Bol je neizbježna, ali patnja nije potrebna.
Mabel

Kad sam prvi put čula ovu izjavu od Mabel moram priznati da baš nisam bila presretna. Bilo je to davno, još na početku mog druženja sa HO. Od dvije muke bolja je samo jedna ..ajde barem to mislila sam si pokušavajući vagati između patnje i boli. Nisam tu izjavu baš dobro shvatila na prvu, znam to jer sam osjećala otpor u trbuhu – ne zbog izjave već zbog mog tumačenja iste.. A valjda je bilo potrebno dodatno pročistiti vlastite kanale da bi spoznala stvarni smisao ove poruke.
I evo kako je danas doživljavam bez imalo otpora i pritiska u trbuhu.
Vrlo je važno i velika je razlika između doživljavanja boli i patnje. Iako bol zvuči kao nešto trenutačno, a to trenutačno može i potrajati… patnja liči više kao jedna vrsta agonije bez početka i kraja – ove značajke nisu bitne.

Zamislite da ste se upravo doselili na prekrasno malo idilično imanje. Tu je kučica okružena vrtom, kroz dvorište prolazi potok… sve što ste oduvijek željeli je tu.

Na imanje ste upravo stigli s jednim osrednjim koferom. Odlažete kofer u kuću i krećete u obilazak novog doma. Puni ste planova, ideja i zamisli kako urediti novi dom. Važno vam je da se u kući osjećate ugodno, da vam je vrt prepun vašeg omiljenog cvijeća, da je tu, odmah pored kuće mali voćnjak s omiljenim voćem i povrtnjak koji će vas dvostruko veseliti jer ćete uživati obrađujući ga i kasnije u branju i pripremanju omiljenog zdravog povrća. Točno znate što želite, ali u stvari ne znate detalje – odnosno osjećate što vam je ugodno, sviđa vam se i nekako je po vašoj mjeri. Ono što ne znate jest: od kuda krenuti, što točno precizno želite i način na koji da sve to zajedno realizirate…

U ovom trenutku ulijeće važnost Hopsanja i Akcije, odnosno djelovanja. Da ste trebali, odnosno da je predodređeno da cijeli dan sjedite na jednom mjestu i hopsate, meditirate i sl. rodili bi ste se na drugom kraju svijeta i sad bi ste bili okruženi kamenom u nekoj osamljenoj pećini ili biste sjedili ispod drveta, a oko vas 50 km nigdje nikoga… To uglavnom nije vaš slučaj, odnosno nije sigurno ako čitate ovaj tekst .
Nismo tu bez veze. Istina, tu smo da bi smo čistili, ali ne i da bi smo bili pasivni čisteći. To je jakooo važno.
Vratimo se na zamišljeno imanje. Nisam spomenula da samo stigli na imanje hopsajući jer to podrazumjeva. I sad, imamo dvije mogućnosti: prva je da sjedimo, hopsamo i ništa ne radimo po cijele dane. Može i to, ali to nije poanta niti smisao HO. A možemo hopsati i krenuti u akciju. Meni se ova druga opcija čini puno mudrija. Zašto? Zato jer uglavnom iako ništa ne očekujemo većina nas je počela hopsati jer ima nekakva očekivanja od HO (duhovna, materijalna…). Očekujemo određene promjene u svom životu, a one se neće dogoditi ako smo pasivni. Evo recimo sjedimo ispred kuće i hopsamo, dolazi nas pozdraviti prvi susjed i nudi nam odlično sjeme za naš novi vrt. To sjeme da bi izraslo u biljku mora biti posađeno. Čak da se i pojavi osoba koja se nudi da to napravi za nas, vrlo je važno da se mi sami u jednom trenutku uključimo u sam proces. Ponekad se neće pojaviti nitko i mi ćemo sami se prošetati do dućana sa sjemenom da bi smo kupili ono što nam je potrebno.

HO je kao dobar ‘savjetnik’, usmjerenje – trenutno najbolje moguće rješenje, Ho NIJE naša zamjena za život.
Dakle, važno je pokrenuti se uz Hvala i Volim te, razdrmati učmalu energiju u sebi, razbuditi se na svim razinama jer živjeti život znači biti Živ – protočan, otovoren za Inspiraciju, za sve ono što će bez obzira na sve, u nama pobuditi božansku energiju – Iskustvo zbog kojega smo u konačnici tu.

– Dani Ella

Treba odustati od ideje da Ho’oponopono nešto donosi ili odnosi. To bi bilo kao da Božanstvu treba nešto donijeti, jer mu fali ili je izgubio .
Ali kako nam uspijeva svaku večer utonuti u san, otpustiti strah od nemanja, gubitka ili patnje, prepustiti se potpunom povjerenju da je sve u savršenom redu? Ležimo tamo na krevetu, nemamo pojma što se događa oko nas, ne treba nam ništa donositi, nemamo osjećaja “nedostatka”? Ovaj se žurno vraća ujutro, s prvom zrakom svakodnevne svijesti, zapravo dok navlačimo odijelo zabrinutog i prestravljenog nemoćnog bića kojemu je sve oduzeto. Vječan je to ciklus, svakodnevna izmjena povjerenja i straha, poput kraljeva na nesigurnom tronu što Ljubav braniti mora. Pa zar to nije apsurd? 

– Neno Lubich

—-

Najlakši način, jel uistinu najlakši?….. Kako uopće pokušati stišati i otpustiti sve svoje vlastite i tuđe drame koje nas okružuju, kako ne dramiti u životu i ne biti u centru pažnje bilo svojom nametljivošću ili pak samozatajnošću, kako više ne dramiti u tuzi, osjećaju prevarenosti, krivnje, samooptuživanju ili optuživanju drugih, kako ne biti onaj tko najbolje zna, kako ne pametovati, kako ne biti onaj tko se stalno žrtvuje ili pak ne očajavati u svojoj nevolji, kako ne živjeti u sumnji, strahu, iščekivanju lošega?… Kako zatomiti ego koji „negativnim emocijama“ hrani samovažnost, iako imamo osjećaj žrtve života?

Ovaj tekst je komentar na jedan motivacijski video koji govori o ostvarivanju ideja, povlačeći paralelu s vremenom kada smo bili djeca, i kada nam se ništa nije činilo nemoguće i neostvarivo.

“Kada smo bili djeca i navlačili plaštove na sebe, postajali Supermenom, upravo tada samo nasjeli na najveće programe. Jako se dobro sjećam kao dijete, kada sam se penjao na stabla, da sam itekako imao svjesnost da bih mogao pasti, sjećam se limita koja sam imao u igri, da ne idem tamo, ne družim se s ovim, onim… sjećam se, kada su me “loši” dječaci navlačili na krađu čokolade u samoposluzi, da sam to i učinio! Ali samo jednom i nikada više. Odmah je proradio senzor što se pali na “prelazak granice dobra”. Nemojte nasjedati na videa koji vam kažu da ste kao djeca bili bolji nego sada, da ste bili slobodni i razigrani. Ne dopustite da vam drugi govore da ste zaboravili kakvi ste bili kada ste zurili u prvu veću igračku! Ja se savršeno sjećam svog prvog autića, a vi?

Danas, prvi autić je Ljubav, baš kao i onda! Svjesnost da volim. Eto dakle divne ideje za provesti u djelo. Zapamtite, Monsanto, nuklearna energija, pesticidi, motori s unutarnjim izgaranjem, nacionalsocijalizam, ropstvo, kolonijalizam, itd. sve su to neke ideje koje je netko hrabro ostvario. Danas im psujemo majku. Jedino što je hrabro i što trebamo učiniti jest preuzeti odgovornost, prvo za Supermenov plašt, pa onda za korporativni koncept lagodna života, odnosno predatorsku prirodu u nama. Onda će sve biti u redu.

Self-love je jedini motivacijski video mogući, jer potiče inspiraciju, umjesto programa kao pokretača svijeta o kojem ovaj video zapravo govori. Da bi nam svijet bio bolji, jedini način je voljenjem sebe. Jer kada podižete svoju vibraciju u Ljubav, stvarate uvjete da vam svijet dopusti načiniti promjenu. Da free-energy uređaj kojega imate u glavi ugleda svjetlo dana i započne njegova primjena. Bez toga to neće biti moguće. Jer nema nikoga vani.

Lijepši svijet je u tebi, nije u svijetu. Ostvari Ljubav, a ne ideju.”

– Neno Lubich

Prije par mjeseci htjela sam pomoći prijateljici koja je bila u jako teškoj situaciji – i zdravstveno i psihički i financijski. Činilo mi se da sve ide samo na gore pa sam htjela pomoći svojim iskustvima i savjetima o hopsanju. Srećom, nije prošlo dugo dok sam shvatila da to nije u skladu sa HO. Kad sam to spoznala poslala sam joj ljubav i rekla da ću napraviti ono najbolje što mogu – hopsati, a jedino to mogu preporučiti i njoj. I onda sam “nestala”. Nedugo nakon toga, ta prekrasna žena je dobila posao, upoznala čovjeka sa kojim je pronašla mir i otvorila novu stranicu života.

Kad odaberemo HO (odnosno HO odabere nas) jedini savjet može biti hopsanje. Zato kad Netko u grupi zatraži savjet, zamoli za grupno hopsanje, poželi pričati o problemima i čuti tuđa iskustva, najčešći odgovor koji dobije je: hopsaj, hopsaj, hopsaj. To se može činiti neljubazno i drsko, no osoba koja je dala taj odgovor radi upravo ono zbog čega i jest u ovoj grupi – prakticira Hooponopono tehniku odnosno preuzima odgovornost i čisti programe. Ovo je zapravo slično kao da sa bolovima u leđima dođete kod kiropraktičara i ne želite da vam on počne kukati kako i sam trpi užasne bolove jel da?  Puno je ljepše ako kaže kako on svoje bolove uspješno drži pod kontrolom i svakim danom se osjeća sve bolje te da i vama savjetuje redovito vježbanje… Ali čekaj pa ne može on vježbati umjesto vas. Zato kad netko savjetuje: “Hopsaj”, vjeruj da je to najbolje što ti je mogao reći pa eto – hopsaj, hopsaj, hopsaj.

Ako želite steći fizičku kondiciju onda trčite, trčite, trčite. Nemojte se preforsirati u teretani ili (kao ja) penjati se na stijene nakon duge pauze bez vježbanja. Kad steknete barem osnovnu kondiciju eh onda dalje možete bezbrižno istraživati svoje granice i sposobnosti. Ali prvo – trčite svaki dan i trčite redovito, možete se i družiti sa drugim trkačima, trčati po asfaltu ili (kao ja) po puteljku uz riječicu, ali važno je da trčite, trčite, trčite… i kad vam se čini da više ne možete, potrčite još malo ili nastavite drugi dan. Jedino tako se stječe kondicija.

Ista stvar je i sa HO. Kada savladate osnove tehnike (vjerujte, osjetit ćete kada se to dogodi bez da vam to netko dijagnosticira) tada ćete moći uzeti najbolje iz diskusija, znat ćete što vam je činiti kad se priča o problemima, znat ćete što znači djelovali uz HO, ali do tada: hopsajte, hopsajte, hopsajte.

Ako ste već ovdje i imate znatiželju ili neki drugi motiv za ovom tehnikom, onda hopsajte, hopsajte, hopsajte – i budite spremni da se dogodi upravo ono što se treba dogoditi neovisno od vaših želja i očekivanja, pa čak i ako za vas sve ovo izgubi smisao i pozdravite se sa HO.

I za kraj samo još nešto što sam zaboravila – hospajte, hopsajte, hopsajte  E da, hvala i volim vas.

– Nikolina Tomašković 

Malo toga znamo o životu. Gotovo ništa. Ništa zato… to je zato jer nije niti potrebno da smo upućeni u neku širu perspektivu života.
Ni o sebi ne znamo puno, iako možda mislimo da znamo. Pa ipak, ključno je da krenemo od sebe, da pokušamo što više toga spoznati kroz sebe po mogućnosti svjesno. To je kao da smo u mogućnosti na tren iskoračiti iz svoje osobnosti. Kad bi smo mogli iz te pozicije (iskoračene) promatrati sebe, vidjeli bi smo puno više toga negoli kad smo sa svojom osobnošću stopljeni. Tada, ne bismo svoju osobnost doživljavali kao vlastitu, već upravo suprotno kao nešto što nam igrom slučaja trenutno pripada. Ustvari, to bi i bila istina – naša osobnost i naše sebstvo nisu neodvojivi. Osobnost (identitet) smo dobili dolaskom na zemlju, ona nam je bliska, ali ustvari nije naše istinsko autentično sebstvo. U trenutku kad smo potpuno svjesni te činjenice mi osobnost ne gubimo već se dešava jedna vrsta inverzije – postajemo svjesni naše prave Osobnosti, istinske prirode. To ne znači da naše sebstvo nema Osobnost i da smo naglo neosobni. Nesretni smo jer mislimo da smo nešto što nismo. Sama ta promašena misao o našem identitetu nas čini nesretnima, a sve ostalo su samo posljedice te korjenske greške.

Od kuda krenuti?
Silno je važno od nekuda krenuti – razdrmati učmalu promašenu viziju sebstva. Osobnost u obliku Identiteta voli da ga se ne dira. Obožava rutinu, obožava sigurnost i utabane putove. Sve što je van toga ugrožava ga. Bilo bi lako kad bi smo mogli napraviti taj iskorak jer onda bi smo gledali u sve ono za što smo mislili da jesmo, a ustvari nismo. Ostavili bi smo u tom slučaju sve programe, sve do jednog.
Nije potrebno da se raspadnemo da bi smo spoznali sebe, nije potrebno pobrisati baš sve programe (oko 90% nas su programi) da bismo se susreli sa sobom. Moguće je biti slobodan sad i odmah pa makar samo i na tren. Kad osjećamo MIR dok hopsamo to je zato jer u tim trenucima prevladava naše sebstvo, a ne osobnost (idenititet). Osobnost nikada nije mirna, jer ona naime nema vremena za Mir. Njoj je Mir mamac – ima razrađeni plan i program kako do mira doći, iako to iz te pozicije uopće nije izvedivo. Mir je već tu -ako se odustane od same potjere za njim.

Krenite od sebe. Iskoračite od sebe pa makar na tren u mislima. Taj doživljaj je jako ugodan i donosi slobodu. Iako nije baš svima moguće biti stalno u tom stanju to nije niti važno jer kad jednom doživimo MIR stalno ćemo mu se vraćati prirodno, jer on je naša autentična Osobnost, a ne Programi.   

– Dani Ella

Jedna od čestih rečenica uglavnom kod djeca, a nerijetko i kod odraslih je nakon što su ‘pogrješili’ : ‘E baš sam htio/htjela da to bude baš tako! ili Meni se baš to tako kako jest sviđa.’…
Znate na što mislim – ljudi smo i kao takvi ponekad nam je draže iskusiti i ono negativno ako je to jedini način da steknemo vlastito iskustvo.