Kad zatvorimo sve vanjske
pristupe umu pomoću
usredotočenosti na Boga
moramo ga iznutra
nečim zaposliti
jer ima neodgodivu potrebu
za aktivnošću.
Ali ne treba mu dati ništa više
od molitve…
(5 st.)

Hvala, Volim te…
Kad hopsamo um usmjeravamo na korisnu aktivnost – to u stvari i jest njegova uloga. Mi nismo sadržaj našeg uma iako nam se tako može činiti, pa se često na početku upoznavanja s HO javlja panika da ćemo hopsajući izgubiti sebe. To je zato jer smo snažno poistovjećeni sa sadržajem koji nam podastire um. Često se ti Programi uspoređuju sa sadržajem koji se prikazuje na Ekranu nekog prijemnika. Programi su sadržaj, promjenjiv sadržaj, uvjetovan i s određenom temom – baš kao emisije na TV, s tim da npr tv uređaj može bez programa, a programi ne mogu bez uređaja jer je on njihov nositelj.
U stvari, u životu nastaju problemi kad nismo svjesni da smo mi ono što je temeljno (kao npr. u ovom slikovitom primjeru tv uređaj), a ne promjenjivi sadržaj koji se vrti na njegovoj površini (u ovom slučaju različiti programi).
Da bismo odvratili pažnju od ove ustaljene, a ne korisne prakse, hopsamo.

Kad hopsamo ne zanimaju nas sadržaji programa, ne važemo ih – koji je bolji a koji lošiji, već smo usmjereni na onaj dio koji je važan, temeljan i u stvari jediio postojan u cijeloj ovoj priči.
Dakle, bez obzira što se vrti na ekranu – koji program, koja priča – nas to ne bi trebalo zanimati. Težište bi trebalo biti na odvraćanju pažnje s Programa, na način da se um zaokupi nečim korisnim.

Kad hopsamo, a nismo fokusirani na neki program (onda je hopsanje malo teže), doživljaj ponavljanja Hvala i Volim te je izrazito ugodan i lijep. To je zbog toga što je snaga Ljubavi i Zahvalnosti toliko jaka i Istinita da nikakve mentalne slike (programi) više ne privlače pažnju na sebe. 

– Dani Ella

HO RECEPT ZA LIMUNADU

Otkako hopsam svaku situaciju dočekujem s uzbuđenjem da ću u njoj prepoznati priliku za čišćenje pa tako je i ovih dana dok pomažem u prikupljanju donacija za stradale u poplavama.

Koliko je zapravo moguće ostati miran kad slušaš priče direktno s terena? Kad ljudi ne kažu samo da je kritično nego pričaju kako su bili kod nekog svog i daju zorne prizore problema… i zavrtjelo mi se već u glavi od riječi “kritično”, “hitno”, “brzo”, “pomagajte”… ali koliko je stvarno teško u kriznoj situaciji postići mir i otpustiti strah? Mir je jedno, suosjećanje drugo, tu je i akcija, ali panika je nešto posve treće.

Ako promatram šalicu čaja koja stoji na stolu ispred mene – objektivno ne promatram ništa. Zato jer Objektivno ne postoji. Stvarno! (Ne barem na način na koji većina nas misli). Ono što ja vidim u ovom trenutku je isključivo moje viđenje, odnosno moje vizualno percipiranje. Da nema tog ‘ja ‘ koji gleda i misli da zna što vidi ne bi bilo niti viđene slike. Jer da bi vidjela prizor: ‘šalica čaja na stolu’ mora postojati ‘ja’ koji vidi i koji unutar sebe sadrži elemente: šalica, čaj, stol.

Nema ‘ja’ – nema ni elemenata. Dakle, ono što vidim vidim samo zato jer osjetilom vida mogu vizualno doživjeti nešto što se zove vizualni prikaz. Da bih jasno razaznala ono što vidim unutar mene mora postojati mehanizam prevođenja – sustav koji će klasificirati, imenovati, povezivati i sl. – bez toga ništa.

S osjećajima je malo drugačije. Za njih smo cijelo vrijeme sigurni da su ‘naši’ i da su subjektivni. Pa se podrazumijeva da sam baš ja ta koja nešto doživljava, a ne netko drugi. Čak i kad mi se čini da netko pored mene doživljava tugu opet sam ja ta koja je procijenila da je tomu tako.
Od kud god krenuli uvijek se vraćamo na taj famozni JA. Zbog toga i nije teško zaključiti da sve počinje i završava u nama samima i da ‘nema nikoga tamo vani’ (možda objektivno niti nema, ne zato jer stvarno nema već zato jer objektivno u relativnom svijetu niti ne postoji).
Objektivno samo po sebi postoji i ono je konstantno, nepromjenjivo i vječno, odnosno apsolutno. To je jedino objektivno i kao takvo iz pozicije JA potpuno ne interesantno jer naime sa Objektivnim priča je završila prije negoli je počela.

Da se vratimo malo na subjektivno.
Subjektivno nam je važno jer nas stalno podsjeća koliko smo se ‘udaljili’ od objektivnog (sjetimo se objektivno jedino i postoji).
Dakle, možemo se svako malo pitati: Što osjećam u ovom trenutku? To je pitanje koje je dobro svako malo postavitisi i onda na njega iskreno odgovoriti tipa: ‘Osjećam strah, tugu, jad, paniku, užas…’ nabrojati sve što osjećamo. To što smo nabrojali to čistimo sa hopsanjem. To otpuštamo od sebe, ne izvana nego od sebe.Jer da ne osjećamo te negativne osjećaje nebi smo niti tumačili ono što vidimo na način koji to upravo radimo.
Kad promatramo slike potopljenih kuća, neovisno jesmo li vlasnik potopljene kuće ili netko tko nije pogođen poplavama sve što doživljavamo nije objektivno već subjektivno – odnosno isključivo naš osobni doživljaj. Ne znači to da netko tko stoji u sobi i potopljen je sa metar vode treba se ponašati kao da te vode nema, ima je naravno i nju treba sanirati čim prije ako je moguće, ono o čemu ovdje pišem je vezano uz HO, uz onaj dio koji nam je svima ovdje blizak i koji svi čistimo.
Sasvim je moguće da netko tko je direktno vezan za nesretni događaj čisti ‘blaže’ emocije nego netko tko je stotinama kilometara udaljen od mjesta pogođenih nepogodama i ‘promatrač je’.
Čistimo svi, svatko svoje. Poplave su prilika da svatko od nas osobno otpusti sve one programe koje su ‘isplivali’ na površinu. Svi imamo posla barem što se tiče HO na način da čistimo sebe, isključivo sebe.

– Dani Ella

Ljudski je osjetiti tugu, suosjećanje i pustiti suzu kad vidiš što se događa, ljudski je da ti se srce otvori nad njihovom patnjom i nesrećom i da se pitaš “zašto”, i ljudski je osjetiti strah pa čak i ljutnju na to što se događa nedaleko od tebe (jer smo povezani, jer smo Jedno, naravno da to sve možemo osjetiti, to je u našem zajedničkom Polju)….. ali tada imamo IZBOR, što ću učiniti s tim što osjećam: hoću li povjerovati u taj strah i po glavi vrtjeti razne scenarije, teorije zavjere tko je kriv za to i sl. , okrivljavati sve od reda, ljutiti se na “njih”….
Neću, jer na taj način upravo jačam sve to protiv čega se “borim”, na taj način strahu dajem moć, i on raste i širi se….. hoću li povjerovati u patnju, nesreću, i tugu toliko da me ta bol blokira , zamagli mi pogled, i onemogući me da djelujem,…… neću, ja izabirem ostati u svom centru, u svom miru tako duboko ukopana da me ni najžešća oluja ne može pomaknuti i u srcu nositi ljubav (a ne strah, ni ljutnju, ni tugu , ni bol) i onda iz tog mjesta mira i ljubavi djelovati (šta god osjetim da trebam u tom trenutku uraditi, da li moliti, meditirati, slati ljubav, hopsati, ili odnijeti hranu u Crveni križ, donirati novac…i sl.).

Ja ne mogu utjecati na okolnosti, događa se to što se događa (gubim mir i dragocjenu energiju koja mi je potrebna za djelovanje, ako to pokušavam), ali mogu IZABRATI kako ću se postaviti naspram okolnosti i hoću li u ovo naše predivno zajedničko Polje slati vibraciju mira, zabrinutosti i straha, ili vibraciju mira, ljubavi i zahvalnosti…. To je ono na što ja mogu utjecati, i ja biram ovo drugo…

– Ivana Bakota

Nemojte dijeliti strah na svoje zidove. Zidovi su vam puni straha, bez obzira koji… zidovi na Facebooku, zidovi u glavama, u životima…Time hranite uzrok. Dijelite Ljubav. Ljubavlju svojom ukažite na potrebu za pomoć, podignite vibraciju apela na razinu Ljubavi i poštovanja.

Jer što je voda? Voda čisti. Sjetite se eksperimenta sa rastjerivanjem oblaka mislima! Zamislite što naše misli i unutrašnji dijalog straha radi ovoj planeti. Mi smo stvorili sve ovo! Planet reagira na nered i kaos u našim glavama, stremi uravnoteženju. To je zakon Univerzuma! Jedini tko to može promijeniti smo mi!
Sranja se događaju gotovo uvijek na istim lokacijama na Zemlji! Rat je uvijek na Bliskom istoku, bijeda u Africi, netrepljivost i agresivnost na Balkanu. Stvorili smo okrutni rat ovdje, neprestano stvaramo nestabilnost i lošu ekonomiju. Stvaramo idiotske i nesposobne političare, “prirodne” katastrofe…

Nije isto razmišljati o vježbanju i vježbati.
Nije isto čitati o zdravoj prehrani i konzumirati istu.
Nije isto razmišljati o zdravim navikama i upražnjavati ih.
Nije isto proučavati meditaciju i meditirati.
NIJE ISTO RAZMIŠLJATI O HOPSANJU I HOPSATI.

Jednostavno nije isto…
Jedan od trikova uma jest da se voli petljati u sve, baš sve. I kad mu servirate HO u stanju je razraditi ga u tančine, ali rado bi ako ne mora se fizički naprezati odnosno hopsati. To je baš kao i s tjelovježbom – u stanju smo satima proučavati na netu koje su vježbe dobre, učinkovite i korisne, ali kad treba krenuti s praksom onda je to malo teže. Tu se uglavnom ‘pada na ispitu’.
Svaka nova aktivnost je neka vrsta šoka i prirodno se javlja otpor koji treba znati prepoznati jer za HO je potrebna i jedna vrsta discipline. Hopsanje nije analogno pripremanju sportaša za Olimpijadu već jedan disciplina koja je koncipirana na određeni način da bi bila učinkovita.
Hopsamo da ne bismo raspolagali s podacima iz uma. Zašto? Zato jer je um riznica svemogućnosti, ali ima jednu jedinu manu – ne zna istinu, tj. podaci su krivi. To što su podaci krivi ne znači da nisu uvjerljivi – jesu kao i film na TV, ali film je samo film, a ne stvarnost.
Dakle PRAKSA i to HO PRAKSA u ovom slučaju je jako bitna. To znači da hopsamo – onoliko koliko možemo.
Ta stavka je vrlo bitna jer inače um (Programi) će odigrati svoju priču kao na filmu – možda će to biti jako romantična priča, ali ostat će samo priča u kojoj vi ne sudjelujete.
Važno je da smo mi sami glavni akteri u stvarnoj priči – našem životu, inače će HO postati samo program ili još jedan film koji smo odgledali, a nismo u njemu sudjelovali.

– Dani Ella