Rijetki su slikari koji su ostavili tako veliki trag u slikarstvu kao što je to Nicolas de Stael – slikar ruskog podrijetla. Smatra se jednim od najutjecajnijih slikara 20. stoljeća.
Nicolas je imao prekrasan atelier na Azurnoj obali. Živio je sa ženom i četvero djece. Imao je uglednog američkog galeristu s kojim je imao ekskluzivni ugovor oko prodaje slika. Zahtjevi za njegovim slikama su konstantno pristizali – u to vrijeme je bio jedan od najprestižnijih svjetskih slikara.
Patio je od: tjeskobe, nesanice i depresije.
U Pariz je otišao na koncert i pod dojmom koncerta otkazao sve buduće planove u Parizu, spakirao se i vratio u atelier. Slikao je do nestanka sunca sliku inspiriranu koncertom, dimenzija 3,5 x 6 metara (slika ispod teksta).
Kad je pao mrak napisao je tri pisma, zapalio sve skice i planove za buduće projekte, te skočio sa prozora ateliera. Umro je u 41. godini.
I danas plijeni nevjerojatnu pažnju publike i struke. Meni osobno je jedan od najdražih slikara uopće.

Nije de Stael jedini umjetnik svjetskog ugleda i nevjerojatnog talenta završio na tragičan način. Bilo ih je puno u raznim granama umjetnosti. Iza sebe su osim remek djela ostavili i jedan veliki ZAŠTO?

Može li se ovaj slučaj i njemu slični promatrati sa stajališta HO? Može, inače ovaj tekst baš i ne bi imao nekog smisla.
Kad se osoba toliko poistovjeti s određenim programima, oni njome u potpunosti vladaju, prianjanje je toliko veliko da se pretvara u opsesivno stanje. To je stanje u kojem osoba više ne vlada sobom (niti malo) već je u potpunosti opsjednuta određenim programima. Nicolas je pokušao svoje tjeskobe i depresije riješiti slikanjem. Sam je nekoliko puta rekao (postoje zapisi o tome) da mu je slikanje glavni alat protiv psiholoških muka koje su ga svakodnevno mučile.
Uobičajeno je mišljenje da su talentirani ljudi u određenoj umjetnosti vrlo osjetljivi i kao takvi podložni velikim stresovima i psihološkim turbulencijama.

Remek djela dolaze uvijek iz Inspiracije. Umjetnik se pretvara u “kanal” kroz koji teče Božansko. Sva velika djela dolaze ustvari od istog “umjetnika” – jednog jedinog.

Nicolasu je slikanje bilo jedna vrsta hopsanja – odmak od programa koji su ga svakodnevno opsjedali. Kako nije nalazio načina da se ti programi nekako i brišu oni su za njega uvijek bili tu – i dok je slikao (samo “pomaknuti” u stranu).
Programi su prisutni. Neki su naslijeđeni, neki stečeni… s njima živimo i oni imaju veliki utjecaj na tijek našeg života. I ne samo našeg.
Da je ovaj prekrasni slikar bio u mogućnosti da si pomogne, da je pronašao način kako da se oslobodi od “teških” programa, njegov život bi izgledao sasvim drugačije. I ne samo njegov, nego i život njegove djeca, a u konačnici i naš.
Dok gledamo njegovu prekrasnu posljednju sliku, uživamo u čistoj Inspiraciji, a sve ostalo (programe) čistimo sa Hvala i Volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

U omči programa umjesto Ljubavi

Jutros mi se vrzma po glavi slika osobe koja je svezana za stolicu – onako kompletno (kao u filmovima – ruke, noge, zatvorenih usta i povezanih očiju).
Prvo sam pomislila da mi se po glavi mota nekakva zaostala sličica iz akcijskog filma, a onda shvatih da se slika odnosi na programe.

Vezani smo programima. Ponekad toliko da se ne možemo niti pomaknuti – kao da smo zatočeni (u stvari, i jesmo).
Ako uspijemo pronaći način da se barem malo oslobodimo (npr. hopsanjem), osjetit ćemo barem maleni djelić slobode. Recimo da smo uspjeli skinuti povez sa očiju. I dalje nećemo moći niti mrvicu pomaknuti tijelo, nećemo moći reći niti jednu riječ, ali ćemo barem moći vidjeti bližu okolinu u kojoj smo smješteni.
Tko zna koliko će nam trebati vremena (hopsanja) da se upotpunosti oslobodimo “okova” (programa) koji su nas čvrsto držali na jednom mjestu.
Kad se napokon osovimo na svoje noge, moguće je da već kod prvog koraka padnemo jer noge su nam predugo bile čvrsto svezane i na jednom mjestu nepokretne, pa će sad trebati nešto vremena da ponovo naučimo hodati. Zato trebamo biti strpljivi i kretati se korak po korak.
Nakon što smo normalno prohodali i sad se slobodno možemo kretati po prostoriji u kojoj smo smješteni shvatit ćemo da i dalje nismo slobodni u potpunosti, naime naš zatvor sada više nije stolica nego prostorija iz koje treba izaći van. Svakim slijedećim oslobađanjem (otpuštanjem) osjećat ćemo sve više i više slobode (iako nam se to možda neće tako činiti – bit će nam sve lakše i lakše).
Možda kad se uspijemo napokon osloboditi “kuće” naletimo na novu prepreku: ogroman zid koji treba nekako “preskočiti”. Moguće je da će taj zid izgledati kao veća prepreka nego recimo neka prepreka (program) koju smo trebali savladati (otpustiti) unutar kuće, ali to naravno ne znači da ne napredujemo, nego da jednostavno savladavamo ono što nam dolazi na “putu” po nekom svom prirodnom redosljedu.

Ponekad samo korak do slobode predstavlja neka prepreka koja je toliko teška da nam se čini da smo na samom početku – zarobljeni u potpunosti i da se ne možemo pomaknuti niti milimetar. Naravno, to je samo iluzija, a ne stvarno stanje stvari.

Kad se oslobodimo okova programa, izgubili smo ropstvo. Kad upadnemo u okove Ljubavi (Hvala i Volim te) slobodni smo…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kao mala znala sam učestalo ići s tatom na ribe ili pak na izlete s kaićem (mala brodica) . Iako sam sa otoka imala sam veliki strah i od najmanjih valova. Jednostavno sa svim svojim bićem bila sam kontra valovitog mora, iako sam obožavala ići na more. Već samo očekivanje vjetra ili pak velikog putničkog broda koji bi mogao napraviti velike valove za mene bi bila „katastrofa“. More i brodica na jednu stranu, ja i moj „želudac“ na drugu. Nikakav realan razlog ili realna opasnost nisu postojali, jednostavno ja sam sa svojim strahom plovila kontra uzburkanog mora. Zašto drugi uživaju u toj igri valova ili jednostavno je ne primjećuju. „Samo prati valove, prepusti se skladnoj plovidbi brodice “ govorili su mi… I stvarno kad sam odlučila pogledati u more i uskladiti se s njime i s brodicom (a ne se sakriti u dno kabine, gdje je inače najviše valjalo), od tada je bilo sve drugačije, dapače uživala sam u igri valova, pratila putanju i skladno kretanje brodice po valovima, stopila bi se s brodicom i s morem.

Taj mističan ho oponopono upravo nas na jedan način uči da ne kontriramo, da čistimo i prepustimo se. Hopsajući pratimo more života, bilo ono mirno kao ulje ili pak uzburkano, valovito. Kontrirajući to uzburkano more života nam je preteško, iscrpljuje nas, oduzima energiju, snagu. Prepuštajući se i prateći more života osjećamo sklad i mirnoću.
S hvala i volim te usklađujemo se sa strujama mora života. Ponekad sami izabiremo struje, ponekad struje izaberu nas, ponekad su struje snažne i vrtložne, ponekad posve mirne. Bitno je da smo u skladu sa njima, da im ne kontriramo.

Pa kad primijetimo da smo u kontra smjeru, ništa zato skretnice su tu Hvala ti i Volim te.

♥ ♥ ♥

– Vanja Štrmelj

Ako ne želim ili ne znam plivati mogu plutati – neću potonuti. Samo se trebam opustiti i leći u vodu – za sve ostalo će se pobrinuti voda sama. Ta privilegija (da mogu plutati) mi je dodijeljena rođenjem. Za nju se nisam morala izboriti ni na koji način – ona mi jednostavno pripada, i ne samo meni – nego i drugima. U toj privilegiji svi smo isti i svatko od nas je može koristiti ako želi i koliko želi.

Nije to jedina privilegija koju smo dobili rođenjem na poklon – ima ih još, puno. Neke koristimo, neke ne koristimo, a za neke ni ne znamo da postoje i da su nam dostupne. Pa tako, ako bi smo znali da je ustvari cjeli naš život popločen raznim privilegijama, mogli bi smo ga provesti u otkrivanju i uživanju istih. To bi nas odmah stavilo u poziciju privilegiranih članova ove planete, a naš boravak bi se pretvorio u nagradno putovanje.

Ali mi ponekad ne znamo da možemo plutati (jer smo zaboravili) pa mlataramo rukama i nogama, trošeći vlastitu snagu u želji da ne potonemo – zaboravili smo da je to nemoguće ako se opustimo i zauzmemo pravu poziciju.

Hooponopono nas podsjeća da kroz život možemo putovati plutajući. Da ne moramo ni plivati ni veslati sami. Možemo živjeti privilegirano kako nam je i namijenjeno od samog početka. To je pravo koje iz nekog razloga ne koristimo – jer mislimo da je lakše plivati u moru nego plutati nošen morem. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

“Ljubav je uzvišeno odricanje od sebičnih interesa…”

Tu gdje ljetujemo svake godine, kad izađemo van iz kuće na lijevo je jedan restoran, a na desno drugi, u jednoj maloj lijepoj uličici. Ako idemo prema gradu obično kad izlazimo idemo na desno, a na plažu na lijevo. Restoran koji se nalazi sa desne strane drže mještani (jedna obitelj) već godinama. Nude osim mediteranske kuhinje i kontinentalnu pa ima na jelovniku izbora za svačiji ukus. Vlasnik je bio u ranim četrdesetima kad sam ga upoznala (ja sam onda bila u tridesetima). Kad god bi prolazili(la), on bi bio vani na terasi restorana i “vrebao” nove goste. Nije bilo šanse da ga barem jedan put dnevno ne sretnem, pa kako smo susjedi malo bi popričali. Gotovo uvijek je bio očajan, žalio se na situaciju u zemlji, stanju u turizmu i konačno o (ne)uspješnosti njihovog restorana. Tvrdio je da im ide slabo, a treba djecu školovati… nema se od kuda uzeti i sl. Njegova uzrujanost je dosegla vrhunac kad se otvorio restoran “na lijevo” s niskim cijenama i jednostavnim mediteranskim menijem.

Moram priznati da je to bilo “teško za gledati” – u restoranu na lijevo sve puno ljudi + horde ljudi koji čekaju u redu za slobodan stol, a kod našeg susjeda sve prazno – jedna manja obitelj ruča.
Zašto? To pitanje si je susjed postavljao 0-24h. Nije znao što da radi i kako da si pomogne. I tako jedno 3 godine za redom. Četvrte je umro, a da nije doživio ni 45. Otkazalo mu srce, umro je na putu prema bolnici. Iza sebe je ostavio ženu i dvoje maloljetne djece. Restoran je zatvoren na godinu dana i slijedeće ljeto ponovo otvoren. Otvorila ga je njegova supruga.
I dalje je bilo malo gostiju u njihovom restoranu, ali možda malo više nego prijašnjih godina. U restoranu na lijevo je i dalje bilo jako puno gostiju i dalje se čekalo u redu za slobodni stol.
Zadnjih par godina situacija se znatno promijenila. Ne samo da sad restorani posluju od prilike isto, nego mi se čini da je ponekad bolja posjećenost restorana na desno.

Zašto je susjed “morao” umrijeti? Zašto od svih mogućih opcija je izabrao baš “uzrujavanje”? Zar nije primjetio koliko mu taj bijes šteti? Nije li to odavanje oduška vlastitoj drami malo sebično prema ljudima koji su “vezani” za njega?
Dakle, da nije radio ništa, baš ništa, nego ostao dosljedan vođenju restorana na već uhodani način, danas bi uživao u plodovima svog rada veseleći se zajedno sa svojom obitelji. Osim toga, rodila mu se prošle godine unuka koju nikada neće upoznati.
Srce mu je otkazalo jer više nije moglo podnositi taj negativni teror programa i kombinaciju tableta za smirenje s alkoholom.

Što je to u nama toliko jako da se ne možemo odvojiti od toga ne uvidjevši koliko nam šteti? Zašto je toliko teško otpustiti bijes ili bilo koju drugu negativnu emociju?
Možda zato jer smatramo da je naš bijes opravdan.
Je li ikada nešto negativno bilo riješeno (ali zbilja riješeno) na negativan način? Nije, jer ni ne može biti. Mogu se ukloniti simptomi, ali to ne rješava uzrok problema, zar ne?
Teško je “iskočiti” iz vlastite kože i lako je davati savjete drugima, ali mudrost je nešto naučiti i iz tuđih pogrešaka, a ne samo vlastitih. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella