Jako je teško otpustiti bolest, mislim da to nije ni moguće, jer se samo ponovno koncentriramo na nju. Bolest je simptom i nastala je iz nekog razloga, ona ima svoj uzrok. Ponekad je uzrok moguće pronaći, recimo u regresivnoj hipnozi, ali vrlo često nemamo svi priliku proći kroz takvu terapiju ili možda i sami blokiramo takvo rješenje. No, u mnogim primjerima kod ljudi koji opisuju otkrića uzroka svojih bolesti (poput Anite Moorjani i drugih) uvijek je tu svega par modela: nevoljenje sebe, zapuštanje sebe, nemoć oprosta, ponekad je to samo potreba za iskustvom bolesti iz nekog razloga, ali u svakom od tih slučajeva riječ je zapravo o sjećanjima/programima. Oni su vreća pijeska koju svi vučemo sa sobom, nosimo je na leđima, teško hodamo i dišemo. Dakle, svi gornji uzroci uvijek se temelje na tim sjećanjima, jer ako ne volim sebe – to su sjećanja neke drame, traume ili strašnog iskustva kojeg sam potisnuo ili programi koji su me spriječili da volim sebe jer “je to egoizam”. Ako ne mogu oprostiti ocu zlostavljaču – to su opet sjećanja koja ne mogu otpustiti! Zato nećemo otpuštati oca, nego sjećanja koja nas drže vezana uz tu traumu i energetski nas iscrpljuju pa nemamo snage oprostiti zbog njih.

Pa koja su onda to sjećanja? Mi ne znamo 100% kakva su to sjećanja, što su ona, jer smo ih potisnuli u podsvjesno. U najboljem slučaju se možemo sjećati točnih prizora kad nas je zlostavljao, ali se ne sjećamo svojih reakcija, kako smo to psihološki potiskivali da bi funkcionirali u svijetu izvan te drame. A upravo ta sjećanja, ona kojih nema, koji se ne vide su “ono što je u meni”, i zapravo sve ispod vrha ledenog brijega. Uzrok bolesti može biti bilo što, ne znamo točno, no um voli pridružiti nešto, neki opis (naravno uvijek najcrnji scenarij) i time dodatno traumatizira samu bolest. On tada stalno “otpušta” tu nadogradnju i bude zaglavljen u igru: problem – drama – ne radi – kako to, zašto to.

Ho’oponopono je zato blagotvorna praksa jer radi baš to: otpušta sve “ono što je u meni da imam iskustvo te i te bolesti”. On jest lagani način, ali nas jednostavno ne prestaje zbunjivati ova apstrakcija: “Što je to u meni da imam iskustvo…”! To je pomalo zastrašujuća rečenica jer djeluje optužujuće za naš ego i napaljuje našu samovažnost: “Kako što je to u meni, pa ja nisam ništa kriv!?”

“Problem” kod Ho’oponopona je u tome što se on ne bavi sa mnom kao osobom, nego se bavi s nevidljivom vrećom pijeska na mojim leđima koja je poput parazita: nevidljiv, a uvijek crpi, uzima. Sjećanja su baš to – jako gladni predator koji stalno kompenzira svoje traume s našom energijom i vječno ih nadograđuje na našu štetu. To je zaista veliki izazov za nas jer je umu nemoguće pojmiti što to znači otpustiti svoja sjećanja. On se uporno bavi samo sa sobom i zamišlja kako on – um – mora otpustiti nešto, a nema pojma što.

Ho’oponopono je “samo” o Hvala ti i Volim te. To je sve, cijela filozofija. Ali ta jednostavnost je nama svima nepojmljiva i mi ćemo teško odustati od nadograđivanja. Pogledajte samo koliko je tekstova, seminara i videa napisano i snimljeno oko tih Volim te i Hvala ti!

Nije problem hopsati, problem je odustati od cilja komu je to namijenjeno, gdje to ide i čemu sve to pa je onda ipak problem hopsati:) . Zato u Ho’oponoponu imaju čak i onu shemu kako se to sve odvija: prvo ide dole, pa gore, pa je Božanstvo obriše, pa se vraća dole 🙂 . To je naravno samo spektakl za um i služi da primiri njegovu glad za objašnjenjem. Zato budimo kreativni, pa ako već insistiramo na “kako to, zašto to”, koristimo maštu umjesto programa. Radimo sami sebi svoje seminare! Na primjer:

-Možemo crtati dijete i razgovarati s njim, pa ponovno i ponovno raditi nove crteže i stalno razgovarati s crtežom, baš kao što bi s pravim djetetom: “Volim te, hoćeš li čistiti sa mnom?”
Prethodni crtež bacite, uništite ga, kažite mu Hvala. Tako ćete ostvariti odnos sa svojim unutarnjim djetetom, ali i nevezanost jer je to “ipak samo crtež”;

-Ajmo i mi crtati mape: sjećanje prvo ide dole, pa ide gore do Božanstva, onda ono obriše i vrati nam Nulu. Crtajte to i objasnite svom umu kako to radi. Kažite mu da kad on odabere Volim te, onda će sjećanja o vašoj bolesti, patnji, zlostavljaču prvo ići dole, pa će gore i tamo ima netko tko će to riješiti, neka se on ne sekira 🙂

Mi svi imamo prirodno savršene alate, a to su mašta i igra. To su instrumenti stvaranja i naš ogromni potencijal. Oni će apstrahirati sve naše probleme i zamagliti njihove jasne linije u koje smo zadubljeni. Ako se igramo kao djeca sa svojim čišćenjem, ono će se odvijati neprimjetno i bez opterećenja. Ako uklonimo “kako to zašto to” iz cijele priče napravili smo lavovski dio posla!

• Neno Ljubić

Kad smo bili bebe, učili smo o svijetu uz pomoć pet osjetila, te ga polako prihvaćali i gradili povjerenje. Isprva smo ga zanemarivali, trebalo nas je puno nagovarati, pa smo slušali, pa primjećivali. Tako je i sa nefizikalnom stvarnošću. Mi imamo osjetila koja mogu vidjeti nefizikalnu stvarnost, ali nemamo povjerenje. Isprva smo ju zanemarivali, pa primjećivali i sad smo u vjerovanju. Slijedeća faza je potpuno povjerenje i konačno stopostotno prihvaćanje.
Ljubav je naše najveće ticalo za beskrajnu svijest, ona je poput šuškalice koja bebi pažnju krade. Međutim, iako svi poznajemo Ljubav i imamo njeno iskustvo, ipak joj i dalje 100% ne vjerujemo. Novac je, primjerice, puno jača šuškalica! 

Mi zapravo stalno očekujemo, a 99% toga je nesvjesno. Očekujemo da će s svjetlo upaliti kad pritisnemo prekidač, da će voda poteći kad otvorimo slavinu, da će se poslije kiše razvedriti pa i da će će biti zraka kad udahnemo grin emoticon. I to je sve u redu.

Očekivanje je jednako beskonačno kao i hopsanje i zapravo svako “Volim te ili Hvala ti” su ujedno i rad na očekivanju. Zato, ne zabrinjavajte se s tim. Ako hopsate i predani ste toj praksi to znači da ste odlučili preuzeti odgovornost i otpustiti. To je sve što se traži od nas. Očekivanje je program, kao i sve ostalo, pa će to otpasti kada za to dođe vrijeme, odnosno otpada postepeno u skladu s našom osvještenošću i voljom da više ne marimo za rezultatima. Mi se ne moramo brinuti što će prvo otići, ali pretpostavka je da prvo odlaze oni stvari koji nas najviše iscrpljuju. Da sam ja Božanstvo, ja bih tako radio.
Odakle god mi počeli i kamo god mi krenuli, uvijek dođemo do povjerenja kao baze svega. Dakle, pitanje kako 100% odbaciti očekivanje je nepovjerenje i strah, to um pita.

Puno bolje pitanje je kako ostvariti 100%-tno povjerenje, jer smo tada sve riješili. A kako biti totalno u povjerenju? Pa opet, čišćenjem! Znači, sve se to vrti u krug, a uvijek oko tri stvari: Volim te, odgovoran sam i imam povjerenje. Koliko god puta mi zavrtili rulet ili bacili kocku ništa osim ova tri ne može izaći. Oni su odgovor na sva pitanja.

-Neno Ljubić

U Ho’oponoponu odgovornost je uvijek sadašnji trenutak, ona ne pogledava iza, niti na prstima izviruje prema naprijed. Mi možemo preuzeti odgovornost samo za ono što se sad ovoga trenutka pojavilo, ništa više! To je kao skala na vagi: naša odgovornost je da ona uvijek bude na Nuli, a ono što nam se pojavljuje su utezi koje ljudi, okolnosti i život općenito, stavljaju po stranama. Dok čistimo mi “rastačemo” te utege, ne dopuštamo njihovo novo gomilanje, a istovremeno otapamo i energetske tvorevine iz prošlosti koji zatežu prema sebi preko sjećanja. Kao u onim filmovima o putovanjima kroz vrijeme, recimo “Povratak u budućnost”. Glavni junaci uvijek imaju neke fotografije kod sebe, bilo iz prošlosti ili iz budućnosti, one su činjenica, bili su tamo i fotkali se. Međutim, dok se odvija radnja filma to je tada njihov sadašnji trenutak. Sve ono što im se pojavljuje oni svojim djelovanjem neutraliziraju (mi kažemo da se to zove hopsanje) i onda figure na fotografijama nestaju, jedna po jedna.

Dakle, program je onaj naš lažni self, ono što mi nismo. Rekli smo da su ubačeni u nas tijekom odrastanja, a neke smo donijeli još od prije. Neugodni su i čine da se naša usta “smiješe prema dolje”. Ako nismo ništa na njima radili, nismo ih osvijestili i brisali, pojavljivat će se iz naše sjenke, automatski, snažno, kad se najmanja nadamo i radit će kaos u našim emotivnim životima.

Ako radimo na njima, brišemo ih i osvjetljavamo svoju sjenku, pojavljivat će se sve manje, sve slabije i sve kraće će trajati.
Na taj način povećavamo, osnažujemo i ustoličujemo u našu centralnu energiju ljubav, flow, ljepotu, dobrotu..odnosno našu Dušu sa svim svojim nepromjenjivim kvalitetama.
Ono što program uključuje su situacije, ljudi i simboli koje nas na podsvijesnoj razini dotiču. I ono što program čini programom je njegova uvjerljivost, koja je naravno lažna. Naime , on ti djeluje tako stvaran, logičan i uvjeren si da je to to. Međutim, čim si “daun” ili “haj” ili bilo koji drugi pretjerani emotivni ili komplicirani lik, to nije to.U drami si, u svom vlastitom teatru.
A tvoja priroda nije teatralna i dramatična, tvoja priroda je nasmješena, lagana, topla i jednostavna.

Zato se , koliko je u tvojoj moći, okruži situacijama, ljudima, simbolima koji NE aktiviraju tvoje loše programe. Osvijesti koje situacije aktiviraju tvoje loše programe i naprosto ih izbjegavaj koliko god možeš. Ako ne možeš izbjeći doticaj sa tim situacijama, tako svjestan cijele stvari, skoncentriraj se na situacije, ljude i simbole koje jačaju tvoj iskonski Self, koji potiču u tebi flow, ljubav, širokogrudnost, prihvaćanje i dobru vibru. Jer TO SI ZAPRAVO TI.

Zato isključi taj program koji ti plasira neistinu kao stvarnost i zakorači u radosni životni flow koji JEST TVOJA STVARNOST.
Ajde, digni se iz programa i zakorači u Stvarnost. Nema više “ali”.
BE HAPPY AND GO WITH A FLOW, IN LOVE

• Dena Žuvan

Prakticiranje Ho’oponopona (ili bilo koje druge prakse) je kao odrastanje s nevidljivim bićima, s tobože zamišljenim prijateljem kojeg djeca imaju. Prvo slijedi upoznavanje, zatim divljenje, pa konačno i prihvaćanje tog odnosa kroz Ljubav. Naš zadatak je prepoznati svoje djetinjstvo kroz taj odnos, svoju bezbrižnost i lakoću.
To je kao neka vrsta partnerstva s “Volim te i Hvala ti”. Mi gradimo taj odnos, pretvaramo ga u nešto osobno i u toj komunikaciji nastaje sve – nastaje inspiracija i naši osobni alati. Tako se najviše učimo o sebi i prirodi svijeta oko nas.

Kad čistimo, mi postajemo najniža cigla u strukturi stvarnosti koju je kolektivna svijest sagradila i sabotiramo temelje te građevine.

Ona će kolabirati prvo u nama, pa onda i u našem doživljaju te stvarnosti na globalnom nivou – prestat će podrška toj vibraciji i cigla će se izmaknuti. Ono što preostaje je ruševina nečeg što je ionako bila ruševina, svijet će otpustiti svoj identitet kroz nas. To znači biti sto posto odgovoran, jer osobna transformacija je ujedno i transformacija cijelog planeta.

“Kad ste vi u redu, svi će bit u redu”, kaže dr.Hew Len.

• Neno Ljubić

Dakle, u Ho’oponoponu preuzimanje odgovornosti nije drama, nije spektakl, nije odnos, emocija ili kamen težak 10 tona na leđima. Radi se samo o tome da dok hopsamo prepuštamo Božanstvu da očisti naša sjećanja. Ništa više! To je sve! Nije to odgovornost u kojoj ste vi vlasnik neke tvrtke pa kažete: “Ja sam odgovoran za tvrtku i svoje zaposlene.” To je strah. Ne možete biti odgovorni za nikog osim za sebe, svoju percepciju realnosti jer ne znate što se događa. Odgovornost je kad vi otpustite taj strah, kažete mu “Volim te” i prepustite Božanstvu, odnosno inspiraciji da se brine o vašoj tvrtci.
No, to nije lako, dapače, jako je teško ne uplesti se, najteže na svijetu! Puno je lakše baciti se prsima na loptu i pokušavati je zaustaviti, nego propustiti ju, pa da je Božanstvo zaustavlja ili usmjerava gdje treba, prema golu.

Učestalo ponavljanje riječi “Volim te” u neko vrijeme stvorit će dojam da to izgovara netko tko nije vi. Tko je to? Tko vam govori “Volim te” kroz vas?

Čini se kao da se Ljubav odmetnula od uma, pa onda odjekuje vašim čulima poput koraka nekog stranca što vam se primiče u izmaglici. U onom trenutku kad se Ljubav oglasi iz vaših neprepoznatljivih dijelova, znajte da bezuvjetnost preuzima. Zapravo, tada ste vi ti koji odjekujete, vi ste eho vašeg srca, zidovi u koje udara Ljubav u žudnji da se manifestira po stvarnosti.

Sve što trebate jest pustiti je, neka ide, neka leti svijetom i ljepši život za vas stvara. Jer to je vaš san, vaša manifestacija, najintimniji dio u vama koji vas tjera da volite prvo, pa onda udahnete ili bilo što drugo.

-Nenad Ljubić