Jedan nedavni komentar na fb (mali i gotovo neprimjetan) doveo me je do važnog uvida, koji sam od tada potvrdila više puta. Naime ljudi koji su nama učinili djetinjstvo (ili neki drugi period života) teškim ili ga obilježili na neki drugi negativan način, nekim drugim ljudima mogli su biti svjetiljka u najmračnijem tunelu, odnosno za njih su bili ruka spasa. Događa se i obrnuto, naravno. Netko tko je za mene bio najzanimljiviji i najsvjetliji muški lik u djetinjstvu, svojoj kćerki je ostao u nekim ružnim sjećanjima.Primjeri nisu važni, suviše su osobni, ali ima ih bezbroj u životima svih nas.

Što nam to govori? Mnogo toga. Između ostalog, da je naše viđenje neke osobe neraskidivo povezano s osobnim iskustvima koja imamo s tom osobom, dakle potpuno smo pristrani i subjektivni kada kažemo da je neko,, bezobziran,,,, sebičan,,,, lijen, ili bilo što drugo . Pri tom su ta iskustva nešto što smo mi sami (na razini duše) odabrali za sebe, kako bismo savladali određene lekcije i stekli neke spoznaje, a osoba koja nam na fizičkom planu omogućuje da ih steknemo na to se odlučila iz ljubavi, a ne iz želje za osvetom. Naravno, dok smo ovdje, teško nam je da to uvidimo i shvatimo, ali ovakav način razmišljanja može nam pomoći da se ne zaglavimo u osjećajima mržnje i prezira prema drugima. Vrlo često se radi o najbližim ljudima, roditeljima ili djeci što ovaj zadatak (prihvaćanja) čini još značajnijim, ali i težim. Mnogi od nas se, naime, u svojim pedesetim godinama drže slike koju su o svojim roditeljima formirali u ranom djetinjstvu i nikada ne uspijevaju ih sagledaju kao ljude sa svojim nedostacima i vrlinama, niti kao duše koje su također imale svoja zaduženja i iskušenja.

Sve to su naravno programi, čijim čišćenjem se oslobađamo ne samo mi, već i naši roditelji. Pri tom je vrlo značajno da uvidimo da ne znamo baš ništa ni o iskustvima koja smo sami za sebe odabrali, a naročito ne o iskustvima koja su odabrali drugi ljudi, ali i da smo bez obzira na to spremni nekoga definiramo kao,, lošu majku ,, ili,, lošeg oca,, zalepivši im tu etiketu zauvijek. Čini mi se da je puno bolje za nas same da se pomirimo sa svojim iskustvima kakva god da su bila i kakva god jesu sada, da ih prihvatimo i također shvatimo da su u pitanju programi, te da je savršeno beskorisno ih vučemo sa sobom. Dovoljno je da im kažemo,, hvala ti,, i,, volim te,, (beskrajno mnogo puta) i ostavimo ih u prošlosti, odnosno da ih predamo Bogu, jer ona su imala svoju ulogu u nekom trenutku našeg života i više je nemaju , osim ako ih mi ne izvadimo iz vreće svaki put kad poželimo da opravdamo neki svoj postupak u sadašnjosti.

Kada prihvatimo činjenicu da ne znamo mnogo o svojim izborima, bit će nam mnogo lakše prestanemo osuđujemo druge i dopustimo im slobodu da biraju, pa makar to bilo i pogrešno, po našem mišljenju. To osuđivanje i okrivljavanje drugih je vrlo jak program koje čovječanstvo dijeli, možda je jedan od koraka koji vode ka brisanju ovog programa, razumijevanje da nema drugih, da je sve jedna svijest i da smo mi istovremeno ta svijest i njen djelić.

Suzana V.

Drugi i ja, ja i drugi.

via Drugi i ja, ja i drugi.

 Ako kročiš nogom u sobu u kojoj nitko nije bio godinama, možda jednom ili dvaput od kada se kuća izgradila, zateći ćeš priličnu količinu prašine, zar ne? Usprkos užasu i odbojnosti ići ćeš čistiti. Kako ćeš ići čistiti? Pa prvo agresivno! Pa ćeš navaliti na mjesta gdje ima najviše prašine, zato jer ne želiš da ti se ta prašina razbacuje okolo po sobi! Dakle, čistiš jako zaprljana mjesta i onda ćeš ugledati da u sobi postoji i nekakav tepih. Lijepo će se nazrijeti šare, vezovi, poneka boja. Osmijeh se sada pojavljuje na tvom licu – cijeli posao dobiva smisao, biva preplavljen spoznajnim rezultatom – konkretnim oblicima kojih prije nije bilo.

Kako dakle, sada ideš čistiti? Promijeniti ćeš strategiju, pa ćeš ići suptilnije djelovati na prašinu, promijeniti ćeš alate, možda finiju metlu, sredstva za čišćenje neće biti ista, jer imaš uvid u u neke dijelove koji su se ukazali! Trebaju ti ona što ne oštećuju materijal tepiha, što ne skidaju boju, što su ugodna za prostor i za udisanje…Dakle, kako se tepih/soba razotkriva, tako mijenjaš načine čišćenja!
Jasno je da je soba tvoja Nutrina, Sebstvo; Kuća tvoje tijelo, a čišćenje Ho’oponopono! A tepih? Tepih je tvoja osobna povijest, tvoj Put, sve je u njemu zapisano i on te sada najviše zanima! (Hvala Anita Moorjani  ).

Ma koliko se Ho’oponopono činio kao univerzalna praksa, ona je jaaaako individualna! Možda se ova takozvana jednostavnost nabacuje svima nama kao nešto zajedničko, pa nas zbunjuje i ostanemo slijepljeni na toj jednoj točci “jednostavnog”? Čudimo se kako se ne možemo pomaći, što nije u redu, a do maloprije je čuda radilo?

Zanimljivo je primijetiti kako se jaka prljavština lakše čisti, jer samo navališ kao sivonja na tu gomilu, pa ne možeš pogriješiti zar ne? Samo vitlaš metlom gdjegod, a prašina se čisti! Problem nastaje kada treba biti strateg, suptilan, smiren i strpljiv – tada silovanje ne rezonira, čini se stranim, alienskim, ne paše i to tumačimo kao otpor!

Praksa u kojoj razotkrivamo Sebe je jako slojevita i stoga strogo individualna, jer kada kažeš “Volim te”, posvećuješ pažnju Sebi, svojoj Božanskoj prirodi, onome što Zna tko si!
“Volim te” kaže: Posveti se Sebi, osluškuj što ti Ja kaže! Prilagođavanje čišćenja tom znanju što ga Ja iskazuje je level broj 2 u toj slojevitosti (to ti je recimo način kojim počinješ osvježavati sada taj tepih, kada ti se sve više razotkriva u svojoj divoti, istraživanje njegove prirode i slojeva)! Sada više nisi slijepac što baulja u kaosu nereda iluzija i obmana, nego imaš “pregled” Sebe, uvid u svoju ljepotu i snagu. Prepusti se tome, ono će te voditi kako ćeš dalje čistiti. Ovdje nastupa individualnost, upoznavanje sa sobom – Sebom i to ti je najveća moguća snaga koju možeš crpiti, beskrajan Izvor. Samo dozvoli Sebi da ti priča, daje rješenja, savjete, da komunicira sa tobom i odmah će ti biti jasno da nikada nije bilo stanke, otpora, stagnacije, nego samo nešto drugo preuzima tvoje čišćenje, prakticiranja Ho’oponopona!

Volim te ❤ 

– Neno Lubich

Svemir je beskonačan, širi se u svim smjerovima beskonačno. Svemir kao takav nije mjesto, jer mjesto je ono što je locirano – ono što je smješteno, smješteno u odnosu na nešto. Svemir kao temelj svega ne može se locirati, odrediti, smjestiti u odnosu na nešto… On nema granica, pa se ne može dovesti u odnos s nečime izvan njega samoga. On naprosto jest – jednostavno postoji. Nigdje ne postoji prostor sam po sebi. Gdje nema prostora nema ni vremena, a gdje nema ni vremena, nema niti TIJELA – jer prostor i vrijeme ‘nastaju’ kretanjem tijela. Sve je Jedno.

Kad postoji Misao onda postoji ‘kretanje’. Kretanje jednog prema drugom. Kretanje je moguće jedino ako postoji odnos – odnos jednog prema drugom. Kretanje je uvijek potaknuto Ljubavlju – to mu je temeljni Izvor. Kretanje je ustvari Ljubav prema pokretu. A pokret predstavlja mijenu – misao i tijela kreću se u određenom ritmu, izmjenjuje se jedna misao drugom. Njih ne povezuje sadržaj već Ljubav – ljubav prema pokretu samom.

Hopsanje je kretanje… znači hopsanje je Ljubav u pokretu. Mjesta ne postoje, postoje samo stanja koja se izmjenjuju – ona su jedino stvarna. Kad ponavljam Volim te ukidam misao kao mjesto koje ionako ne postoji i stižem do Volim te koji također kao mjesto ne postoji. Postoji samo odnos između te dvije misli, dakle Ljubav.

Nema udaljenosti – ona ne postoji. Nema ni mjesta – ni mjesto ne postoji.
Postoji samo osjećaj kretanja i Ljubav kao njen Izvor.
Nema nikoga tamo vani…   

– Dani Ella

Ako hopsate već jedno duže vrijeme onda znate da hopsanjem niste prestali postojati – i dalje mislite, imate svoj stil odijevanja, znate što vam se sviđa, a što ne… hoću reći niste izgubili Sebe, upravo suprotno – kao da ste si sada bliže nego ikada prije.

Možda nije loše zauzeti jednu malo drugačiju hopsi poziciju, ležerniju u kojoj hopsanje nije samo čišćenje nakupljenog smeća nego čarobni napitak koji nam pomaže da dobijemo baš ono što nam treba i da se riješimo svega onoga suvišnog, onoga što nam smeta, o što se svakodnevno spotičemo.

“Ja sam tu samo da bih čistio” riječi su dr. Lena koje se mogu doživjeti na dva potpuno različita načina; jedan je manje ugodan jer implicira na to da smo zabrljali i sad za to plaćamo konstantnim čišćenjem (hopsanjem). Drugi način pretpostavlja da HO možemo doživljavati kao POKLON kojim se darivamo svakodnevno u OGROMNIIIIIIM količinama.

Volim te, volim te, volim te… ma Obožavam te… Volim te, Volim te, Volim te… Hvala ti Ljubavi što si tu sa mnom u svakom trenutku, Volim te, Volim te, Volim te… Sve velike Ljubavi potiču od temeljne Ljubavi – Ljubavi prema Sebi. Sve je stvoreno samo radi toga da bi se Ljubav davala i primala. Kad hopsamo taj krug je zatvoren.

Pustimo na trenutak ‘čišćenje’, ‘drljanje’ i ‘rifljanje’ – iako se i to dešava kad hopsamo,(takav stav može nas brzo umoriti); ako sebi dajemo Ljubav, ako se hranimo Ljubavlju na način koji nam odgovara i u kojem uživamo, onda nam hopsanja neće biti nikad dosta, prije da ćemo htjeti još i još i još…

-Dani Ella