Dragi prijatelji, kako riječima dočarati bogatstvo hopsanja, kako ga ja doživljavam…? Hvala, hvala, hvala.

Taj mir, kojeg sam tako dugo ‘tražila’ je tu.
Na poslu, s teško bolesnim ljudima, medu djecom, gdje volontiram, i ono najvažnije, kod kuće, s dva meni najdivnija bića, sinovima. Tada kada sam skoro pokleknula, pod nelijepim situacijama, imala sam samo jednu želju. A ta je bila, u obliku molitve, samo da dobijem tu mrvicu snage za dalje.

Ni sama nisam bila svjesna da će se dogoditi lavina sreće, hvala, hvala, hvala, zvana HO i to na kao pero lagan način.
Bio je to meni najveći poklon, i hvala Mu. Moj vječni optimizam, osmijeh, toplina i dobrota dobili su novu dimenziju. Kroz sreću i ljubav ljudi koje volim mojoj sreći nema kraja.

Bogatstvo života je tu… u oblacima, na cvijetu, kraj poljskog puta, na licima djece ,u toplom zagrljaju, skriveno u slikovnici ili u šetnji sumom, svugdje…. Zato volim, zahvaljujem svim srcem. Hvala, hvala, hvala

– Kristina Novak

Često je pitanje komu govorimo Volim te, Hvala ti? Da li to govorimo sebi, univerzumu, Bogu, osobi ispred nas, kome? Zapravo, pravo pitanje je tko govori, radije nego komu govorimo. Ako kažemo da govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer je sebe sve to, i Božanstvo i univerzum, sva stvarnost koju živimo jer se ona projicira iz nas. Ne možemo pobjeći od te veličine! To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, da li sam ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene 🙂 Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim irelevantna, jer je krajnji rezultat toga moje postojanje sada i ovdje, što je neka druga istina. Temeljno je pitanje tko udiše i kako udiše?

– Neno Lubich

Gledam meni dragu osobu kako mi govori o svom problemu, osjećam žalost i vidim suze u očima pa osjećam potrebu da pomognem. Kad je u pitanju netko tko nam je posebno drag, naš um govori da ne možemo okrenuti leđa pa pokušavamo shvatiti te probleme i pomoći ih riješiti. Imamo potrebu uključiti se jer smo naučeni reagirati.

Prava istina je da toj osobi ne možemo pomoći, barem ne vrteći film zvani „Rješavanje problema“. Niti možemo pobjeći, barem ne vrteći film zvani „Ne mislim se baviti time“. Ono što možemo napraviti je promijeniti perspektivu i prebaciti točku promatranja na sebe, jedino to i ima smisla jer u nama je taj projektor koji pokazuje film tamo vani. A da bismo zarotirali fokus s te osobe na sebe trebamo promatrati na način da ne prosuđujemo, ne donosimo zaključke, ne komentiramo, ne uskačemo u filmsko platno. Iz uloge promatrača sad smo u stanju vidjeti da to čemu svjedočimo nije „osoba s problemom“ nego slojevi programa ispod kojih je (uvijek bila i bit će) savršena osoba.

Od kuda onda sva ona drama? Ono što zovemo dramom je samo sloj koji se lagano odljepljuje kad kažemo Hvala i Volim te. A patnja, ona se čini stvanom, što je s njom? I to je samo još jedan sloj koji traži da ga otpustimo sa Hvala. I ponekad će nam doći inspiracija o tome što trebamo napraviti ili reći toj osobi, ali to nam ne smije biti cilj. Um traži cilj, ali Hvala je već na cilju.

Inspiracija je način na koji se božanska energija zabavlja, a mi smo medij putem kojeg putuje u obliku poruke među nama. Ako se pitaš da li je to što ti je došlo prava poruka – nastavi hopsati. Kad ti dođe prava poruka nećeš se uopće sjetiti pitati je li prava. Jer sa hopsanjem nam dolaze prave reakcije, ali prvo nam dolaze prave prilike za čišćenje kroz koje dolazimo do sveg drugog. No, hopsanje ne isključuje akciju jer ne možemo samo ušutjeti i buljiti u zid… U ovakvim situacijama najbolja akcija je suosjećanje – bivanje u ljubavi s tom osobom, na razini gdje prije nego išta kažemo prvo pitamo: “A što bi Ljubav rekla?”

Kad sam počela pisati ovaj tekst potkralo mi se slovo viška u prvoj rečenici pa je pisalo ovako:

„Gledam u meni dragu osobu kako mi govori o svojim problemima…“

Dakle, kažem da gledam tu dragu osobu u meni – ta prva rečenica je već znala u kojem smjeru ide ova objava 🙂 No, ipak sam maknula slovo „u“ iz razloga da bude jasnije ono što želim reći: čini se da vidimo nešto vani, ali zapravo to je samo sredstvo pomoću kojeg možemo vidjeti ono što je unutra. Da bismo zaustavili razgovor s programima tamo vani i predali ih Onome tko zna što s njima, trebamo se samo sjetiti zaustaviti film koji se vrti i reći Hvala. Jer tamo vani se moramo namučiti da bismo stvorili kaos s programima, ali unutra… o, unutra stvaramo čuda s nevjerojatnom lakoćom!

Osoba koja nam se došla požaliti uopće ne poziva na rješavanje problema već na čišćenje. Ona ne traži ništa nego samo daje. Reci Hvala i prihvati taj poziv 🙂

– Nikolina Tomašković

Koliko nas ima sastanak kriznog štaba u glavi kad mislimo da ce se dogoditi nesto strasno jer se nije dogodilo onako kako smatramo da bi bilo najbolje da se desilo? Jer taj isti krizni štab zasjeda dan i noc, crta nam crnog vraga na zid, pa docekamo starost, odnesemo svoje zelje, ideje, svoje snove u nemoc, bolesnicku sobu, pa i u grob? Koliko god mi zeljeli prekinuti zasjedanje kriznog štaba, bez vanjske pomoci (HO) tesko da cemo uspjeti u tom naumu, jer krizni štab na dnevnom redu ima nase strahove, nase frustracije i mnoge negativne misli pa ima posla navrh glave i nema namjeru otici samo tako.

A zasto?
Da je jednostavno rasti, prihvatiti promjene koje su bolne, koje traze napor i odricanje, mnogo puta trazi da ostavite i pustite one koje volite. Promjene su bol, a bol je ono od cega bjezimo, od cega se odmicemo, zbog cega cvilimo, zbog cega ronimo suze i postajemo toliko ocajni da ne vidimo izlaz.
Treba prestati bjezati od bola, bol je tu da vas podsjeti da trebate postati cvrsci, jaci, otporniji, bol nas upozorava da nesto nije kako treba biti, da su potrebne promjene jer bol nece proci sama od sebe.

Kad pogledate unazad, godina ima 365 dana, 8760 sati, 526 600 minuta.
Sto uraditi s toliko minuta? Toliko sekundi? (Ima ih preko 31 milijun, izracunajte sami!).
Ocekivati da ce proci bez bola, bez napora, bez da osjecamo da smo zivi, bez da osjecamo da zivimo tu kao bogom dana savrsentva ili samo da cekamo da te minute odu u nepovrat?
Pomiriti se sa cinjenicom da nitko nikad nece saznati tko ste ustvari?
Pomiriti se sa cinjenicom da nitko nikad nece saznati sto je u vama, pomiriti se sa cinjenicom da nitko nece vidjeti vasu iskru, vatromet vasih sposobnosti koje ste tako uspjesno sakrili duboko u sebi da ste uopce i zaboravili da ih imate???

Najveci neprijatelji s kojim imamo posla smo mi sami, koliko puta smo to procitali, culi, koliko je to puta ponovljeno. Tesko je pomiriti se s time i prihvatiti tu cinjenicu. Neprijatelj izvana ne postoji.

Treba pokusavati svaki dan i kad smo budni i kad smo u polusnu i kad spavamo i kad zivot nema smisla i kad ne vidimo razlog zasto ujutro ustati, sjetite se da je to sve samo privid koji je stvorio nas krizni štab i recite DA svom zivotu, recite DA svojim snovima, recite DA svojim idejama i ljudima koje volite i ljudima koje ne volite, recite DA svojim potencijalima, mogucnostima, suncu i kisi. Ne osjecate li se tako odmah…glumite pozitivu, jer ce te tako barem na tren utisati krizni stab i to ponavljajte tako dugo dok ne nestane potrebe da glumite.

I posljednje:

Kad ce te napustati ovu zemlju, kad se posljednji put okrenete oko sebe, vidjeti ce te ljude koji su dozvolili sebi da budu mrtvi prije nego su umrli. Znajte da vi niste jedni od njih.

Izbacite glasove iz sebe, izbacite krizni stab koji vam govori da ste rođeni nezeljeni, da ne mozete bolje da ste stvoreni da budete zrtva. Nije istina. Stvoreni ste da volite i da budete voljeni. I da zivite kako zelite a ne kako morate!

Volim te, hvala ti za bol, hvala hvala hvala…oprosti, zao mi je…hvala!

–  Rajko Horvatek

Nekad se pojavi situacija koju doživljavamo kao negativnu ili imamo iskustvo sa osobom koja u nama izaziva „teške“ osjećaje ili se javljaju sjećanja za koja se i sami čudimo od kuda nam dolaze – i onda protrnemo. Trebamo shvatiti da su to prilike za čišćenje i da ono od čega bježimo ne odlazi nego nosimo sa sobom. Na nama je da odlučimo što ćemo sada kada su nam se „ukazali“ programi i ako ih ne otpustimo pratit će nas i dalje. To je preuzimanje odgovornosti.

Ako u kinu gledamo film strave znamo da nam ubojica s platna ne može ništa, a ako baš postane gusto možemo ustati i otići. Zašto to isto ne napravimo i sa “problemima”? Ono čemu svjedočimo u životu je ionako projekcija koja se na temelju naših sjećanja i našeg istinskog Ja odvija samo pred našim očima. Premijerno, samo za nas. Svatko je i svoj redatelj i onaj koji vrti projekciju i gledatelj. Nema nikog koga možemo kriviti ako nam se ne sviđa radnja, nemamo koga uvjeravati da nije shvatio poantu… to jednostavno nema smisla jer prebacivanje odgovornosti stvara iluziju – zato kažemo da “nema nikog vani”.

Važno je osvjestiti takve trenutke jer kako je unutra tako će biti vani – ako jedemo kamenje nećemo se osjećati laganima. Ista stvar je i s programima, oni su to kamenje koje nosimo u sebi i zbog njih nailazimo na zidove, a pred njima možemo odlučiti – hoćemo pričati sa svakim zidom i zamoliti ga da se sruši? Ili ćemo sa Hvala Volim te odbaciti kamenje i skočiti pa nastaviti naš put? To je otpuštanje u povjerenju.

Zato je na dnevnoj bazi važno održavati odnos sa božanstvenom energijom. Da li ćemo to postići kroz povezivanje s unutarnjim djetetom, neku drugu meditaciju, ples, čitanje knjige ili nekako drugačije – posve svejedno, to su samo različiti načini koji nas mogu dovesti do Nule. Svako drugo savjetovanje i tehnika isto nisu isključivi. Ali svatko u konačnici mora preuzeti odgovornost za sebe ispod čega treba biti čišćenje programa jer gledanje kroz prljav prozor ne daje pravu sliku. Čak i kad bismo satima sjedili u meditaciji i na kraju dana zavrtjeli onaj isti film, tako bismo ponovo stavili taj kamen na naša leđa i nosili dalje s nama.

U situaciji kada nam je teško volimo da nas netko potapša po ramenu, čak poželimo čuti savjet ili slično iskustvo, ali kad maknemo tepih tamo i dalje stoji smeće koje smo ispod njega pospremili. Treba vremena da zamijenimo obrazac žrtve sa obrascem zahvalnosti i pune odgovornosti. No, jedino sami možemo vidjeti što smo to kreirali za sebe. Zatim možemo dozvoliti da budemo otvoreni za ono što iz toga možemo naučiti i otpustiti sve ono što nam više ne služi.

Sad više nema očajavanja niti bježanja, sada gledamo sa zahvalnošću i postajemo svjesni da ne samo da će sve biti ok nego već sada je sve baš kako treba biti. Kad osjetimo težinu kamenja na svojim ramenima hoćemo ih ponovo gutati? U onoj torbi koju nosimo sa sobom negdje ispod svih programa koje smo tako lijepo pospremili stoji i Ljubav, strpljivo čeka da nam pokaže put. I sa svakim micanjem programa sve smo joj bliže. Zašto bismo bježali od toga?

– Nikolina Tomašković

Da bi zaista bili u stanju prihvatiti i iskreno reći: “neka bude kako treba biti”, potrebno je nešto što će nas podržati u tome, neka sila što će prigrliti našu odluku da se prepustimo i imamo povjerenje.

Kada Volimo, onda se gube sve garancije za bilo što! Sustav se raspada, počinjemo pucati po šavovima razuma i logike, griješimo u svakodnevnim poslovima, ništa više ne drži vodu! Ali ne bunimo se tada, dapače, želimo da to traje, jako nam se sviđa to tiho ljubavno pijanstvo. Kada kažemo “Volim te”, mi ustvari održavamo to stanje gubljenja kontrole nad životom i on nam tada postaje stvaran. Tada je i otpuštanje stvarno – ono sve pretvara u nemar prema normama u koje nam je život postavljen.

Voljeti je tako, sloboda! Jer, kada Volimo, onda je baš u onom zadnjem koraku pred nepoznatim ponorom sve sadržano! Mi ćemo hrabro zakoračiti, ne iz nade da je dole samo pola metra visine i neka divota, nego zato što je baš u tom trenutku divota! Ako nam je Ljubav sada i ovdje, onda je to u svakom atomu, stanicama našim koje s ljubavlju svoje nastajanje dijele. Ljubav je obuzetost i sloboda; oduzetost i kretanje; opčinjenost i svjesnost, ona je sve to! Ali ne prepoznajemo mi te granice, taj apsurd, igre suprotnosti koje kaos Voljenja u život unosi! Nemamo ni vremena za to, to i nije naš posao.

Ono što je nama činiti jest dopustiti da Volimo do krajnjih mogućih granica, a cijela flora i fauna, divni cvjetovi i leptirići će uraditi sve ostalo. Sve će oni to svojim bojama, energijom i finim osjećajem blaženstva sažeti u jedno jednostavno Volim te.

– Neno Lubich

Postoji razlika između zahvalnosti i hopsanja.

Zahvalnost je svjesnost našeg položaja u kojem se nalazimo i odličan temelj za prihvaćanje. “Hvala ti i volim te” su – premda imaju sličan korijen – zapravo alati kojima čistimo sjećanja, programe, podatke. U njih je integrirana namjera za čišćenjem koja potiče od tko zna kada i praktički, cijela povijest svih koji su ikada čistili je akumulirana u tu namjeru kao energetski potencijal. Znači, što nas više čisti, veća je moć samog procesa, postaje lakša za nove praktičare, otpori su manji, jer se stvara vibracija koja to omogućuje. Uglavnom, podrška je daleko veća danas, nego recimo prije 100 godina! Ja sam se također godinama zahvaljivao na svemu što imam (još uvijek to radim), no, s hopsanjem je moja odgovornost postala veća. Hopsanje ga dođe kao neko vrebanje života iz trenutka u trenutak, ali iz pozicije odlučnosti da učinite transformaciju. Vaša pažnja je na “volim te ili hvala ti”, radije nego na problemima ili podacima. Vi svjedočite svemu tome, ali kroz prizmu preuzete odgovornosti, tj. kroz volju da se vratite u Nulu. Osvještavate svoju pravu prirodu Duše koja prolazi kroz jedno iskustvo i svjesni ste da imate zadatak osloboditi sebi put ka daljnjim putovanjima.

Jednako tako, osvještavate i svoju moć da možete učiniti bilo što i preobraziti svoj svijet u zaista sjajni ambijent u kojem možete živjeti čistu Ljubav. Problemi više nemaju toliku veličinu, neće biti cijeli planet ili svemir! Možete ih sada promatrati i ne dopustiti im da vas usisaju u sebe i progutaju, jer znate da to niste vi. Kada hopsate imate osjećaj neke zaštićenosti, obuhvaćenosti nekim energetskim omotačem, kao da ste u kupoli i promatrate sve što se događa. A opet, nije vam se problem baciti u bilo koji izazov jer imate povjerenje.

U stvari, što prije priznamo i prihvatimo svoju odgovornost, to smo prije hopsić. Zato je najbolje od toga krenuti odmah i izbjeći da nas Božanstvo na to podsjeća, jer to često nije ugodno iskustvo 🙂 Jednostavnost ove prakse je u jednostavnosti života, radije nego vječita kalkulacija oko toga kako djelovati i zašto.
Dakle, dovelo me tu, svi hopsaju, sviđa mi se – OK, hopsam i ja 🙂 Idem dalje, materijali, materijali, materijali, čitam, gledam, učim. I hopsam, naravno, jer sam raskrstio s tim, ne bavim se više sa kako/zašto hopsam, nemam više tih nedoumica. Kada nam je pogled naprijed, onda je natrag sve obrisano. Život je kao skakutanje po divnim lopočima na jezeru. Pažljivo skačemo s jednog na drugi, povremeno upadnemo u jezero, pa opet skačemo. Ali uvijek naprijed! E, to vam je Ho’oponopono 🙂

– Neno Lubich