“Manipuliranje” sa zahvalnošću, da bi se nešto dobilo – nije hooponopono. Poticati, njegovati, forsirati osjećaj zahvalnosti zato jer zahvalnosti “donosi” – nije hooponopono. Zahvalnost nije sredstvo kojim ostvarujemo ciljeve.

Zahvalnost je osjećaj koji neminovno dolazi kada uspijemo otpustiti, kada se s povjerenjem prepustimo onome (Onome) dijelu sebe koji najbolje zna, bez ikakvih očekivanja, sasvim sigurni da je ono što se događa, upravo ono što je najbolje za nas. Tada nas preplavljuje istinski, duboki osjećaj zahvalnosti i za najmanju sitnicu… primjećujemo ljepotu i savršenstvo kojim smo okruženi, postajemo svjesni veličanstvenosti Kreacije… polako postajemo zahvalni i za “prilike za čišćenje”, odnosno probleme, jer shvaćamo, da su tu, samo da bismo mi mogli čistiti i ispravljati.

Prava zahvalnost nema računice.

– Karmen Jerković

Ako jedno duže vrijeme provedem na FB (npr. u HO grupi), nakon nekog vremena uočavam da sam uronjena u jedan zaseban svijet , koji ima svoje aktere, pravila, događaje. Iako su mogućnosti ograničene, taj svijet funkcionira kao jedna cjelina. U tom svijetu vrijeme teče, nešto se događa ili ne događa, ali cijeli prikaz je poprilično uvjerljiv. Pa se tako mogu veseliti, rastužiti, naljutiti, nešto naučiti, vidjeti, čuti, razgovarati …
To je cijeli jedan zaokruženi svijet koji je itekako uvjerljiv u svom postojanju. Dok sam u njemu ja imam svoje mjesto – osjećam se dijelom tog svijeta.

Međutim, kad se odmaknem – kad zaklopim kompjuter – situacija se mijenja. Iako mogu ponijeti dojmove iz virtualnog svijeta u ovaj svijet, ako sam dovoljno dugo odvojena virtualan svijet će u jednom trenutku za mene prestati postojati.
Ne znam je li tako (moguće je da jest) kad napustimo ovaj svijet koji trenutno smatramo svojom jedinom stvarnošću. Moguće je da se desi ista stvar – da smo još neko vrijeme pod dojmom, a onda naša jedina stvarnost postaje je ona u kojoj se trenutno nalazimo.
“Svijet nije mjesto nego stanje”. Ako je svijet stanje, onda je i sve unutar tog svijeta ništa drugo nego određeno stanje. A stanja su promjenjiva. Jesam li ja promjenjiva ili nepromjenjiva? Koji dio mene je vječan, a koji nije? Mogu li se ja razdijeliti na dvije potpuno oprečne opcije i biti i jedna i druga istovremeno? Možda nije pravo pitanje: mogu li?, nego – zašto???

“Učenik reče:
Dragi majstore, reci mi, molim te, zašto moraju ljubav i patnja, prijatelj i neprijatelj, postojati jedno uz drugo. Zar ne bi bilo bolje da nema ničega drugog osim ljubavi?

Majstor reče:
Kad ljubav ne bi u patnji postojala, onda ona ne bi imala ništa što bi mogla da voli. Zato, pak suština njena, koju voli, naime, sirota duša, u patnji i bolu stoji, zato ima razlog da svoju sopstvenu suštinu voli i da je od bola spasi, tako da ponovo bude voljena. Također, ne bi moglo biti shvaćeno što ljubav jest, kada ne bi imala to da želi da voli.”

♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Šta znače riječi Hvala ti i Volim te? Izgovaramo ih često mahinalno, instinktivno, hvala iz kurtoazije. Ali šta su te riječi zaista, šta u stvari kažemo kad ih izgovorimo?

U svom razmišljanju došla sam do zaključka da one znače isto. PRIHVATAM.
Bog od nas uopšte ne traži zahvalnost, niti mu je mi dajemo iz straha i kurtoazije (bar ne mi koji smo upoznati s ho’oponoponom).
Da li vi tražite zahvalnost od svog djeteta? Ako da, onda sve sto činite vezano za njega je iz čistog vašeg egoizma. Ako je ne tražite i ne očekujete, onda ćete je i imati, ali ne u smislu “pamti pa vrati”, nego u smislu da će vas vaše djete prihvatiti takvog kakvi jeste. Kao što i vi njega prihvatate takvog kakav je. Zahvalnost je prihvatanje svega onoga što vidimo, što osjetimo, svega onoga što je u Univerzumu, što postoji, ŠTO JESTE. Ne treba nam nikakvo ispunjenje naših uslova da bi bili zahvalni.

Volim ima isto značenje – prihvatam. Volim ono što jeste jer JESTE. Ne zbog nekog izvanjskog razloga, ne jer neko nesto čini meni ili zbog mene (ako je to razlog i to je onda samoljublje). Ljubav je u meni jer JESTE. I sve je baš onako kako treba da bude u ovom trenutku. Hvala ti.
Hvala ti, volim te – prihvatam.

– Zorica Đukić

“Dora istražuje” je edukativni crtić koji tu i tamo gleda moja kćer. Edukativni je, jer se prateći Doru u njenom istraživanju i njenog prijatelja Čizmu, može naučiti nešto engleskog jezika. Uz to je i interaktivan – Dora na svom putovanju postavlja razna pitanja: Kojim putem krenuti? Vidiš li “dio” koji ne dostaje? Što se tebi najviše svidjelo danas? Hoćeš li pomoći Dori uhvatiti “uže”? (pa se mole djeca da skaču) i sl.

Uglavnom ako čujete ili vidite dijete koje skače, trči i odgovara na razna pitanja ispred TV – velika je vjerojatnost da gleda “Dora istražuje”.
Ako djeca već i moraju nešto gledati na TV, onda je ova vrsta crtića još najprihvatljivija.

Iako smo na odmoru, naša kćer se budi prilično rano (ne uvijek, ali često) i onda zna se desiti da pita smije li potiho gledati npr. Doru. Mi na to pristanemo da bismo mogli “spavati” još malo (spavanja više nema, to je jasno). Jutros je bilo tako.
I kreće crtić. I Dora po običaju postavlja pitanja, a moja kćer odgovara ili ne odgovara uopće. Pa tako na Dorino pitanje: “Što se tebi tu najviše svidjelo?” Gita odgovara: “Ne znam, jer nisam niti gledala taj dio”. Na to će opet Dora: “I meni se to svidjelo!”

Tako funkcioniraju programi… na sve imaju odgovor – čak i onda kad je taj odgovor potpuno nelogičan.
Kad razgovaramo sami sa sobom, to je isto kao kad Gita razgovara s Dorom. Postoji razgovor, ponekad čak i smislen, vrlo rijetko koristan, ali ustvari potpuno nepouzdan. Tko razgovara s kime? Tko pita i tko odgovara? Je li razgovor uopće potreban?

Na pitanje što da napravim u određenoj situaciji… mogu unutar sebe dobiti kilometarski odgovor. To je program. Kad se ne pitam – jer pitanje i odgovor su Jedno, onda je to Inspiracija. Ako sam u Inspiraciji mogu odgovarati na pitanja i to onda nisu programi nego opet Inspiracija. Bitno je osloboditi se svega, otpustiti apsolutno sve pa onda i ako nismo u Nuli barem smo joj posve blizu. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Na fotki je dvorana gdje je održan prvi seminar HO u Zagrebu. Velika dvorana s nekoliko ulaza/izlaza.

Zamislite, sad, da vam je netko stavio povez na oči kroz koji ne vidite baš ništa. Nalazite se tu na početku ovih poslaganih stolica, a trebali biste izaći van kroz onaj tamo zadnji izlaz u daljini.
Dvorana je prepuna gusto poslaganih stolica, ali i dovoljno širokih prolaza.
Recimo da dvoranu niste vidjeli prije negoli vam je stavljen povez i da znate da je vaš zadatak da se cijelo vrijeme krećete dok ne izađete van iz prostorije. Otvorena su samo ta jedna vrata na dnu dvorane. Između njih i vas je brdo stolica.
Moguće je da se, čim krenete, zabijete u prvu stolicu i padnete. Kako ne znate kako su stolice poslagane možete se odlučiti na puzanje i oprezno opipavanje prostora.
Tada se vaše kretanje temelji na opreznosti zbog mogućeg pada, a ne na tome da izađete van iz dvorane. Ako i niste baš najoprezniji i ne bojite se ozljeda svejedno ćete imati problem pronaći izlaz jer jednostavno ne znate gdje je! Pitanje koliko će vam vremena trebati da izlaz napokon pronađete – na ovaj ili onaj način.

ALI !!!

Što ako vas netko navodi? Što ako vam netko govori kuda da idete, što da izbjegavate, gdje da skrenete? Onda je puno lakše naći izlaz, neusporedivo lakše, zar ne? Moguće je da ćete bez obzira na pomoć tu i tamo zapeti za koju stolicu, pa možda čak i pasti, ali vaš prolazak kroz izlaz je sad vrlo izvjestan i siguran, a ne neizvjestan i upitan.

To vam je HO. I ne samo HO. Postoji još načina (Mabel je to sama spomenula). E sad – je li hopsanje najlakši to ćete morati provjeriti sami – meni je bitno da je djelotvoran. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Dakle, počeo sam pisati komentar na objavu o ljutnji, ali sam se sjetio jedne (dvije) metode kako djelotvorno zaustaviti ljutnju, pa evo ide kao objava da je (ih) možete probati 😀

1. Metoda:
Nema toga što pusetina ne bi odljutila! 😀 Ali što ako nema nikoga u blizini da vam da pusetinu? Onda je morate dati sami sebi 😀 Dakle, evo kako dati sam sebi pusetinu: prvo morate pronaći sebe da biste znali gdje ide ta pusetina! Pusetina se udahom priziva, izdahom otpušta, znači trebate disati! Nakon disanja, zatvorite kratko oči i potražite tamo sebe, vidjet ćete, sigurno ste tu! E sad, bacite se u sebe svom snagom, koliko ste dugi i široki i zalijepite sebi zastrašujuću pusetinu!!! Pritom urlajte iz sve snage: Volim teeeeeee!!!!!! Ako to ovoga ne odvali i vas ne odljuti, onda ste stvarno težak slučaj 😀 Zašto ovo sve? Jer pusetinom se ljubav zove, strast utapa, mir ostvaruje, blagostanje živi.

♥ ♥ ♥ ♥ 😀

A sad malo ozbiljnije 😀 Dakle, jedna jaaaako dobra metoda koju sam prije nekoliko godina dobio u snu za trenutno odstranjenje ljutnje i sličnih emocija samovažnosti i pratećeg unutrašnjeg dijaloga koji potpiruje te emocije:

2. Metoda:
Udahnite naglo i žestoko, pritom širom otvorite usta, izbacite jezik vani, razrogačite oči što više možete! Ostanite u tom položaju sekundu ili dvije (usta razjapljena, puna pluća zraka, oči širom otvorene). Sada izdahnite mirno, prirodno, zatvarajući oči, usta i potpuno opustite lice. I to je to! :D. Ostanite u tom položaju nekoliko sekundi, relaksirani, zatvorenih očiju.
Odmah ćete primijetiti trenutnu tišinu u umu, sve što je postojalo u tom trenutku odmah prestaje, mir koji vas okupira gotovo je neshvatljiv, a neobično stanje izmijenjene svijesti je jako privlačno. Možete ponoviti par puta 😀

Probajte sada odmah, radi to 😀

Ipak, unutrašnji dijalog će agresivno pokušati nastaviti trabunjanje koje je prethodilo ovoj vježbi, ali vi sada imate kontrolu i možete započeti nešto drugo! Evo, ako ne znate što, možete dati sami sebi pusetinu s početka teksta! 😀

– Neno Lubich

“Jesi ti uvijek ovako smirena ?” – često me pitaju.
“Nisam, naravno… u većini jesam, ali ne uvijek.” 😉

Kad sam živjela sama znalo se desiti da me nešto razljuti (na faksu, gradu i sl.) pa sam jedva čekala da se vratim doma u svoje utočište. Unutar svoja četiri zida brzo bih se riješila ljutnje, bijesa i sl. – nekada je bilo dovoljno samo se ‘maknuti’, a nekad bi meditacija, vježbe disanja i samopromatranje ekspresno riješile ‘problem’. U takvim situacijama – oslobođena stresa smiješila bih se svojoj do maloprije nemoći.

Onda u jednom trenutku više nisam živjela sama. I tu bi se tu i tamo javila ljutnja (hvala bogu ne često) i ja se ne bih upuštala u svađu i iskaljivanje bijesa nego bih se povukla u drugu prostoriju i tamo bih opet svoj bijes riješila sama sa sobom.
A onda sam ostala trudna. I znala sam da sve što ja osjećam osjeća i moje dijete. Iako sam imala tu mogućnost da cijelu trudnoću provedem idilično, ponekad bi uletjelo nešto bijesa i ljutnje. I u takvim trenucima sam se pitala: što sad? Kuda sad da pobjegnem? Nemam kuda…
No dobro, važno je da sad kad je bijes već ovdje, da ga pustim da ode. Da ga ne zadržavam u sebi i ne hranim novim bijesom i ljutnjom, da ga otpustim.

I danas se slično ponašam u ‘kriznim’ situacijama. Jednostavno se maknem… povučem u sebe. Na taj način ponovo uspostavljam narušenu ravnotežu vraćajući se Izvoru iz kojega sam potekla.
Za mene to nije slabost nego snaga. Praksa one izjava da se svi problemi mogu riješiti samo s višeg stanja svijesti od onog na kojem su nastali.
Inspiracija uvijek dolazi iz Izvora, a ne programa. Dakle, ako znamo da je Inspiracija sve što nam treba, onda znamo i gdje ćemo je “naći” – ne u svađi, gužvi, prepirci i sl. nego tamo gdje ona jest, u Izvoru (Nuli).

Nije pitanje jesam li ljuta? Pravo pitanje je – što radim sa svojom ljutnjom?
Mogu je jednostavno otpustiti – s Hvala i Volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella