Misli su kao artikli u dućanu. Artikala ima raznih – svaki artikl ima nekakvu svoju namjenu. Neki privlače našu pažnju više nego drugi. I sa mislima je potpuno isto.

Mi nismo ‘naše’ misli.
Kad šetamo dućanima i ne želimo ništa kupiti, a prodavačica nam non-stop nešto nudi i govori “izvolite”, mi joj odgovaramo s Hvala, ili ne-Hvala ako nismo zainteresirani. Mogli bi smo reći da hopsamo kad ne želimo nešto kupiti 
Kad nas ne zanimaju Programi (misli) onda lijepo kažemo Hvala (hopsamo). Kad ne ‘kupujemo’ misli onda smo lišeni tereta. Onda ne vučemo sa sobom ‘gomilu vrećica’ koje nam samo smetaju da se slobodno krećemo. To je uistinu tako.
Najbolje je uopće ne šopingirati, a ono što nam pripada doći će u naš život kao poklon.

Kad hopsamo mi uljudno odbijamo mentalne artikle. Posljedice tog čina su fenomenalne – i dalje smo svjesni sebe i svog života. Nedostatak misli nas ne čini retardiranima kao što bi netko to mogao pomisliti – ne, upravo suprotno – lišeni smo svega suvišnog, svega onoga što nam predstavlja teret u životu. To su misli i to sve redom (ako izuzmemo da su hvala, volim te i ostali HO verbalni alati ustvari tipke kojima smo samo ušli u sami proces ).

A što je s ljubavlju? Pa ljubav je tu, kad Programa nema – prije ne. Ljubav nisu artikli (misli), nisu ni dućan (um)… ljubav je prostor u kojemu se sve odigrava. Ako mi je pažnja na artiklima (Programi) usmjerena sam na njih i nisam svjesna Sebe (Inspiracije).
I zato: bez obzira u koji dućan ušli i koliko god artikli izgledali primamljivo, a djelatnice ljubazne i spremne na komunikaciju, dovoljno je reći samo Hvala ili Volim te… i Slobodni smo!   

– Dani Ella

Svjesnost je u trenutku, a ne u sjećanju o svjesnosti. Stoga, kada se pitamo kako to da je jučer bio ludilo dan, a danas koma, to je zato što se nastojimo prilijepiti za sjećanja jučerašnje ludnice i hraniti se njima, umjesto da budemo u sada gdje je svjesnost. Onda je to drukčija vrsta ludnice, ona od mira i spokoja. Ona od Volim te.

Da li se sjećate bilo kojeg Volim te? Recite to sada, pa pričekajte trenutak. Da li se možete sjetiti, što je maloprije bilo? Kako je to izgledalo? Ne, naravno, jer je Volim te kreacija života, svjedočanstvo Nule. Beskrajna Praznina u pažnji.

Kada smo u Volim te uronjeni, onda smo u svjesnosti. Jer smo Sobom opčinjeni.
Volim te je baš to: Molitva Sebi u Beskraju prožetom.

Hvala ti što Volim te!

– Neno Lubich

Problem je baš uvijek tamo gdje sam ja.

Uffff… jel to istina? Je, istina je. Znači problem nema nikakve veze sa drugima? Na žalost ili na sreću nema.
Na žalost jer sad nemamo pravo prebacivati krivnju na druge, a sreća jer barem znamo kako stvarno stvari stoje.

Ali mogu se praviti kao da to i nije tako, odnosno mogu odlučiti da ne želim preuzeti odgovornost za svoj život – radije bih da nisam odgovorna jer onda mogu kriviti druge – oni su krivi za moju patnju, a ne ja – ja sebi želim sve najbolje i najljepše. Jel tako?
Tko koga tu zeza i zafrkava? Kakva je igra u pitanju i koja su pravila?
Pa vrlo je jednostavno: mi sami smo u igri uvijek i ako ne znamo pravila igre stano smo u čudu, nezadovoljni, očajni i zbunjeni. Ako znamo pravila igre onda nam nema druge nego da igru igramo najbolje što znamo i umijemo. To znači da smo preuzeli odgovornost i da nam sad nikako više ne mogu biti krivi suigrači, figurice na ploči, kocka i ostali rekviziti iz same Igre.

Zašto uopće igramo Igru? Zašto uopće živimo Život?
Odgovor i na jedno i drugo pitanje je ustvari isto: da bi smo spoznali nešto o SEBI – isključivo o SEBI. Drugi su ovdje tek toliko da bi smo mi sami tu igru mogli sprovesti u cijelosti i do kraja.
Nema suigrača,nema protivnika, nema nezgodnog terena, krivog vremena i sl. – NIČEGA OD TOGA NEMA. Postojimo samo mi sami, takvi kakvi jesmo , sami sa sobom.
Sad kad smo to riješili možemo se suočiti s Igrom – sa Sobom. Na koji način? Postoje razni načini, ali bez obzira koji način izabrali smisao je isti: odvajanje onoga što smo mislili da jesmo od onoga što zbilja jesmo. To je proces koji traje i nije ugodan, ali su njegove posljedice više nego ugodne. Nisu samo ugodne, one su i oslobađajuće jer malo po malo na tom putovanju upoznajemo pravog sebe – onog sebe koji je do sada bi potpuno zanemaren, potisnut u ne znam koji plan, a bez kojega Igra uopće nije moguća, odnosno jest ali to onda nije Igra nego Patnja i Bol.
Mislimo da možemo birati, a ustvari izbor nam je ustvari vrlo skučen i ograničen: ili je Program ili je Inspiracija, ili je moja volja ili je Njegova volja – o tom jednostavnom odabiru ovisi SVE – baš sve! U jednom se nalazi MIR, a u drugome sve ostalo. Što biramo?

– Dani Ella

Ho’oponopono je jednostavan. Hoponopono uopće nije jednostavan. HO je najlakši način. HO je možda baš najteži način. HO je zapravo naizgled prepun paradoksa. Jedan od njih je kontrola, odnosno otpuštanje.

Svi razumijemo priču: treba otpuštati, i prepustiti stvari onome tko najbolje zna. Jednostavno – naš način vs. Božji način. I naravno – pitajte sebe ili bilo koga, svi će reći: Pa naravno, Božji način.
Bilo bi lijepo kad bi bilo tako, ali….

Pretpostavit ćemo da je većina ušla u hooponopono jer je u jednom trenutku imala velike probleme koje nije znala ili mogla riješiti. Tako je lijepo sjelo ono : let go and let God…
Tražilo se samo preuzimanje odgovornosti (“naravno, naravno, preuzeli smo!”), stalno čišćenje (“čistim koliko mogu”) i nemanje očekivanja (“evo, nemamo očekivanja!”). I onda smo čekali da Bog porješava stvari. Jer smo učinili baš sve što se traži.
Pa su se počele događati manje ili veće stvarčice, manja ili veća čuda, manji ili veći sinkroniciteti – sve mjereno našim, ljudskim metrom. Dobili smo potvrde da HO radi. Ali. Možda se ono što je nas najviše mučilo nije riješilo. Možda nismo imali neki životni problem, ali je ho trebao biti karta do savršenog života iz snova. Svatko ima svoju priču.
Ali vjerujem da nam je svima dana vježba otpuštanja, koju još uvijek vježbamo. Recimo da nas muči nečija bolest, ili težak odnos, ili financije, što god. Čistimo i čistimo, a nije se dogodilo ozdravljenje, nije se razriješio čudesno odnos, nismo postali bogati iako nas uvjeravaju da nam bogatstvo pripada.
A kao, nemamo očekivanja.

Navikli smo cijeli život da moramo imati kontrolu. Od kad smo krenuli u školu i MORALI pisati domaće, učiti satima, biti dobri učenici, a sve jer: moramo upisati dobru srednju školu, da bi poslije upisali faks, da bi mogli imati dobar posao, kako bismo imali pristojnu egzistenciju, našli nekog sebi ravnog (po obrazovanju i plaći), kako bismo svojoj djeci mogli priuštiti sve najbolje. Vidite li niz? A sve je počelo ulaskom u 1. razred i prvim slovom A.
Kontrola, tj privid kontrole vlastitog života se nastavlja:
– planiramo kratkoročno i dugoročno,
– razmišljamo o budućnosti;
– razmišljamo o prošlosti “da sam napravila/o drugačije”, “da je barem”…
– brinemo;
– “privlačimo” i “manifestiramo”;
– organiziramo tuđe živote;
– okrivljujemo;
– prosuđujemo i osuđujemo;
– itd.

Niz se može proširivati. I sad, otpuštanje znači brisanje svega toga. Nema više planiranja. Nema prevrtanja prošlosti ni budućnosti, nema briga, nema “zapravo ničega”. I to je jako, jako, jako težak dio.

Naučili smo da MORAMO kontrolirati. Bojimo se prepustiti kontrolu, pa neka je i samom Bogu, jer nam ta kontrola daje nekakav osjećaj sigurnosti (jednako apstraktan kao što je i sama kontrola).
I znate što? Jučer sam zaključila, zapravo došla mi je misao, niotkud, da je najveći čin kontrole odustajanje od kontrole. Jedino mogu kontrolirati sebe, onim svjesnim dijelom koji bira, i odreći se kontrole. I biti spremna odreći se svega – posla, novca, prijatelja, muža, zdravlja, djece, automobila, stana, kuće, … odreći se života samog. Jer jedino kad smo spremni odreći se svega, zapravo smo spremni primiti SVE. I nitko od nas neće tražiti da ostanemo bez svega u životu, ali ta spremnost, istinska, mora biti tu.

Spremnost da ostanemo bez svega je spremnost na prepuštanje kontrole.
A tada dolazi sve ono što smo davno prestali očekivati.
Nije li to prekrasan paradoks? 

– Karmen Jerković

‘Kakve, dakle, veze ima vaša kći s vašim problemom? Nikakve.Vaša je kći savršena za vas, jer će potaknuti svaku neistraženu ideju koju gajite, sve dok ne shvatite nešto o stvarnosti. To je njezin posao. Svako imam svoj posao. Ova svijeća gori i to je njezin posao, ruža cvjeta i to je njezin posao, vaša kći se drogira i to je njezin posao, a ja pijem čaj i to je moj posao. Kad vi shvatite, ona će krenuti vašim stopama, razumjet će. Jer ona je vaša projekcija. Kad zakoračite u istinu, i ona će učiniti isto…’

Gledajući druge – gledamo sebe. Ne doslovno, naravno. Gornji citat  na malo drugačiji način pojašnjava s čime smo u stvari suočeni – što se u stvari čisti hopsanjem. Ponekad postoje uvjerenja da hopsanjem mijenjamo svijet i to je istina, ali samo preko nas samih – koliko se promijenimo mi toliko će i svijet. E sad na koji način se desi ta promjena to je već posebna priča. Tu bih se ja sad malo zadržala jer mi se to čini iz vlastitog iskustva i te kako važno i značajno. Gore u citatu je spomenut vrlo specifičan problem – naime jedna majka je očajna jer joj se kći drogira. Mislim da na samu riječ ‘drogira’ kod gotovo svih hopsića hopsanje se prebaci u maksimalnu brzinu. To nije čudno, rekla bih da je to sasvim prirodna reakcija, koja je u svakom slučaju bolja od bilo koje vrste kuknjave i panike – puno bolje i korisnije je govoriti hvala i volim te, ako treba u beskonačnost.
E sad ako nekoga zanima možemo dalje razmotriti što se u stvari sve može desiti kad se napokon npr. hopsanjem otpusti taj nimalo lak program.
Dakle, postoje dvije mogućnosti: prva je da nakon što se program očistio osoba koja se npr. drogirala prestane se drogirati ili druga mogućnost – da se osoba koja se drogirala nastavi i dalje drogirati. Pa u čemu je onda razlika? Razlika je u našoj promijeni svijesti u odnosu na taj problem – i u jednom i u drugom slučaju mi smo potpuno mirni. O tomu govori HO cijelo vrijeme – hopsanjem se možda neće promijeniti vanjske okolnosti, ali vaš stav u odnosu na problem će se sigurno promijeniti, odnosno zadobit ćete Mir – Mir koji ne ovisi o ničemu i nikomu. To svi znamo iz vlastitog iskustva, barem u nekim situacijama gdje je to postalo dio naše svakodnevnice. Bilo bi lijepo da smo u tom stanju cijelo vrijeme i zato hopsamo konstantno – svatko na svoj način, onako kako mu odgovara i paše.
Malo ću se još vratiti korak natrag na spomenuti primjer. Katie koja je razgovarala sa zabrinutom mamom u razgovoru je osvijestila nekoliko ključnih stvari ne samo zabrinutoj mami nego i svima ostalima koji su upućeni na sami problem. Naime, Katie je naglasila da baš ono što nas tako jako žulja kod drugoga jest nešto što je vrlo izražen naš problem. Pa tako je sa nevjerojatnom jasnoćom objasnila ovoj nesretnoj ženi da razmišljajući o svojoj kćeri na način koji je ona činila ustvari šteti i sebi i svojoj kćeri. Svojim teškim mislima se ustvari sama ‘drogira’ a posljedice te vrste ovisnosti su u stvari jednako teške kao posljedice konkretne konzumacije određene droge koju njena kćer konzumira. Ispalo je da sve ono što je ona nabrojala da njena kćer radi njoj i okolini svojim drogiranjem – da to u stvari isto, možda čak i gore radio ona sa svojim načinom razmišljanja. Kad na taj način sagledamo Programe onda ih je puno lakše pustiti. kad shvatimo da horor nije tamo vani već da se odigrava upravo sad i to baš u nama. Posljedice od toga nemamo samo mi sami već i cijela naša okolina. I zato ona glasovita: ‘Što je to u meni…. ‘ Pri tomu ne znači da ako vidim ovisnika da sam i ja sama ovisnik – čistimo naravno ono što doživljavamo promatrajući sami objekt promatranja. Ako sam ja u Miru i cijeli svijet je u Miru – bez obzira na sve.    

– Dani Ella

Gdje se nalazi Duša u tijelu? Zar to nije isto kao da pitamo gdje je Ljubav? Nije baš da možemo točno locirati Ljubav, zar ne? Naslanjamo dlan na srce doduše, no da li se tu nalazi Ljubav?

Pa gdje je Duša zapravo? Kako to funkcionira – Duša u tijelu? Recimo da je san tijelo, a mi u snu smo Duša. Putujemo po bespućima sna, imamo direktno iskustvo tog putovanja. Ono je beskrajno, ogromno i nema mu kraja. To su putovanja po Sebi, u snu o životu u tijelu.
Takvo je putovanje Duše na Zemlji, u tijelu. Nigdje i svugdje, baš kao i Ljubav!
Sanjamo dakle Ljubav, ali zapravo, Ljubav sanja nas!

Ako želimo vidjeti iskustvo Duše, osvijestimo Sebe u snu/životu. Tako ćemo vidjeti i Ljubav, čim osvijestimo Sebe, sada i ovdje. Buđenje je tada pažnja na Ljubav, energiju Duše. I baš kao u snu, svjedočiti ćemo čudesnom svijetu Ljubavi, divnim transformacijama osobne stvarnosti. Odjednom, Duša sada ne treba više vikati “tu sam, tu sam, eeeej” .

Onaj tko sada viče smo mi u Cjelini, pa zato urlam: Volim te!

– Neno Lubich

Volim pričati i pisati o Bezuvjetnoj Ljubavi, znači onoj koja je u našoj prirodi, koja je naša jedina stvarnost prije programa. Za njome “tragam” i jedini mi je fokus u životu. Ho’oponopono se bavi povratkom u tu stvarnost i svako Volim te, Hvala ti posvećeno je tome. Ova osebujna stanja ekstaze, o kojima gore pišem, osjećam ponajprije u dubokim meditacijama, kada je um stavljen po strani i nema ih tko prosuđivati, procjenjivati ili sumnjičiti. Znači, ovdje govorim o svjedočanstvima Bezuvjetne Ljubavi, stanju takozvane Nule, o kojoj se govori u Ho’oponoponu kao Nultoj svijesti – Božanske sveprisutnosti. Naravno, to su kratki izleti potpune predanosti Sebi, a ne trajna stanja kako se može činiti iz teksta! Nisu trajna stanja iz razloga – kada se vratim u svakodnevnu svijest, onda ih prekriju programi, strah, sjećanja i podaci, sve ono što govori da mi to nismo, da smo novi, i da je netko drugi to skužio a mi ne možemo :D. Tada radim Ho’oponopono, odnosno čistim te opise koji insistiraju na strahu i negativnostima kao jedinoj istini. No, iskustvo Bezuvjetne Ljubavi, ovi kratki izleti, su mi ogromna motivacija da ustrajem i imam povjerenje.

Problem nastaje kada se prepuštamo očekivanju, kada vam recimo, ovaj moj tekst (ili bilo koji drugi) postane referenca koju želite dosegnuti, pa počnete – prvo žuditi za ovim osjećajima, a potom i razočarati se ako se ne dogode na isti način. Želim naglasiti da koliko god ja ili bilo tko pričao o Ljubavi, Bogu, Nuli, uvijek je to osobna interpretacija jedne Istine, jer je Božanstvo preapstraktno da bismo ga na bilo koji način iskazali. Važno je također shvatiti da su svi ti opisi Čiste Bezuvjetne Ljubavi, ekstaze Nule, predanosti i slično – Vi! Vi točno znate što stoji iza svega toga, jer je to vaša Suština. Ali naglašavam – znate to, radije nego razumijete, jer kada idemo razumjeti onda smo u problemu. Znanje je esencijalno, utkano u sve pore našeg Bića i ne možemo ga razumjeti, osim mu se predati i dopustiti da nas nosi doma, k Sebi.

Ono što sam gornjim tekstom htio jest podsjetiti čitatelja (i sebe, naravno) na svoju Bit – Bezuvjetnu Ljubav – a koja se meni manifestira putem ekstaze!
Dakle, kao što i piše, sve što trebate učiniti jest dopustiti da se ta vibracija (vaša stvarna priroda, ono što vi već Jeste, ništa novoga, sve je već tu) “razvali” po nama/vama :D. E, “kvaka 22” je u otporu tome, programi, sjećanja, blokade i slično. Zato hopsamo 

Da zaključim, ne mogu vam ja reći kako ćete dosegnuti ta stanja, nitko to ne može! Jer se nema što reći. Sve se zna, sve je tu, svo znanje ovoga svijeta je u vama. Trebate ga “samo” oslušnuti, prihvatiti, predati mu se, otvoriti, imati povjerenje. Načina na koji ćemo to učiniti je bezbroj, ali zaista!
Ja meditiram i hopsam, a vi?

– Neno Lubich