Za Ho oponopono me”zapalila” upravo odgovornost. I to ne bilo kakva odgovornost, nego HOdgovornost. Jer… postoje 2 vrste odgovornosti – naučena, prividna odgovornost i istinska odgovornost = HOdgovornost. Razlika je oooogromna.

– Program “odgovornost” je selektivan i uvjetovan. Kaže “Nisi odgovorna, ako… npr ne gledaš tv niti čitaš novine”, a kriterije postavljaju mama (vječna inspiracija  ), tata, učitelj, susjed, zakon ili Pero.
– HOdgovornost je bezuvjetna, bez kriterija. Ne isključuje ništa i obuhvaća Sve.
– Program “odgovornost” kažnjava neposlušne.  Ako ne “izvana”, onda vlastitom krivnjom.
– HOdgovornost ne poznaje kaznu. Nema veze s krivnjom. Uči me prihvaćanju i ispravljanju “greške”.
– Program “odgovornost” daje umu privid kontrole.
– HOdgovornost rastvara kontrolu. Uči me prepuštanju.
– Program “odgovornost” je teži od slona. Koliko energije treba za nositi taj teret!
– HOdgovornost me uči otpuštanju. S njom letim kao perce.
– Program “odgovornost” je naporan. Izaziva grč.
– HOdgovornost je laka. Izaziva radost.
– Program “odgovornost” daje moć nekom, nečem “vani”.
– HOdgovornost mi vraća osobnu moć. Vraća me Doma.
– Program “odgovornost” je totalna nesvjesnost.
– HOdgovornost budi svjesnost.
– Program “odgovornost” djeluje iz straha.
– HOdgovornost djeluje iz Ljubavi.

I zato Hvala ti, Volim te….. na en-tu  Pusa!

– Ariana Crvenka

Ako naslikate samo jednu dobru sliku onda imate: Jednu Dobru Sliku, ali nemate Slikarstvo. Imati Slikarstvo bi bilo nešto što je konstantno, univerzalno i višestruko svakodnevno primjenjivo.
Tako je i sa svim ostalim stvarima u životu – bitno nam je da imamo neki vlastiti učinkoviti Princip pomoću kojega možemo uspješno funkcionirati. Nekome je to joga, nekome meditacija, nekome HO. Kako biramo sami vlastitu odjeću, mjesto stanovanja i sl. tako nekako sami odabiremo ono što nam najviše odgovara.
Ako stavimo sa strane osobni ukus – vanjsku fasadu onoga što smo odabrali ostaje nam Sredstvo, Princip po kojemu funkcioniramo – mogli bi smo reći jedna vrsta ‘armature’ koja osobu drži ‘na okupu’ i čini putovanje kroz Život lakšim i smislenijim.
HO je način života i nije sam sebi svrha. Što to ustvari znači?
Znači da je HO primjenjiv, da nije mrtvo slovo na papiru, da se ne dešava samo u jednom trenu i nikada više, već konstantno.
HO je sredstvo, vrlo moćno sredstvo, ako je u rukama Inspiracije jer onda cjelokupni život postaje jedna vrsta neograničenog potencijala kreativnosti. Kroz tu kreativnost pomiču se granice – širi se svemir i mi spoznajemo nešto o Sebi i Životu za što nismo niti slutili da postoji.
Živimo u uzbudljivom vremenu, na uzbudljivom mjestu, a tako malo znamo o Sebi samima. Tu smo valjda radi milijun razloga, a jedan od njih je sigurno i taj da otkrijemo barem djelić onoga što zovemo JA.
Uz HO to otkrivanje je svakodnevno i konstantno, a očituje se na bezbroj kreativnih načina, samo ih treba znati uočiti, pročitati, vidjeti.
Mudrost ne dolazi uvijek tamo gdje je očekujemo. Valjda ne zbog toga što je nepristojna već zbog principa preko kojega je najjednostavnije Učiti. Učenje nije ono učenje iz škole (bubanje na pamet) – to je ustvari Igra u kojoj bez obzira koliko trajala nema gubitnika, samo Pobjednik.

Neki dan gledam jedan kratki video i razgovor teče od prilike ovako:
-Tko ustvari donosi odluku?
Evo primjera: Ako vas netko upita: Hoćete li čaj ili kavu?, odgovarate automatski, birajući jedno od tog dvoje. Tko je tu donio odluku o izboru?
Odgovor na to pitanje potpuno nebitno – izbor je donešen i on se jednostavno dogodio, kao što se sve u životu jednostavno događa…
Ali kad u slijedećoj sekundi pomislite: Ja sam odabrao npr. čaj, a ne kavu, izdvojili ste se – stvorili ste Ja koji ima slobodnu volju i izbor.

Ovo je odličan primjer o razlici između Programa i Inspiracije gledajući iz malo dublje razine. Kad smo pod Inspiracijom onda se Život dešava i mi smo u njegovoj ‘struji’ (sjećate se: ne znam ja ništa, ne znam što je dobro za mene i sl.), a kad kažem Ja sam odabrala to i to – automatski sam se izdvojila, napravila vlastiti izbor i ustvari izabrala Program.
Zbog toga HO toliko inzistira o odustajanju od svega – prestanku razmišljanja, prosuđivanja i sl. jer Život se ustvari dešava pod vodstvom Inspiracije, Život je kreativnost same Nule i mi smo sastavni dio tog savršenog procesa uvijek, osim ako ne odlučimo suprotno i kažemo: ja odabirem….

– Dani Ella

Ako sam nešto spoznala kroz sve ove godine duhovnog života, onda je to činjenica da je upravo Duhovnost najvažnija komponenta u Životu. I sami znate da Duhovnost nije određeni stil života niti trend, već sam Izvor našeg postojanja. Ako nismo u kontaktu sa Samim Sobom – nismo u kontaktu ni sa čim.

Duhovni put za razliku od nekih drugih puteva ne krije u sebi tajnu uspjeha niti postoji određeni recept koji vrijedi apsolutno za sve. Iako udišemo ‘isti’ zrak, primjenjujemo istu tehniku, životi su nam različiti i događaju nam se različite stvari. Pa kako onda? U tomu i jest tajna života – svatko od nas je Svemir za sebe, autentičan i neponovljiv, u svojoj biti Cjelovit i Savršen. Na svakome od nas je da uočimo tu Činjenicu kroz vlastitu spoznaju Sebstva.

Jedno od pitanja koje se postavilo u grupi na samim njenim počecima jest: Jesmo li mi odabrali HO ili je HO odabralo nas?
Unutar svakoga od nas postoji onaj apsolutni dio nas koji zna Sve. U jednom životnom trenutku Mi prestajemo gledati i tražiti prema van; okrećemo se spram Nutrine, prema tom Apsolutnom Savršenom dijelu Nas Samih. Dijelu koji je oduvijek i zauvijek prisutan, tu i ovdje, okrenut samo prema nama samima, i tu je isključivo samo radi Nas.

S hopsanjem kreće Putovanje koje to ustvari nije, a pokreće ga silna želja prema povratku Kući – Domu bez kojega ne možemo i bez kojega Ništa nema smisla.

Na trenutak smo se ‘ugledali’: Ja je ugledalo Ja i desila se Ljubav na prvi pogled, fatalna, vječna… i sada sve teži tomu da se Ja stopi s Ja.
Hvala i Volim te (hopsanje) čini da se ta ‘udaljenost’ smanji, da Ja može biti s JA… da LJUBAV može biti Sama sa Sobom.   

– Dani Ella

Stvar je zapravo vrlo jednostavna ako želimo biti iskreni sa sobom. Ili smo u stanju zahvalnosti i ljubavi ili to nismo. Čim se pitamo, pa zašto takvo ponašanje određene osobe prema nama a ne kako bih ja htjela, a zašto takve okolnosti i taj događaj u mom životu, a ja bih htjela otputovati, ja bih htjela malo više novaca za ovo ili ono, pa bih možda htjela muža, dijete ili još jedno dijete, pa vidi kako je njemu ili njoj bolje, kako je trava zelenija u tuđem vrtu…. sve su nam to pokazatelji da nismo prihvatili, nismo rekli HVALA trenutnom stanju, trenutnom dobitku od Tate. A On zna najbolje, je li tako ?

Sve što mi daje za moje je najveće dobro, za moj rast, makar to što mi daje mi i nije po volji. Ali zemlja je bila okrugla i kada se mislilo da je ravna ploča i kada se doznalo da je okrugla. Tako postoji neosporiva istina o nama, o našoj divnoj putanji, o našem savršenom životu. Kažem savršenom jer sve što Bog stvori ne može biti drugo nego savršeno. Samo nam naši programi i naša očekivanja kakve stvari trebaju biti, zamagljuju vid.

Kome ćemo se odlučiti vjerovati, programima ili Bogu ? Ja sam se odlučila, mada nije uvijek jednostavno, a vi?

– Dena Žuvan

Ako patiš, zapitaj se: što dobivam iz patnje? Što je to što me drži stisnutim, svezanim u grop samosažaljenja?
Gle, Ti si savršen! Da, savršen! Koliko god tvoj um može predočiti savršenstvo, to je ništa! Ništa!
Pa reci onda, zašto patiš? Je li zato što nisi sretan?
Ali, što je to u tebi zbog čega nisi sretan? Ajde, probaj saznati, pitaj: što je to u meni…
Tragaj za savršenstvom u tebi. Neka ti ono odgovori tko pati! Može li ono to? Pa ne može, naravno! Savršenstvo ne razumije patnju. Ono samo….Jeste.

-Kako onda da razumijem zašto patim? Tko uopće pati, kako da se oslobodim patnje?

-Pa jednako kao što je i nastajala – polako, na silu i odlučno! Na isti način je se i oslobodi: polako i odlučno.
Slušaj, odustani! Nemoj pokušavati razumjeti, jer onaj tko ide razumjeti je isti onaj tko pati!

-Ali… patnja je tako uvjerljiva….ta bol, tjelesna bol, vatra u želucu, tmina u pogledu, iscrpljenost…

-Gle pitam te, ima li tu Ljubavi….u toj tvojoj patnji? Možda je patnja Ljubav na kojoj se nalazi ogroman kontejner pun smeća? A da podigneš malo tu kantu? Što je ispod?
Opet ponavljam, jednako kao što si stvarao patnju u sebi, na isti način razotkrivaj i Ljubav….polako i odlučno…
Kažem ti, tvoja patnja je savršena, baš kao i tvoja Ljubav!

-Ali…kako…kako patnja može biti savršena?

-Ne vjeruješ? Pa vidi, toliko je dobro maskirana i moćna…toliko te dobro zaokupirala! Sam si rekao da je tako uvjerljiva…savršeno uvjerljiva. Njena dominacija nad tobom je besprijekorna…

Moraš odabrati: Da li želiš savršenu patnju ili savršenu Ljubav? Što želiš?

-Kažem, odabirem “Volim te”!

– Neno Lubich

Kreneš u šetnju gradom i baš nikako ne možeš odoljeti i moraš si kupiti novu majicu, haljinu, hlače ili tek kapu ili remen… Poznato? A onda doneseš doma, opereš i složiš u ormar. I tako za dva dana opet, pa za mjesec dana, pa za tri. Odjeća se gomila i odjednom shvatiš da trebaš veći ormar. Nabaviš veći ormar, ali u kratko ga vrijeme ponovno napuniš kojekakvim majicama, suknjicama, haljinama. Odjednom imaš više odjeće nego što je dana u godini. Ne stigneš ni sve barem jednom godišnje obući. Ali i dalje želiš nešto novo jer ovo što imaš ti se ne sviđa. I ponovno ti je mali ormar. Ali… O-Ouu… Veći ne stane u sobu! Što sad?

Tek kad počneš čistiti kuću praši se na sve strane ! Izlazi prašina za koju nisi ni znao da potoji, diže se iz zabačenih i skrivenih kutaka, izlazi od ispod kreveta, spušta se sa ormara i polica, zaskače iz zasjede između vlakana tepiha, podmuklo čuči iza bočica sa začinima…

Ali jedva da si i počeo čistiti kadli se odmaš zapitaš: “Nije li mi bilo bolje bez sve ove prašine u zraku? Evo već mi se i kašlje…”

A mogao sam samo dalje mirno nastaviti koegzistenciju hodajući kroz stan usporeno i na vrhovima prstiju da ne bih slučajno uskovitlao koje zrnce prašine. Ne daj Bože da nekoga pozovem u goste pa da duboko izdahne i otpuhne u zrak prstohvat te životne tvari sa stola, ili ju digne s poda normalno hodajući kroz dnevni boravak (Hej, pa koji normalni čovjek još tako hoda!? Zar ga nije briga za te sive naslage moje prošlosti!?), ili zaljulja ormar grubo marširajući kraj njega pa s njega sruči čitavu lavinu prašnjavih sjećanja, a onda na kraju nonšalantno – normalno čak! – sjedne na kauč i započne oluju tako da rukom pljesne po njegovu prašnjavom naslonu !!!

Ali eto… (dubok uzdah) … Ni sam ne znam kojeg mi je vraga sve to trebalo i zašto sam pod utjecajem nekih sretnih prijatelja pomislio kako bi možda bilo dobro pospremiti svoj život… pardon – stan, i osjećati se ugodno u njemu… No šta je tu je… Možda će mi stvarno biti dobro kad završi to prašenje i kad zaplešem usred dnevnog boravka. A možda, kao što mi rekoše isti ti prijatelji, možeš uživati i dok se praši, naprašuje, zaprašuje, rasprašuje..

Din-don! Ma tko li je sad usred ovog kaosa? – “Dobar dan, susjede, malo smo se zabrinuli kat ispod vas jer nikad nismo čuli nikakve zvukove i uvijek ste bili mirni, a sad čujemo brze korake, jako kašljanje i glasan smijeh. Jeste li dobro?”

Ma ja to samo plešem dok čistim stan i smiješno mi je kako prašina škaklje grlo i pluća pa se grohotom smijem. Ode on tako s izrazom čuđenja na licu i mogao bih se zakleti da dok sam ga pogledom pratio kako ide niza stube ka svojoj prašnjavoj rezidenciji kako mu je kroz misli prošlo kako bi možda mogao nazvati liniju za hitnu psihološku pomoć jer mu je gornji susjed malo… skrenuo. 

I razumijem ga, susjed je stvarno skrenuo. Ali ovaj put je skrenuo u smjeru u kojem je sam odabrao skrenuti. I tako, gledam ja te kovitlace prašine kako polako izlaze kroz širom otvorene prozore i mislim se kako ovo mjesto sad malo manje liči na stan, a malo više dom. 

– Radhe Govinda dasa

“Volim te” je za mene prihvaćanje povjerenja u vlastitu veličinu, snagu i moć – povratak doma! A što je to povratak doma? To je sjećanje da od doma nikada nismo ni otišli, da smo oduvijek tu i bili i da je doma u nama! Važno je shvatiti da to u što se zatvaraš i taj dio što odustaje nije – sebe, nisi ti! Sebe nikad ne odustaje, jer nema od čega! Ono je uvijek u Nuli, poznaje svoju Božansku prirodu! Ono što odustaje su podaci, programi, avetinjska svijest što se nakačila kao sjena na Sebstvo i u koju smo povjerovali i popušili kao istinitu. Ono što moramo učiniti jest odustati od te sjene, prestati zuriti u nju fanatičnom zadubljenošću i integrirati se 100%nom predanošću u sebe same. Stopiti se sa Sebstvom je kao da Boga držiš za ruku i kažeš Mu da te povede sa sobom u Beskonaćnost! To je putovanje prema unutra: sve je tamo – i Beskonačnost i ruke, i Bog, i Sebe, i jedina stvarna Istina.

Odustani od “svijeta” i zakorači u Svijet od “Volim te”, jer nema alternative! Kada nema tebe nema ni svijeta, ali kad imaš Sebe, tada ti postaješ Jedini Svijet – Jedina stvarnost Čiste Bezuvjetne Ljubavi!

Ho’oponopono je prilika života. To je praksa što ima moć da nas vrati k nama samima. No, predanost je ključna karika koja omogućuje privrženost tom zadatku! Ipak, totalna predanost je izazov, jer sve iz okoliša govori da je loše, da nema nade i da smo napušteni. Ne samo iz okoliša, nego i falši entitet unutrašnjeg dijaloga to neprestano trabunja! Toliko smo se navikli na taj mrak, da smo postali energetski zombiji što hodaju okolo tapkajući s noge na nogu i čekamo….čekamo….
Ako govorimo “Volim te” tom zombiju, onda možda i trepnemo koji put, pa i prestanemo tapkati! Možda sjednemo na klupu, zastanemo i počnemo disati…”Volim te” je kao pukotina u stvarnosti, portal u budnost, sjećanje na san.

No, “Volim te” je višedimenzionalno Biće, pa ga treba izvoditi na takav način! Po mom iskustvu, treba iskoristiti sve moguće prilike i stanja svijesti za živjeti to “Volim te”, odnosno, prepustiti mu da ode prema Sebi, umjesto prema vani, tlačitelju, mučitelju, predatoru… Kada to shvatimo i naučimo, onda ćemo kužiti da “Volim te” koje je ka Sebi, zapravo daleko suptilnije i moćnije “Volim te” prema svima njima što život nam zagorčavaju! I baš kao što destilacijom izvlačimo suštinu biljke u Alkemiji, tako je “Volim te” destilacija programa u Božanstvo . To je nektar kojeg možete dati predatoru i konačno na taj način otpustiti ga do kraja!

– Neno Lubich

Kada balon ispunite zrakom i zatvorite otvor, on će zadržati taj novi oblik što je nastao. Nova forma, ispunjenost, sada je njegovo “glavno” obilježje.

 Vi ste Ljubav u formi čovjeka. Ljubav je unutar forme – vas! Nema nijednog dijela vas koji nije Ljubav! Što se zapravo dogodilo?

Ljubav je preuzela obličje i ima iskustvo Sebe u ovom svijetu. Privremena je to kontura, sadržaj, nešto što definira sebe kao entitet u postojanju. Sada Ljubav djeluje u ograničenju svoje namjere da iskusi materiju, skučenost i formu.

Ako na trenutak dopustimo Ljubavi da se prisjeti svoje prostranosti – svog početka – gdje je tomu Kraj?

 Kako da namjeravamo Ljubav? Njeno prisjećanje Sebe?

 Namjeravanje je interakcija između tebe i Sebe. To je tvoja istinska priroda Stvoritelja. Namjeravanje je postupak lovca. Kada ideš loviti ribu, onda prije moraš baciti malo kruha u more, kako bi privukao ribu u tvoj okoliš. Time stvaraš energetsku privlačnost za nju. No, tko je ustvari taj za koga je kruh namjenjen? Za tebe! Ti jedeš kruh kojeg si ti bacio! To je namjeravanje!

 Povezuj!

Cijela ta scena sa ribarom, s tobom koji je privučen kruhom – sve si to ti! Gledaj, ovo je samo jezik koji prikazuje što se događa, ali shvati to Jedinstvo: energetsko tijelo, fizičko tijelo, eterično tijelo, misaone interpretacije, sve si to ti! Ti si ribar i riba! Namjeravanje je stoga povezivanje svih tih komponenti tebe u Jedno.

Ljubav je sada forma u formi, iz gušćeg u rijeđe, poput ruskih babuški, balon u balonu.

Stapanje u Jedno je putovanje u Beskonačnost, onome što zovemo Kućom.

 Privlačenje ribe kruhom je stvaranje Ljubavne sfere u snu života. U njoj živiš zaokupljen iluzijom zatočenosti životom. Ali, ne, kažem ti, ona je Jedinstvo! Ona je Put ka prostranstvu, k tebi.

 Namjeravaj Ljubav!

Volim te

– Neno Lubich