Da li ho’oponopono doživljavam kao tehniku za rješavanje problema, ispunjenje želja, očekivanja? Ne. Takvim pogledom opet stvaram nova očekivanja, programe, vezanost. Prepuštanje, davanje dopuštenja božanstvu, univerzumu, bez očekivanja. Čistim, što čistim ne znam, ali uz hvala i volim te spoznajem ono istinsko zaboravljeno „ja“, ono božansko u meni koje je čista Ljubav. Da li sumnjam? Kako sumnjati u hvala i volim te?

Ljubav na prvom mjestu, a ostalo je samo odgovor na istu.

– Vanja Štrmelj

Cijeli dan buljim u tu divotu od plavetnila. Istina, oblačno je i pada kiša, puše vjetar i prevrće more u mnoštvo različitih valova. Nigdje nikoga. Divota čista… Boje mora nevjerojatne: sve nijanse plave i tirkizne – samo od te ljepote mogla bih živjeti danima – ništa više mi ne treba.

Izlazim van iz kuće… južina je i nije hladno. Kiša pada, ali nema smisla nositi kišobran ako ne planirate poletjeti. Ulazim u jednu od rijetkih trgovina koje rade i usput pitam prodavačicu: “Kako vam se čini ovo vrijeme?” U stvari, u sebi sam je pitala: “Jeste li svjesni ove divote?” Žena mi odgovara nešto tipa: “A nije nešto…”
Izlazim van iz trgovine; na trgu nigdje nikoga. Ma nije moguće da samo ja uživam u toj divoti… Je li je moguće da čovjek otupi i navikne se na nju? Kako to da se nisu prosvijetlili?

Kad bi izvanjska ljepota bila dovoljna, onda bi svi do jednoga građanina ovog mjesta morala biti prosvijetljeni. Svi do jednoga, a nisu. Zašto nisu? Što ih sprječava? Što nas inače sprječava da uživamo u punini Života? Ako npr, živite u betonskoj armiranoj konstrukciji na 9 katu u centru grada, onda je nekako razumljivo da situacija nije baš idealna, jer ste poprilično udaljeni od prirode; ali ovdje… ovdje je zrak takav da se 24 sata inhalirate najfinijim biljnim mirisima…

Bit će da je problem u onome tko doživljava. Eto nas opet kod Programa i ‘musavog prozorskog stakla’. Da bismo doživljavali Nulu treba ukloniti Programe. Programi su smetnja – oni su tampon zona između nas i Nule, između Ja jesam i Divote (Nule).
Nije važno gdje smo, ako ne znamo tko smo. Možemo biti uronjeni u samu esenciju Lijepoga, a da toga nismo svjesni.

Hopsanje je kao ‘hvatanje’ odgovarajuće frekvencije koja uspostavlja direktnu vezu sa Nulom. Kad kažem Volim te direktno se povezujem sa plavetnilom na nebu i na zemlji. Kad kad kažem Hvala udišem sam nektar sveg stvorenoga. Jer, kad sam u Hvala i Volim te, onda sam u Sve, stvorenom iz Ljubavi i Zahvalnosti.   

– Dani Ella

Prije neki dan šećem nevjerojatnom prirodom. Dan je savršen: sunce, ljepota prirode oko mene, mirisi morskog bilja, lagani vjetrić i nigdje nikoga – fizička manifestacija NULE. Sve je naprosto savršeno i ja tomu svjedočim. Nema se ništa dodati, a niti oduzeti – sve je na svom mjestu.

I što sad?
Vrijeme je blagdana – Božić, Nova godina… Pripreme za njih počinju, čini mi se, svake godine sve ranije i ranije. Postoje tradicionalni obiteljski rituali koje treba slijediti i koji se prenose u duhu tradicije na svaku slijedeću generaciju.
Ove godine kao eksperiment ja sam odlučila ‘pobjeći’ od svega toga. Ne zato jer ne poštujem spomenute blagdane, već da bih možda spoznala njihovu vrijednost iz jedne druge pozicije.
U gradskoj vrevi postoje uglavnom dva slučaja: oni koji su fokusirani na sebe i oni koji su fokusirani na druge. Ovi prvi za vrijeme blagdana udovoljavaju sebi ispunjavajući si želje na razno-razne načine, dok ovi drugi rade to isto, ali njihova misija je orijentirana na druge (uglavnom članove obitelji i drage prijatelje ili pak materijalno siromašne i nemoćne).
A što ako ništa od toga nije dostupno na, recimo, sam Badnjak ili Božić?
Što ako se nemate čime baviti, pa čak ni sa samim sobom, jer je to naprosto suvišno? Onda samo Jeste i stvarnost doživljavate na potpuno drugačiji način. Možda je danas Božić, a možda i nije. Uostalom nekome jest, a nekome nije, a nekome će tek biti.

Da bi se doživio Božić treba prvo doživjeti onoga tko bi taj Božić trebao doživjeti. Onda Božić nije Program koji se ponavlja iz jedne godine u drugu. Onda to nije šablona po kojoj npr. svi krećemo sa kuhanjem u 6 ujutro da bi smo dočekali obitelj s gotovim tradicionalnim menuom u, recimo, točno 16 sati.
Nije bitno što slavimo i kad slavimo – bitno je da smo svjesni da Programi postoje i tamo gdje su najljepše upakirani.
Stojim pored mora i gledam ni sama ne znam gdje. Uklapam li se u ovu divotu svojim prisustvom? Jer u ovoj divoti samo jedna osoba može biti s ‘greškom’ – a to sam Ja. Samo ja ovdje mogu biti nositelj Programa – sve ovo ostalo je čista Nula. I ja sam u Nuli – kad nisam u Programima. Programe treba otpusti… sve redom, i slaviti blagdane u Inspiraciji s Hvala i Volim te.

Svima sve najbolje!

– Dani Ella 

Čitam sada u Mabelinoj knjizi kako čim kažemo “Žao mi je, oprosti mi za što god je u meni što je ovo stvorilo”, istog trenutka spušta se Božanska Energija i čisti to sjećanje.

I onda se prisjetim jučerašnje “scene”. Bilo smo kod prijatelja na večeri, i u jedno trenutku otvorila se tema o posvajanju djece u gay zajednicama,… bla bla… I tu su bile dvije “suprotstavljene” strane – moj muž i naš kum, i povuci, potegni, isčupati ne mogu… traje i traje ta rasprava jedno pola sata, argumentirana, baš lijepo vođena rasprava, ja sa strane pratim i nije mi jasno od kuda sad ta tema, referendum iza nas, više nije ni aktualna… Ma… Ja onako u sebi kažem: “Žao mi je, oprosti mi za što god je u meni što je ovo stvorilo, Hvala, Volim te”. Nije prošla jedna minuta, ova se tema napustila i razgovor se usmjerio na nešto sasvim deseto. O Moj Bože, rekoh ja u sebi… koja je to brzina… još kad bi i naše administrativne firme tako brzo rješavale naše predmete gdje bi nam bio kraj…

Eto, htjela sam s Vama podijeliti kako rezultati su doista vidljivi i oni se događaju odmah nakon što preuzmemo odgovornost. Možda ponekad žmirimo na jedno oko pa ih odmah ne uočimo, barem je to kod mene slučaj.

– Marijeta Matijaš

Sve što vidim u drugima to su ustvari Programi koje vidim u SEBI. MI NISMO PROGRAMI! Ali smo odgovorni jer su se baš ti programi ‘utaborili’ kod nas.

Da nema HO mi bi smo možda mislili da samo mi sami hrpetina Programa, ali srećom nismo. Programi su ‘teret’ koji nepotrebno nosimo i kojega treba otpustiti.

Dakle kad ‘pročitamo’ kod drugoga sebičnost – prepoznali smo kod sebe Program zvan Sebičnost i on nije sastavni dio niti nas niti dotične osobe koja nas je podsjetila da taj Program postoji.
ALI smo ODGOVORNI jer se taj Program (uljez) nalazi u ‘našem dvorištu’… pa ćemo ga kao izgubljenog kućnog ljubimca vratiti s ‘Hvala i Volim te’ njegovom vlasniku natrag u Nulu.
Nismo Krivi nego Odgovorni. Onda Čišćenje nije Kazna nego PLEMENITA MISIJA – PREMA SAMOM SEBI.

– Dani Ella
  

Dani je napisala odličnu objavu o prepoznavanju programa, nakon čitanja koje sam na netu slučaj-NO naletjela na jedan od intervjua s dr. Hew Lenom.
Nije mi bilo poznato da je prije posla u ludnici radio s djecom sa specijalnim potrebama. Dvadeset godina kasnije, spoznao je da njegov posao nije bio pomoći toj djeci, već pomoći sebi da otpusti svoju percepciju te djece. Djeca, baš kao i ostatak svijeta su stvorenja Božja i kao takva, savršena su.

Zanimljiva je njegova spoznaja o doživljaju svijeta – mi ne spoznajemo svijet onakav kakav je, već spoznajemo našu vlastitu reakciju na taj svijet.
Točno je da ne vidimo dalje od nosa.  A kako pred nosom imamo rasprostrtu koprenu satkanu od štetnih podsvjesnih uvjerenja, zbog nje ne vidimo svijet u njegovoj savršenoj pojavnosti.

Zamislite da ste izašli van na lijep, sunčan, proljetni dan. A onda ste stavili crnu plahtu na glavu. Nestalo je sunca, visibabe izgledaju poput korova, nebo je tamno… A sada zamislite da s tom plahtom hodate cijeli svoj život i da ne znate da je samo trebate skinuti, jer vas izvan nje čeka čaroban, sunčan i pitom svijet. (Kaže dr. Hew Len, ono što ne znamo – ne znamo ;))

Svaki put kada sretnete nekog bolesnog, neuglednog, neugodnog, sjetite se da je pred vama božansko, savršeno biće kojem ne treba iscjeljivanje ili poljepšavanje. Ono što ga čini nesavršenim je vaša percepcija, odnosno gledanje kroz crnu plahtu. Da bi vidjeli biće onakvo kakvo stvarno je – trebate shvatiti da imate plahtu na glavi, prihvatiti to, prestati prokazivati ljude, preuzeti odgovornost za to i maknuti plahtu. Otpustiti.
Plahta je uvijek, baš uvijek isključivo i samo na našoj glavi i to je jedino mjesto na ovom svijetu koje mi trebamo i možemo čistiti.

To je čišćenje. Svijet ne trebamo čistiti, niti popravljati, niti iscjeljivati. Kada čistimo sebe i mičemo naše vlastite prizme i distraktore, vidimo svijet i ljude onakvima kakvi jesu. Savršene i čarobne božanske iskre.

Iskrice moje savršene, dobro vam jutro.

– Petra Varšić

Što je Život ?
Ali stvarno.

Je li život mješavina svega i svačega kao što je to na primjer prezentirano u medijima poput TV, pa imamo: red akcije, red drame, red komedije, red znanstveno obrazovnog programa, pa onda horor, pa opet akcija, pa malo vijesti, pa na rubu znanosti, zabavni program, kultura… i tako sve dok se TV ne pokvari ili ne nestane struje… ILI dok nam ne ‘pukne film’ i odlučimo sami dobrovoljno ‘ugasiti’ TV – odustati kompletno od svih programa.
Ok… nije to neki veliki problem, ali što onda, nakon toga – kako dalje?

Nedavno sam razgovarala s prijateljem na tu temu i kaže on: ‘Znaš, kad sam napustio sve programe pao sam u tešku depresiju… više mi život nije izgledao smisleno, pa sam se polako postepeno vratio u život i sve ono što on donosi sa sobom.’
Zanimljivo, zar ne?
Ja se nisam vratila Programima jer su mi odbojni – svi do jednoga, pa čak i oni najljepši…

Često znam raditi sama sa sobom jednu vježbu, tek toliko da ne zaboravim što sami Život jest. Vježba je vrlo ‘okrutna’ ne sama po sebi nego po tomu što me trenutno ‘otrijezni’ onako do srži.
Izgleda ovako: sjednem na krevet ili stolicu tako da mi bude udobno. Bitno mi je da sam sama i da nema nikakve buke oko mene – da je tišina (noć je idealna). I onda prvo zatvorim oči i poklopim ih rukama tako da je totalni mrak. Pa se pitam: jesam li tu iako ništa ne vidim? Odgovor je: Jesam. Zatim pokušavam čuti nešto, ali naravno ne čujem ništa jer je totalni mir u sobi i tišina je. Opet se pitam: Jesam li tu iako ne čujem baš ništa? U stvari nije to klasično pitanje… više je to konstatacija: da, gle tu sam i kad ne vidim i ne čujem ništa.
U toj udobnoj sjedećoj poziciji u mraku i tišini ustvari niti ne osjećam jasne granice svoga tijela – znači ustvari ne znam pouzdano ni gdje počinjem ni gdje završavam (zbilja ne znam) i bez obzira na to saznanje još uvijek JESAM.
Znači, iako ništa ne vidim, ne čujem i ne znam gdje sam i koliko (ne mogu se jasno definirati) sa sigurnošću mogu potvrditi svoju svjesnost da Postojim.

Eto to je stvarni Život, a sve ostalo su u stvari Programi.

Svijest o tomu (kad nakon svake takve vježbe prostruji kao spoznaja mojim bićem) direktno me stavlja u poziciju STVARNOSTI. To je gotovo isto kao da ste upravo umrli i napustili sve ono što ste smatrali svojim Životom i onda spoznate da to nije bio vaš Život, da je ovo ogoljeno Sebstvo do korijena jedina Živa ‘tvar’ koja postoji.
Nije to Prosvjetljenje (ili je, ali kao da je to važno – i Prosvjetljenje je program), ali nakon toga se promjeni kompletna Percepcija svijesti i definicija onoga što Život jest. Odjedanput sve izgleda drugačije, a ustvari se ništa konkretno nije promijenilo – osim što se promijenio kut gledanja samog Promatrača.

Život sam jest u stvari ta stabilna točka u nama.. taj famozni Ja Jesam. Ostalo nije Život već varijacije na različite teme – kojih ima na milijarde.. sve su to programi od kojih je teško pobjeći (barem dok smo još u ovom tijelu), ali pomaže (zbilja pomaže) svjesnost da nismo sve ono za što smo mislili (greškom) da ustvari Jesmo.

– Dani Ella