Orao se ne bori sa zmijom na zemlji. On je podiže u nebo i mijenja poprište bitke, a zatim oslobađa zmiju u nebu.
Zmija nema izdržljivosti, nema snage i nema ravnoteže u zraku. Ona je nemoćna, slaba i ranjiva, a za razliku od toga, na zemlji je snažna, mudra i smrtonosna.

Vodi svoju bitku u duhovnom svijetu molitvom, a kada si u duhovnom svijetu, Bog preuzima tvoje bitke.
Nemoj se boriti s neprijateljom u njegovoj zoni komfora, promijeni poprište bitke poput Orla i dopusti Bogu da preuzme odgovornost putem tvoje iskrene molitve. Osigurat ćeš čistu pobjedu.
Moli bez prestanka.

Strah i problemi nisu nista stvarno, nista sto postoji izvan nas. Mi smo ti koji ih kreiramo, arogantno misleci da znamo sto je za nas najbolje. Naravno, otuda dolaze ocekivanja, nerealna, neostvariva i nepotrebna. Neispunjena ocekivanja opet izazivaju nezadovoljstvo i strah. Pricajuci o njima jedino sto cinimo je da umnozavamo probleme. I tako u nedogled.

Problemi su u nama jer vani NEMA NIKOGA. Mi smo ih stvorili svojim negativnim stavom prema zivotu, nedostatkom ljubavi prema sebi i svemu sto nas okruzuje, svojim negativnim programima koji su nam “ugrađeni” tko zna kada.
Problemi i strahovi su odraz nas samih. Ukoliko ih osvestimo, suocimo se sa njima – oni gube znacaj koji im samo MI pridajemo. Problemi i strahovi su prisutni i cesto se ponavljaju (kroz iste osobe ili situacije) upravo da bismo dobili uvek iznova priliku da ucinimo nesto novo, nesto drugacije. Za te nove prilike teba da budemo zahvalni i da ih oberucke prigrlimo.

Kada probleme osvestimo i prihvatimo ih sa zahvalnoscu jer su oni nova prilika za nas rast, za novi pocetak. Zahvalimo im se, recimo i: “Volim te” i otpustimo ih zauvek. Cineci ovo strpljivo, uporno, svakodnevno, preuzimajuci 100% odgovornosti za njihov nastanak – u jednom trenutku cemo shvatiti da ih vise NEMA. Oseticemo srecu, mir i ljubav u srcu. Postacemo bezazleni i opusteni poput dece, srecni zbog svake i najmanje sitnice. Nasmejacemo se prosto jer nam se tako hoce, jer se preoustamo s poverenjem Onome ko o nama brine, Onome ko najbolje zna sta je za nas dobro i kada je savrsen trenutak za nas da nam to dobro daruje.

Pogledajmo se u ogledalo – u njemu cemo videti svoj odraz. Neka to bude odraz deteta koje voli SEBE i koje oseca istinsku srecu sto JESTE, ovde i sada. Dakle, HVALA TI i VOLIM TE u neogranicenim kolicinama.

Dobro vam ovo prohladno, suncano i predivno aprilsko jutro. Verujte mi LJUBAV je jedino sto treba uvek i stalno da nam se ponavlja. Samo Ljubav i nista drugo. Hvala vam i volim vas sve. Ja sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu ovoga jutra, a vi?

– Gordana Močević

U poslednjih nekoliko godina, konačno sam shvatio da je moj najvažniji zadatak da budem ono što jesam. Ali, biti ono što jesmo, uopšte nije lako. Najčešće je razlog u tome što uopšte i nemamo pojma šta smo, tj. što smo se mnogo udaljili od svoje prirode. Ukoliko počnemo da se bavimo tim pitanjem, pre ili kasnije otkrićemo da smo, ispod svih maski sećanja koje nosimo – čista Ljubav, mir, sloboda…

Da li je to zaista moguće, uz sve ovo što primećujemo u svakodnevnom životu? Jeste, ali je to gotovo nemoguće videti, jer živote vidimo kroz naočare naših sećanja. Kroz njih nije moguće jasno videti sadašnji trenutak. Jednostavno, nekada davno smo nešto doživeli, dali tom događaju značenje, a sa njim i osećanje. Nakon mora takvih događaja, zaboravili smo da smo mi oni koji interpretiramo događaj, te zahvaljujući tome život dalje vodimo u skladu sa sećanjima, a da pritom toga nismo svesni. Upravo na osnovu tih sećanja mi danas mislimo, osećamo i ponašamo se.
Ali, to ne mora da bude tako! U legendarnom „Malom princu“ Egziperi kaže da suštinu nije moguće videti očima, već je do nje moguće dopreti samo srcem. Ukoliko se nekako probudimo i krenemo putem svog srca, imamo na raspolaganju veoma zanimljiv, ali ne baš lagan zadatak da se oslobodimo sećanja i vratimo svojoj istinskoj prirodi. Posle više godina posvećenosti, došao sam do stanja uma u kome neprijatne stvari koje me izvode iz unutrašnjeg mira ne žive dugo. I sada mi je jasno da sa duhovnom praksom, problemi ne nestaju u potpunosti, ali mnogo brže uspevam da nađem mir sa onim što se dešava i tako uživam u svojim trenucima na ovoj planeti.

Evo kako izgleda jedan takav proces. Pre nekoliko dana, u potpunom miru, otišao sam u prodavnicu. Taj mir je zaparalo dovikivanje jedne devojke sa ženom, za koju sam ubrzo shvatio da je njena majka. Istog časa pojavio se glas kritičara u meni i osuda: „Pa zar se tako ponaša? Trebalo bi da je bolje vaspitana“, itd… Naravno, bio je dovoljan taj trenutak da se više ne osećam dobro, jer nisam bio u potpunom miru. Ipak, godine ulaganja energije u odnos sa svojom podsvešću, koja me sada sama podseća na čišćenje i praćenje misli u umu, odmah me je vratila u „volim te, volim te…“. I samo tren kasnije pojavila se misao: „Da si sad u Nuli, koje bi značenje dao ovom događaju?“ Momentalno je u mislima odjeknulo: „To je dobro!“. U mom umu „To je dobro“ ima značenje savršenog događaja koji je u skladu sa planom bezuslovne Ljubavi. I naravno, istog časa, devojka i majka su odjednom u mojim očima bile – slobodne osobe koje komuniciraju na svoj, jedinstveni način. Ko je zapravo taj koji propisuje na koji način će komunicirati majka i ćerka? Da li sam to ja? Da li sam i ja nekada možda pričao podjednako glasno, ako ne i glasnije? Glas kritičara je utihnuo. Unutrašnji mir se na velika vrata vratio, a čitav proces je trajao manje od pola minuta.

Kada se oslobađamo sećanja, imamo priliku da češće čujemo glas svog srca. Što ga više sledimo, vremenom bivamo ono što jesmo – Ljubav, mir, sloboda… A kada smo zadovoljni sobom, kada smo ono što jesmo, radimo ono što želimo i sledimo svoj osećaj, onda je mnogo lakše prihvatiti sve ostalo u našem svetu i dozvoliti mu da bude upravo ono što jeste.

-Marko Maoduš

Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi. Međutim, kad očekujemo neki rezultat, onda smo koncentrirani samo na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo zamislili i to ako je moguće odmah!

Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No, problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa! Znači, ako vas boli glava u tradicionalnoj kineskoj medicini vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, a na zapadu mi tretiramo isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Međutim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista?

Ho’oponopono se bavi s uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura, hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog dijela nas koji je prauzrok svih tih problema.

Hew Len kaže: “Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: “Čuj, bole me leđa, daj sredi mi to!” Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”

Rekao bih da ce cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo.
Inspiracija je individualni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka samo za vas i ona će vam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga riješiti. E sad negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u intervalima tišine, mira i prihvaćanja.
To je kao da stalno gledamo u istu sliku kuće kakvu želimo sagraditi (programi i sjećanja), netko nam ju je dao, i mi počnemo graditi, pa svako malo nešto mijenjamo, jer nam je “došlo” (inspiracija). E sad, hoćemo li mi mijenjati prvotni izgleda kuće ili ćemo insistirati na njoj?

Važno je naučiti jezik inspiracije, njen osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže, jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se nikad ne bi usudio crtati ovakve slike da je robovao očekivanjima. Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama. A ova se zove “Upornost sjećanja”.

-Neno Ljubić

Čaša s vodom je jedan od popularnijih HO alata. Vrlo moćan, a tako jednostavan za korištenje. Ujedno to je alat koji djeluje ako i ne vjerujete u njega (kaže Mabel). Svrha ovog alata je da čisti za nas 0-24… Kako? – ne znamo kako, ali znamo što trebamo napraviti da bi se čišćenje dešavalo.

Evo recepta:
– potrebna je čaša staklena (prozirna ili obojana), može i tegla (sve što oblikom podsjeća na čašu )
– zatim nam treba voda iz SLAVINE !
– čašu napunimo vodom iz slavine od prilike 3/4 ili 2/3 (sve jedno je…bitno je samo da vodu ne napunite do vrha)
– čašu s vodom ne pokrivamo!
– Vodu u čaši mijenjamo minimalno 2 puta dnevno (ujutro i navečer) a po potrebi i češće. ‘Po potrebi’ – bi značilo da osjećate da trebate češće mijenjati ili ste u problemima (pojačano).
Ako ste jako depresivni, nervozni i sl. natočite čašu s vodom pa izlite vodu i onda je opet napunite vodom, pa opet izlite…i tako ponavljajte postupak dok ne osjećate da vam je lakše (barem malo).
– Čašu s vodom možete staviti na koje god mjesto želite u stanu, kući, oko kuće, u dvorište (gdje vam Inspiracija kaže..)
– Možete imati jednu čašu s vodom, a možete ih imati i više.
– Ako želite ispod čaše možete napisati nešto što želite da se riješi na najbolji mogući način. Recimo ako imate sudski proces napišete imena aktera tog procesa na komad papira i onda taj papir stavite ispod čaše (ne pišete što bi ste željeli da se dogodi – koji točno rezultat – božanstvo će znati što je najbolje za Sve).
Ako postoji potreba i želja može se ispod čaše s vodom staviti novčanica – na taj način se čiste uvjerenja vezana uz novce…
– MJEHURIĆI u vodi su česta pojava i više su vizualna senzacija nego nešto na što bismo mi trebali obratiti pažnju. Navodno kada su mjehurići prisutni postoji još dodatna božanska potpora pri čišćenju… e sad koga? -s time se ne bi trebali zamarati.
– Ako stavite čašu s vodom u svoj prostor boravka Božanstvo će čistiti baš ono što treba čistiti – ne moramo se zamarati sa time hoće li čistiti baš ono što je ‘goruće’ – sigurno hoće!
– Ima još jedan fenomen s čašom a koji spominje dr. Len u jednom od zadnjih prevedenih videa a to je slučaj ‘puknute ili razbijene čaše’. Ako vam se desi da vam je čaša napukla ili jednostavno pukla (kao da je pala, a nije) možete se veseliti jer je vjerojatno spriječen srčani udar kod vas ili kod nekoga iz vaše blizine.

Dakle, ČAŠA S VODOM čisti – čisti Programe (sjećanja) – to je toksična energija koja nam izrazito šteti – čišćenjem se ona preoblikuje.

I to je to!

-Dani Ella

Ne može um sam od sebe stalno čistiti, jer je zauzet drugim stvarima. Mi imamo zadatak oduzeti umu te druge stvari i nagovoriti ga da čisti umjesto toga. Trebamo pridružiti čišćenje njegovim rutinama, onome čemu je on žestoko privržen.

OK, ajmo napraviti eksperiment: uzmite jedan dan, zapravo dovoljno je pola dana i zapišite o čemu razmišljate dok nešto radite, gdje su vam misli, što se u umu događa kad radite određene radnje koje se svakodnevno ponavljaju. Napravite listu, opišite čime je ispunjeno vaše jutro ili popodne, večer, kadgod. Sad tim postupcima dodajte hopsanje. O čemu razmišljate kad perete zube? Zašto ne o “Volim te”? Ja bih na ogledalo u WC-u crnim flomasterom ili ružem za usne napisao veliko “Hvala” – preko svega! Napisao bih i po rukama i na pasti za zube, preko natpisa “Colgate”. I na čaše bi napisao, na teglicu u kojoj mi stoji kava! Na daljinskom od TV-a – toga bi totalno izlijepio s tim “Volim te”.
O novčaniku da i ne govorim, tamo bi između svake novčanice bili papirići pa nek ispadaju dok plaćam nešto u samoposluzi. Nabavio bih tepih na ulaznim vratima stana na kojemu piše “Volim te”.

Postoji Bog i postoji Božji zakon.

To je kao komplicirano vozilo za kojega sjedam i krenem njime upravljati.
Ako odlučim samovoljno koristiti Božji zakon onda sam odgovorna i za posljedice. Sama vozim. Biram smjer, osluškujem nekakav svoj unutrašnji GPS i vozim.

Pa makar ga koristila u najboljoj namjeri, nemam širu sliku. Jednostavno ne mogu sagledati ni uzrok ni posljedicu ni put ni cilj.
A vozim. Svjesno upravljam Božjim zakonom. Bacim želju u pravom smjeru, pritisnem gumbić i doveze me. Ali je li to bilo u skladu s mojim Višim Dobrom ili ljudima oko mene – ne znam.
A ako se prepustim i vjerujem, ako Bogu u ruke dam sav svoj život i pustim da me čisti i vodi, onda on vozi. Odlučuje o cilju i putu.

Koristeći Božje zakone čisti, izbaci iz mog života program koji nije u skladu s bekrajnom Božjom ljubavlju i na mjesto takvog programa, stavi bezuvjetno Hvalati i Volimte.
Takvo iscjeljenje je trajno, ako nastavljamo živjeti uronjeni u Ljubav i Zahvalnost.
Zato je ova tehnika daleko najkvalitetnija.

Hvala hvala hvala

A kako znaš da si u stanju beskrajne Ljubavi i Zahvalnosti?
Uz njih dolazi Mir. Puni potpuni Božji Mir.
Ne euforija i uspjeeeeeeeh. Ne sreća i titranje u određenoj frekvenciji.
Nego Mir i dubinska zahvalnost.

To nije vibracija. Nije samo vibracija. Nije popis predmeta koje smo manifestirali i postignuća koja su se dogodila. Takva euforija lako zavede, privlačna je i lako pronalazi sljedbenike koji traže svoj dio takvog manifestiranja.

Ne. Beskrajno povjerenje je samo i isključivo potpuna mirna zahvalnost i prepuštanje.

Prepuštam se Bogu da me vodi, dajem mu dozvolu da mi uđe u život i očisti ga
Prihvaćam i mirna sam. Što god da mi daruje. Što god!
Ne ogledam se oko sebe tražeći novi cilj koji bih manifestirala.
Nego svjedočim Čudu svog Života

Bog je velik

Hvalati Volimte

-Vedrana Grgić

Inspiracija je nastala od latinske riječi inspiratio; in + spiritus, što znači iz Duše, iz duha. Što to u stvari znači? Znači da ona dolazi iznutra, jednako kao i Ljubav. Inspiracija je pisano slovo Ljubavi, njene upute, kao neki korisnički opis koji nam s vremena na vrijeme govori kako da volimo, kako da putujemo i stvaramo, te kako da izražavamo svoju zaljubljenost.
Tako su inspiracija i Ljubav lice i naličje jedne iste kovanice – Božanske svijesti. I koju god stranu da okrenuli, na njoj će uvijek biti neka lijepa slika kojom se možemo izraziti, koju možemo živjeti, s kojom možemo stvarati. Oni su kao rukavica: unutarnji dio je Ljubav, a vanjski inspiracija, a kad je izvrnemo, opet su jedno te isto! Inspiracija je zapravo Ljubav na djelu. To je protok Duha kroz materiju, kroz sve naše atome, molekule i tjelesne stanice. Naš posao je biti vozilo, kanal ili transformator Ljubavi na Zemlji, a to činimo kada djelujemo kroz inspiraciju.

Kad započnemo s čišćenjem, često se događa da se pojave “nove” negativnosti, “nove” drame, neki odnosi se pogoršaju, a šef u firmi je još odvratniji prema nama.

Ove reakcije nazivam “nuspojavama” i njima je funkcija da nas pokolebaju i natjeraju da odustanemo, jer – “vidiš, gore mi je sad”. No, sve su to samo sjećanja, nema tu ničeg novog i kao da ih izazivamo s crvenom krpom poput toreadora u areni da navale sa svim što imaju. Najbolje je tada spremiti krpu u zadnji džep i mahati El Toru s Volim te 🙂 On će tada proći pored nas praznih rogova.

Pa se i mi onda “zainatimo”, i sjećanjima što navališe sad odjednom, ljući nego ikad, izjavljujmo još veću Ljubav, i zapravo, mašimo s bijelom krpicom zbogom 🙂

– Neno Ljubić