Niz promjena

Posted by Admin in lskustva

sDragi moji hopsaći i hopsačice, tek odnedavno sam član ove divne grupe, do danas sam smo čitala Vaše objave, a evo sada… u ovom trenu osjećam silnu potrebu da vam i sama kratko opišem svoje HO iskustvo.

Prije tri godine sam se srela s knjigom dr. Vitalea prvi puta i ovom prekrasnom tehnikom i od tada se moj život preokrenuo u smjeru čuda. Prvo sam skinula 35 suvišnih kilograma sa savršenom lakoćom, onda odjednom počela slikati i otkrila svoju kretivnu stranu… još uvijek mi je nevjerojatno da moje ruke stvaraju tako divna čuda (osikavam sve što stignem… od kamenčića do boca – izrađujem prekrsne ikebane od prirodnih materijala). Većinu svojih uradaka blagoslovim ljubavlju i poklanjam ljudima oko sebe vjerujući da im tako donosim ljubav i mir u dom.
Moje skidanje kilograma je pokrenulo rekreaciju za žene u našem malom Baranjskom mjestu i mom sinu studentu koji vodi vježbe osiguralo dobar džeparac, a ženama koje dolaze svekoliku dobrobit. Sve negativno iz moje prošlosti sam prihvatila i očistila… danas hrabro kročim u budućnost naoružana znanjem koje bi svi na ovoj našoj divnoj plavo-zelenoj planeti trebali rabiti.

Vjerujem da ništa nije slučajno pa ni moj dolazak u ovu grupu… zajedno smo jači… zajedno možemo pomoći onima koji to još nisu shvatili da je Sve što trebamo u životu LJUBAV!… sve vas toplo pozdravljam!
Hvala vam! Volim Vas! 
“…..draga PROŠLOSTI hvala ti na svim lekcijama – draga BUDUĆNOSTI evo me stižem spremna sam!….”

– Jasmina Boni

NAJBOLJI POČETNIČKI SAVJET ZA HOPSANJE

Posted by Admin in Vaš blog

sPrije par mjeseci htjela sam pomoći prijateljici koja je bila u jako teškoj situaciji – i zdravstveno i psihički i financijski. Činilo mi se da sve ide samo na gore pa sam htjela pomoći svojim iskustvima i savjetima o hopsanju. Srećom, nije prošlo dugo dok sam shvatila da to nije u skladu sa HO. Kad sam to spoznala poslala sam joj ljubav i rekla da ću napraviti ono najbolje što mogu – hopsati, a jedino to mogu preporučiti i njoj. I onda sam “nestala”. Nedugo nakon toga, ta prekrasna žena je dobila posao, upoznala čovjeka sa kojim je pronašla mir i otvorila novu stranicu života.

Kad odaberemo HO (odnosno HO odabere nas) jedini savjet može biti hopsanje. Zato kad Netko u grupi zatraži savjet, zamoli za grupno hopsanje, poželi pričati o problemima i čuti tuđa iskustva, najčešći odgovor koji dobije je: hopsaj, hopsaj, hopsaj. To se može činiti neljubazno i drsko, no osoba koja je dala taj odgovor radi upravo ono zbog čega i jest u ovoj grupi – prakticira Hooponopono tehniku odnosno preuzima odgovornost i čisti programe. Ovo je zapravo slično kao da sa bolovima u leđima dođete kod kiropraktičara i ne želite da vam on počne kukati kako i sam trpi užasne bolove jel da?  Puno je ljepše ako kaže kako on svoje bolove uspješno drži pod kontrolom i svakim danom se osjeća sve bolje te da i vama savjetuje redovito vježbanje… Ali čekaj pa ne može on vježbati umjesto vas. Zato kad netko savjetuje: “Hopsaj”, vjeruj da je to najbolje što ti je mogao reći pa eto – hopsaj, hopsaj, hopsaj.

Ako želite steći fizičku kondiciju onda trčite, trčite, trčite. Nemojte se preforsirati u teretani ili (kao ja) penjati se na stijene nakon duge pauze bez vježbanja. Kad steknete barem osnovnu kondiciju eh onda dalje možete bezbrižno istraživati svoje granice i sposobnosti. Ali prvo – trčite svaki dan i trčite redovito, možete se i družiti sa drugim trkačima, trčati po asfaltu ili (kao ja) po puteljku uz riječicu, ali važno je da trčite, trčite, trčite… i kad vam se čini da više ne možete, potrčite još malo ili nastavite drugi dan. Jedino tako se stječe kondicija.

Ista stvar je i sa HO. Kada savladate osnove tehnike (vjerujte, osjetit ćete kada se to dogodi bez da vam to netko dijagnosticira) tada ćete moći uzeti najbolje iz diskusija, znat ćete što vam je činiti kad se priča o problemima, znat ćete što znači djelovali uz HO, ali do tada: hopsajte, hopsajte, hopsajte.

Ako ste već ovdje i imate znatiželju ili neki drugi motiv za ovom tehnikom, onda hopsajte, hopsajte, hopsajte – i budite spremni da se dogodi upravo ono što se treba dogoditi neovisno od vaših želja i očekivanja, pa čak i ako za vas sve ovo izgubi smisao i pozdravite se sa HO.

I za kraj samo još nešto što sam zaboravila – hospajte, hopsajte, hopsajte  E da, hvala i volim vas.

– Nikolina Tomašković 

Na putu prema gore

Posted by Admin in Vaš blog

sMalo niže u nastavku ovog teksta je odličan tekst od Echarta Tolla koji vrijedi svakako pročitati. U tekstu Tolle sjajno postavlja dijagnozu… Nema se tu ništa niti za oduzeti niti za dodati. To je to… i mislim da to nikome tko pročita tekst neće biti upitno.

Ono što je ljudima uglavnom upitno jest eventualna skeptičnost spram ‘lijeka’ kojim se očigledna ‘bolest’ može transformirati u zdravlje.
Može li to HO? Možemo li se izliječiti hopsajući? To su uglavnom pitanja na koje je teško odgovoriti posebno ako nam je HO nov i ako imamo malo HO iskustva.
Pa ipak možda možemo postaviti neke osnovne postavke bez neke velike filozofije. Tolleovo životno iskustvo je u stvari dobar primjer. Naime, u jednom teškom psihičkom razdoblju njegovog života jednu večer desila se jedna vrsta duhovne preobrazbe nakon koje se on naprosto slijedeće jutro probudio preobražen, budan – na neki način potpuno drugačiji, lišen sveg onog ludila koje ga je godinama mučilo konstantno. Nema potrebe opisivati što je ‘prelilo čašu’ da su rezultati bili jedna potpuna preobrazba u njegovom slučaju. Koliko ja znam nije Tolle prakticirao nikakve specijalne tehnike, meditacije i sl. Ponekad ljudi koji su ‘pali na dno’: ili se naglo uzdignu ili ostanu bespomoćno bauljati na ‘dnu’. Tolleu se desilo ovo prvo, hvala Bogu…
HO nam pomaže da ne bauljamo na ‘dnu’. HO nije ekspresno buđenje, već jedna fina transformacija prema ‘gore’.

Možda najvažnija stavka vezna uz HO praksu, znači hopsanje, jest da se Hvala, Volim te (alati) polako utkaju u svaku poru našeg postojanja.
U praksi to znači da ako vam je iz nekog razloga teško se sjetiti hopsanja često tokom dana da za početak barem uvedete hopsanje u dva po meni ključna trenutka u danu – u jutro i navečer. U to vrijeme um nas zna malo pustiti na miru i to je idealno vrijeme za usvajanje navike hopsanja. Ako hopsamo prije spavanja jedno vrijeme onako pospani i nastavimo odmah s hopsanjem čim se probudimo, a nismo se još digli iz kreveta – napravili smo jednu jako veliku promjenu u svom životu. Toliko veliku da ćemo njene posljedice osjetiti prije ili kasnije. Tokom dana hopsanje je puno jednostavnije kad nismo u konverzaciji s drugima, kad smo sami i kad obavljamo neku mehaničku radnju kao naprimjer hodanje i sl. Ako svakodnevno upražnjavamo ovu naviku nema šanse da nismo napravili znatni pomak u svom životu na bolje. Sve ostalo će se dešavati vjerojatno spontano i prirodno. Dalje idemo korak po korak, prirodno nadograđujući na postojeću strukturu još onoga što je ljekovito i dobro za nas.
To je jedan proces razrješenja o kojemu Tolle govori u donjem tekstu.
Ho pomaže da se u proces ‘izlječenja’ uključimo odmah, da ne moramo čekati čudo. Ovako, hopsanjem odmah zakoračujemo u čudo i ono postaje naše polje postojanja i naša svakodnevnica sad i odmah – možda ne u maksimalnoj količini, ali svakog trenutka u sve većoj i većoj …   

Piše: Eckhart Tolle
“Izbor podrazumijeva svijest – visok stupanj svijesti. Bez nje vi nemate izbora. Izbor nastupa onog trenutka kada se prestanete poistovjećivati s umom i njegovim programiranim obrascima, onog trenutka kada postanete prisutni. Sve dok ne dosegnete tu točku, vi ste nesvjesni, duhovno govoreći. To znači da ste prisiljeni da mislite, osjećate i funkcionirate na određene načine, zavisno od programiranosti vašeg uma.

Nitko ne odabire disfunkciju, sukob, bol. Nitko ne odabire ludilo. Oni se događaju jer u vama nema dovoljno prisustva da bi se uništila prošlost, nema dovoljno svjetlosti da bi se rastjerala tama. Vi niste u potpunosti ovdje. Još uvijek se niste sasvim probudili. U međuvremenu, programirani um upravlja vašim životom.
Slično tome, ako ste vi jedna od mnogih osoba koje imaju nekakav problem sa svojim roditeljima, ako još uvijek gajite mržnju zbog nečega što oni jesu ili nisu uradili, onda i dalje vjerujete da su imali izbora – da su mogli postupiti drugačije. Uvijek nam se čini da su ljudi imali izbora, ali to je varka. Sve dok vaš um, sa svojim programiranim obrascima, upravlja vašim životom, sve dok vi jeste vaš um, kakav izbor imate?
Nikakav. Vi se čak ne nalazite ni tu gdje stojite. Stanje poistovječivanja s umom je vrlo disfunkcionalno. Ono predstavlja oblik ludila. Gotovo svi boluju od ove bolesti u različitim stupnjevima. Onog trenutka kada to budete uvidjeli, preobražaj bolesti i patnja ili mržnje više neće biti. Kako možete mrziti nečiju bolest? Jedino što je prikladno jeste uzvratiti samilošću.
Ako vama upravlja vaš um, ipak ćete, iako nemate drugog izbora, preživljavati posljedice toga što niste svjesni, stvarajući dalju patnju. Nosit ćete teret straha, sukoba, problema i bola. Tako stvorena patnja na kraju će vas prisiliti da istupite iz nesvjesnog stanja.
Ne možete zaista oprostiti sebi ili drugima sve dok izvodite osjećanje o programiranom ja na osnovu prošlosti. Jedino dosezanjem moći Sadašnjeg trenutka, koja predstavlja vašu osobnu moć, može se doći do istinskog oproštaja. To prošlost čini nemoćnom, a vi postajete duboko svjesni toga da ništa što ste ikada učinili ili što je učinjeno vama ne može čak ni u najmanjoj mjeri dotaknuti blistavu suštinu onoga što vi predstavljate.
Kada se budete predali onome što jeste i tako postanete potpuno prisutni, prošlost će prestati da posjeduje bilo kakvu moć.
Ona vam više neće biti potrebna. Prisustvo je ključ. Sadašnji trenutak je ključ. Pošto je otpor nerazdvojiv od uma, napuštanje otpora – odnosno predaja – predstavlja smrt uma kao vašeg gospodara, varalice koji se pretvara da je „vi”, lažnog boga. Sve osude i sva negativnost se razgrađuju.
Carstvo Bića, koje je bilo prikriveno umom, tada otvara svoja vrata.
Iznenada se u vama javlja duboka tišina, neobjašnjiv osjećaj mira. A u tom miru leži ogromna radost. A u toj radosti leži ljubav. A u samom središtu počiva ono sveto, ono bezgranično. Ono što se ne može imenovati”.

– Dani Ella

UnlikeUnlike · 

Od kuda krenuti?

Posted by Admin in Vaš blog

sMalo toga znamo o životu. Gotovo ništa. Ništa zato… to je zato jer nije niti potrebno da smo upućeni u neku širu perspektivu života.
Ni o sebi ne znamo puno, iako možda mislimo da znamo. Pa ipak, ključno je da krenemo od sebe, da pokušamo što više toga spoznati kroz sebe po mogućnosti svjesno. To je kao da smo u mogućnosti na tren iskoračiti iz svoje osobnosti. Kad bi smo mogli iz te pozicije (iskoračene) promatrati sebe, vidjeli bi smo puno više toga negoli kad smo sa svojom osobnošću stopljeni. Tada, ne bismo svoju osobnost doživljavali kao vlastitu, već upravo suprotno kao nešto što nam igrom slučaja trenutno pripada. Ustvari, to bi i bila istina – naša osobnost i naše sebstvo nisu neodvojivi. Osobnost (identitet) smo dobili dolaskom na zemlju, ona nam je bliska, ali ustvari nije naše istinsko autentično sebstvo. U trenutku kad smo potpuno svjesni te činjenice mi osobnost ne gubimo već se dešava jedna vrsta inverzije – postajemo svjesni naše prave Osobnosti, istinske prirode. To ne znači da naše sebstvo nema Osobnost i da smo naglo neosobni. Nesretni smo jer mislimo da smo nešto što nismo. Sama ta promašena misao o našem identitetu nas čini nesretnima, a sve ostalo su samo posljedice te korjenske greške.

Od kuda krenuti?
Silno je važno od nekuda krenuti – razdrmati učmalu promašenu viziju sebstva. Osobnost u obliku Identiteta voli da ga se ne dira. Obožava rutinu, obožava sigurnost i utabane putove. Sve što je van toga ugrožava ga. Bilo bi lako kad bi smo mogli napraviti taj iskorak jer onda bi smo gledali u sve ono za što smo mislili da jesmo, a ustvari nismo. Ostavili bi smo u tom slučaju sve programe, sve do jednog.
Nije potrebno da se raspadnemo da bi smo spoznali sebe, nije potrebno pobrisati baš sve programe (oko 90% nas su programi) da bismo se susreli sa sobom. Moguće je biti slobodan sad i odmah pa makar samo i na tren. Kad osjećamo MIR dok hopsamo to je zato jer u tim trenucima prevladava naše sebstvo, a ne osobnost (idenititet). Osobnost nikada nije mirna, jer ona naime nema vremena za Mir. Njoj je Mir mamac – ima razrađeni plan i program kako do mira doći, iako to iz te pozicije uopće nije izvedivo. Mir je već tu -ako se odustane od same potjere za njim.

Krenite od sebe. Iskoračite od sebe pa makar na tren u mislima. Taj doživljaj je jako ugodan i donosi slobodu. Iako nije baš svima moguće biti stalno u tom stanju to nije niti važno jer kad jednom doživimo MIR stalno ćemo mu se vraćati prirodno, jer on je naša autentična Osobnost, a ne Programi.   

– Dani Ella

Kako se promijeniti

Posted by Admin in Vaš blog

sAko se želimo promijeniti, onda trebamo razbiti učmalost i rutinu u našim životima. Programi i sjećanja su poput hipnoze u kojoj tupim pogledom zurimo uvijek u jedno te isto, ono s čim smo se identificirali, prihvatili kao jedino što postoji i zabetonirali. Kao što bi u kompjuterskom žargonu rekli, potrebno je hakirati život, ubaciti virus koji će dezintegrirati beton i unijeti svježinu. Ponekad tu svježinu tražimo u šetnji šumom, planinama, putovanjima na udaljena mjesta ili imanjem ljubavnice/ka, ali nam to nije dovoljno. Zatočeništvo u rutinu nosimo uvijek sa sobom u tim avanturama, potvrđujemo je našim unutrašnjim dijalogom, neprestano opisujemo nanovo i nanovo. Biti hakerom života znači grabiti pažnju iz drugog zdenca, onog apstraktnog – iz Sebe. Beskrajno je to polje romantična odnosa sa Sobom, Ljubav što životu smisao daje.Da biste ubacili virus u sistem, potrebno je prodrijeti duboko u njega i pri tom zaobići mnoštvo čuvara što ljubomorno učmalost čuvaju. Promjena je zapravo igra! To je bacanje kockica sa brojevima prepunim rizika sa namjerom za putovanje u nepoznato i djelovanje po ishodu, bez obzira kakav bio, makar nam se i ne sviđao! Promijeniti svoj život znači preuzeti odgovornost za Sebe, za svoje odluke. I baš kao što su se programi, sjećanja, podaci, sve što smo ikada naučili o “sebi” polako, ali sigurno integrirali u naše živote, tako ćemo trebati integrirati i promjenu, a pritom biti nepokolebljivi i odlučni.

Zamislimo život kao Romea što Juliji pod balkonom pjeva. On žudi za promjenom, za transformacijom, a Julija je ta promjena. On bulji u nju, zaljubljen je u njenu divotu, zatočen je njenom privlačnošću. Romeo neće stići do Julije ako ostane na pjevanju! On može jedino dosegnuti transformaciju ako shvati da je Julia on sam i da je cijela stvarnost koja ih razdvaja program.

Da bismo ovo shvatili potrebno je promijeniti svijest, izaći iz kruga kojemu smo dopustili da nas stisne. Potrebno je činiti sve što inače ne činimo. Tragati za apstraktnim, neopisivim, nedokučivim. Od ovoga trenutka posvetimo sve ovoj misiji! Na sličan način kako smo davali 100% sebe dok smo išli na fakultete, tražili žene i muževe, tragali za uspješnim poslom, tako ćemo dati i sebe u traganju za promjenom.

Započnimo sa “Volim te”. Neka to bude potpuna predanost, energetska gesta sa zadnjim atomom snage što ne ostavlja ništa za sobom. Posvetimo tom “Volim te” svo vrijeme ovoga svijeta! Nemojmo da to bude tek puki izgovor koji se odmah pretvori u rutinu i nesvjesno! Iako se po Ho’oponoponu ne insistira na ovome, ali ajmo to učiniti, jer koliko smo iskreni u htijenju promjene?

Učinimo od “Volim te” znanost. Neka to bude predmet na faksu što se zove “Posvećenost”. Studirajmo Sebe. Živimo to “Volim te” punim plućima! Postavljajmo sebi zadatke i vježbe, najmere da otkrijemo kako nam Univerzum govori “Volim te” natrag. Promatrajmo svijet kao ogledalo što nam uzvraća Ljubav putem mrvica pažnje; daje nam malena znamenja po cijeli dan. Ostvarimo odnos sa Univerzumom, komunicirajmo s Njim! Kada uočimo da nam uzvraća i to sve više i više, tada ćemo naučiti da nema Juliije. Samo Mi. A sve ostalo je odraz.

Promijenimo svakodnevne rutine! Idimo drugim putem na posao i Volimo taj novi put, pečatirajmo ga energetski u Sebe. Započnimo dan sa čvrstinom da ćemo razotkriti svoju snagu i veličinu. Na kraju dana prisjetimo se svega što smo učinili iz namjere da se promijenimo.

Mnogo je načina kako se promijeniti. Dopustite da vam se sami otkriju, jer vrište neprestano iz vas. Svako “Volim te” jest malena puzla što baš u tom trenutku vam treba. Ne žudite za cijelom slikom puzle odjednom, radije se uživite u strast detektiva što od malene, slatke mrvice od “Volim te”, čuda radi, zapravo cijelu sliku Ljubavi sebi razotkriva.

 

– Neno Lubich

Zašto ne može biti po mom?

Posted by Admin in Vaš blog

 

sJedna od čestih rečenica uglavnom kod djeca, a nerijetko i kod odraslih je nakon što su ‘pogrješili’ : ‘E baš sam htio/htjela da to bude baš tako! ili Meni se baš to tako kako jest sviđa.’…
Znate na što mislim – ljudi smo i kao takvi ponekad nam je draže iskusiti i ono negativno ako je to jedini način da steknemo vlastito iskustvo.

‘Pazi, da ne padneš!’ … su riječi koje često upućujemo djeci dok su mala. Bez obzira na upozorenja ona moraju učiti i to uče kroz vlastito iskustvo: pokušavajući, padajući i opet dizući se. Često je pad vrlo bolan i nimalo ugodan, pa ponekad učenje postane prava drama.

Možemo li učiti bez drame i tragedije?
Kad je moja kćer krenula otkrivati svijet oko sebe s nepunih godinu dana odmah mi je bilo jasno da je ispred mene jedan dug period – ne sprečavanja njenog učenja već obaveznog promatranja i opreza, pažnje i brige da sve bude uredu – tako da ona može slobodno učiti, a da je istovremeno sigurna.
Ako je htjela pipnuti nešto vruće, dozvolila bih joj ali bi prije toga provjerila kolika je temperatura onoga što je htjela dodirnuti (smjela je biti tolika da se ona zbilja ne opeče, a da opet nauči i sazna nešto novo). Ista stvar je bila i sa svime ostalim – pazila sam da se ne ozljedi ozbiljno, ali pustila sam je npr. da padne sa neke minijaturne visine tek toliko da ima vlastito iskustvo. Meni osobno to nije bilo baš najugodnije, da se mene pitalo ne bi ona nikada pala ni s centimetra visine, ne bi se nikada uplašila, na bilo koji način ozljedila… nikada! Međutim, da sam je previše štitila i sprečavala njen razvojni put ne bi to bilo dobro za nju i njenu budućnost. ALI, naglašavam: uvijek sam bila prisutna i pazila na nju s određenog (primjerenog situaciji) odstojanja.

Eto, to vam je HO.
Kad hopsate vi i dalje učite: padate, dižete se… pa opet malo se strmoglavite i sl. ali niste sami. HO je kao brižan roditelj koja pazi na svoje dijete dok ono upoznaje svijet. Ponekad se upliće direktno, a ponekad samo s određenog odstojanja budno prati što se dešava – bitno je da je tu,a uvijek je tu…

– Dani Ella

Ali kako da nemam nikakvih očekivanja??? 

Posted by Admin in Vaš blog

sEvo malo dobrih vijesti na tu temu. 

Što znači nemati očekivanja u HO?
Znači li to da trebam ‘otupiti’ na neki način za sve ono što silno očekujem i želimo u svom životu?
Znači li to odsustvo svake želje?
NE, NE i NE! 

Da ne bi bilo zabune malo ću pojasniti.
Sasvim je prirodno i normalno da nešto želimo, jer nas to motivira, usmjerava u određenom pravcu i daje nam smisao u životu. Nismo balvani – ljudi smo , svaki čovjek da bi proživio ispunjen život treba pronaći nekakav vlastiti smisao u njemu, pokretač, jer nas smisao ‘oživljava’, obnavlja i regenerira u najboljem mogućem smislu.
Dakle, kad hopsamo onda nismo preuzeli ulogu žrtve, ako jesmo onda nismo dobro razumjeli što HO jest. To je vrlo bitno shvatiti što prije. Odgovornost je simbol snage i moći, a ne slabosti i nemoći.

Što onda znači: BEZ OČEKIVANJA !
U HO očekivanja itekako postoje – OČEKUJEMO NAJBOLJE MOGUĆE!

Prema tome kad hopsamo jako smo motivirani jer očekujemo da će se hopsanjem situacija u našem životu razvijati na najbolji mogući način.
E sad, drugi je par rukava što mi ne znamo točno što to ustvari jest jer nemamo kompletnu sliku stvari, jednostavno nemamo uvid u baš sve.
Evo, ja npr. živim na 4/5 katu u zgradi i imam lijep pogled, ali svejedno ne vidim cijeli grad u cjelini  Ako bih iz svoje pozicije gledanja pokušala riješiti neki problem vezan uz grad, a koji se tiče mene osobno, jednostavno ne bih mogla, jer neki dijelovi grada su mi potpuno nedostupni iz ove pozicije promatranja.
Dakle, hopsamo da bi se SVE riješilo na najbolji mogući način – ništa manje od toga!
Hopsamo i zato što kad bi smo mi sami imali potpuni uvid u Sve – izabrali bi smo za sebe upravo ovo što hopsanjem dobivamo.

Dakle, hopsamo da se sve riješi i posloži na kraljevski način, onako, samo, kako to može netko tko ima uvid u Sve i najbolju moguću ‘opremu’ za Sve.
Zato hopsamo, jer su nam Očekivanja najveća moguća – jer želimo: naj naj naj.. bolje za SVE i ništa manje od toga…

– Dani Ella   

 

Ravnoteža života

Posted by Admin in Vaš blog

 

sVoljeti je kao da se uštekamo u struju Ljubavi i propuštamo je kroz sebe. Da bismo istinski voljeli, moramo imati to iskustvo Ljubavi prema sebi. Dopustiti joj da teče.

S druge strane, strah je krug u kojem se odvija jedna te ista drama prošlosti i budućnosti. To je međuovisna struktura svakodnevne pažnje koju gradimo kroz vjerovanje da je ona istinita.

Um neprestano interpretira Ljubav koju tijelo razgrađuje predanošću. Voljeti zato ne možemo preko uma! Volimo preko tijela. Zato je “Volim te” djelovanje, radije nego misao. Djelujemo sveukupnošću našeg Bića kroz Božansko zračenje i šutimo o tome. Šutjeti o Ljubavi u sebi jest živjeti Ljubav. Volim ovaj ekran i slova, tipkovnicu. Volim Sada. Jer volim tijelom. Izgubio sam poriv ka pojašnjenju što volim, kako volim i zašto volim. Ovo je oslobađajuće, jer nas rasterećuje od urušavanja naše Ljubavne prirode uslijed straha da gubimo palicu nad životnom dramom. Odustanimo. Ne zanima me zašto volim! Šutim o tome.

Koja je zapravo razlika između “Volim te” i “Hvala ti”? Kažemo “Volim te” iskustvu, a “Hvala ti” na prilici što ga imamo. Ovim se, ako samo malo posvetimo pažnju tom procesu, razvija puna svjesnost o čišćenju, jer se održava ravnoteža na vazi života! No, pošto me ne zanima objašnjenje, onda Volim i Hvalim i uživam u tome. Jer sam slobodan od oblika i forme.

Volim Te i Hvala Ti što Se Volim.

– Neno Lubich

 

 

Mogu li vjerovati Bogu?

Posted by Admin in Vaš blog

sPitanje malo bombastično zvuči  ali u njemu se krije odgovor na gotovo 100% naših nedoumica.
‘Ako shvatite da sve pripada Bogu, bit ćete oslobođeni svih tereta’

Uglavnom najveći otpor u nama jest potpuno prepuštanje Božjoj volji. Zašto to nije jednostavno i lako? Zato jer u ovakvim slučajevima teorija ne pomaže puno.
Nije dovoljno i uvjerljivo da nam netko (bez obzira koliko značajan i važan) saopći da je Bog sve i da zna što je najbolje za sve, pa tako i za nas.
Nije nam dovoljna teorija koja kaže da smo mi sami Bogu toliko važni kao i on sam sebi. Uglavnom naš odnos spram toga jest kao i odnos djeteta i roditelja. Ništa djetetu ne vrijedi reći da ga volimo, ako mu tu istu ljubav ne pokazujemo na razne načine tako da se ono zbilja osjeća voljeno i zaštićeno.
Možda je onda dobro postaviti pitanje: Zašto ne osjećam Božju ljubav, ako je ona sveprisutna cijelo vrijeme? Uostalom, gdje je uopće Bog?
Mnoga toga smo jednostavno preuzeli od drugih u teorijskom obliku i na osnovu toga smo složili jednu priču koja često nema uporište u našoj praksi.
Čak kad bi mi se Bog ovog trenutka ukazao osobno moguće da to ne bi znatno promijenilo moju životnu situaciju, jer problem nije u Bogu već u ‘meni’, odnosno ja sam ta koja doživljavam problem kao problem a ne Bog (on nema tu vrstu problema). I što sad? Od kuda krenuti?

Bogu bi mogla vjerovati jedino onda ako bi se na neki način dokazalo da sam ja sama Bog – odnosno da smo Bog i Ja JEDNO.
Jedino pod tim uvjetima je moja volja potpuno jednaka Božjoj volji.

Nitko ne zna kako je meni osim meni samoj. Trenutno jedino što sa sigurnošću mogu ustvrditi jest DA JESAM – tj. svijest da jesam. Sve ostalo je pod upitnikom. To znači da nije provjereno kroz moje vlastito iskustvo. Ako nešto nije provjereno kroz moje vlastito iskustvo onda nebi baš ‘stavila ruku u vatru za sve ono što ne pripada tom iskustvu’. Ne zato jer sam sumnjičava ili skeptična po prirodni već zato jer ne mogu biti sigurna u nešto što mi ne pripada.
Na taj prirodni način funkcioniramo i putujemo kroz život.
Kad prakticiramo duhovne tehnike, kroz vlastito iskustvo upoznajemo SEBE. Upoznajemo sebe i kad ne prakticiramo duhovne tehnike, samo što nam je usmjerenje malo drugačije.

Ako bi smo željeli uskladiti svoju volju s Božjom, za to postoji samo jedan način, a taj je da u jednom trenutku uvidimo da ne postoje dvije volje – već samo Jedna. Tu ne mislim da moja volja nije dobra, a Božja jest, pa se ja odričem svoje volje u korist Božje već da moja volja je identična Božjoj volji jer ne postoji ‘moja’ i ‘njegova’ volja već samo JEDNA VOLJA koja istovremeno pripada samo JEDNOME u kojemu nema razlike između mene i njega.

–   Dani Ella

Rješavanje otpora

Posted by Admin in Vaš blog

sSigurna sam da smo se svi sreli sa mislima tipa ” kad bi se samo on(a) ponašao(la) drugačije sve bi bilo lakše i ja bih mogao(la) hopsati bez ikakvih problema, ovako se jednostavno ne mogu posvetiti hopsanju kad je on(a) takav(va)”.

E pa dragi ljudići imam odličnu vijest za sve vas (nas) koji ste se pronašli u hopsanju i ne planirate nipošto odustati. Hopsanje će riješti takav otpor nakon nekog vremena, možda će potrajati, ali će se sigurno sve otpetljati i moći ćete svijet vidjeti jednim drugim očima, to ni ne treba opisivati jer nema riječi dovoljno slikovitih za tu promjenu.

Hvala vam, volim vas draga moja obitelji…

– Andrea Banožić Devčić