Kad sam se tek upoznavala sa HO tehnikom bila sam na sto muka jer sam pokušavala shvatiti kako tehnika funkcionira, imala sam puno pitanja, a materijale sam čitala kao recepte za kolač pokušavajući shvatiti koje sastojke trebam i u kojem omjeru. Sada znam da je to bio glas mog uma koji je tražio zanimaciju. Jer um je uvijek željan pitanja i odgovora, mora biti u pokretu i naporno raditi, on je zapravo najdosadniji trgovac na svijetu koji nam stalno nešto prodaje u sjajnim celofanima i pod nevjerojatnim popustima. Ali tajna je u tome da nam ama baš ništa od toga što on nudi ne treba. Kad to shvatimo, već smo na pola puta razumijevanja tehnike.

Recimo da vam dovedu idealnu osobu za vas s kojom bi ste trebali živjeti. Ako vi sami tu osobu ne osjećate i ne doživljavate kao nekoga sa kim bi ste mogli živjeti, sve dobre namjere ovog svijeta neće pomoći da ta zamisao zaživi.

Recimo da se skupe svi najbolji stilisti koji uopće postoje i osmisle vam garderobu koju biste trebali nositi svakodnevno. Ako se vama ta odjeća i obuća ne sviđa, ako se dobro ne osjećate u njoj… nema tu pomoći – čak i ako nasilno budete nosili tu robu nećete u njoj izgledati dobro jer osjećate da vam ne pripada.
Ista stvar vrijedi i za prehranu, uređenje stana i sl.

Natjerana poricanjem i bježanjem, kad nemadoh izbora više, konačno pogledah unutra… I vidjeh ga….

Stoji ispred mene, prilično ružan, umoran, neugledan, malo smrdi, raščupan, zapušten, agresivan i na tren mi se učini tužan….

-Tko si ti?

-Ja sam tvoj Strah, Strah da nisi dovoljno dobra…

-Jesi li sam?

-Ima nas više, nismo svi isti, ali sada sam sam.

-Koliko si već tu?

-Pa što ja znam, tu sam koliko si i ti valjda, mislio sam da me nikada nećeš primjetiti.

Pružih ruku da ga dodirnem, ali kao kakvo divlje dijete, odmače se.

Učini mi se, da mi je žao što je takav, pa nastavih da ga posmatram s malo više milosti. Izgleda tužno zaista, kao da je i on uplašen…

Pomislih, pa to je Strah, nisu mi to pričali o njemu. On je strašan treba da ga sasječem, da ga istjeram, da ga prepadnem, uplašim ga, budem gruba, izderem se na njega….

A, onda pomislih, ionako je ovo čudno putovanje , razgovarat ćemo!

Ubijedih ga, da ga neću povrijediti i nakon nekog vremena pruži mi stidljivo ruku…

Izgrebana i s mnogo ožiljaka….

-Od čega ti je ovo?

-Od borbe.

-Jel te boli?

-Navikao sam, znao sam što me čeka, prije nego što sam došao. To je moja misija, pristao sam….

Pomislih kako mu je ružna i besmislena misija, i zašto se nije pobunio protiv nje, i zašto je pristao da muči ljude?!

-Tko ti je dao tu misiju? I zašto si pristao na nju?

-Bog. Neko je morao, pa sam se prijavio dobrovoljno.

-Ne razumijem zašto?

-Da ti pomognem.

-Tako što ćeš me mučiti godinama?

-Nisam htio i nije to moja misija…

-Ne razumijem.

Zatvori pospane oči i leže tu pored mene, kao neko siroče, pustih ga i pomislih neka se odmori, nastavićemo sutra.

Nije spavao mirno, i s prvim zracima sunca, otvori oči i oprezno me pogleda, kao da nije siguran, da li da mi vjeruje.

Nasmijah se blago.

Dobro jutro, rekoh…

-Dobro jutro.

-Jesi li se naspavo?

-Da.

-Razmišljala sam… o meni i tebi znaš.

Sjede prekoputa mene i otvori širom svoje tamne oci.

-Ti si moj, znaš. Živiš tu toliko dugo, ne vrijedi mi da te ignorišem, da se ljutim, ti si dio mene. Uostalom, odrasli smo zajedno, izgleda. Iz nekog razloga si došao sa mnom na ovaj svijet, što je tu je.

Znam, nisam bila dobra prema tebi, tako su me učili. Ne znam da li sam te više mrzila ili ignorisala. Žao mi je. Jesam li ti ja to sve napravila, mržnjom? To da si tako ružan?

-Da.

U tom odogovoru nije bilo prekora, nije bilo ni želje za osvetom. Učini mi se previše blago, za nekoga kome sam nanijela toliko nevolje.

Ali pomislih možda smo jednaki, možda je to i zaslužio pa i on je mene grebao i mrzio.

Žao mi je, što smo morali da se povrijedjujemo, rekoh mu

-Ispričaj mi svoju priču. Hoću da te upoznam.

Pomislih, da on mene sigurno dobro poznaje…

-Ja sam Strah. Živim već dugo sa tobom. Došli smo s istog mjesta, i s istim ciljem.

-Ne razumijem.

-Pa ti si stvorena i ja sam stvoren, od istog tvorca. Tvoj cilj je ljubav i moj cilj je ljubav.

-E tek sad ništa ne razumijem…Kakve veze strah ima s ljubavlju.

-Tebe je Bog stvorio da dodješ do ljubavi, a ja treba da te odvedem tamo. Ja sam ti poslednja stepenica, koju treba da predješ.

Znao sam da ću kada dodjem ovakav kakav jesam, osjetitit mržnju, da ću vidjeti sva najgora tvoja osjećanja, koja postoje, i da će ona poteći od mene, pristao sam da dodjem i ipak obavim taj posao.

Učinilo mi se plemenitim, odvesti  te do ljubavi, zar ima bolje uloge i boljeg posla. Ponekad je teško dok me ne vidiš i ne zavoliš, i ne pružiš mi ruku…

Ljudi sve zavole prije straha….

Morao sam biti strpljiv,

nekada je bilo bolno.

Ali Bog mi je rekao, kada zavole i strah, spremni su za ljubav.

Ako mene možeš da pogledaš i zavoliš pronašla si ljubav. Znam da je teško, ružan sam, ali i ja sam tu zbog tebe, kao i sve na ovom svjetu. Kad zavoliš i ružno onda si spremna. Gledala si crtani ljepotica i zvjer!!? Ali ne znam da li si shvatila. Kada me zavolis. onda i ja mogu da se vratim odakle sam dosao, u ljubav.

Gledala sam ga neko vrijeme… u čudu….  i od jednom sve mi postade jasno, a on poče da se mjenja, i pretvara u divno, čisto i mirisno osjećanje…. zagrlih ga, pa se odmakoh i shvatih sve u trenu.

Vidjeh najružnije osjećanje, prikriveno najplemenitijom namjerom, osjećanje koje je svjesno došlo da trpi bol, zbog mene.

Dok su se druga osjećanja razmetala, svojom milinom, on je postajao sve ružniji i ružniji, dok je pokunjeno sjedio u uglu i čekao svoj red na ljubav.

Ponekad je vrištao i skakao i privlačio pažnju, ubadao me. Na kraju mi je ušao u srce, misleći da ću tamo ući da potražim ljubav i da cu ga morati vidjeti, ali ja sam ga jednostavno ignorisala, sve mi je bilo ljepše od njega, sva druga osjećanja, vise su zalsuživala da budu voljena, njega sam kažnjavala…. Poljubih mu ruke u znak izvinjenja, i otvorih srce da ga oslobodim, da ide dalje…

Zagrlih ga i poslah mu bezbroj  ŽAO MI JE, OPROSTI, HVALA I VOLIM TE….

HVALA, sto si došao,što si bio strpljiv, hvala sto si se prihvatio tako mučnog posla, mene radi…

HVALA što si čekao tako dugo da te zavolim…

Pustih ga i on nasmijano mahnu….

Ode kod nekog drugog djeteta da se useli, znam….

Mahnuh mu, i dobacih…VOLIM TE i želim ti da te to djete zavoli mnogo prije, da te prigrli i prepozna…

Zasluzuješ to, zaslužuješ ljubav…..HVALA ti što mjenjaš ovaj svijet i sto nas vodiš do nje….

HVALA TI….

– Nevena Ristić

Oh mili moj plavi anđele, toliko smo toga prošle na ovom putu, i osjećam da ti na kraju dugujem jos ove riječi…
Kada sam te prije dvije godine pronašla uplakanu i zgrčenu od bola, srce mi je prepuklo, jer sam vidjela koliko sam te povrijedila, zanemarila i kritikovala…
Bila si i tada anđeo, ali musav, uplašen i nevoljen.
Mila, kako mi je žao sto sam ti to uradila.

Sad, nakon dvije godine, znam da si ti najbitnije biće koje postoji u mom univerzumu i ništa na ovom svijetu nije vrijedno kao tvoj osmijeh i tvoje razigrane ruke.
Bila si hrabra ove dvije godine, učila si sve ispočetka, trudila se da mi pomogneš, da sve što je pogrešno ispravimo, bila si mi najbolji prijatelj, jedini i najvjerniji… hrabro si izdržala sve boli koje smo ponovo prošle zajedno, jer smo morale da ih očistimo i pustimo iz tvog srca…

Mila moja, žao mi je što sam toliko puta morala da natjeram tvoje malo srce da se grči, da bi se oslobodilo bola..
Ali nisi odustajala i to je jedino dobro koje si tad znala.

Sada kad smo na kraju puta, sada kad smo ozdravile to tvoje malo srce, dugujem da ti kažem sve ovo.
Ti si najnježnije i najhrabrije biće koje znam.
Tako mala, ali odvažna i odlučna, bez predaje si radila, a bilo je momenata kada nismo znale ima li kraja…
Mili anđele moj, koliko sam sada sretna kad te vidim kako voliš sebe, kako se raduješ životu i kako si naučila koliko vrijediš…
Znam da ćemo samo nas dvije pamtiti ovaj teški put koji smo prešle i da će to ostati kao najjača spona medju nama, da nikad više ne napustimo jedna drugu…

Dugo si patila, ali odmah si mi pružila priliku da mi oprostiš… toliko bolnih situacija ponovo si prosla i od umornog i ranjenog andjela nasla si put do prekrasne djevojcice..nikada vise necu unijeti strah blizu tvog srca…
Dvije godine su prosle mila. Dvije godine smo hrabro koracale ovom stazom, same, da nadjemo svjetlo koje sam ti davno uzela.
Koliko sam samo ponosna na tebe sto nisi odustala , sto si bezbroj noci zaspala uplasena i sa bolom, a vec sledeceg jutra si bila spremna za nove bitke.
Kad bi samo mogla da osjetis koliko sam ponosna na tebe i koliko te volim. Bila si ranjena, i zgazena, uplasena od svega i od svih, bez ljubavi milosti i radosti u svom srcu… A sad kad pogledam tvoje lice i njegov sjaj, znam da put nije bio uzaludan.

Hvala ti, sto nisi odustala.
Hvala ti, sto si vjerovala, da je moguce.
Hvala ti sto si mi oprostila.
Hvala ti sto si iz dana u dan vodila bitku za ljubav i sto si kao mali vojnik bila hrabra da pogledas svim strahovima u oci…
Sad znam da si ti moj jedini heroj, moj najboji prijatelj, moja druga polovina.
Grlim te do beskraja i zauvijek cu cuvati taj sjaj koji si pronasla…

Donijela si nadu, tamo gdje je bilo beznadje.
Donijela si ljubav u svaki kutak u kome je boravio strah.
Pronasla si vjeru, duboko ispod sumnje.
Istisnula sav jad i bol iz svog srca..

O mila moja, uz sve to si imala snage da volis i druge usput. Koliko si porasla velika u ove 2 godine.
Postala si junak moje bajke,onaj junak koji je pobjedio sve zmajeve da dodje do princeze i pokazala mi da bajke postoje…
Mila moja, koliko sam srecna sto si od nevoljenog bica postala LJUBAV.
Hvala ti za bitke, koje si vodila umjesto mene.
Hvala ti za teret, koji si nosila umjesto mene, jer je meni bio tezak.
Sada si sjaj.
Sada se igras.
Sada si voljena.
Sada znas da vrijedis.
Sada znas da zasluzujes sve sto zelis.
Sada znas da si bozije djete.
Sada znas da sijas istim sjajem kao i svi.

Mila, koliko volim sjaj u tvojim ocima, vjeru u tvojim rukama. Koliko volim moc koju si stekla.
Od uplasenog i ranjenog bica postala si uzor, primjer, nada, ohrabrenje i podstrek svim drug zalutalim andjelima. A nisam imala nista drugo da ti dam osim ljubavi, nicim drugim nisam mogla da te lijecim…. Hvala ti.
Sreca koja te sada ceka, je nagrada za hrabrost, i trud. Nemoj da je se uplasis, svaki pedalj te srece je zasluzen, radujoj joj se to je tvoje djelo.
Prigrli je slobodno,
vjeruj joj,
tvoja je….

Bila si hrabra posebno za jednu stvar.
Zagrlila si ponovo djecaka, koji te je ranio, koji ti je nekad donio bol… pustila si ga opet u svoj zivot, o mila malo je onih koji mogu to. Hvala ti za hrabrost, da ga zagrlis opet, da mu pruzis ruku, da mu vjerujes, da mu ponovo otvoris svoje srce…Bog cije si djete, mora biti ponosan na tebe, na tvoju dobijenu bitku, u kojoj nisi imala drugog oruzja umjesto ljubavi…
Mila kakav si podvig napravila..
Kako da se ne divim tome!?
U ovom svijetu kukavica, kako da ti se ne divim kad si se izborila za ljubav, ljubavlju.
Dosle smo do kraja ovog puta.
Dosle smo do kraja duge.
Dosle smo do tvog cupa sa zlatom..

Ostao ti je jos samo jedan korak, napravi ga hrabro….
Tvoj je cijeli svijet, sada kada imas ljubav, vjeru i radost u srcu.
Ucini hrabro taj korak i uzmi svoju nagradu, uzmi svoje blago i znaj da ti pripada.
Prigrli ga bez straha, onako kako smo naucile i vjeruj, vjeruj do kraja ovog svijeta da ti do srzi pripada….
VOLIM TE I HVALA!!!!

– Nevena Ristić

Nekad sam radila s vrlo zanimljivim čovjekom. Bio je najminimalnije školovan, samac, ono što bi se reklo, list na vjetru. K tome malo usporen, imao je velikih trauma u djetinjstvu i to je vidno ostavilo traga na njemu.
Ali taj je čovjek, ljudi moji, bio oličenje čiste Božje ljubavi!

Nikako nismo mi, koji smo s njim radili i svjedočili njegovu životu, mogli shvatiti kako netko s mizernom plaćom može živjeti kao on. Ništa nije tražio, živio je onako kako mu je odgovaralo, nije vodio rastrošan život, ali mogao si je priuštiti sve što je poželio svojim skromnim srcem. I nikad nije kukao!
Zaista, imao je to “nešto” na čemu mu mogu pozavidjeti najbogatiji, najpoznatiji, naj…
Gdje god bi došao, potpuno nepoznati ljudi svih slojeva primali su ga, hranili, pojili… jednostavno ga nitko nije mogao ignorirati. Bilo je dovoljno da je tu i stizalo mu je što god je trebao.

Naravno, mi smo se svi pravili jako pametni, ponekad ga ismijavali, a on je toliko dobrodušno trpio plejade savjeta i pranje mozga što bi i kako bi prema našem mišljenju trebao raditi… u stvari, danas se posramim kad se sjetim kako sam i ja bila ta koja je pametovala. Istina je da sam, zapravo ja bila ta kojoj je trebala pomoć jer mu nisam bila ni blizu u Ljubavi! Ma ni do koljena!
Uz njega sam shvatila onu rečenicu: Bog se za svakog pobrine: ptica nit sije nit žanje, a opet ima hrane! Upravo je takav bio i on!
I što sam starija, više shvaćam svoju zabludu, a njegovu potpunu predanost i prepuštanje Bogu. Divno, da se naježiš koliko je ta Ljubav jednostavna, koliko ništa ne traži – nikakve žrtve, odricanja, velike molitve. Osim da vjeruješ!!!

Zašto vam o njemu pišem? Između ostalog, kad smo ga “prali” kako nema nikakvu ušteđevinu za stare dane, nema nikog da ga dvori kad ostari, a nema ni novca za platiti starački dom, on bi onako, smiren, nasmiješen, znao reći: “Ja nikada neću umrijeti!!!”
Rušio je doslovno sva pravila življenja, planiranja, sigurnosti, stjecanja materijalnih dobara… sve! I dugo godina nisam shvaćala kako ja, od silnih planiranja i strahova za budućnost, nikad nisam uspjela imati spokoj koji iz njega zrači. Nije on neki vjernik, ne obilazi oltare, ali voli, vjeruje, baš kao ono neiskvareno dijete. Divila sam mu se što je, i uz neke traume i gubitke uspio ostati potpuno čista duša bez trunke zloće, zlobe, zavisti.

Moram li vam reći koliko se crvenim dok sad ovo pišem?! Koliko sam bila slijepa i bedasta!?
Mogu samo skrušeno reći: Daj mi Bože da budem takva! Kao on!
Danas dok sam bila u šumi, osjetila sam to na čemu sam svom kolegi često zavidjela, osjetila sam to neko blaženstvo da me upravo prolaze trnci! Kad god dođem, na samom početku izrazim svu svoju zahvalnost i obavezno čistim.
Koliko je šuma sretna i zadovoljna mojom gestom pokazuje mi uzvraćajući svojim plodovima, mirisom humusa što draška nozdrve, zrakama sunca među krošnjama! Ta ljubav i zahvala su uzajamni. Osjetila sam svu ljepotu trenutka! Život!

Na prvu, ništa nije drugačije nego obično, ali sve je drugačije! Moj doživljaj je drugačiji i zahvalna sam da mi srce raste od ljubavi i zahvale. Zar su tolike godine trebale da shvatim kako je predanost, skrušenost i povjerenje jedini način da budeš istinski živ! Da dosegnem svog kolegu…

I nema ništa osim SADA! Hvala, hvala, hvala!!!

– Ksenija Križaj

Htjela bih da s vama podijelim svoje iskustvo od jutros… Naime, meditirala sam prije polaska na posao, i odmah na početku su mi misli radile 1000 na sat i počela me hvatati lagana nervoza što ne mogu da umirim svoje misli, da bih onda sama sebi rekla “sve je u redu” i duboko udahnula… Istog momenta, sa svakim udisajem sam imala osjećaj da cu jednostavno izaći iz svog tijela i doslovno odletjeti u visine….

Nakon meditacije, bez obzira što sama sebi tako stvari objašnjavam, jednostavno sam sama sebi potvrdila da je HO zaista najlakši način da smirimo te velike količine misli koje u istom momentu kolaju po glavi… Jednostavno, hopsanjem se misli usmjeravaju samo na “hvala ti, volim te” i pomažu da se dovedemo na nultu tačku i oslobodimo pritiska. Pa, tko još nije počeo, navalite! Dobro  jutro!

– Zineta Udvinčić

Tko o čemu, ja opet o perspektivi (točki promatranja)

Ovih dana na Hvaru je predstavljena Hrvatska iz zraka – knjiga sa oko 200 fotografija koje fotka Davor Rostuhar za National Geographic iz zraka. Cijeli trg je prekriven mnoštvom panoa na kojima su postavljeni plakati (fotografije) iz spomenute knjige.
Jutros nailazim na izjavu od Moojia (koju sad ne mogu pronaći) u kojoj on kaže da je najvažnije ne brinuti se. I sad, na prvu – ok, ali nije to baš tako lako, posebno kad smo okruženi svim i svačim – i sve izgleda poprilično zabrinjavajuće. 
Često mi proleti glavom od kud Mooju ta ‘mogućnost’ bezbrižnosti? I onda um krene s podastiranjem odgovora tipa: pa to je zato jer on se i nema oko čega brinuti i sl. A onda dio mene reagira, jer zna da to nije pravi odgovor – da je istina ipak negdje drugdje, možda u drugoj poziciji ‘gledišta’ ?

Listam tu ogromnu knjižurinu ‘Hrvatska iz zraka’ i sve izgleda iz te pozicije naprosto savršeno: i poplave, i suše, i najobičniji plac, selo… sve izgleda upravo onako kako treba izgledati. Iz te pozicije – zračne. Čim kreneš s objektivom malo bliže tlu i ako je pri ruci još i mikrofon drama počinje i savršenstvo završava. Iz te mikro-perspektive ništa ne štima, bez obzira što se mi trudili dizati si moral na sve moguće načine.

Dakle, da se zaključiti da postoji nekoliko perspektiva – iz nekih promatrano izgleda naprosto jezivo, a onda iz druge perspektive to isto izgleda potpuno drugačije. Znam, neki dan sam pisala o tome u velikoj grupi i sad se opet ponavljam Zanimljivo je da se perspektive ne poklapaju međusobno nikada. Iz ove zračne, bez obzira što se dešavalo, prikaz će uvijek izgledati savršeno, jer drugačije niti ne može izgledati, a ono što bi i moglo eventualno kvariti prikaz nije moguće uočiti iz te udaljenosti.
Sjećam se kao mala zamišljala sam da se valjam po oblacima. Kad sam se prvi puta vozila avionom sjetila sam se svojih djetinjih maštarija i kako iz pozicije zemlje oblaci izgledaju posve drugačije nego kad im se približiš ovako blizu.

I što je onda stvarno? Ono blizu ili ono daleko? Makro ili mikro svemir?
Nije slučajno da smo tu gdje jesmo – čvrsto na zemlji – s pogledom uprtim u Nebo.

– Dani Ella

Tu gdje trenutno jesam jako sam blizu moru. Sve vidim, svaku sitnicu u luci, svaki zvuk, promjenu. Sve je krupno, glasno, brzo… Kao da se nalazite u samom centru zbivanja. Lijepo je to. Dobro, nije baš sve lijepo, ali mnogo toga jest lijepo – miris mora, fizička bliskost s morem, zvukovi mora kad vlada tišina.

Danas sam imala priliku udaljiti se pravocrtno dvjestotinjak metara sjevernije od mjesta gdje stanujem i nekoliko desetaka metara više. Prizor je potpuno isti, ali je drugačija perspektiva. More nije toliko blizu, ali je puno veće, brodovi više nisu tako brzi, već vrlo sporo plove po luci. Zvukova nema uopće, tišina je.