Jeste li čuli za brdo (poluotok) Atos?
Ako jeste, onda znate da se nalazi na sjeveroistoku Grčke. Za one koji nisu, njegovu precizniju lokaciju mogu pronaći na karti ili netu.
A jeste li znali da su na njemu smješteni manastiri (njih dvadeset) i da tamo borave pravoslavni monasi, kontinuirano od 10 stoljeća? Pristup samom poluotoku za javnost je ograničen, a životni rituali monaha vrlo su zanimljivi. Naime, oni od 0-24 h mole ‘hopsaju’ tzv. Isusovom molitvom (“Gospode Isuse Kriste, sine Božji, smiluj se”), uz ostale radne i liturgijske dužnosti. Zgodno je da u njihovoj zajednici postoji doktor koji skoro pa i nema posla – gotovo da su svi odličnog zdravlja. Žive na isti način već 1000 godina – u nekim manastirima imaju struju, u nekima ne. Ne prate medije i potpuno su izolirani od vanjskog svijeta. Žive u cenobitskim zajednicama, ali i kao eremiti – kao posve izolirani pojedinci u pustinjačkim nastambama. I ‘hopsaju’ – cijelo vrijeme. U jednom razgovoru s jednim od monaha voditelj intervjua izrazio je žaljenje što ga je odvojio od cjelodnevne molitve, na što je monah odgovorio da moli – ‘hopsa’ i tijekom samog razgovora. Također je naglasio da se molitva ponavlja i tijekom spavanja.

Ono što je meni posebno interesantno u ovoj lijepoj istinitoj priči jest činjenica da su oni – kao i mi ‘hopsanju’ – posvećeni molitvi cijelo vrijeme, ali da sigurno nemaju nikakvih očekivanja, jer ona su naprosto besmislena iz njihove pozicije življenja. Radi se o potpunoj posvećenosti Bogu.
‘Čiste’ oni, a čistimo i mi. Moguće je da mi svoje rezultate čišćenja vrlo često procijenjujemo, dok kod njih to naravno nema smisla.
Na Atosu ne postoje Očekivanja… samo druženje sa Nulom preko Inspiracije i to je sasvim dovoljno.
Kad nemamo Očekivanja onda imamo potpuno Povjerenje u Boga (Nulu), ne propitujemo, ne istražujemo i sl. – jednostavno smo u procesu koji je sam po sebi Svet i dovoljan.

– Dani Ella

Osjećam da je vrijeme da se slobodnije govori o svim ovim stvarima, duhovnim i psihološkim alatima, koji služe kao podrška, poticaj. Evo pa se i ja pridružim kojim textom, kad mi dodje inspiracija i malo slobodnog vremena.

Danas sam htjela napisati o tome kako je važno biti aktivan, uvijek bit u flowu, tom nježnom osluškivanju i, ponekad bržem, a ponekad toliko sporom kretanju da ga jedva zapažaš, ali svakako kretanju. To je naročito izazov kada dođu neželjeni događaji, misli, osjećaji… baš tada treba još jače biti aktivan, biti pozitivan. Kad je tama treba upaliti svjetlo. Ne treba se predati malodušnosti, jer to ničemu ne vodi… već samo nastaviti biti aktivan.

Može se uraditi nešto, bilo što, na planu tijela, psihe ili duha… bilo da jače vježbamo jogu, ili odemo u teretanu, ili pak intenzivnije i jasnije radimo HO, možda ček radi promjene i osvježenja uvedemo neki drugi alat kojeg do sada nismo baš koristili, ili pak upalimo opuštajuću glazbu, napravimo post i bilo što korisno ili nešto što nam je lijepo…. sve samo da sebe vratimo sebi, vratimo onom prirodnom staju vedrine, lakoće, dobrodušnosti. Samo se treba nastaviti kretati, i djelovati iz koje god domene ( tijelo, duh ili psiha) jer rezultati jedne se automatski šire i na druga područja.
Ugodan dan svima i volim vas!   

– Dena Žuvan     

U stvari se nema što razumjeti. Jer i ono što ‘izgleda’ logično i istinito, uglavnom se odnosi na jedan segment, a ne na Cjelinu.
Lakše je ako ‘razumijemo’. Razumijevanje se odnosi uvijek na Um. Ako Um nešto ne razumije, onda nastoji oko razumijevanja na sve moguće načine, sve dok ne dobije ‘odgovarajući’ odgovor ili pojašnjenje. A kad ih dobije, još uvijek ne znači da su oni i Istiniti – uglavnom nisu. Ukoliko osjećamo određeno olakšanje, to je zbog ‘prestanka potrage uma’, a ne zbog samog odgovora ili napokon pronađene Istine.
Razumjeti samu srž Života gotovo da je nemoguće, čak i iz pozicije Prosvjetljenosti (i ona je ograničavajuća).
Ako ćemo iskreno: na jednom nivou sve nam je jasno i sve smo odabrali, ali na ovom svijesnom NIŠTA NAM NIJE JASNO I NIŠTA NISMO ODABRALI, zar ne?
Govorim o svjesnom dijelu nas. Ovdje na Zemlji samo smo se pojavili – ne sjećamo se da smo spremili kofere i odredili destinaciju gdje ćemo se utaboriti. Kako stvari stoje ne znamo ni koliko ćemo ostati ovdje pri nego li se uputimo nekamo dalje, a ne znamo ni koji dio nas će otići i u kojem obliku (pustimo sad sve ono što piše u knjigama). Ne znamo ništa!
Ne znamo ustvari ni kako treba živjeti – još uvijek nam nije jasno ni što treba jesti, a gdje je tek sve ostalo… Što je uopće bitno i je li uopće išta bitno, ili je cjeli ovaj Život pomalo besmislen iz pozicije onoga tko NE ZNA NIŠTA.
Kada je jasno da ne znamo ništa o životu, sasvim lako možemo priznati da ne znamo ništa niti o Sebi samima – emocije, misli… sve se to dešava bez naše kontrole. Čak ne kontroliramo udisaje i izdisaje.
Znači, mudro je odustati od promišljanja, filozofiranja i sl. Ono što jest moguće je SVJEDOČITI, PROMATRATI I OTPUŠTATI. Otpuštanjem stvaramo Protočnost, ne gradimo svoju (još jednu) vlastitu Priču za koju ćemo se ‘boriti do posljednjeg daha’ (to je zamka Programa).
Ni na jedno pitanje nema univerzalnog i preciznog odgovora.
Dešava se to što se dešava, jer Život se dešava, a mi lakše gostujemo (zbilja gostujemo jer baš ništa nije vječno naše, ovdje na zemlji) ako smo svjesni svoje nemoći i zbunjenosti u cijeloj priči.
I eto nas do HO. Odustati od svih misli može samo onaj komu je jasna njihova jalovost i besmislenost. Ako ne znamo tko smo, kuda idemo i zašto smo tu preostaje nam samo ponavljati Hvala i Volim te ne bi li ‘razbistrili maglu’ u koju smo upali.
Hopsanjem ne tražimo sigurno utočište jer njega nema, ali ima nešto drugo – uz Hvala i Volim te osvještavamo vlastitu nazočnost, jer najviše nas ustvari ima tamo gdje nas ustvari ‘nema’.
Ovdje smo da bi Otpustili, a ne razumjeli. Otpuštanjem nestaju Pitanja – ostaju samo Odgovori kao saznanje da se Beskonačna Božanska Igra i dalje konstantno odvija.
    

– Dani Ella

Između 1.1.2013. i 1.1.2014. je oko 365 dana.
Ako ste hopsali svaki dan tih 365 dana bez obzira na sve, godina je bila Uspješna. Hopsanjem smo dali maksimum od Sebe Sebi.
Ponavljajući Hvala i Volim te pružili smo Sebi i Svijetu najviše: Ljubav i Zahvalnost na samom Izvoru jer svakoj konkretnoj akciji prethodi prvo misaoni koncept.
Mnogo je Hvala i Volim te protutnjalo Svemirom iz nas samih i barem možemo biti sigurni da ako možda i nismo napravili ‘puno’ nismo prouzročili nikakvu štetu, a to je vrlo važno i značajno i nikako nije malo.
Hopsanjem mi odustajemo od svega onoga što mi sami smatramo da je dobro i na taj način se prepuštamo Onome tko zna Sve i to Savršeno.
Odustati od Sebe s povjerenjem da ne znamo i da nismo sve ono za što smo mislili da jesmo je čin Mudrosti.
Ne hopsaju svi, jer iako se radi o ‘najlakšoj tehnici na svijetu’ postoje neke predispozicije da bi nas HO uopće privukao.
Osobno ne volim slavlja i doček nove godine mi ne znači mnogo, ali ako tih godinu dana promatram kao period od 365 dana u kojem sam se držala nekih vlastitih odluka kao što je to npr. odluka da ću hopsati – onda se radujem i ponosna sam na vlastitu upornost i dosljednost kroz ovaj vremenski period od 365 dana.
U 2014. ulazim sa Hvala i Volim te, što i vama od srca želim, a za sve ostalo tu je Inspiracija – više nije važno u koju godinu ‘ulazimo’ jer to su samo relativne brojke u odnosu na apsolutnu NULU   

– Dani Ella