Kada bi ulazio u svoju kuhinju, Jung je pozdravljao svoje lonce i stvari kao prijatelje.
Svom iznenađenom gostu, prijatelju, čileanskom ambasadoru Migelu Seranu Jung je objasnio:
“Svaka je stvar živa i žudi za našim prijateljstvom i pohvalom.”
Ne, ja ne želim
Ne, Ja ne želim da služiš druge iz zahvalnosti prema Meni.
Ja želim da budeš kao Ja ♥: nikomu dužna, bez drugih razloga službe, osim svoje prirode.A što se Mene tiče… što misliš gdje se Ja nalazim, pa da tamo odeš i hvalu Mi svoju prikažeš?
Kad budeš otkrila Moje stanište, otkrit ćeš da se svuda drugdje mnoštva mnoštvu zahvaljuju, a ovdje unutra da stanuje hvala bez zahvalnosti samoj sebi.
Jedan bez drugih, blaženstvo bez blaženih, unutra bez vani.
– Vesna Krmpotić, Bijela Kula, knjiga 36.
Kako se osjećamo kad zaista počinjemo otpuštati, i imati povjerenja u Boga/Život (što vam više odgovara)
Znate kad imate malo dijete, pa ga stavite na stol ili zidić, malo se odmaknete i pružite ruke? Što dijete napravi? Baci se k vama. Ne pogleda prema dolje – je li previsoko? Predaleko? Koliko je duboko? Što ako padnem na glavu? Mogu slomiti ruku ili nogu? Što ako ispadnem mami? Što ako mama baš sad ne bude gledala? Što ako…?
A možete li zamisliti mamu koja u tom trenutku kad se dijete baca okreće glavu, gleda na sat, ili okrene leđa? Naravno da ne.
Dijete se baca s povjerenjem, smijući se, uopće ne razmišljajući, ne procjenjujući, bez imalo straha ili brige. E, tako je i s nama.
Kad se prepustimo, poput djeteta, i bacimo Bogu u naručje, što Bog može učiniti? Ima li uopće izbora? Nema. On nas raširenih ruku dočeka, i privije uza sebe nježno, i čvrsto.
I ne, nema nikakve šanse da će Bog u tom trenutku okrenuti leđa li pogledati na drugu stranu.
– Karmen Jerković Yucel
Tamo gdje silazak završava, Ho’oponopono počinje
Jednoga sam dana, ili možda noći?!, putovala starom cestom što prolazi poljanom okruženom šumom. U ovom području nekad je bilo hladno i mračno. U svakom slučaju nisam se bojala jer ni ja nisam sasvim običan putnik. Sišavši dolje u dubinu iskopala sam maleni otvor i u njega položila blago, te ga obavila ljubavlju. Blago je neko vrijeme ležalo (činilo se netaknuto) ali priroda se preobražavala. Šumsku je čistinu najprije zamijenio pašnjak a zatim obradivo polje.
Nitko od nas nije odgovoran za ono što su nam učinili, dali ili oduzeli oni uz koje smo odrastali; ali sada kao odrasla i svjesna bića jesmo odgovorni za ono što ćemo učiniti s tim i na koji ćemo način osloboditi ljubav i krenuti dalje…
Tamo gdje silazak završava, ho’oponopono počinje. Poput ekspedicije koja dođe do cilja još ne možemo slaviti, ali možemo koračati sa suncem na leđima, sanjareći… Tijela i uma očišćena ljubavlju.
Smisao su otkrića. Mjesecima samo hodaš i odjednom se nađeš na kakvom čarobnom mjestu .
Volim vas!
– Gordana Balić
KAKO?
Najčešće pitanje koje se ovdje pojavljuje jest KAKO! KAKO da očistim, KAKO da promijenim, KAKO da postignem, dostignem?
Iako zapravo svi materijali, audio, videa, tekstovi, objave, ne sadrže ništa drugo nego OVAKO, ipak se ne čini dovoljno. Ima se dojam kao da nešto fali, nedostaje konkretnost, nedostaje KAKO.
Eto to je um. Ako dovedete nekoga, tko nikada nije mijenjao žarulju i pokažete mu kako se ona mijenja, korak po korak, odvijete staru, zavijete novu i voila! Ovaj će bez problema ponoviti postupak, malo će imati dileme oko čvrstine stiska, ali će učiniti to. No, ako mu idete opisati: prvo pritisneš dugme gdje se gasi svjetlo, pa uzmeš stolicu i popenješ se, pa… E, to bi mogao biti problem, jer će sigurno imati pitanje KAKO da postavim stolicu? Koje visine ona mora biti? Jeli mora biti drvena ili plastična? A još nismo došli do žarulje
U duhovnosti su stvari daleko apstraktnije nego u materijalnom svijetu, a opet jako su međusobno ovisni i mora se raditi na oba sa jednakim intenzitetom. Um će insistirati da ne zna KAKO voljeti sebe, da ne zna što to znači i “KAKO to misliš da ja ne volim sebe?”. On ima grdih problema sa povjerenjem. Ne može prihvatiti da se bacimo u jednostavnost, u atom inicijative koja nam je potrebna da bismo stvorili svemir.
Um treba stotine videa, seminara, tekstova da bi pristao na jednostavno “Volim te”! Zastrašujući su to zidovi! Toliko zastrašujući da su Kinezi i sagradili jedan takav ogroooooooman, samo da ne bi rekli “Volim te”!
Um želi odmah! Sada! A istovremeno je bio jaaako pospan i nije mu se žurilo kada smo se pretvarali u ovo što danas moramo čistiti. Zamislite koliko vremena je trebalo da bi Božanska iskra od Bezuvjetne Ljubavi došla do ovoga danas sivila, kronične zagušenosti problemima, programima, nezasitnosti, žudnje za posjedovanjem? Pa to je bila cijela vječnost!
Ovo je igra mačke i miša (Toma i Jerry-a :D). San što se izmjenjuje drugim snom, s javom, iluzijom življenja. Jedan naganja drugog, iz dana u dan, iz godine u godinu. To je vječna bitka između volje za promjenom, tromošću, postavljanjem prioriteta u životu i snazi za preuzimanjem odgovornosti za sebe.
KAKO je najjednostavnija stvar na svijetu! KAKO je “Volim te, Hvala ti”! (u slučaju Ho’oponopono prakse naravno, postoji i milijun drugih načina).
KAKO da budem Ljubav? “Volim te” je način da Jesam Ljubav.
KAKO da očistim strah? Partnera mlatitelja? Šefa mučitelja? KAKO da preuzmem odgovornost? Ne postoji odgovor na ova pitanja kojim bi se um zadovoljio! Jer on ne poznaje “Volim te”! Um vam kaže da “Volim te” je prazna ljuštura, bez energije, ne može se s tim ništa. Za njega ono to i jeste – tek podatak! Um funkcionira pomoću slika i sjećanja. On slaže lažne ugode, emocije, reakcije – falše uzroke na koje tijelo potom reagira. Sada smo sretni, smijemo se, osjećamo se fenomenalno – padne nam iPhone na pod – odjednom katastrofa! U hipu, u trenu, u sekundi!
Mi možemo obožavati Moojia, Osha, Rumija, Budu, Isusa, možemo znati sve o njima, svaku njihovu riječ, a opet biti u totalnoj depri, sumraku života! Što um tada radi? Pa traži još Rumija! Pa onda kada Mooji kaže da je Ljubav jedina stvarnost, to drži um zadovoljnim jedva do podneva.
“Volim te” je “fenomen” tijela. Ono je apstraktno energetsko polje što vibrira našim bićem u cjelini, pa i u umu. Kada izgovaramo te riječi, mi najobičnijim trikom omogućujemo umu da pusti, da prihvati tu bezobličnost voljenja, Božanski sjaj što titra u nama. Mi zapravo ne radimo ništa! Samo dozvoljavamo originalnom stanju našeg bića da Bude!
“Volim te” je tako jednostavna, tako divna, jako privlačna gesta. A opet, čini se da iziskuje ogromni napor kada je treba uputiti sebi! Ali KAKO kada smo mi taj “Volim te”, istinska Ljubav?
To je um. Hrđa što sabotira energetsku konstrukciju što s Ljubavlju je izgrađena. Da bismo spriječili hrđu, trebamo ukloniti “vodu”. Odustati od nje.
KAKO jest odustati. Otpustiti. KAKO jest “Volim te” pa kud puklo da puklo! To je popeti se na planinu života i urlati iz sveg glasa “Volim teeeeee”. SVE podrediti tome, svaki dah, korak, pokret. SVE što jesam, što vidim, čujem, predajem tom “Volim te, Hvala ti”.
Nema drugog OVAKO. Tisuće stranica teksta, sati i sati videa govore samo o ovome. Samo o tom “Volim te, Hvala ti”.
I strpljenju.
– Neno Lubich
A što kad ne osjećam Ljubav?
Ljubav je stanje ne-opiranja, ona je prepuštenost samome sebi. Ljubav je neprestano prisutna u tebi, zapravo, ničeg drugog u tebi ni nema nego Ljubavi. Ono što misliš da ima, e to je program! Ukloni zavjese programa – i eto ti prelijepa prizora u tvoju Nutrinu , tvoj sjaj i Božansko slavlje.
Ljubav je vibracija! Kada osjećaš Ljubav onda drhtiš, treperiš nekim apstraktnim osjećajem, sve u tebi zuji od radosti i milosti i lijepo ti je. Sve što trebaš učiniti jest dopustiti da se ta vibracija razvali po tebi bez sputavanja! Ona je tu, Ljubav je tu, unutrašnja vatra žudi da te obuzme, samo je ne gasi. Priznajem nije lako! Jer nam sve govori da mi to nismo, da ne možemo, da je to netko drugi… Ali, ustraj! Imaš snage, imaš volju, imaš priliku, izrazi namjeru da se želiš prepustiti sebi, svojoj prirodi, svojoj Ljubavi!
Svakodnevno miči te zavjese, hopsaj, voli, voli, kao da ne postoji sutra!
– Neno Lubich
Nevjerojatno je što Stvoritelj može
Nevjerojatno je što Stvoritelj može! Uglavnom na neobičan način daje znak na što bi trebalo obratiti pozornost , što bi trebalo čistiti.
Priroda koja nas okružuje malo toga dobije zauzvrat za ljubav i obilje koje nam daje. Kako možemo zahvaliti za brigu o nama? Možemo joj poslati ljubav!
Nakon što je ho’oponopono ušao u naše živote počeli smo više primjećivati Božansku ljepotu oko nas, uglavnom se osjećamo kao da je neki dio oživio. More, šuma, rijeka, cvijeće – sve je ispunjeno dahom života.
Sve nam govori – da trebamo ljubav, da dajemo ljubav, obilje ljubavi …
Svoju ljubav danas želim podijeliti s vama. Nije važno da li vi mene volite ili ne, nije važno gdje ste sada. Volim vas svim srcem, jer nas je Stvoritelj spojio. Dišite ljubav, mislite ljubav, dijelite ljubav!
Volim vas!
– Gordana Balić
Komunikacija s Djetetom
Svjesno i podsvjesno – ni ovdje ti termini nisu iznimka, dakle otac (nadsvijest), majka (svijest) i dijete (podsvijest). Svaki član obitelji ima svoju ulogu. Otac ima vezu s božanstvom i bdije nad majkom. Funkcija majke je naučiti dijete.
Majka je majka, bez obzira na spol . Unutrašnje dijete čuva sve uspomene…
Tko vjeruje u reinkarnaciju može zamisliti koliko je puta svatko od nas živio i koliko smo puta učili naše dijete svojevoljno ili prisilno, loše ili dobro. I lijepe i ružne uspomene ipak su samo programi. Zadatak majke je naučiti dijete čistiti.
Što ako samo majka čisti, ne razgovara ili ne uči dijete da učini isto? Dijete će vas samo promatrati. Majka može obaviti čišćenja koliko želi, ali se neće pomaknuti sve dok ne počne komunicirati i raditi s djetetom. Dijete će se zadržati na “razmišljanu “, da je sve u redu i imati doživljaj da može funkcionirati s tim sjećanjima. Majka ne može bez djeteta ako želi eliminirati toksična sjećanja iz prošlih života .
Komunikacija s djetetom je važna, budući da je teško postići cjelovitost ako su na suprotnim stranama.
Volim te !
Jednostavna praksa
Ho’oponopono je jako jednostavna praksa, ali opet vrlo duboka. No, ona postaje duboka tek sa predanim prakticiranjem i iskustvom voljenja sebe, nikako kada je se umom pokušava shvatiti.
“Volim te” razoružava um, ali da bi ovaj barem okrenuo svoje pucaljke prema tlu, potrebno je otpustiti njegov stisak da kontrolira i pokušava shvatiti. Kako otpustiti stisak, pitaš? Pa opet – hopsanjem . Vidiš, to je petlja, vječna petlja koja nema smisla, jer nije u sferi smisla i takozvanog “reda” kojeg um sebi zamišlja.
“Volim te” je zapravo kaos, nered, metež i ima zadatak razbucati sve što mislimo da je stvarnost. Stoga se poneki ljudi žale da im je u početku gore, da se sve raspada i slično.
Ljubav to je premetačina duše, svijet naopako. Kada volimo, spremni smo na sve! Ali kada volimo bezuvjetno i beskrajno onda je sve spremno na nas!
– Neno Lubich
Istinsko čudo
Dok govorim “Volim te”, događa se jedna neobična transformacija u meni, neka zavodljiva raznježenost, toplina i ljubaznost. Na primjer, dok razgovaram sa svojim strankama na poslu, imam neodoljivi poriv da učinim sve što mogu kako bi oni i bili sretni. Ta sreća je u meni, neko čudno unutrašnje drhtanje i zadovoljstvo koje vibrira mojim bićem i želim je nekom neobjašnjivom voljom pobuditi kod drugih. To je jače od mene! Kao da postajem prijenosnik određene vibracije i šaljem “bolest” dalje da se širi .
Kada hopsam, sve se mijenja, jer ja se mijenjam! Iz mene struje osjećaji unutrašnje sreće i ozarenosti, šire se poput valova u prostor, pa mi se čini da se svi tako osjećaju. To je stanje sadašnjeg trenutka: kada imate samo pažnju na unutrašnji svijet koji se reproducira na takozvani vanjski i osjećate svoju Nutrinu u svemu što vas okružuje.
Um, naravno, neprestano pokušava povratiti staro, jako brzim blicevima misli na neki problem, šalje lažnu zebnju jer trebam negdje ići, ali odmahujem nevidljivom ljubavnom rukom i kažem zebnji: Volim te!
Kada hopsam, imam svjesnost te igre uma. Nekako vam ta pažnja stvori sliku crtića Toma i Jerry-a . Tom je um i mi imamo percepciju njega kao većeg, jačeg, dominantnog i zapravo nam se čini kao prividni vlasnik cijele kuće. Ali usprkos svojoj “veličini”, ipak nikada ne uspije poraziti malog Jerry-a . Svjedočiti ovom crtiću nam omogućuje pažnja na hopsanje. Ova praksa je fenomenalni “uređaj” za praćenje sebe, svog unutrašnjeg dijaloga, odnosa prema svijetu i kamo odlazi naša pažnja. Imamo priliku uočiti cijelo to polje u kojemu se događamo i živimo, pa tako i intervenirati, zaustaviti i konačno, promijeniti uzorke što nas drže u zatočeništvu straha.
Toplina i milost što vas obuzima dok hopsate zaista je zarazna i na taj način, osvjedočio sam se, mijenjate svijet oko sebe. Događaju vam se “čuda”! Zapravo, čuda su ništa drugo nego događaji vaše Nutrine, ogledalo vaše uzbuđenosti i zaljubljenosti u sasvim “novu” moć koju odjednom imate – potpuno voljenje! Čuda su potvrde sa pečatom Božanstva i s njima izlazite iz robije samovažnosti.
Istinsko čudo je to “Volim te”, zaista! Sve ostalo je samo jeka
Volim te onda, pa neka odjekujeeeeee!
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 