Preslagivanje Ljubavi

voljeti-sebe

“Na jednoj mojoj radionici u Japanu netko se javio i rekao: “Pokušavam iscijeliti svoje rame, intenzivno radim na njemu! Fokusirano čistim to rame!”
I dok je osoba govorila, ja sam čistio, jer tu sam samo da čistim.
A onda sam čuo njegov gležanj kako mi govori: “Ali zašto on ne radi na meni? Jer tu je problem!”
Na to sam uzviknuo: “Oho?”
A nisam čuo ni gležanj ni rame da mi govore da ja radim na njima!
Dakle, što se to događa u meni da on ima problem s nožnim člankom, koji se manifestira kao bol u njegovom ramenu?
Tako sam čistio i na kraju radionice čovjek je rekao da je bol nestala.”
Ihaleakala Hew Len

Ho’oponopono uvijek kreće iz osobne odgovornosti, dakle, temeljno pitanje je što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga. To je najteža stvar u ovoj praksi – razumjeti kako sam to ja odgovoran za neki problem kojemu svjedočim, a na prvi pogled se mene ne tiče. Naravno, nema nikakvih mogućnosti da to intelektualno razumijemo, jer u Ho’oponoponu iza jedan ne ide dva nego Nula. Hopsanje je apstraktna praksa, iako nam se cijelo vrijeme čini da je i te kako konkretna i jasno ukazuje na probleme. Međutim, ona osvještava posljedice, gotov čin koji je nastao kao rezultat zanemarivanja preuzimanja odgovornosti u prošlosti. To ga dođe kao neki energetski nesporazum, pa dok hopsamo, mi to izglađujemo preuzimanjem odgovornosti za posljedicu, za nasilnog lika, za bolest, loše odnose ili depresiju. Vrijeme ne igra ulogu i uvijek imamo priliku ispraviti pogreške učinjene još od početka vremena. To je taj dio u meni, ta pogreška, ikonica na windowsima nesvjesnog koja vreba i čeka da se aktivira. Aktiviraju je okolnosti, situacije i ljudi oko nas. Ja sam odgovoran za svoje windowse, operativni sistem koji se odmetnuo i ispunio programima koji sada sami po sebi rade, a svjesni um o tome nema pojma.

Iako ne postoji odgovor na pitanje što je to u meni da imam ova iskustva, ipak, ono je čin prihvaćanja da imam posla ako želim preobraziti svoj život. Kad preuzmemo odgovornost, premetačina života je neumitnost. Može nastati kaos, kao da smo onaj Snješko u staklenci koju je upravo Božanstvo protreslo i sad smo u panici jer se sve uskomešalo oko nas. No, u većoj perspektivi to je lijep prizor, svi ga vole, a na zidovima reflektira sjajnu igru snježnih pahuljica. E, ta perspektiva – to je povjerenje! Negdje iza svega poznatog stoji dio nas koji živi širu sliku i zna da je “kaos” preslagivanje Ljubavi na ljepšu poziciju s kojeg će nas dražiti da je slutimo.

Tako, bez obzira što nemamo pojma, “Volim te” zna da to uopće nije ni važno. Ono se bavi s Ljubavlju i briše sve što Ljubav nije. A to me samo i zanima! A vas?

  • Nenad Ljubić

Mabel o Inspiraciji

 

mabel

Mabel je rekla da je za nju Inspiracija ono što je ‘izašlo van’ bez kontrole Programa. Ispričala je nekoliko primjera na tu temu, meni osobno je najzanimljivija priča o njenom posjetu ženskom zatvoru.
Kako se ne priprema za predavanja o HO taj dan Mabel ni sama nije znala o čemu će govoriti kad posjeti zatvor ( ženski odjel) tako da se poprilično iznenadila kad je čula sebe kako govori: ‘…vi ste sad svi ustvari u jednom duhovnom utočištu, dobro vas čuvaju, imate sve što vam je potrebno -smještaj, hranu.., o ničemu ne trebate brinuti…’
Kaže Mabel da je bila šokirana kad je čula samu sebe što govori, komentirala je: ‘To nisam bila ja!’. Rekla je, kako ustvari ni mi koji smo van zatvora ustvari nismo slobodni, jer je Um naš vlastiti zatvor.
Dalje je pričala, kako je za vrijeme njenog boravka bio popriličan mir u zatvoru, što se nikako nije sviđalo zaštitarima.
‘Kako reagiraju roditelji kad su djeca jako mirna?’ – pitala nas je i dodala- ‘pa nešto im je sumnjivo!’
E pa na taj način su i zaštitari zatvora doživjeli iznenadni mir u zatvoru – kao mogući problem, možda nekakva pred priprema za bijeg.
Iako je Mir najpoželjnije stanje u kojemu možemo biti Mabel kaže da se Mira ustvari bojimo, da nemamo povjerenje u Mir.
Zašto je to tako?
Zato što Mir izlazi iz naše komforne zone. Osjećamo se ugodno i sigurno u stanjima na koje smo navikli, a to su najčešće: zabrinutost, strah i sl.

Po meni je to i jedan od odgovora na pitanje – kako se netko može osjećati dobro, a da u stvari radi nešto loše? Upravo zbog te ‘komforne zone’ !
Osoba koja je navikla na kuknjavu, žaljenje i ogovaranje, najugodnije se osjeća upravo kad je u tim stanjima. Ta stanja su loša za nju, ali ona ne vidi problem u njima već očekuje olakšanje i rješenje svojih problema mimo uklanjanja tih postojećih stanja. ‘Nešto će se dogoditi izvana i onda će ta stanja biti promijenjena’ – često je mišljenje takvih osoba. Ustvari, problem nije u ‘dodavanju’ nečega novog već napuštanju starog.. prvo trebamo otpustiti, isprazniti se, napraviti mjesta, a tek onda može nastupiti i doći nešto Novo.

  • Dani Ella

HO – istinska Ljubav i Zahvalnost

hvalaSva duhovna učenje uključuju Zahvalnost i Ljubav kao osnovne postavke svog učenje. Bitno je naglasiti da se ovdje radi o Bezuvjetnoj Ljubavi i Bezuvjetnoj Zahvalnosti. Da bi smo bili Bezuvjetno Zahvalni i da bi smo mogli Bezuvjetno Voljeti potrebno je imati Bezuvjetno Povjerenje u onoga tko regulira što će se dogoditi i kad će se dogoditi.

Kad bi smo bili u stanju Bezuvjetno Voljeti i Zahvaljivati bez imalo sumnje i zadrške, naš život bi se pretvorio u čarobnu bajku neovisno o samom sadržaju te bajke. Jer, što god da se događa – dobro ili loše – mi smo uvijek u stanju Ljubavi i duboke Zahvalnosti.
To nije lako. Prvenstveno zbog toga što postoje Očekivanja, koja su ustvari vrlo prirodna i na neki način ljudska. Npr. ako se prema nekomu odnosimo s poštovanjem, dobrim namjerama, ne očekujemo da nas ta osoba povrijedi. Iz pozicije bezuvjetne Ljubavi i Zahvalnosti mogućnost postojanja ovakve nelogične opcije seže izvan okvira samog prikazivanja jednog malog djelića neke situacije. Zašto je netko ‘bezveze’ povrijedio nekoga drugog ne možemo znati, kao što ne možemo znati da li je ‘povreda ili uvreda’ bila bez razloga. Za osobu koja sve oko sebe doživljava kao izmjenu jednog stanja u drugo, ‘povreda ili uvreda’ ustvari ne znače ništa – osoba ostaje čista, a ‘pošiljka uvrede ili povrede’ se uvijek šalje natrag pošiljaocu.
Recimo da nemamo problema niti sumnje u vlastitu vjeru u Boga i njegovu pravednost. Ako je tomu tako, onda će nam lakše biti prihvatiti vlastitu Odgovornost i činjenicu da naša neupućenost u ‘širu sliku’ ponekad remeti logičnost događaja kojima svjedočimo.
Kad bismo zbilja bili u stanju bezuvjetno Voljeti i Zahvaljivati na svemu što nam se dešava, naš duhovni zadatak bio bi 100% izvršen.
Ali mi to uglavnom nismo u stanju.
Postoji puno razloga zašto je tomu tako.

Iz ove pozicije, HO – kao što ga pojašnjavaju Mabel i Len – zbilja predstavlja Najlakši način.
U HO mi ne moramo osjećati niti Zahvalnost niti Ljubav, ali konstantno se trebamo podsjećati na te dvije vrlo važne komponente. Iako postoje još neki HO alati koji nemaju nikakve veze s Zahvalnošću i Ljubavlju, ova dva alata su ipak najzastupljenija u HO praksi, jer je njihova primjena u konačnici logična, što je umu vrlo bitno.
Da bi ste hopsali cijeli dan trebate biti ili nepodnosljivo očajni ili neopisivo uvjereni da HO funkcionira, sve između predstavljat će vas tek kao ljubitelja, simpatizera ili povremenog praktikanta HO tehnike.
Svi bi voljeli hopsati non-stop. To zvuči tako dobro. Postoje iskustva hopsića koja su toliko fascinantna, da sve ukazuje na to da ima nešto čarobno u toj ‘lakoj’ tehnici.
U praksi, HO je ustvari vrlo zahtjevan. Nije zahtjevan za one koji lepršavo hopsaju, pa ustvari nisu niti svjesni koliko su hopsali. Neki misle da hopsaju cijelo vrijeme. U svakom slučaju, Najlakši način je možda najljepši, ali sigurno nije najlakši.
HO, koliko ga je poznajem, ‘obradio’ je sve bitno. U podsvijesti su smješteni Programi kojih nismo svjesni, koji po automatizmu kreiraju našu stvarnost.
.
Podsvijest je jedno veliko skladište svega što smo ikada doživjeli. Sve je unutra, i sve se brčka kao u jednom velikom loncu. Slično se spaja s sličnim: strah s strahom, tuga s tugom, gubitak s gubitkom itd. Rezultat toga je da svatko od nas unutar svoje podsvijesti ima određeni postotak straha, tuge, sreće, ljubavi i ostalog. Kad se skupi ‘kritična masa’, nešto od tog sadržaja se manifestira u obliku događaja u našem životu. To se događa stalno, konstantno, bez prekida. Mi u svom svjesnom stanju svjedočimo tim događajima, na njih nekako reagiramo i time unosimo novi sadržaj u svoju podsvijest. To su najrazličitije emocije, želje, težnje i sl. Na taj način se konstantno vrtimo u krug: događaj – reakcija – skladištenje i opet događaj.
Ne treba biti posebno bistar da bi se zaključilo da je ključno, odnosno jako važno, prestati nagomilavati sadržaj u podsvijesti. Postoje tehnike koje nas uče kako podsvijest opskrbiti dobrim programima i na taj način osigurati si ‘dobre’ događaje. Ustvari, to nije dugoročno riješenje već kontinuirani rad koji u konačnici ne mora donijeti zadovoljavajuće rezultate. Tehnike ovog tipa mogu biti jedna međufaza na nečijem životnom putu, u svakom slučaju nije konačni način pomoću kojeg se osoba može osloboditi svega onoga što predstavlja istinski višak u njenom postojanju.
Vratiti ću se na HO.

Dva su bitna elementa – prvi je nepobitna važnosti Ljubavi i Zahvalnosti i drugi je gotovo objektivna nemogućnost hopsanja cijelo vrijeme. Iako HO računa na hopsanje Unutrašnjeg djeteta (podsvijest) vi objektivno teško možete s punom sigurnosti tvrditi da podsvijesno hopsate cijelo vrijeme u trenucima kad svjesno ne hopsate.
Nekima je bezveze mehanički ponavljati hvala ili volim te…
Kako biti siguran da uz našu jaku želju primjena HO zbilja ima dobre rezultate u našem životu?
VAŽNO je pronaći objektivne razloge zašto ste trenutno Zahvalni ili zašto Volite. Ako nemate baš ništa ‘dobro’ na raspolaganju, onda Zahvaljujte što situacija nije trenutno gora nego što jest ili se fokusirajte na Dobre sitnice. Recimo budite zahvalni što niste trenutno na hladnoći, što niste gladni, jer imate gdje spavati… jer još uvijek dišete. Bez obzira na težinu situacije u kojoj se nalazite situacija može biti još gora; budite zahvalni što trenutno nije.
Znate li kao funkcionira podsvijest?
Podsvijest fukionira kao zapisničar apsolutno svega. Kad gledate film u kojem se glavnom glumcu dešava nešto dramatično, vaša podsvijest tu dramu putem emocija bilježi kao vlastitu. Nažalost je to tako!
Dobra vijest je da se ista stvar dešava i kad ste zbilja zahvalni na recimo suncu, osmjehu djeteta i sl. Podsvijest ni u ovakvom slučaju ne kalkulira, ona opet samo bilježi… u ovom slučaju Zahvalnost ili Ljubav.
Preduhitrite sami sebe. Nemojte da vam HO bude samo jedna od tehnika koju upražnjavate.
Mabel je jednom rekla: ‘…nakon nekog vremena počet ćete zbilja osjećati Zahvalnost i ljubav hopsajući’. Zašto čekati taj trenutka, ako on može biti Sada? U tom slučaju nema greške. Sve istinske duhovne tehnike davno su potvrdile: Ljubav privlači još više Ljubavi, Zahvalnost još više Zahvalnosti. Ako napunite podsvijest Ljubavlju i Zahvalnošću nema te sile koja bi mogla istu tu Ljubav i Zahvalnost poništititi. Možda iz ‘juhe’ podsvijesti neće odmah isteći savršena jela, ali to nije niti čudno s obzirom na količinu loše skupljenih sastojaka kroz čitavu našu povijest. Malo po malo, korak po korak, do promjene će doći i neće više biti potrebe za tolikim pitanjima, nedoumicama, sumnjama i sl.

Sretno vam HO putovanje.

  • Dani Ella

Čistite predano

ksenijaZašto danas moja ljutnja kraće traje, ljutnja na ljude, na situacije? Zašto danas tu istu ljutnju ne odbacujem , nego je prigrlim i onda ona ode sama?

Puno puta sam pisala koliko blagodati mi je donio Ho’oponopono, i to napisano je moglo stvoriti uvid da mi je sve lako, da su svi problemi i programi nestali. Ne, nije tako jednostavno. Problemi, u stvari ja to zovem situacije, i dalje se pojavljuju, u intervalima, nekad su manje nekad veće, ali više nisu strašne i bolne. Više kod mene ne izazivaju grč u želucu i vjerujte mi, najčešće ih vidim kao komične. U prvi mah sam ljuta, ali tu ljutnju više ne gušim u sebi. Ispoljim je, u – ponekad mi se čini – najgorem obliku. U stvari, rekla bi moja Ane, ispoljim je na najjače i pustim…

Nikako ne bih voljela da netko tko dođe u grupu i vidi sve ove smajliće i srca, da stekne dojam da će hopsanjem sve postati ružičasto, odmah i sada. Hopsanje iziskuje predan rad, upornost i povjerenje u Univerzum, povjerenje u nekoga tko prenosi svoja dobra iskustva. Na jednoj radionici, predavač je rekao -ne vjerujte mi ništa od ovoga rečenoga, jer niti ja nisam vjerovala, ali pokušajte, učinite. Tako i ja kažem – ne vjerujte u ono što sam vam pisala kao moja dobra iskustva, ali imajte povjerenja u to što sam vam prenjela i čistite.

Čistite onako i sa istim žarom kako čistite bočicu svoje bebe (majke, znate koliko truda ulažete u to). Čistite onako i s istim žarom kako se brinete o svom autu (dragi moji hopsići muškog roda). Te “poslove” radite automatski, ali predano i ne očekujete od te bočice ili auta ništa, samo vjerujete da radite dobru stvar, za sebe i za druge.

E, za večeras, odnosno jutros, dosta od mene… Čitamo se, “jednom – opet”  

Hvala Volim te

  • Ksenija Šimić

Ho’oponopono: Tijelo kao poticaj za čišćenje

ho

Svaki ozbiljniji hopsić bit će u neprestanom traganju za načinima kako da prakticira svoje čišćenje što više, što bezbolnije i da bude više predan tom zadatku. Ali kako god krenuli, odmah je jasno da je jedini način kvalitetnog i predanog hopsanja kad je ono prirodno, da nekako sraste s nama kao novi organ ili da bude gotovo pa neprimjetno kao disanje. Nije dobro da bude otpora, zlovolje ili dosade, da taj “Volim te“ mrzovoljno cijedimo kroz zube ili zijevajući.

Primijetili smo kako je lako hopsati dok hodamo, a to je zato jer postoji ritam i um ga voli pratiti. Zato trebamo iskoristiti prirodni ritam tijela da bi prirodno hopsali. Tijelo je zaista savršen instrument za hopsanje, ono je kao orkestar od mnoštva glazbenika i možemo svaki dan izolirati neki drugi instrument da nam bude ritam za svako “Hvala ti”. Jednom je to hodanje, drugi put je disanje, a treći buljenje u vrhove prstiju na rukama dok peremo suđe. I oči imaju svoj ritam, pa svaki pokret očima ili treptaj neka budu jedan “Volim te“! Doslovce nema toga što ne možemo iskoristiti kao poticaj za čišćenje na našem tijelu! Neka nam ono bude bubanj koji će davati ritam i ubacivati nas u trans voljenja.

Jednako tako, sasvim nam je prirodno balansirati paniku i strah s “Volim te“ kad smo u nevolji. Nekako, kad nam je teško, žustro lopatom krcamo Ljubav na drugu stranu vage ne bi li se ona uravnotežila i postala ugodnija za život. Ne zijevamo kad smo u zubara ili na ispitu, zar ne? Ali zato hopsamo kao ludi i nema nikakva otpora! Možda možemo strah i paniku preokrenuti, pa ih iskoristiti kao medij za vatreno hopsanje? Ne kažem da ćemo umjetno izazivati kaos u naše živote, ali kad oni dođu, pridodajmo im svjesnost da mogu biti korisni i solidan vjetar u jedra našeg čišćenja. Kad smo u panici i svjesno jedrimo u tom uzburkanom moru, ukazat će se prilika da okrenemo kormilo i upravljamo svojim strahom. Možda se može dogoditi da prestanemo biti glavni glumac u tom horor filmu, nego radije budemo redatelj ili dirigent koji luđački maše palicom, a glazba je i dalje divna, njegovom znoju usprkos.

  • Neno Lubich

Ho’oponopono- umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi

12187863_1104809952864852_5570204304609710725_n

Imati povjerenje najteža je stvar na svijetu. Zapravo, najveću bojazan izaziva pitanje čemu povjerenje, komu, povjerenje u što? Međutim, nema odgovora na to pitanje! Praktički, vi morate dati sve od sebe, sa sebe, iz sebe, baciti to na stol i disati spokojno, a karte mogu ispasti bilo kako! Nema nikakvih garancija za ništa, a baš to ništa vam je cilj!

Imati povjerenje – to je kao da moramo složiti sliku od puzli sa njihovom zadnjom stranom. Sve je bijelo, čudnog oblika, a opet tamo iza scene u onom nevidljivom dijelu sebe svaki taj komadić nosi prekrasnu sliku koju tek naslućujemo. Ho’oponopono se bavi s tim jednim komadićem. On ga prevrće na svoju pravu stranu i osvještava dio cjeline koja je tada to povjerenje.
Ho’oponopono je umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi u svaku slijedeću puzlu koju nam život podastre kao zadatak da je posložimo. Mi ne možemo pogriješiti kad otpuštamo, jer zaista nije važno gdje smo uglavili tu kockicu i jesmo li dobro odigrali karte. Djelitelj i Slikar prilagođava igru kad mi otpuštamo. To je sad neko drugo povjerenje – osjećaj da se realnost prilagođava našoj odlučnosti da čistimo i otpuštamo.

Važno je njegovati strast i žudnju za slijedećom puzlom, novim komadićem ukupne slike. Zato služi taj “Volim te”: da jedva čekamo slijedeći potez Ljubavi da nas zavede u daljnje čišćenje. Tada osim Djelitelja i Slikara postoji i Ložač koji ubacuje voljenje u kotao i pogoni našu volju da idemo naprijed, ma gdje god da taj put vodio.

Zapravo je nemoguće objasniti što je to povjerenje. No moguće je zahvalnošću otpustiti strah da nećemo uspjeti, da negdje griješimo, slabo ili loše hopsamo. Hopsamo onoliko dobro koliko je to moguće. A to je opet neko treće povjerenje da ta kvaliteta i količina hopsanja može učiniti preokret.

O povjerenju, baš kao i od tih “Volim te” i “Hvala ti” možemo napisati roman od deset tomova i dalje bi ostalo jako puno mjesta za još avantura koje Ljubav i Zahvalnost s Povjerenjem grade. Ali te romane treba živjeti, pa je to – gle – opet povjerenje u Pisca (koji je i Djelitelj, Slikar i Ložač) da zna pisati ono što mi živimo.

  • Neno Lubich

Zaljubi se u Ho’oponopono

ho

Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

ALTERNATIVA-INFORMACIJE---HOOPONOPONO (2)

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo 🙂
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.

Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? 🙂 Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? 🙂

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.

Ho’oponopono nam kaže – prepusti se

volim-te

Dragi hopsici i oni koji to nisu vec duze vrijeme nisam nista pisala…kao da je sve receno, sve napisano, kao da sve “znamo” .Ali ipak svo “znanje” poklekne pod teretom nesvjesnog autopilota koji vozi po svom, po svojim ustaljenim obrascima, dok nasa svjesnost vapi da preuzme upravljac, da budemo istinski svoji bez maski na autopilotu. Hooponopono je jedan od nacina koji nam kaze prepusti se, prihvati zivot iz trenutka u trenutak. Prihvacanje trenutka otvara vrata za promjene. Otpor, strah, sumnje, pitanja sto ako i bezbroj negativnih filmova crpe energiju, kradu zivotne nesvjesno prozivljene trenutke.
Hooponopono je jedan od nacina stavljanja fokusa na povjerenje iz trenutak u trenutak…rezultati su samo nadogradnja, poticaj, ali bit su trenuci zivljenja s povjerenjem unatoc svemu. Imamo pravo na to, imamo pravo teret nepovjerenja, straha, strepnje otpustiti i pokloniti sebi predah, pokloniti sebi zivot iz trenutka u trenutak …a svaki trenutak put je do nasih snova.

  • Vanja Štrmelj

Izgubljeno pamćenje

kk
U divnom desetogodišnjem društvu odgledala sam još jednu epizodu odličnog crtića Kun Fu Pande.
Kun Fu Panda je simpatičan Kun Fu borac koji u društvu svojih prijatelja prolazi kroz čitav niz životnih dogodovština. Panda je naivan, pomalo djetinjast, često smotan – ne ostavlja na prvu dojam ‘odabranog’ borca protiv zla.
Pa ipak, nema greške, Panda jest Odabran i njegova životna uloga je vrlo jasna i precizna.
U epizodi Izgubljeno pamćenje, Panda prilikom jednog ‘obračuna’ gubi pamćenje što njegovi neprijatelji iskorištavaju da ga pridobiju na svoju stranu. Pojašnjavaju mu da je on jedan od njih, preciznije, govore mu da je on njihov vođa i da oni zajedno s njim harače, pljačkaju i uništavaju sve pred sobom.. ‘Ti si zao i opasan!’ – govore mu. Panda im u potpunosti vjeruje i spreman je krenuti u borbu protiv svih svojih prijatelja i bližnjih, potpuno uživljen u novu ulogu.
U prvoj banditskoj akciji Panda se zbilja ponaša kao da nikada nije bio borac za Dobro – agresivan je i nemilosrdan. Ne prepoznaje svog duhovnog učitelja, prijatelje, pa čak ni oca. Spreman ih je sve pokoriti i uništiti.

Jer je izgubio pamćenje.
Jer se uživio u negativnu ulogu.
Jer ustvari ne zna tko je, drugi su ga obilježili, odredili – drugi su mu objasnili tko je, odnosno tko nije.

Od dobrog i simpatičnog Pande nije ostalo ništa. Novi Panda je potpuna suprotnost prijašnjem.
Da bi ga osvijestili prijatelji i duhovni učitelj pokušavaju mu povratiti pamćenje. Na kraju ništa nije pomoglo, pa čak ni priznanje samog bandita o prevari Pande. Panda se sjetio tko je nakon što je otvorio kutiju s vlastitim predmetima koji su mu bile izrazito drage i bliske. To je povratilo njegovo sjećanje.

Kako je dobar i plemeniti Panda postao zao i nemilosrdan?
Ako je netko po prirodi dobar kako odjednom postaje zao?
Da li je ‘biti dobar’ uloga isto kao i ‘biti zao’?

Glumci dobivaju različite uloge. To im je zanimanje. Za glumu su plaćeni. Njima je u konačnici potpuno svejedno koju ulogu igraju u filmu ili predstavi. Zato jer znaju da je to samo uloga, jedna u nizu i da je važno da je odglume najbolje moguće, neovisno dali je uloga koju glume pozitivna ili negativna.
Glumac koji se u potpunosti poistovjeti s ulogom koju glumi nije pri sebi. Uopće nije važno je li uloga pozitivna ili negativna, osoba naprosto nije pri Sebi. Svakako je za okolinu poželjno da je osoba ipak ako nema druge poistovjećena s ulogom koja donosi najmanje štete njegovoj okolini.
Iako nisu svi danas glumci, puno ljudi je u različitim ulogama i sve su te uloge više manje opasne i štetne.
Jedino osobe koje su spoznale Sebe u cijelosti ne rade ništa negativno ni sebi ni drugima.

U HO sjećanja su programi – uloge, Nula je Sebstvo.
Kako se sjetiti onoga što uistinu Jesmo?
Uklanjanjem uloga?
Kad preuzmemo ulogu dobročinitelja, a unutar sebe osjećamo agresiju, bijes i sl. mi na neki način uočavamo otklon od onoga što bi smo željeli biti. Niti jedna Prosvijetljena osoba nije agresivna.
Kad smo pod Ulogom ispoljavanje agresije je stanje izbora.
Kad smo Prosvijetljeni (konstantno u stanju Nule) agresije naprosto nema, ona nije prisutna čak ni kao mogućnost, ne postoji niti kao jedna od mogućih opcija.
Stanja koja svakodnevno doživljavamo daju nam jasan uvid u postojeće stanje. Tugu, agresiju, nezadovoljstvo, brigu, nemir i sl. nije moguće ukloniti negiranjem, potiskivanjem upotrebom bilo kakve ‘akcije’. Sva stanja koja nam se dešavaju trebaju biti Uočena i Prihvaćena bez svrstavanja u određene kategorije.

Neovisno čemu osobno težimo sva ljudska bića teže ostvarenju triju ciljeva:
1. VJEČNO BLAŽENSTVO (savršena sreća uvijek i u svim okolnostima)
2. BESMRTNOST (ne umiranje, vječnost)
3. UVIJEK ZNATI APSOLUTNO SVE

Ostvarenjem svih triju ciljeva nestaju svi problemi i nedoumice

jer sve navedeno pripada prirodi Boga.

  • Dani Ella

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?

tt

Činimo li nešto zato jer to istinski želimo, ili zato jer se bojimo?
Jesmo li na mjestu na kojem jesmo zato jer se tu osjećamo najbolje ili zato jer se bojimo pomaknuti s njega i otisnuti se u nepoznato?

Dok ne skupimo dovoljno hrabrosti da si damo odgovor na ta pitanja – i u skladu sa tim odgovorom i postupimo, nikakva tehnika neće nam donijeti čuda u život. Ali nam može pomoći da lakše spoznamo neke stvari i da se sa svojim odlukama lakše nosimo u najvećoj vjeri da je sve upravo onako kako treba biti.

Hopsajući protekle tri godine svjedočila sam mnogim krasnim stvarima, ljudima se život okretao naglavačke, nove veze, novi poslovi, novi stanovi. Moj je život zahvaljujući hopsanju bio lakši – jer sam se ja lakše nosila sa njime, ali nekako se nije mrdao sa jedne točke. Nije se mrdao – jer se ja nisam bila spremna pomaknuti se. Imala sam osjećaj da što god radila i koliko se god trudila, da usprkos svim seminarima i svemu, da sam nekako zapela, ali nisam mogla naći razlog tome. Kao i mnogi, nadala sam se da će radi mojeg hopsanja moja veza procvasti, da će se financije popraviti, da će se svakodnevnica na ne znam koji način obogatiti… ali stalno sam se vraćala na isto. Zapravo sam hopsala, ali ne istinski – jer nisam bila otvorena za SVE, bila sam otvorena da prihvatim scenarije koje sam si zamislila da bi se mogli odviti poradi mojeg hopsanja, na neki sam način dirigirala Bogu što bi on trebao napraviti sa mojim “hvala”, ali on me nije slušao. Hvala mu na tome. Zaredalo se puno toga – i smrti i bolesti i svakakvih situacija, tu mi je HO pomogao više od svega jer sam u svakom trenu bila sigurna da je sve baš onako kako treba biti pa kako god izgledalo. Pomogao mi je jer je slažući neke negativne stvari kroz moj život istovremeno ga čistio i otvarao nove prilike i vidike. Ali mi je trebalo tri godine da shvatim da se ništa, ama baš ništa neće dogoditi ako vi sami ne smognete dovoljno hrabrosti (ja bih rekla prvenstveno vjere) maknuti se sa sigurnosti obale i skočiti sa visoke stijene ravno u ocean. Prvo vam strah dok gledate s visine oduzme noge, potom i dah. Ali bacite se, puni vjere da će sve biti u redu. A onda ostajete bez daha neko vrijeme, okrećete se pod vodom, ali znate da ćete opet izroniti i da tamo gore iznad površine grije sunce i ljeskaju se valovi i da je puno neotkrivenih obala na kojima vas čeka nešto predivno. Ja sam se predugo sunčala na svojoj obali. Pa sam odlučila skočiti…

Biti u poznatom – to je najjednostavnije. Biti u onome što smo si namjenili prije nego smo uopće počeli živjeti po Inspiraciji – to je ono čega se grčevito držimo. Ali da li je to ono što nam treba? Sada kada se vraćamo sebi i znamo da će nam doći sve što nam treba u životu, sada kada nismo više iste osobe, sada kad se više ne bojimo svoje budućnosti, da li ostajući pod svaku cijenu u istom svijetu zatvaramo vrata onom drugom koji nas čeka, ali nema prostora da dođe? Sve se svodi na izlazak iz zone komfora. Čini mi se da je to na kraju ključno u svakom duhovnom radu, tehnici, nazovite to kako god želite. Dok se god stišćemo i skupljamo tamo gdje nam je već ugodno, poznato, zatvaramo se u svoje sigurne čahure – ne možemo krenuti naprijed. Ne možemo primiti sve prekrasne darove koje nam sprema Bog, naše više ja, Univerzum… jer za njih moramo napraviti mjesta. Rekla sam da nam je u tim čahurama ugodno – nije nam čak ni ugodno. Čak i to smo se uvjerili. Ili smo barem zaboravili koliko bi nam ugodno moglo biti samo kada bi se usudili potražiti više. Jedino što nam jest, to je da nam je ugodnije nego suočiti se sa svijetom koji nas čeka, jer on može biti i zastrašujuć, ali i jednako tako divan.

Ho mi je pomogao da dođem do te točke da shvatim da ne mogu dalje – jer si to ne dozvoljavam. Da je sve isto – zato jer se ja grčevito držim nekih stvari. Pomogao mi je da smognem hrabrosti priznati samoj sebi da nisam sretna – samo “sigurna”. Da sam se zatvorila u jedan odnos, život, svijet u kojem se mogu sakriti bilo kada od svih i svega – ali ne i od sebe. Ho mi je pomogao da si priznam da me strah krenuti dalje, da je jednostavnije ostaviti sve kako jest, da sam postala rob navike, ali da u toj navici nisam sretna. I tek onda sam shvatila zašto sam neprestano imala osjećaj da sam zapela usprkos svom trudu – zato jer jesam. Doslovno i fizički na jednom mjestu, psihički još više, vezana uz ideju svog života kakav sam živjela, a kakav i nije najbolji za mene. Vežemo se previše za stvari, za ljude, za ideje, za prošlost, za neke svoje stvorene ili dodijeljenje identitete i upravo je od toga najteže se odvojiti. Štošta smo spremni otpustiti, ali to ne, toga se grčevito držimo, to smo mi, to je sve što znamo i što nas definira. Ako pobjegnemo od toga, ako to otpustimo, ostajemo ogoljeni na pučini, goli pred sobom i pred Bogom. Ali to nismo mi – mi nismo ti identiteti – onako kako se sami vidimo i kako nas drugi vide. Štoviše, nekad smo toliko daleko od “sebe”, zalutali jednom davno i nastavili živjeti život kakav nam nije namjenjen.

Najteža odluka u životu jest napraviti rez – barem je meni bila. Cijelo moje Ho putovanje vodilo je do toga. Jer taj rez nije jednostavan, on boli, ostavlja bez daha, ostavlja uplakano lice. Ali upravo vas taj rez u životu vraća na NULU – doslovno. I ne bih imala hrabrosti za njega da nisam spoznala neke stvari, da nemam vjere da je sve baš onako kako treba biti i da može biti samo bolje. Jer krećete iz početka, prazni i otvoreni za sve divne stvari koje su vam namjenjene. I kad je taj rez jedina ispravna stvar za vas, onaj teži dio, ona bol (jer nije se lako odvojiti od “sebe”, jedine kakvu ste poznavali neko vrijeme) prestaje nevjerojatno brzo i svakim ste danom sve svjesniji da ste uradili ispravnu stvari i da tek sad kreće život. I sve se kockice počnu savršeno slagati, sve što vam treba vam polako dolazi baš onda kada vam to treba, sve krene nekim novim divnim tokom. Tek tada imate osjećaj da ste otvoreni čaroliji, čudima, da ćete tek sad živjeti život po Inspiraciji. A ono najbitnije: HO mi je dozvolio da krenem dalje prepuna zahvalnosti za sve dane u mom životu do sada, da krenem dalje bez gorčine i negativnosti, bez nekih zamjerki, uz jedno vječito prijateljstvo i prepuno iskustva i uspomena iz “prošlosti”.

Iz ove pozicije gledam oko sebe puno i previše preloših veza, prelažnih života, previše kompromisa i previše nezadovoljstva, previše forsiranja i previše tuge. Imam osjećaj da ljudi nose neke maske neprestano radi kojih ne vide prst pred nosom, kao da hodaju u nekom snu i nikako da se probude. Svakim sam danom sve sretnija da sam odlučila iskočiti iz tog sna i dozvoliti si da živim iskreno prema sebi, ali i drugima. Zato je HO nešto sa čim dišem i što me vodi u svakodnevnici jer me do sad nije iznevjerio.

T.T.
(Autorica poznata uredništvu)