Odrasla sam u katoličkoj obitelji koja je svaku nedjelju išla redovito na misu, većinom zato jer ‘se moralo’. Ispovijed… Da, ‘moralo se’, ali da mi je nešto pretjerano značilo, pa i nije. Više mi je značio razgovor s prijateljicom da olakšam dušu. Nikad mi nije posve jasno bilo zašto moram svećeniku govoriti grijehe kad nas taj isti svećenik uči da Bog sve vidi i čuje. Pa zašto onda taj čovjek mora znati sve što sam ja zgriješila, svu moju ‘sramotu’?

Kad sam malo odrasla (i postala ‘buntovna tinejdžerica’) jednostavno sam prekinula tu ‘tradiciju’ odlaska na misu i ispovijed ‘jer se mora’. Ne mora se! Mora se učiti za ispit! Mora se spavati u nedjelju ujutro nakon subotnjeg izlaska! Mora se odmoriti prije povratka na faks! Eto, moji su argumenti s vremenom postali sve ‘jači’. A moj razgovor s Bogom? Sve izravniji!

Dok sam studirala, pomoć ‘od gore’ nešto je bez čega bih teško danas imala diplomu u rukama. Iako Ga nisam vidjela, pa čak ni osjetila (u pravom smislu te riječi), nekako sam se uvijek nadala i vjerovala da je tu, da me čuje i da mi pomaže. Naravno, pomagala sam i sama sebi, tako što sam učila za ispit, pa sam Mu na ispitu olakšala ‘posao’ da položim ispit. Da, u tome je tajna mog uspjeha – radili smo zajedno!

Ima jedna mala, kratka molitva koju me mama naučila još davnih dana, a ona ide “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili…”. E i njih sam molila za pomoć pred ispitom! The more, the marrior, kako se kaže! Pomoći nikad dosta! Rezultat: Ni jedan pad na ispitu (izuzev 2 moja odustajanja), odnosno svaki ispit položen iz prve. Čak i oni koje je ‘nemoguće proći’!

Kako već u životu biva, svaki je dan nova avantura, novi izazov i mnoštvo novih suočavanja. Krenula sam raditi, sretna i zadovoljna da radim posao koji sam obožavala. Deset godina u novinarstvu – o tome sam sanjala. Ali, došla su druga vremena, druge moje potrebe i to smo poglavlje zaključili odlaskom. Tu je negdje nastupilo vrijeme traženja sebe. Ako ćemo baš specificirati, bila je to 2013. godina. Provela sam ju doslovno u pretraživanju sebe, svojih želja, mogućnosti, interesa, talenata, a onda i suočavanja sa strahovima, ljutnjom, davno zakopanim sjećanjima….

I tako, kad mi je zapravo najviše i trebala, došla mi je na lekturu knjiga u kojoj se spominjala neka jako čudna riječ: ho’oponopono. O Bože, pomislih, pa što je to? Vjerujte mi, brojala sam slogove da ne bi slučajno koje promaklo. I pobudila mi je interes pa sam jednostavno morala saznati nešto više o njoj.

Nekoliko mjeseci kasnije, hop-hop i evo mene na seminaru u Zagrebu. Wau… oduševila sam se! I tu kreće moja HO-avantura. Moje prvo iskustvo s HO opisat ću drugom prilikom. Poduža je to priča!

Od rujna kad sam krenula na HO-avanturu do danas, godinu dana kasnije, jako se puno toga promijenilo. Moram samo napomenuti da HO nije bila jedina tehnika koju sam koristila, ali ne vjerujem da se On ljutio zbog toga na mene.

Negdje početkom ove godine saznala sam da na ovom našem divnom svijetu postoji još divnija žena po imenu Francesca Brown. ODMAH sam skinula njezinu knjigu i pročitala u dahu! Tu započinje i moja ‘otvorena’ i redovita komunikacija s anđelima. Malo-pomalo i našli smo se na istoj frekvenciji. Što li ta mala bića sve znaju… Jer upravo mi je to – odgovor, komunikacija – nedostajalo u HO. Spojila sam tako anđele i HO i dobila nešto nevjerojatno! Vrata su se sve brže i brže počela otvarati, pravi ljudi ulaziti u moj život, oni ‘krivi’ izlaziti, puno se tu otpuštalo, opraštalo i sve se manje sudilo, zaključivalo i ‘petljalo’ u tuđe živote. To me jednostavno više nije zanimalo.

Sažet ću posljednjih pola godine u nekoliko kratkih natuknica Prije i Poslije.

Prije:

– bez posla

– bez novaca
– u emocionalnom raspadu
– 15 kg više (ne pretjerujem!)

Poslije (tj. Danas):
– ponosna vlasnica svoje tvrtke koja radi punom parom (da, da i računi su naplaćeni!!!)
– ponosna buduća mama (još 3,5 mjeseca pa nam stiže mali anđeo)
– mirna, sretna i uvijek s (iskrenim) osmijehom na licu
– 15 kg manje (ok, sad polako opet dobivam te kile, ali iz drugog, blaženog razloga, i te kile jaaako volim!)

Što se promijenilo?

Ljubav i zahvalnost postali su sastavni dijelovi svakog mog trenutka svakog dana! Volim, ali doista voli sve što radim, jedem, pijem, ljude s kojima provodim vrijeme, jastuk na kojem spavam, odjeću koju nosim,… (Ono što ne volim, što mi smeta, jednostavno sam ‘izbacila’ iz života.)

Zahvalna sam na svemu i svima, ali doslovno! Od kapi kiše do kapi vode u slavini, od zrna brašna do kuha, od jedne lipe do tisuće kuna, od jednog udaha do izdaha…

I što se događa? Samo se multiplicira… samo se množi! A kad negdje zastanem, pitam svoje vodiče što je to, pomognite mi vidjeti, čak i ako ne želim (odnosno bojim se vidjeti), ipak želim vidjeti jer znam da je to samo još jedna prepreka na putu i da iza nje je nešto predivno! I tako idemo iz dana u dan, sa zahvalnošću u krevet i iz kreveta, s pitanjem utonem u san, s odgovorom na to pitanje se budim i s osmjehom na licu započinjem dan!

Što želim reći? Ho’oponopono za mene nije tehnika, to je način života! Ne mogu reći da stalno ponavljam hvala i volim te u sebi, već živim ljubav i zahvalnost. Zašto? Nekako mi to ponavljanje nije išlo, nekako mi to ‘ne moraš osjetiti ljubav i zahvalnost’ nije bilo dovoljno. Tako divne osjećaje pa da ih ne osjećam? Ne! Ja ih želim osjećati, živjeti… I tako, mogu reći da sam stvorila neku svoju verziju HO. Naravno, i voda je tu (zlu ne trebalo), ali glavna nit vodilja HO – ljubav i zahvalnost – postala je moj način života i upravo je to ono što je promijenilo moj život!

– Marijeta Matijaš

Proslavila sam nedavno svoj prvi rodjendan u HO načinu života.

Vjerujte mi, čak sam i na običan komad kolača stavila svjećicu…. smiješna sam, zar ne? I neka sam, meni je to bio extra posebno lijep dan…

Hvala, hvala, hvala… Zbilja jednostavno, a istovremeno teško…. Uhhhh, koliko je samo situacija bilo, gdje sam pomislila: ma do kada? I onda brže bolje hvala, hvala, hvala… na najjače… u petu, u šestu brzinu… Ljepota je u tome, što mi je HO donio MIR. MIR koji nikada do sada nisam imala. I dalje se događaju manje lijepe stvari, i dalje se borim s vjetrenjačama, međutim toliko lakše, toliko jednostavnije, jednom rječju mirno, kao promatrač. I danas imam situacije gdje mi mozak odluta i igra se sa mnom, želi me nadmudriti. Međutim, danas imam „tabletu“ protiv njega, a ta se „tableta“ zove Hvala, hvala, hvala, hvala. Za nove hopsice: “tableta“ se koristi stalno i nema nuspojave! Slobodno koristite, pomaže kod svih „bolova“ – hvala, hvala, hvala….

Ne mogu Vam sa sigurnošću reći da sam obrisala neke programe, međutim niti ne zamaram glavu time. Važno je da doživljavam situacije u nevjerojatnom miru. Važno je da sam odradila ne bas lijepu prošlost, pogotovo djetinjstvo, na začuđujuće bezbolan način. Ako Vam sad otkrijem koliko godina sam se borila s djetinjstvom nećete mi vjerovati. Međutim reći cu Vam. 30 godina sam imala duhove prošlosti koji su mi visjeli iznad glave, koji mi nisu dozvoljavali da krenem naprijed, kao da sam imala utege koji su vagali svaki po 100 kila…. Kako je lijep osjecaj, kad ti netko kao rukom skine sav taj teret! Hvala, hvala, hvala…. ma kad bih mogla ponavljala bih i 25 sati kad bi postojali…
Vječito sam bila zabrinuta, nervozna, vječito sam se željela svidjeti ljudima, ali ne na način da mi netko udjeljuje komplimente, već da vrijedim kao osoba…. Sve su to programi koji su u nama. Programi koji se poigravaju s nama, kao da smo marionete.

E, nećete više, nisam marioneta! Danas mogu reći, zbilja mi je (najiskrenije) „skoro“ pa svejedno tko sto misli o meni, jesam li dovoljno dobra ili ne. Takva sam, kakva sam. Da, imam očekivanja, i trudim se zbog sebe… ocistiti sva ta očekivanja…

Znam da mi predstoji dug put ka svom tom čišćenju, međutim, volim putovati.
Dragi moji svi, novi, stari…. predivno iskustvo je sa svima vama poći na ovo predivno putovanje!!!

Hvala, hvala, hvala…..

– Jasna Takač

Zvoni telefon. Broj iz dječjeg vrtića.Hvala hvala hvala..hopsam, i ostajem mirna. A dok nisam znala za HO u takvim bi trenucima “šizila”. Jer moja je curica u vrtiću i oni zovu samo kad se nešto “događa”.

Ovaj put mirno dignem slušalicu,a sa druge strane odgajateljica kaže: “A. plače, ne želi jesti i spavati, kaže jakooo ju boli grlo… upravo je i povraćala”.

U meni i dalje samo hvala hvala, volim te volim te. Stižem po dijete, odlazimo kod pedijatrice (koja se bavi homeopatijom), a ona kaže: Stigli ste taman prije mog odlaska, već sam se krenula oblačiti.

Moja curica i dalje plače od grlobolje, a ima i temperaturu. A zajedno sa mnom “čisti stare programe”, s volim te volim te. Ima 6 godina. Dr kaže: Joj, strašna upala grla, angina, gnojna…
Daje nam homeopatiju i naruči kontrolu za 3 dana. Stižemo kući, i dalje hopsamo, stavljam papirić ispod vode, na kojem pise njeno ime, bol grla, temperatura i puštam bez očekivanja. Tog se popodneva A. osjeća već mnogo bolje… normalno jede, temperatura “pala”.
Sljedećeg jutra, kao da se ništa jučer dogodilo nije. Zovem doktoricu i pitam možemo li doći na kontrolu (u meni cijelo vrijeme hvala i volim te), a ona kaže, može, al sigurno se ništa nije promijenilo, s obzirom na onu gnojnu anginu od jučer.
Ja osjećam da jest 🙂
Stižemo u ordinaciju,a ono gledaj čuda, kaže dr, a ja i dalje hopsam. Kaže: “Ovo što vidim nije moguće, ili zapravo jest (zbunjeno me pogleda), SVE JE NESTALO. GRLO JE POTPUNO ČISTO. U manje od 24 sata:-) Draga mama, što god radili, činite dalje,j er ovo zaista prvi put vidim, a mnogo imam godina iskustva!!”

Hvala hvala hvala Volim te volim te volim te

Zahvalna i sretna

– Kristina Bulešić

Hopsam oko devet mjeseci (nekad više nekad manje) i kad se okrenem unazad obuzima me nevjerica.

Prije pet godina oboljela sam od vrlo teške infekcije oka. Bila sam na transplataciji rožnice. Nakon transplatacije rožnice oko se uznemirilo, počele su razne upale, vrlo visok očni tlak i da ne nabrajam dalje, u roku od dvije godine stanje se toliko pogoršalo da su mi liječnici predložili vađenje oka ili novu transplataciju za koju su mi davali 18%uspješnosti.

Mjesec dana prije toga sam se upoznala s hooponoponom i dok sam slušala izlaganje liječnika neumorno sam čistila. Normalno, odlučila sam se za novu transplataciju rožnice koja je protekla ok. Pustili su me doma odmah drugi dan (nakon prve transplatacije sam bila u bolnici mjesec dana). Kad sam došla doma prvo sam sjela za laptop i pročitala nove objave na blogu. Znate koje? “Donošenje odluka” i “Regeneriran očni živac“…. upravo ono što mi je trebalo.

Zanimljivo je da sam transplataciju radila u privatnoj klinici Svjetlost, te da sam imala jakooooo veliki popust za transplataciju, da su se i profesorica Dekaris koja me operirala kao i sve ostalo osoblje prema meni savršeno odnosili. Veliko im hvalaaaaa. Oporavak nakon transplatacije je prošao bez ikakvih problema.  7 mjeseci nakon transplatacije je sve ok, nema upala nema očnog tlaka.

Hvala Bozanstvu, hvala Ho’oponoponu Hvala, hvala, hvala…

– Jasna

volim vas

Vjerovali ili ne… prije deset mjeseci svoj životni put sam počela krčiti sa zahvaljivanjem iako nisam znala za Hooponopono …ali to” HVALA za sve u mom životu” je donio zaštitu i pomoć sa svih strana!

Počelo je s rekonektivnim seansama, medicina nam je dala sve što je mogla, a alternativni ljekovi su našli puteve da dodu do moje obitelji… čisto kome je što trebalo i to skoro pa besplatno, znači opet sve je došlo iz ljubavi!

I tako je HO da kažem blagim čudom došao u naše živote, upleo svoje božanske prstiće i pokrenuo proces obnavljanja i prije nego smo to i znali… ustvari mi niti ne znamo!!! Ne znamo kad dolazi iscijeljenje, ne znamo kada dolaze čuda… ona dođu nepozvana ali uvijek dobrodošla! A znam da čistim i ne odustajem, da i dalje netko briše stare memorije, bol i patnju… znam da imam mir i da ga širim dalje!… Znam da zaista dok hopsate, sve je moguće i ono sto mislite da nećete podnijeti… da podnesete… i ono što mislite… ah tko zna hoće li biti iscijeljeno… bude… Moja djeca su ozdravljenici… astma bez smetnji i s minimalnim ljekovima s obzirom kako je bilo nekad… čistimo dalje bez ikakvog očekivanja.

U svijetlu ljubavi… hvala hvala hvala… i ima toga još jer prilike za čišćenje u prošlom periodu stvarno su navrle, pa dižemo tepihe i čistimo kutove života koji je nekad bio u kaosu. Sada dolazi ljepota…Volim te !!!

– Armina Zović

TURNEJA 10 DANA – 7 GRADOVA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Krenuli. Tim Inspiracije. U meni radost i lagani nemir, kako će sve proći?! Čistim ( hvala hvala hvala) non stop. Čisti i moj tim. I kad to ne činim svjesno, tihi se glasić vrti u pozadini. Osjećam ogromnu ZAHVALNOST. Srce i lice ozareni OSMIJEHOM, a HVALA HVALA HVALA me konstantno „vraća“ u sadašnji trenutak. Često i svjesno usmjerim pažnju na disanje, te u trenutku shvatim da cijelo putovanje koristim tri alata za povratak u Sadašnji trenutak, koje Mabel Katz opisuje u svojoj knjizi
„ Živjeti na najlakši način“, a to su:
Disanje
Smijeh
Zahvalnost
Turneja započela u Beogradu. Nastavlja se u Novom Sadu, Sarajevu, Osijeku , Rijeci, Puli i završava u Ljubljani.
Blagoslovljena sam fenomenalnim inspirativnim timom koji je dio mojeg putovanja, blagoslovljena predivnim ljudima u svakom gradu koji su činili sveukupnu organizacijsku strukturu, a blagoslovljena i sa mnogobrojnim sudionicima predavanja „Uvod u Ho’oponopono”, onih koji prvi put čuju za tu tehniku, ili se već odavno služe njenim blagodatima.
Sve je bilo tako JEDNOSTAVNO. ŽIVIM SEBE, ai vi mi u tome pomažete.
HVALA Romina Ružić, Dejan Ferinac, Sabrina Bektić, Karmen Jerković, Siniša Ubović, Aleksandra Ubović, Tanja Drakulić, Nermana Topčagić, Gorana i Siniša iz Centra osobne moći Osijek, Gordana i Alenka iz udruge Auris Rijeka, Zoran iz Umki Rijeka, direktoru Doma hrv. Branitelja Pula i svim ljudima koje sam imala prilike sresti na ( za mene) veoma značajnom Ho’oponopono putovanju.
Ljudi moji, koji su sve Programi izašli na površinu, koji su sve Programi jedva „čekali“ da ih prepoznamo i očistimo, otpustimo. A tek oni, za koje ne znamo ni da su postojali. Divota!!!
Već nakon prvog predavanja osjećala sam se „lakše“, kao da sam skinula terete koji su težili nekoliko kilograma. A onaj se nemir sa početka priče pretvorio u beskrajan mir.

Ho’oponopono prakticiram 22 mjeseca. Na svom 1. seminaru koji je Mabel Katz održala u Zagrebu, na jednoj od vježbi postavljeno je pitanje: Što je to što biste voljeli raditi i kada vam za to ne bi platili, tj. kada biste imali riješeno financijsko pitanje?. Moj je odgovor glasio: „PUTOVATI SVIJETOM I ODRŽAVATI RADIONICE, DIJELEĆI VLASTITA ISKUSTVA LJUDIMA KOJA MOGU I NJIH MOTIVIRATI, INSPIRIRATI DA PRONAĐU SEBE“. BITI SRETNA!!! Ujedno sam to i definirala kao svoju Misiju, Svrhu dolaska na Zemlju. U istom je trenu započela ( ili možda nastavljena) transformacija i kao da se cijeli Univerzum „ urotio „ da se to i dogodi. Na različite načine ( koje moj um nije mogao ni zamisliti), od izlaska moje knjige „10 DANA….putovanje koje mijenja život“, do osnivanja organizacije, imena Inspiracija, potpisanog ugovora sa Mabel o izdavanju njenih vrhunskih knjiga na hrvatskom jeziku, koje kupuju svi, i veliki i mali ( odrasli i djeca). Mnogo se toga u ova 22 mjeseca mog hopsanja ( sa hvala i volim te i još nekoliko alata) dogodilo,a ova je turneja nastavak započetog Putovanja.
Hvala Hvala Hvala.

Nakon intenzivnih i izrazito emotivnih 10 dana balkanske turneje, evo nas kući. Osjećaj radosti i beskrajnog mira. Osjećaj lakoće, slobode, jednostavnosti i odgovora na gotovo svim životnim poljima.

A ono što me i na fizičkom planu dočekalo, jest da su oni „tereti“ koje spominjem na početku, zaista i u kg otišli. Tako iz znatiželje stanem na vagu i stvarno pokazuje 5 kg manje. Stanem na drugu ( možda prva ne radi, hehehe), ali i druga kaže 5 kg manje. A ja već 10 godina vodim „ borbu „ sa kg, razne dijete, prehrana, ( ne)vježbanje, i naravno fokus na kilažu raste, a rezultati isti u najboljem obliku ili gori. Sada o kg tijekom putovanja nisam pomislila,al sam čistila bez očekivanja. I eto „rezultata“. Hvala hvala hvala Volim te Volim te Volim te
Danas ( dva dana nakon turneje ) dok pišem ovaj tekst je za mene veoma izazovan dan, izlazi takav bijes, ljutnja, nervoza, jedem sve što mi se nadje na stolu i frižideru, i naravno logičnog umnog objašnjenja nema, nema posebnog razloga, a ipak izlazi.. iz onog mira do takvog kaosa. Hvala hvala hvala. Promatram što se događa i samo čistim. I naravno, kako i to obično biva u Ho’oponoponu ,u jednom trenu samo prihvatim da je to Program koji mora da se očisti i da je moja reakcija na njega, moja odgovornost. U tom trenu nastupa mir i olakšanje.

Ovaj sam zadnji pasus dragi moji podijelila s vama, samo iz razloga da prihvatite sve što vam dolazi i da to što prakticirate Ho’oponopono nije garancija da će uvijek sve biti sjajno i bajno. Dapače. I u tome jest ljepota. To je proces, to je Putovanje, koje kad mu se prepustimo donosi nam upravo ono za što smo sada spremni.
Prihvaćam odgovornost. Čistim.Čistim. Čistim. Bez očekivanja.
U svakom trenutku odabirem radost i zahvalnost!!!!!!
Hvala Hvala Hvala

Zagrljaj

S radošću,

Kristina Bulešić, Inspiracija

Evo kako stvari djeluju sa nekim odmakom… recimo, dok sam studirao, želio sam uvijek biti uspješan, i onak, odmah zasjesti na neku visoku poziciju, potom sam pisao diplomski i master, i onda sam si zabrijao kako bih bio super life coach naravno da ja to mogu, pa pročitao sam 3 knjige i imao dobre kolegije na faksu o ciljevima i vremenu i sad, naravno, završio faks, radio nekih 4 dana, nije mi se svidjelo, otišao… došao kući, što ću, dobijem pripravnički u turističkoj zajednici, ok, šta sad, mala lova, ali ajde… i nakon toga, hop, bum, upravljačka pozicija – dali mi se svidjelo? Ne! Ok, prvi dio riješen.. što s coachingom…

Dakle, sasvim slučajNO naletim na te projekte EU, i tako, mrd vamo mrd tamo, osnujem odrugu, bla bla bla – i eto me, danas idem za Zagreb održavati prvi trening – bit će nekih 30-ak ljudi iz cijele europe i o čemu ću im pričati: o komunikaciji i o stress managamentu gledam neki dan prijevode za ono čim se bavim (kako je to naša agencija prevela) i kaže da sam sociopedagoški radnik.  Uglavnom, neke stvari u životu dolaze u drugačijim pakiranjima – možda ne onakve kakve mi želimo, nego onakve kakve nama trebaju i naravno, čovječe, u životu nisam mogao vjerovati da ću putovati ovoliko koliko putujem sada – sad imam Rumunjsku i Cipar za obići – prezakon eto, neki tijek misli – da li sam zadovoljan sa svime, naravno da ne – lako je nešto lijepo napisati, ali nekad nije lako to i slijediti – negdje duboko sam svjestan da se MOJ SVIJET BRINE O MENI, ali kad bih ga bar nekako mogao kontrolirati ali i bolje da ne 😉

– Ivan Tomasić