‘Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

Jednog lijepog sunčanog dana u lunaparku: 
-Dobar dan!
-Dobar dan! Izvolite!
-Pa, evo ja bih voljela proći nekoliko sprava u vašem parku, što mi nudite?
-Imamo sve! Samo je pitanje što želite i koje su vaše mogućnosti. Evo za početak bi vam predložili jednu prekrasnu vožnju vlakićem po cijelom centru. Što kažete?
-Mislite na onaj tamo crveni vlakić u dnu parka? Pa u njemu se voze uglavnom djeca! ..Ja bih ipak nešto uzbudljivije, dinamičnije pa možda čak i malo opasnije.
-Aha, pa nema problema… želite li odmah kartu za kružni tobogan?
-Mislite na tzv. Tobogan smrti?
-Da. To je trenutno najopasnije sprava koju imamo.
-Eeee to bih ja, ali ima jedan problem.
-Koji? Recite?
-Pa bojim se…
-Ako se bojite onda niste još spremni, dajte onda bolje izaberite nešto između po težini. Nešto što nije ni prelagano ni preteško.
Upravo iz tog razloga mi imamo na raspolaganju čitav niz ostalih zanimacija u parku, pa ih možete birati prema svojim željama i mogućnostima.
-Da..ma znam, ali meni bi bilo baš super da se ipak mogu već sad provozati najmoćnijom spravom u parku..
-Ali pod tolikim strahom vožnja vam se uopće ne bi svidjela! To bi bila prava muka za vas.
-Ma da, vi ste potpuno u pravu, samo iz moje pozicije u ovom trenutku to izgleda tako privlačno i izazovno…

Ustvari, ne postoji trenutno niti jedna vanjska prepreka koja ne dozvoljava da nam se ispuni neka želja osim naših objektivnih mogućnosti. Ako nešto jako želimo a to iz nekog razloga nemamo to nije zato jer nam to netko ili nešto neda već jednostavno zato što trenutno ispunjenje te želje na neki način nije moguće zbog nas samih.
U igri su obično ili strah ili naša ne spremnost da primimo ono što želimo. Ustvari, jedno povlači drugo.
Kao u ovom primjeru – zamišljenom posjetu lunaparku, u svakodnevnom životu mi imamo nekakve natuknice što bismo htjeli i što nam ne odgovara nemajući u vidu da upravo ta vrsta odnosa spram života stvara frustraciju i nervozu, a ne konkretno neispunjenje neke neostvarene želje. To bi bilo kao da npr. silno želimo jesti avokado koji nam se trenutno gadi i nikako nam ne paše njegova konzumacija, pa ipak iz nekog razloga bismo silno htjeli da nam se baš avokado sviđa i da ga onda možemo jesti u neograničenim količinama.
Drugim riječima htjeli bi smo nešto što nam pa gotovo u cijelosti ne pripada i nije nam blisko. Pa kako to? To je uglavnom tako jer ono što nas veseli i u cijeloj toj priči oko ispunjenja neke želje nije njen konkretni sadržaj već dobar osjećaj koji prati ispunjenje neke želje. Znači u slučaju primjera s avokadom, dobar osjećaj ne proizlazi iz činjenice da smo mi u jednom trenutku jako voljeli avokada i uživali u njegovoj konzumaciji već u našoj potrebi da doživimo sam osjećaj Ispunjenja, Radosti i Sreće. Zato u HO znamo reći da mi ustvari ne znamo što je dobro za nas – što naravno ne znači da možda priželjkujemo nesreću u životu umjesto sreću, već da jednostavno vrlo često nismo u stanju pronaći put do te željene Sreće. Ponekad, ipak treba proći nekoliko prethodnih faza prije negoli dođemo do one finalne – kao u launaparku – ne možemo odmah na najmoćniju spravu..ne zato jer nam to netko ne da nego zato jer još nismo spremni za nju. No umjesto da ukopano stojimo na mjestu čekajući da nas netko drugi odgura i odluči umjesto nas samih, možemo krenuti korak po korak u samo iskustvo. Na taj način preuzimamo odgovornost, a i sami smo cijelo vrijeme svjesni onoga što nam se dešava u procesu prema naprijed. Jer ako nismo u stanju savladati ‘vožnju’ vlakićem kako ćemo se onda upustiti bez negativnih posljedica u vožnju npr. kompliciranijim toboganom ili ringišpilom. Zato kažemo: Kad je učenik spreman-učitelj je tu!

Sve što trenutno imamo tu je jer je to najbolje za nas u ovom trenutku, a opet slijedeći trenutak i onako ovisi samo o nama Samima.

– Dani Ella

Naravno da, ako postoji problem, želimo ga se riješiti jer nas bode i on dominira u našem fokusu, pogotovo ako je to nešto što nas jako muči, poput bolesti. Sjetimo se da su problemi (patnja) zapravo onaj “silom” dio u poslovici “ako nećemo milom, onda ćemo silom”. No, pretjerani fokus na problem nije namjera za zdravljem nego namjera za bolešću! Dakle, ako smo bolesni, onda nije pametno bolest svakodnevno potvrđivati fokusiranjem na nju, jer joj time dajemo energiju svojom pažnjom. Ho’oponopono (kao i druge prakse) ima svoj energetski prag na kojeg ćemo prije ili kasnije naići. Taj prag predstavlja neku vrstu zasićenja oko brige nad problemima. Što to znači?

Prag se prelazi kada inicijativu života preuzme povjerenje u veću sliku, a to je ono “kako je najbolje za mene”. Energetski prag je onaj u kojem počinje otpuštanje pretjeranog fokusa na problem, jer smo transcendentirali samosažaljenje i preuzeli odgovornost. To znači da smo pustili malu količinu Ljubavi u posudu svakodnevne svijesti i osjećamo njenu snagu. Otpuštanje je zapravo jedan oblik nezainteresiranosti, kako mi u Dalmaciji kažemo flegmatičnosti za donedavno energetsko razvlačenje uslijed ovoga ili onoga problema. To je ono kada ti je puna kapa svega, pa izađeš vani na sunce, a nije skuhan ručak, roba nije ispeglana, kuća nije očišćena, na majici ti je neka mrlja koja se vidi, a ni cipele nisu baš posve čiste . U domaćoj, kućnoj psihologiji se to zove “naprosto pukla” , ali ustvari, ona je postala slobodna. Prešla je prag.
Međutim, kako ga je prešla? Silom. Mi se time ne bavimo, bavimo se “milom”, a to je “Volim te, Hvala ti”. Jer smo u “sili” već odavna!

Nije lako ne fokusirati se na bol i patnju, ali svejedno, bilo je vrijeme kada nismo bili fokusirani na njih, živjeli smo bezbrižno. Ta bezbrižnost je u sjećanju, ona je u našoj auri, čeka da je aktiviramo. Zato se masovno pozivamo na djecu, stavljamo njihove slike kako se igraju i pišemo kako učimo od njih jer su oni slobodni. Prava je istina da u njima vidimo sebe, svoja sjećanja i znanje o tome kako je biti bezbrižan i čeznemo za tim. Naš posao je prestati gledati “tamo” i preuzeti odgovornost za naše djetinjstvo sada i ovdje.

No, to neće biti moguće dok ne “otkačimo” sve ono što je od osmjeha dovelo do patnje. Zato je apsurdno misliti da znamo što čistimo! Zamislite ogromnu grudvu snijega koja je nekad bila malena loptica (Dijete) i kotrljanjem nizbrdo došla je do goleme teške kugletine (problemi, sjećanja)! Ako mi nju sada gurnemo natrag uzbrdo, hoće li se ona odrolati opet u malenu kuglicu? Neće, jer problemi, bol i patnja više ne mogu natrag odakle smo ih pokupili. MI smo ih usvojili, dali im ime i prezime i potrebnu energiju, te su oni sada “Ja”. Moramo dakle, grudvu staviti na Sunce i Ljubav će učiniti sama svoj posao, otopiti je. Ali trebamo dopustiti da to učini.

Ako živimo samo u svijetu gdje je patnja, onda ćemo patnju i imati. Stoga bi bilo dobro malo apstrahirati taj fokus naše svakodnevne pažnje i povećati ga na par metara oko sebe, umjesto na mjesto boli. Apstrahirati patnju znači biti fokusiran na Sunce. “Znam da je ono tu i puštam da otopi lažno Ja”. Bol je tu, problem je tu, ali i radost je tu! Taj trenutak dopuštanja opciji da je tu i radost, možda i osmijeh, a nadam se i divota neka, je način na koji čistimo. “Hopsam radi radosti”, radije nego “hopsam jer imam rak”.

– Neno Lubich

S ovim pitanjem iz naslova naš um se voli poigravati na način da nam predlaže neke od ovih naizgled genijalnih ideja:

– “Trebali bi svi hopsati jer smo zajedno jači”
– “Moram uvjeriti druge ljude da hopsaju jer bi im to pomoglo”
– “Čišćenje bi išlo brže kad bi svaki ukućanin imao svoju čašu”

Možemo li evoluirati kroz patnju? Da li zaista, ako patimo, napredujemo u proširenoj svijesti, što se još naziva i duhovnošću? Veliki broj ljudi doživio je svoje buđenje kroz patnju.

Ali što se zapravo dogodilo? U patnji su preuzeli odgovornost za Ljubav, vratili se svojim temeljima i počeli djelovati iz Sebe. Znači ne možemo napredovati kroz patnju, jer ako se ne dogodi buđenje, patnja će trajati cijelu vječnost. Ona prestaje onog trenutka kada se sjetimo Ljubavi. Buđenje je kao micanje zavjesa što okružuju teatar života: odjednom drugi prizori se otkrivaju, možda je sunčano jutro, možda kišno podne, a opet možda divota neka vreba. Štogod bilo, mi sada možemo zakoračiti u taj drugi prizor, u svijet što ga je Sebe otkrilo.