i jedan problem koji nije moj?
Volim te, volim te, volim te… u nedogled ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Jednom je k nama na čuvanje došla jedna mlada dama od 4 godine i na moj upit što će popiti odgovorila mi je: ” Čaj od mente. ”
“Draga, nemam čaj od mente, jel može nešto drugo?”
“Ne. Ja pijem samo čaj od mente i ništa drugo”, odgovara ona.
“Pa mora postojati još nešto što piješ… nemaju baš svi čaj od mente uvijek doma.”
“Ako nemaš, onda ništa – ja pijem samo mentu”, smireno će moja sugovornica.
“Dobro, ako se predomisliš, imam nekoliko čajeva, sokova, vode…”
“Čudno je da nemaš mentu…”, komentira moja mala sugovornica odlazeći iz kuhinje.

Otvaram policu na kojoj su smješteni svi čajevi koje imam. Pregledavam, tražim nešto ‘slično’ menti i… pronalazim mentu!!!
Sva uzbuđena dolazim do mlade dame s vrećicom mente u ruci te joj ushićeno saopćavam: “Evo mente, našla sam je!”
“Vidiš da imaš mentu, hoćeš mi sad skuhati čaj?” smireno će moja sugovornica.

Neobično je kad djeca ovako reagiraju – ima mente, nema mente – potpuno im je svejedno. Možda je ova mlada dama reagirala ovako cool samo zato jer nije bila trenutno žedna ili zato jer je ‘znala’ da je njena menta čeka.

Koliko puta sam se uzrujavala unaprijed, brinući se hoću li u određenom trenutku imati sve ono što mi je potrebno. I koliko sam samo vremena izgubila u tom jalovom poslu… umjesto da sam uživala u svemu onome što mi pruža sadašnji trenutak.
Ako nema čaja od mente, nema veze… pojavit će se – možda prije – možda kasnije, ali uz Volim te – sigurno u pravom trenutku. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

“Daj meni, ja ću ti pomoći”

… riječi su koje djeca često spominju kad su mala. Kako tek upoznaju svijet, sve propituju, sve ih zanima. I žele pomoći… a u stvari radi se o dubokoj ljudskoj potrebi da se osjećamo korisnim i dijelom cjeline.

Što mogu učiniti baš sada?
Živimo u svijetu u kojem će se, ako nismo strpljivi, naći način da strpljivost vježbamo. Stalno nešto treba čekati, pa nam se ponekad čini da se život ustvari jedna velika čekaonica. Ako bismo čekanje nazvali prazninom, a događaje puninom – onda bi zbilja ispalo da je ovaj svijet 98% prazan prostor (možda čak i više).
Pa tako jedan ljudski život može stati na par strana životopisa. Bez obzira koliko bogat životopis imali i bez obzira koliko vam je potrebno strana da sve navedete u jedan životopis u odnosu na jedan cjelokupni život to je praznina, a ne punina.
Dakle, puninu života ne sačinjavaju prebrojivi događaji koji su nam se dogodili u jednom vremenskom razdoblju. Kao što utrku sa preponama ne čine prepone postavljene na samoj stazi…

Što mogu učiniti baš sada? – pitanje je sad.
Dok čekamo: seminar, da nam plate honorar, odlazak na odmor, susret s dragim osobama, početak novog projekta i sl., možemo li nekako kavalitetno ispuniti vrijeme, a da ne ispadne da smo samo u iščekivanju slijedećeg očekivanog događaja.
Nisu samo događaji ono što smo mi definirali kao događaje. Svakog trenutka se nešto važno dešava – svaki trenutak je događaj jednako važan kao onaj predhodni i kao nadolazeći slijedeći.

Možemo hopsati. Za hopsanje je potpuno nebitna “važnost i veličina pojedinih događaja”. ‘Volim te i Hvala’ su svi trenuci isti… i jednako značajni. Iz te pozicije je teško život razdijeliti na puninu i prazninu… prije na Hvala i Volim te – Na Ljubav i Zahvalnost ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

“A zašto je ova teta tako štedljiva na dobroti?”
“Ne znam Gita, stvarno ne znam…”

Jednom sam pročitala u jednoj vrlo inspirativnoj knjizi da se sva divota što nam pripada konstantno slijeva na nas.
Pa je dan primjer da je to isto kao kad podignem ceradu iznad sebe za vrijeme jake kiše – možda neću pokisnuti, ali sva voda koja se skupila iznad mene mora nekuda oteći – obično se cerada udubi kao kanal i sva voda koja je trebala pasti na pokriveno mjesto slije se tim kanalom na jedno drugo mjesto – negdje sa strane.

Stvaram li ja Volim te ili primam Volim te ?… može i jedno i drugo, kako se uzme. Uzet ću ovo drugo na trenutak.
Recimo da se trenutno na mene slijeva maksimalna količina Volim te. Ja ih primim u onolikoj količini koliko želim – pa im svjedočim hopsanjem, a ostatak od maksimalnog broja Volim te se slijevaju negdje sa strane…
Hopsanje možemo promatrati i kao čin primanja, a ne samo davanja.
Možda ‘nemam’ ne zato jer nema, nego samo zato jer sam se zaštitila od primanja (programima).

Moguće je istovremeno i davati i primati – to je možda najljepše od svega. Uživanje je onda dvostruko jer mogu višestruko uživati.
Pa nije li upravo zbog toga – višestrukog uživanja i stvoren ovaj svijet? 😉 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

“Manipuliranje” sa zahvalnošću, da bi se nešto dobilo – nije hooponopono. Poticati, njegovati, forsirati osjećaj zahvalnosti zato jer zahvalnosti “donosi” – nije hooponopono. Zahvalnost nije sredstvo kojim ostvarujemo ciljeve.

Zahvalnost je osjećaj koji neminovno dolazi kada uspijemo otpustiti, kada se s povjerenjem prepustimo onome (Onome) dijelu sebe koji najbolje zna, bez ikakvih očekivanja, sasvim sigurni da je ono što se događa, upravo ono što je najbolje za nas. Tada nas preplavljuje istinski, duboki osjećaj zahvalnosti i za najmanju sitnicu… primjećujemo ljepotu i savršenstvo kojim smo okruženi, postajemo svjesni veličanstvenosti Kreacije… polako postajemo zahvalni i za “prilike za čišćenje”, odnosno probleme, jer shvaćamo, da su tu, samo da bismo mi mogli čistiti i ispravljati.

Prava zahvalnost nema računice.

– Karmen Jerković

Ako jedno duže vrijeme provedem na FB (npr. u HO grupi), nakon nekog vremena uočavam da sam uronjena u jedan zaseban svijet , koji ima svoje aktere, pravila, događaje. Iako su mogućnosti ograničene, taj svijet funkcionira kao jedna cjelina. U tom svijetu vrijeme teče, nešto se događa ili ne događa, ali cijeli prikaz je poprilično uvjerljiv. Pa se tako mogu veseliti, rastužiti, naljutiti, nešto naučiti, vidjeti, čuti, razgovarati …
To je cijeli jedan zaokruženi svijet koji je itekako uvjerljiv u svom postojanju. Dok sam u njemu ja imam svoje mjesto – osjećam se dijelom tog svijeta.

Međutim, kad se odmaknem – kad zaklopim kompjuter – situacija se mijenja. Iako mogu ponijeti dojmove iz virtualnog svijeta u ovaj svijet, ako sam dovoljno dugo odvojena virtualan svijet će u jednom trenutku za mene prestati postojati.
Ne znam je li tako (moguće je da jest) kad napustimo ovaj svijet koji trenutno smatramo svojom jedinom stvarnošću. Moguće je da se desi ista stvar – da smo još neko vrijeme pod dojmom, a onda naša jedina stvarnost postaje je ona u kojoj se trenutno nalazimo.
“Svijet nije mjesto nego stanje”. Ako je svijet stanje, onda je i sve unutar tog svijeta ništa drugo nego određeno stanje. A stanja su promjenjiva. Jesam li ja promjenjiva ili nepromjenjiva? Koji dio mene je vječan, a koji nije? Mogu li se ja razdijeliti na dvije potpuno oprečne opcije i biti i jedna i druga istovremeno? Možda nije pravo pitanje: mogu li?, nego – zašto???

“Učenik reče:
Dragi majstore, reci mi, molim te, zašto moraju ljubav i patnja, prijatelj i neprijatelj, postojati jedno uz drugo. Zar ne bi bilo bolje da nema ničega drugog osim ljubavi?

Majstor reče:
Kad ljubav ne bi u patnji postojala, onda ona ne bi imala ništa što bi mogla da voli. Zato, pak suština njena, koju voli, naime, sirota duša, u patnji i bolu stoji, zato ima razlog da svoju sopstvenu suštinu voli i da je od bola spasi, tako da ponovo bude voljena. Također, ne bi moglo biti shvaćeno što ljubav jest, kada ne bi imala to da želi da voli.”

♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Šta znače riječi Hvala ti i Volim te? Izgovaramo ih često mahinalno, instinktivno, hvala iz kurtoazije. Ali šta su te riječi zaista, šta u stvari kažemo kad ih izgovorimo?

U svom razmišljanju došla sam do zaključka da one znače isto. PRIHVATAM.
Bog od nas uopšte ne traži zahvalnost, niti mu je mi dajemo iz straha i kurtoazije (bar ne mi koji smo upoznati s ho’oponoponom).
Da li vi tražite zahvalnost od svog djeteta? Ako da, onda sve sto činite vezano za njega je iz čistog vašeg egoizma. Ako je ne tražite i ne očekujete, onda ćete je i imati, ali ne u smislu “pamti pa vrati”, nego u smislu da će vas vaše djete prihvatiti takvog kakvi jeste. Kao što i vi njega prihvatate takvog kakav je. Zahvalnost je prihvatanje svega onoga što vidimo, što osjetimo, svega onoga što je u Univerzumu, što postoji, ŠTO JESTE. Ne treba nam nikakvo ispunjenje naših uslova da bi bili zahvalni.

Volim ima isto značenje – prihvatam. Volim ono što jeste jer JESTE. Ne zbog nekog izvanjskog razloga, ne jer neko nesto čini meni ili zbog mene (ako je to razlog i to je onda samoljublje). Ljubav je u meni jer JESTE. I sve je baš onako kako treba da bude u ovom trenutku. Hvala ti.
Hvala ti, volim te – prihvatam.

– Zorica Đukić

“Dora istražuje” je edukativni crtić koji tu i tamo gleda moja kćer. Edukativni je, jer se prateći Doru u njenom istraživanju i njenog prijatelja Čizmu, može naučiti nešto engleskog jezika. Uz to je i interaktivan – Dora na svom putovanju postavlja razna pitanja: Kojim putem krenuti? Vidiš li “dio” koji ne dostaje? Što se tebi najviše svidjelo danas? Hoćeš li pomoći Dori uhvatiti “uže”? (pa se mole djeca da skaču) i sl.

Uglavnom ako čujete ili vidite dijete koje skače, trči i odgovara na razna pitanja ispred TV – velika je vjerojatnost da gleda “Dora istražuje”.
Ako djeca već i moraju nešto gledati na TV, onda je ova vrsta crtića još najprihvatljivija.

Iako smo na odmoru, naša kćer se budi prilično rano (ne uvijek, ali često) i onda zna se desiti da pita smije li potiho gledati npr. Doru. Mi na to pristanemo da bismo mogli “spavati” još malo (spavanja više nema, to je jasno). Jutros je bilo tako.
I kreće crtić. I Dora po običaju postavlja pitanja, a moja kćer odgovara ili ne odgovara uopće. Pa tako na Dorino pitanje: “Što se tebi tu najviše svidjelo?” Gita odgovara: “Ne znam, jer nisam niti gledala taj dio”. Na to će opet Dora: “I meni se to svidjelo!”

Tako funkcioniraju programi… na sve imaju odgovor – čak i onda kad je taj odgovor potpuno nelogičan.
Kad razgovaramo sami sa sobom, to je isto kao kad Gita razgovara s Dorom. Postoji razgovor, ponekad čak i smislen, vrlo rijetko koristan, ali ustvari potpuno nepouzdan. Tko razgovara s kime? Tko pita i tko odgovara? Je li razgovor uopće potreban?

Na pitanje što da napravim u određenoj situaciji… mogu unutar sebe dobiti kilometarski odgovor. To je program. Kad se ne pitam – jer pitanje i odgovor su Jedno, onda je to Inspiracija. Ako sam u Inspiraciji mogu odgovarati na pitanja i to onda nisu programi nego opet Inspiracija. Bitno je osloboditi se svega, otpustiti apsolutno sve pa onda i ako nismo u Nuli barem smo joj posve blizu. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella